12.01.2006., četvrtak |
|
Hary Zrinjsky visio je na jednoj ruci na polutruloj dasci na rubu prozora na četvrtom katu. Ispod njega zjapilo je grotlo, a na dnu je čekala gomila smeća iz koje su izvirivali šiljci kojekakvih hrđavih limova i bivših oluka, odbačeni ekrani tv-prijemnika i iskrivljeni automobilski dijelovi. Daska se samo još čudom držala, a na dohvat nije bilo ničega za što bi se mogao uhvatiti. Ruka ga je već neizdrživo boljela, a prsti koji su se utisnuli u trulu dasku odrvenjeli. U drugoj ruci imao je mobitel i panično zvao sve svoje odreda da dozove najbližeg. Napokon se na prozoru iznad Haryja ukaže golema Matina glava i kraj baseball-palice koju je ponio za svaki slučaj. Mate se nagne preko ruba i razrogači oči. - Pomoz' Bog, Hary! Što to radiš? Hary se jedva suspregnuo da duboko ne odahne. - Pusti Boga na miru, nego pomozi! - Svakako, svakako... - ušeprtlji se Mate. Hary laganom i opreznom kretnjom vrati mobitel u džep, te ispruži oslobođenu šaku raširenih prstiju. - Hary, hlače su ti spale! - Neka, neka - procijedi Hary. - Dodaj palicu! - A i gaće su ti oko koljena! - Jeble te gaće! Daj palicu! Ali Mate ga je samo ukočeno gledao. - No?! - Hary se susprezao da se ne počne tresti od nagle provale gnjeva. Matinim licem razvuče se srdačan osmijeh: - Baš dobro što sam te našao, Hary. Baš sam te mislio potražiti. Znaš onih pet tisuća maraka što sam ti trebao isplatiti u ponedjeljak? - Šest! - presiječe ga Hary. - Pusti sad to! - Kako to misliš?! - osupnu se Mate. - Nije mi sad do tih šest tisuća! - Pet - šapne Mate. - Pet - zaškripi Hary zubima. - Dobro, pet. - E, vidiš - Mate se počeše palicom iza uha. - Htio sam ti reći da nisam doš'o u ponedjeljak jer sam upao u neke financijske teškoće... Ne bih htio da pomisliš da ti ne bih htio vratiti, to nikako! Ja vraćam svoje dugove! Ali ako bismo porazgovarali o odgodi... - Ma dobro - požuri ga Hary. Počele su mu se priviđati nevjestice, bijele mačke koje se penju uz okomite zidove. - Što ima "dobro"? Vidim ja da si ti razuman čovjek, pa si mislim - dogovorit ćemo se, a i naši smo. - Dobro! - vrisne Hary. - Vrati kad mogneš! - E, baš ti hvala. Nego, razmišljam: kad bi to moglo biti? - Nikada! Nikada! Ne moraš mi vratiti tih pet tisuća! Jebi pet tisuća! - Šest - hladno ga presiječe Mate. - Šest - progunđa Hary hladnim znojem obliven. Još dvije nevjestice fijuknule su pored njega uvis. Smješkajući se, Mate ispruži čvrstu drvenu palicu, ali pedalj prije Haryjeve razjapljene šake se ukoči. - A auto-radio? - Kakav auto-radio?! - zavapi Hary. - Grundig - Mate se upiljio u nj sitnim svinjskim očicama. - Ne duguješ mi nikakav auto-radio! - To znam. Ali ima onaj što ti je Mali Pero donio iz Študgarta, još neraspakiran. - Dobro, dat ću ti taj auto-radio! - Eto gdje ga je dovelo jurišanje za kurčevom pameću: da ostane bez auto-radija! - Hvala ti k'o bratu! Stvarno si dobar čovjek! - razvedri se Mate. - Vidiš, sve smo se dogovorili, pošteno, k'o ljudi. - Mate ispruži palicu do kraja. Ali Haryjeva ruka odbije se od nje kao opržena. - Mate! - Što je, brate? - Neću da o ovome saznaju svi od Lištice do Posušja! - Hary, što ti misliš o meni?! - Nemoj sada što mislim o tebi! Obećaj! Ili ću ti prebiti sve kosti kad se izvučem! Mate se nagne i odmjeri udaljenost do smeća na dnu. - Jeboti! Ala je duboko! Bila je to pat pozicija. Užareno su se boli pogledima. Daska