MNP

26.05.2008., ponedjeljak


KUTIJA POLJUBACA


Photobucket

Početak priče ide daleko u prošlost, kada je neki muškarac
kaznio svoju petogodišnju kćerkicu, jer je izgubila neku vrlo
dragocjenu stvar, a novca je u onom vremenu bilo vrlo malo.
Bilo je Božićno vrijeme. Slijedećeg jutra je djevojčica donjela
mali poklon i rekla:
“Tata, to je za tebe”
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio,
da unutra nema ničega, jako se naljutio
Kćerkicu je prekorio:
“Zar ne znaš, ako nešto pokloniš, očekuje se, da se u kutiji nešto i nađe?”


Photobucket


Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla:
“Tata, ali nije prazna. Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe”
Tata je bio ganut. Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio
i zamolio za oprost.
Do kraja života čuvao je tu kutiju pored kreveta i uvijek,
kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju i iz nje
uzeo 1 nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi, koju je kćerka
spremila unutra.


Photobucket


Svatko od nas ima kutiju punu poljubaca i ljubavi,
koju nam poklanjaju prijatelji, nasi voljeni,djeca, Bog…
Ne postoje važnije stvari, koje bi mogli dobiti.
Prijatelji su anđeli, koji nas dignu s dna,
kada imamo poteškoće i podsjete nas na to, kako se leti.

lyly
Photobucket
- 20:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #

19.05.2008., ponedjeljak


SUSRET

Photobucket

<font size=3>Ravnicom se širio miris kukuruzne svile i okus jeseni.
Dunje su zauzimale počasno mjesto na bakinom ormaru.
Zrak je bio vlažan od prijepodnevne kiše, ali topao...
Sezona berbe grožđa je imala žute ose kao pomagače a
lišće duginih boja je krasilo nedjeljni dan. Sa obližnje crkve
je zvono otkucavalo 12 sati...Kao da je netko naručio ovaj dan
za njih. Nisu se vidjeli čitavu vječnost, još od školskih dana!
Bili su mladi, dragi jedno drugom. Bila mu je draga na prvi pogled,
od prvog susreta...ali je ostao nijem, sramežljiv,
bez riječi. Njegova ljubav nije dobila krila...Ostala je u njemu
kao plamičak da svijetli i podsjeća na dane mladosti, i
neispunjenu ljubav... Surovost svakodnevnice ih je upregla
u teška kola života. Bili su savjesni, vrijedni, zadnji atom energije su dali da budu prihvaćeni u novim sredinama,
da budu voljeni, dobri , uspješni...Život ih je dijelio, trošio, lupao i lomio...Darovao ih brakom, dobrom dječicom, supružnicima,
zdravljem...i ožiljcima. Pješčani sat se praznio i punio,
godine su letjele...ali plamičak u njemu je poprimio boju procvjetale lavande,boju njenih očiju i postajao sve topliji... duša je
progledala srcem.
Živio je čekajuci je od prvog dana kada su im se pogledi susreli-
kroz sve duge godine dok je vrijeme prolazilo prostorima...
i ovoga puta je bila tu. Čekao je, naslonjen na stablo,
na uglu parka i ulice...u gradu njihove mladosti.
Dolazila je. Njezina dobrota se gotovo širila zrakom; po otkucajima
srca je znao da dolazi...srce nikada ne laže.
Bili su jedno iako nikada nisu bili zajedno... Poznao ju je po osmijehu,
po lahoru u kosi koji je odavao njene korake, po očima koje su ga godinama vraćale u život. Oči su spoznale drago lice koje srce
godinama čuva.
Tog je dana bio njegov rođendan - i njen zagrljaj je bio najljepši poklon
koji je ikada dobio.
Njihov susret je bio zvjezdana prašina, melem na rane od života, i nastavak početka koji se nikada nije dogodio.


Photobucket

- 20:35 - Komentari (20) - Isprintaj - #

12.05.2008., ponedjeljak


VODONOSA
( sa slajda)

Photobucket

Vodonoša je imao dva velika keramička krčaga.
Nosio ih je na obramici okačene na krajevima. Jedan krčag je imao pukotinu dok je drugi bio ispravan,
i uvijek je uspijevao da prenese jednu te istu količinu vode.
Put od izvora do kuće je bio dug i uvijek je u naprslom
krčagu donosio polovicu sadržaja vode do kuće.
Trajalo je to tako dvije cijele godine, iz dana u dan.


Photobucket

Naravno cijeli krčag je bio ponosan na sebe kako je
do kraja uspješno ispunio obvezu, dok se siroti naprsli
krčag sramio, osjećao se poniženo i potišteno, što je
uvijek ispunjavao samo polovicu obveze.
Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru.
- Sram me je, jer voda kaplje iz mene na cijelom putu do kuće.


Photobucket

Vodonoša mu je odgovorio:
- Da li si primjetio, da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj,
a ne na strani drugog krčaga? To je zato tako, jer sam ja
uvijek znao za tvoj nedostatak, i uvijek sam te podržavao i
nosio sa te strane.
Svaki dan si ih zaljevao, kada smo se vraćali. Dvije godine
uživam u ovom prekrasnom cvijeću, kojim ukrašavam
svoj stol. Da nisi takav, kakav jesi, onda ni ova ljepota
ne bi ukrašavala moj dom.


Photobucket

Želiš li znati što je pouka?

Svatko od nas ima poneku manu. Svi smo mi pomalo
naprsli krčazi. Ali, ovi lomovi i mane koje su u svakome
od nas, čine nam život zanimljivijim, interesantnijim i
vrednijim. Samo treba uvažavati svakoga
onakvim kakav jeste, i gledati dobru stranu u ljudima.
Ne možeš biti sretan sve dotle, dok ne naučiš
iskreno da voliš, i ne nađeš svoje mjesto na svijetu.


Photobucket









- 19:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se