|
Apatija. Dica su naresla, još malo pa će svojin puten. I Ona je emancipirana, deboto pa san osta sam, mogu činit šta me volja, možda još nije kasno za nike ludosti i pizdarije. Kupan se sam. I to mi je najdraže poć na noge do one lipe puste vale na momu Otoku di su Stine gole, a djevojke isto. Ma isto me drži neka Apatija koju su godine pizdunske rutine ostavile na mojoj ropskoj psihi. Gruba je to stvar, Apatija, dođe lagano, ne osjetiš. A nemoš je se rješit. Možda, kad bi dobija na lutriju. Ali mora bi prvo kupit tiket…. Pomažu još nike stvari, rijetke ali dese se tu i tamo i u ovin mojin godinama (sva srića, inače bi moga uzet gan i opalit iz blizine ravno u čelenku). Je, lipo je gledat u ovo Sunce. Plavo nebo. More. A onda spustiš glavu doli, a ono se, na Stini, sunča lipa mlada cura. Zatvorila je oči koncentrirana na sunce, cila se njemu pridala. A Sunce je miluje i tamo di inače ne zalazi. Igra se i grije lipo žensko tilo. A onda skok u duboku modrinu čistoga mora. Točno mogu vidit zaveslaje bilih nogu na putu u dubine. Onda izroni umivena u mirisima morskog zraka. More joj daje još raskošnije oblike koji sasvim razbijaju moju Apatiju. Na jedan moment postajen zdravi čovik kojemu srce snažno lupa. Moran pokušat. Žak Majol kaže da more diše. Izbacuje iz sebe kisik koji se, prije nego se pokvari, kratko zadržava tik uz površinu mora. Udišući ga čovik čisti svoj organizam unoseći u sebe dio mora. A ne ka ja. Gušin se dimon cigreti. I kad ih neman onda žican. Možda moja lipa susida na Goloj Stini ima koju. Baš ću je pitat: tri, dva, jedan. Sad. Ili nikad. Pomažu i večere u krugu prijatelja. Malo kavali, jedan veliki cipal, tri fratra i tri velika kanjca. Sve friško iz mora ulovija Žak. Riba se kupa tri puta: u moru, u maslinovu ulju i u vinu. «I can do that!», rekla je jedra Lin iz Adelaida, a jaki zubi joj zablistali na svitlu šterike. Australci su zdrava i jaka nacija. Mlada. Mi Hrvati, izmučeni smo, ispižđeni dugon povješću na ovoj vjetrometini, priplašeni u tradiciji nevolje koja nas periodično sustiže. Preplanula je Lin od otočkoga sunca i haljinica joj dobro stoji. Sve je interesira, a pogotovo kako to Žak lovi Velikoga jadranskoga crva, prvi put ga vidi kako treperi onin svojin bezbrojnin nožican u Žakovou akvariju na infuziji, impresionirana njegovon ružnoćon koja je privlači. Ka da nije iz ovoga pitomoga mora. Šta krvaviji to je bolji, govori Žak. Nema bolje eške za ić u ribe. E, triba turistima ić niz dlaku. Ko će spasit proračun naše države ako ne oni? I ja san da svoj mali obol kako bi naša gošća zadovoljila svoju potrebu za doživljajen. Uz večeru san održava zanimljivu raspravu koja se naročito rasplamsala nakon treće boce Žakova vina. Vina koje smo nazvali: SanSiri. Zato jer spaja ljude u dobru raspoloženju. Tira Apatiju, vrag je odnija. «I can do that!», hrabrin samoga sebe. |