kvrcne, gotovo nečujno, ali u Haryjevim ušima prodornije od groma. Čestice mikroskopskog trunja izviše se oko napukline poput cigaretnog dima. - Mate! - poče Hary škrgućući kroz zube. - Ako se izvučem... - Kakav "ako"! - pobuni se Mate svejednako ništa ne čineći. - Izvući ću te! Naravno da ću te izvući! O čemu ti govoriš?! Samo... - Samo što? - prekine ga Hary. - Samo... trebao bih barem jednoga svjedoka. - Kakvog svjedoka?! Što će ti svjedok?! - Svjedok o onome što smo uglavili. - Pa zar nismo dogovorili? - Jesmo, jesmo... Ali znaš ti kakvi su ljudi, zaboravljivi. Da se ne dogodi da se kasnije ne sjećaš što smo k'o ljudi sredili... - Mate... - zaškrguće Hary. - Evo, sad ću ja, učas - što ti je tehnika! - Mate izvuče svoj mobitel iz džepa i pred Haryjevim očima počne birati broj. Pritom je glasno meditirao: - Ne bih htio da ti pomisliš, da ispadne, ne daj Bože, da se ponašam kao neki, kako ono kažu, ratni profiter ili slično, kao... Jerkooo! Ali Jerkov glas ne stiže preko bežičnih veza, već se zaori s prozora kat ispod Haryjevih nogu: - Mate, pobratime, što je?! Hary izvije vrat i pogleda nadolje. Jedinstvena Jerkova glava, kao da su je tretirali Navarro-indijanci, izviri iz zida i okrene se prema gore. Nedoljivo je podsjećao na kornjaču. Hary je bio uvjeren da mora da su ga ulovili amazonski glavosječe, oni koji smanjuju glave na ratne trofeje veličine tenis loptica, ali nisu uspjeli završiti balzamiranje. Zašto bi ga inače Pinochet otpustio? - U, bogati! Hary! Jesi li to ti? Kako ti je dupe prištavo! Što se zbiva? - Ne postavljaj glupa pitanja! - odreže Hary. Ali Mate se raspričao: - Evo, Hary i ja upravo dogovorili da mi oprašta šest tisuća maraka duga i poklanja Grundig auto-radio, pa nam treba svjedok. - A je li? - Jerko se zainteresira. Provlačio je tu informaciju kroz ganglije svoga uma, lice mu se gužvalo kao prsti stisnute šake koji se komešaju, sve dok ne izlane: - A zimske gume? - Koje zimske gume? - zgrane se Hary. - Sve nešto mislim... - otegne Jerko - Došao je čas da počnem misliti o zimskim gumama.... - Jeble te zimske gume! - sikne Hary. Jerko glasno ušmrkne i ispljune plod svojih sinusa, te pogledom isprati grumen dok nije zveknuo u neki lim na dnu. - Nu visine! Ko crkveni toranj! Sjećate li se onog Grbe zvonara što je zveknuo s crkvenog tornja? - Dobro! - vikne Hary. - Dat ću ti zimske gume! - Imam svjedoka! - cikne Jerko. - Mate, jesi li svjedok? - Jesam. - A onaj zlatni Zippo upaljač s lavovima? - ponovo se obrati Haryju. - Izgubio sam ga prije dva mjeseca! - Nisi izgubio. Zaboravio si ga kod mene. Haryju se razjasni zašto Jerko posljednjih dva mjeseca - kad su zajedno - nikada nema vatre, već uvijek traži da mu netko drugi pripali cigaretu. - Nije važno... Poklanjam ti ga. - Baš ti hvala. A ono gumno kod čatrnje? - E, sad si ga pretjer'o! - raspali se Hary. - Mate, izvlači me! Mate! Mate se prene kao oživjela voštana figura. - Evo, evo - ispružio je palicu. Haryjeva oznojena šaka omota se oko debelog lakiranog drveta. Trzaj tijela odlomi do kraja dasku za koju se do tog trena držao i ona, prethodno zapevši oštrim rubom o Haryjev siroti izloženi izdanak, štropoćući o fasadu poleti nadolje. Istovremeno Hary se prihvatio i drugom rukom za palicu, vrisnuo, stisnuo oči, a iza kapaka su mu iskakale blještave varnice i kolobari. Stisnutih očiju i zubiju Hary se pribirao. Nakon nekoliko trenutaka, iako