Mladen Jose Barbina ( Šepić)
25.03.2012., nedjelja
|
Gospodari vremena U Početku Sunce neometano plovljaše svojim putem Onda je divljak zabio štap u zemlju i počeo mjeriti sunčev put Ubrzo se javila želja za korekcijom sunčeva puta . Kako onda tako i sada............ Sunce ne obadaje .................... Predaleko je barba Refleksije; čovjek je u svom bivstvovanju pokretan mnogim nagonima i htijenjima. Jedno od najpogubnijih je ............ lakomost. Dijelom je uzrokovana atavističkim strahom od gladi. Sigurnost, naime, proizlazi iz obilja zaliha za periode kad je otežano ili onemogućeno prikupljanje hrane. A sigurnost je ono iskonsko što svak treba i na što se potom nadograđuju želje. Dijelom je lakomost uzrokovana činjenicom kako posjedovanjem stječemo prednost nad onim koji nema. Kako materijalnu tako i ne materijalnu prednost. Iz te prednosti proizlazi – moć -.A moć je daleko jači opijat od bilo koje prirodne ili sintetizirane droge. Čak i najmanje količine moći mijenjaju čovjeka. Koliko puta u životu možemo tome svjedočiti kad, primjerice, pristojan i u razgovoru i svakodnevnici ugodan susjed stane s druge strane nekog „šaltera“ i zadobije moć onom crviću s krive strane reći ; dođite sutra . Lakomost se hrani stjecanjem ali kao i svaki opijat vremenom postaje sama sebi svrha i nezajažljiva je. Od ostalih opijata razlikuje je to što lakomost nije toliko opasna za ovisnika koliko za okolinu. Naime, čovjek je, kao osoba, ograničenih sposobnosti u prikupljanju dobra i sam sebe ne može osigurati za iole značajniji period. Stoga je onaj lukaviji i spretniji i jači dio puka počeo iskorištavati druge pripadnike zajednice u prikupljanju dobara i tako je počelo ono što nazivamo........... povijest . S vremenom , zemljopisna podrućja na kojima djeluju pojedini lakomci počnu se dodirivati i onda preklapati i tako je nastala većina u povijesti poznatih ratova. Kako ratovi uz ljudstvo uništavaju i materijalno to se u to vrijeme ili u pripremi rata javlja povećana potreba za dobrima jer kako povijest pokazuje, ratove, uglavnom dobijaju materijalni resursi a ljudstvo je tu samo pomoćni čimbenik. Kako bi stvorili više u uvjetima kad je tehnološki napredak zbog vremenskog tjesnaca neučinkovit, ljudi moraju više raditi i tako je nastao smjenski rad čak i u uvjetima kad to tehnološki proces ne zahtijeva. Svaki proizvod ima cijenu koja ovisi i o utrošku energije pa tako i one koju tvornice troše na osvjetljavanje proizvodnih pogona. Dakle, idealno je kad je to svjetlo prirodno, sunčevo. Jer je badava. Stoga je nacistička Njemačka u pripremi i za vrijeme vođenja rata uvela fenomen ljetnog radnog vremena. Hitler je taj rat izgubio ali su pobjednici unatoć zgražanju stisnuli zube i prihvatili neke konkurentske modele a među njima i fenomen ljetnjeg radnog vremena. Naravno, prihvatili su i neke metode mučenja ljudi te ih dalje razvijaju. Na Zapadu je to išlo brzo a Istoku je po običaju trebalo nešto više vremena jer su oduvijek više polagali na formu nego na sadržaj ali i tom je odporu došao kraj. Problem je u tom što taj fenomen ima ekonomsko opravdanje jedino u uvjetima dvosmjenske, dnevne, proizvodnje. Ukoliko se proizvodni proces odvija u tri smjene onda je to besmislica kao i kad je to u jednoj smjeni. Za upravljače i činovnike je to otpočetka irelevantno. Pitanje je zašto se to i dalje čini u uvjetima kad je primarna industrija uglavnom napustila Europu? Zašto se to čini u Hrvatskoj u kojoj baš i nema industrije kojoj bi to pogodovalo? Prihvaćamo li time, implicite, kako je u redu model predratne hiperprodukcije u svrhu rata a na uštrb kvalitete ljudskog življenja? Postoji li u Hrvatskoj, odnosno je li istražena šteta ili korist takvog postupanja ili je to po onoj – kud svi Turci tud i mali Mujo – ? Plešući po rubu paranoje pokušat ću problem osvjetliti s druge, metafizičke strane. Odmah nakon stvaranja Bog reće; neka bude svjetlost i vidje Bog da ja dobro. Čovijek je uživao u svjetlosti dana a noću je odmarao i čekao dan koj mu je bio dat za djelovanje. Zbog orjentacije, čovjek je dan počeo djeliti na manje segmente a reference bijahu poćetak, kraj i sredina. Moj mi je otac govorio kako je njegov otac govorio da u podne i sunce stoji te da valja prekinuti posao, prekrižiti se i kome je stalo- izmoliti „Anđeo Gospodnji“. Nije to bila ljudska oholost već izraz štovanja Stvoritelju. Pobornici „civilizacije smrti“ u svakom pa i naoko banalnom segmentu nastoje zanjekati Boga i zato kidaju vezu između prirodne, dakle Božje sredine dana i naše, ljudske.Da to nije moja paranoja svjedoći i činjenica kako suvremena civilizacija sve više živi noću dok postaje „normalno“ pače „cool“ prespavati dan i pridružiti se šišmišima. ..Prirodno (dakle Božje) je da čovjeka sunce budi i spokoji i ja se pitam ; zašto moje djete mora ustajati sat vremena ranije u odnosu na sunce? Zar zbog lakomaca i njihove nezajažljive potrebe za grabeži? Ili poradi još bolesnije potrebe za moći, nadzorom i kontrolom ? Cijelu zimu ustajah u mrak i sad kad je sunce već blizu tome da me jutrom pomiluje zbog nekog blesavog i nikom jasnog razloga bit će mi to zadovoljstvo uskraćeno-odnosno odgođeno. Potezom pera. Promotrimo problem s „hrvatske strane“ i kroz prizmu ekologije; naime, u Hrvatskoj je većina „privredne“ aktivnosti zapravo „neprivredna“ i dobrim se dijelom sastoji iz preljevanja iz šupljeg u prazno što se obično naziva „buđetskom potrošnjom“ i manje-više je svrha sama-sebi. Dakle, svi će ti silni činovnici i uposlenici „financijske industrije“ dolaziti na posao sat ranije a obzirom da su uglavnom nježne građe(za razliku od radništva) to imaju povećane prohtjeve spram mikro-klime na radnom mjestu a to košta, košta...... Promotrimo problem i kroz vidik; obveznog i kazni podložnog vezanja pojasa u automobilu ili histeričnog proganjanja pušaća(ja ne pušim ili možda je bolje reći; popušio sam „svoje“) ili kroz sveprisutne kamere itd...itd.... Dreseri znaju kako se najbolja dresura postiže „malim koracima“ a krajnji je cilj vrhunska perverzija; da dresirani zavoli dresera(1984-Orwel). Jer, rekao je veliki Pavlov; nije uspjeh kad lav skoći kroz plameni obruč kad dreser mahne bičem, već je uspjeh kad lav skoči zato jer misli da će dreser mahnuti bičem. barba |
