četvrtak, 12.01.2006.

Čestitamo Generaciji...

Nešto ovih dana nemam vremena za nešto smisleno, pa ni ne pišem. Ali sam primila jedan zanimljiv mail koji želim podijeliti s vama. A, i paše mi na blogu...:))) Prepoznajete li se?


Prema onome što kažu današnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili djeca u 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima ne bismo trebali biti živi.

Naši dječji kreveti bili su obojeni kričavim bojama na bazi olova. Nismo imali zaštitne poklopce ili brave na bočicama lijekova, vratima i ormarićima. Dok smo se vozili biciklom, nismo imali kacige. Da ne spominjemo rizik dok smo auto-stopirali...

Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zračnih jastuka. Vožnja u stražnjem dijelu kamiona po toplom danu uvijek je bila nešto posebno. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Užas!
Jeli smo kolače, kruh, margarin i pili gazirana slatka pića, ali nikada nismo bili debeli jer smo trčkarali i igrali se po vani. Dijelili smo jedno gazirano piće s četiri prijatelja, iz jedne boce. Provodili smo sate gradeći automobile od otpadaka i njima se spuštali nizbrdo, da bi tek naknadno otkrili kako smo zaboravili kočnice. Nakon što bi se nekoliko puta zabili u grmlje, naučili smo riješiti problem.
Otišli bismo od kuće ujutro i igrali se cijeli dan. Vraćali bi se kući tek kada se upale ulična svjetla. Nismo razgovarali putem mobitela po cijeli dan. Nismo imali mobitele.

Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutore, Internet i chat.

Imali smo prijatelje!
Izašli bi van iz kuće i našli ih. Odvezli bi se biciklom ili prošetali do prijateljeve kuće, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo ušli i popričali s njim bez najave.
Igrali smo graničara. Ponekad je lopta zbilja zaboljela. Padali bismo s drveća, porezali se, slomili kost ili zub. Izmišljali smo igre sa štapovima i teniskim lopticama. Iako nam je bilo rečeno da će se dogoditi, nikome nismo iskopali oko. Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naučili kako da ih prebolimo, ali zbog nesretnih slučajeva nije bilo sudskih tužbi.

Mala liga je imala natjecanja i nisu svi ušli u ekipu. Oni koji nisu, morali su naučiti kako se nositi s razočaranjem.

Neki učenici nisu bili pametni kao ostali. Padali su razred ili dva i morali ponavljati, ali testovi se nisu prilagođavali ni za koga.
Naši postupci su bili samo naši. Posljedice su bile očekivane. Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u školi ili sa zakonom bila je nezamisliva. Oni su zapravo podržavali školu i zakon. Zamislite to! Užas!

Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, rješavatelja problema i izumitelja, IKADA !
Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naučili smo se s time nositi.
I vi ste ta generacija? Čestitamo.
Imali smo sreću odrasti prije no što su pravnici, vlade, organizacije za ljudska prava i slobode i ... počeli regulirati nas život za naše vlastito dobro!!??

Ne mogu vjerovati da smo uspjeli!

- 21:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se