je izdanak i dalje rudio, Hary otvori oči. Iznad sebe spazi Matu, kojemu je od napora krv šiknula u glavu. Ispod njega je Jerko urlao u svoj mobitel: - Požurite! Požurite! Zrinjsky oprašta dugove! Hary dobaci Mati: - Vuci! Mate je držao kraj palice s obje ispružene ruke, ali nije imao snage za išta više. Prostenje: - Neću moći još dugo... Penji se! Ali Haryeve izmučene ruke i ramena također više nisu imali snage da podignu njegovo koščato tijelo. Samo je visio poput golema pršuta, a gola koljena ruljila su mu se o šmirglastu fasadu. Dapače, ni u prstima nije više ostalo mnogo snage, te Hary s užasom osjeti da mu oznojeni dlanovi polako klize niz lakiranu palicu. Zapilji se u izbuljene Matine oči i tako su netremice izmjenjivali pogled dok je udaljenost između njih bivala iz trenutka u trenutak veća za po centimetar. Obojica zaviču: - Jerkooo! Jerko se uspentra na prozor i, držeći se jednom rukom za okvir, ispruži drugu s namjerom da dohvati Haryjeve noge i pogura ih nagore. Ali za to mu je nedostajalo dobrih pola metra. Sva trojica su zagangala od napora: - Aaaaaaaaa..... Haryjeve šake dokliziše do kraja palice, tvrdo drvo se izmakne i Hary sune u dubinu. - Oj! Jerko zgrabi s obje ruke okvir prozora i u bezumnu pokušaju ispruži nogu kao da je Hary ptičica koja će na nju sletjeti. I, zaista, dogodi se nešto slično, ali različito. Oštra bakandža zahvati Haryja u letu i zabije mu se između potkoljenica, zatim naletješe kvrge koljena i udarac ih odbaci ustranu, te Hary svom težinom i punom brzinom nasjedne jajima. Eksplozija nenadana bola refleksno mu stisne butine, te kao u škripac ulovi ispruženu nogu. Naglo opterećeni Jerko bi snažno povučen, sila ga otrgne od ruba prozora i on zalamata rukama propadajući u ambis. Jerko je padao ne više od metar i pol. U zadnjem se trenutku zakvači s oba lakta za donji rub prozora. Hary je u djeliću sekunde sjedio na njegovoj cipeli, prekratko da bi se stigao snaći i išta učiniti, a zatim ga razularena gravitacija okrene oko nje i on glavom nadolje nastavi pad. Bakandža mu je ruljila između nogu sve do gaća i hlača srolanih oko gležnjeva. Jerko je izvio stopalo nagore kao udicu i taj tkaneni povez se zakvači, cukne ga, Jerko mlatne bradom o rub prozora, sve mu se zamanta, klizne pedalj niže, ali se ipak uspio zadržati. Jerko je visio s vanjske strane prozora na trećem katu, držeći jednim stopalom kao kukom Haryja koji se lagano ljuljao. Haryjeva odjeća se izokrenula i prekrila mu glavu i ovješene ruke, a donji rub prozora na drugom katu bio mu je gotovo na dohvatu. Pred očima mu je bljesnuo zlatni sat pričvršćen oko zaglavka. - Kazaljka na kazaljci! Netko misli na mene! - pomisli Hary. Kažu da u smrtnom času čovjeku proleti pred očima cijeli život, tako i Haryju u nanosekundi sijevnu pred očima svi koji bi mogli misliti na njega; odmah mu dođe da se zakoprca, prekine tu tanku nit koja ga veže sa životom, da se baci i sve nestane u ništavilu. Ali sve avetinjske prikaze izblijediše jer mu svijest ispuni vitkonogi tankostruki lik koji mu je izmicao poput fatamorgane. U taj tren se stubištem uspinjala stara gospođa Skaković. Jednom rukom teglila je plastičnu vrećicu, a u drugoj nosila kišobran. Zaokrenuvši prema drugom katu primijeti nešto na prozoru. U prvi mah je pomislila da je to svinjska polovica kakve vise u mesnici - tako bijela - i začudila se tko bi je i zašto objesio na prozor. Uspevši se još nekoliko stepenica i izoštrivši pogled, uoči da sa navodne svinjske polovice visi i ovješen muški ud. Odmah joj je sjevnulo da to nisu čista posla, jer sa svinjskih polovica obično ne vise muški udovi. Uspevši se do prozora priđe bliže, izbulji oko da razgleda izdanak, pomiriši, te u trenu shvati da je to muškarac. - Manijak! - poviče i bez oklijevanja zamahne kišobranom kao harpunom pokušavajući pogoditi crvuljka u gnjusnu glavu. Promaši i zabode vrh kišobrana u pupak. Hari se panično izvije oko uzdužne osi da bi zaštitio meki trbuh, te slijedeći udarac prodre između polutki njegove guzice i vrh kišobrana se sjuri u šupak. Hary zaurla kao zvijer na samrti, gospođa Skaković prepadnuto odskoči ostavljajući zaboden kišobran, trzaji izvukoše Haryjeve noge iz labavog oslonca srolanih hlača i on poleti prema tlu. Hary se izvije u padu poput mačke, dohvati izvijeni držak i snažno povuče. Zahvaćen zrakom koji je strujio uz njega kišobran se naglo otvori. Bum! - prasnuo je njegov klobuk kad se raširio. Hary ga nije ispuštao i u trzaju se preokrenuo nogama nadolje, na trenutak je lebdio poput orijaške sjemenke maslačka, i - Pras! - tkanina nije izdržala pritisak i rasparala se. S visine od dva metra Hary se zabio u smeće do koljena, ali ostao je uspravan. Potapša se po džepu: mobitel je ostao čitav! Sve se dogodilo tako brzo da nitko zapravo nije ni shvatio što se dogodilo. Hary je imao osjećaj da se ponovo rodio, da je naglo izbačen u nepoznat svijet, te mora shvatiti tko je i gdje je. Stajao je gol od pojasa nadolje zaboden u smeće do koljena. Srećom ga nijedan od oštrih metalnih otpadaka nije ni ogrebao. U malaksaloj ruci držao je razdrapani kišobran kojim bi se - da je ostao čitav - moglo zakriliti tezgu sa cvijećem na Cvjetnom placu. Polako je podizao pogled duž prljave fasade. Kroz stubišni prozor na drugom katu zabezeknuto ga je promatrala stara gospođa Skaković. U prozor iznad nje upravo su uranjale Jerkove noge, a čas zatim je izvirio i zabuljio se nadolje ka Haryju. Preko ruba prozora na četvrtom katu i dalje je presavijen visio Mate, a baseball palica njihala mu se u rukama. A još više, najviše, još gore, najgore, na rub ravnog krova zgrade koja je zatvarala svjetlik u koju je Hary upao, zakoračila je nepoznata ljepotica zbog koje se Hary našao u nevolji. Vratila se ipak vidjeti kako se izvukao. Čak i s te razdaljine Hary je uzdrhtao kada mu se pogled uspeo duž njezinih dugih nogu pod suknjicu, ali nije ništa dalje vidio jer je ipak bila predaleko, a u pozadini joj je bilo svjetlo nebo, pa je izgledalo da te noge utječu u neprozirno crnilo. Nagnula se prema naprijed i oslonila dlanovima na koljena da može bolje pogledati nadolje. Grudi su joj iznutra napele tkaninu na prsima. Čarobno se osmjehnula otkrivši da je Hary živ i zdrav, kao da se obradovala. Hary pomahnita. Osjećao je u sebi navalu bijesa dovoljnu da skoči na četvrti kat, ali nije mogao iščupati noge iz smeća. Nemoćno zatuli odvaljujući prokletstvo iz dubine duše: - Jebo te pas! - Pas? - zakikoće se ona iz visina. - Pas! A zatim se naglo uozbilji. Čelo joj se nabiralo, obrve skupile, kao da intenzivno misli, sve dok joj se lice nije ponovo ozarilo i ona - trenutak prije nego je nestala - uputi Haryju pogled kojim se odaje priznanje na neočekivanoj pameti: - Pas! To je ideja! Pas sigurno nema sidu! - nastavak - |