srijeda, 28.12.2005.

„Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“.

Razmišljam ovih dana učestalo što to ne valja s mojim Božićem, ili Božićem općenito, i što me to navelo da vam napišem jedan tako patetičan post, da razmišljam ponovno o svojim starima, djedovima, bakama – kojih sam nekada imala čak šestero (što je za neku drugu priču) - a koji su, kao i svaka veza ovog društva sa tradicijom, običajima, iskonskom toplinom duhovnog i emotivnog prožimanja tijekom blagdana, prebrzo iščezli i ostavili me nedorečenu.

Nostalgija je uvijek nedorečena, zato i je nostalgija.

Ne valja štošta što čovjek instinktivno osjeti bivajući sve nezadovoljniji, ne uspijevajući pronaći svoj mir. Iscrpljuje ga brzina, potrošnja, potreba za akumulacijom para/kapitala, nužnost preživljavanja, strahovi za egzistenciju svoju-tuđu, ali nikako i zajedničku. Od primarno socijalnih bića, pretvaramo se u individualiste ograničene na isključivu borbu za vlastiti život, a sami sebi nedovoljni. Uz sve to ne nalazimo vremena zastati, pogledati se u ogledalo, porazmisliti gdje smo, kuda idemo i što je to što nas čini sretnima. Poput zombija lutamo od zadatka do zadatka, znajući ili osjećajući da moramo kako ne bi postali dio ugrožene skupine. Istovremeno postajemo dio velike ugrožene gomile oduzimajući i sebi i drugima dostojanstvo neminovno potrebno za preživljavanje. Ono duhovno. Najbitnije.

Gdje je nestao zdravi duh zdravoga tijela? Društveno tijelo se razboljelo.

Kako pišu novine, prema posljednjoj anketi čak se 80% Hrvata izjasnilo da živi na rubu egzistencije, a istovremeno, tijekom božićnih blagdana, samo u Zagrebu je bačeno više od 50 tona kruha i još 50 tona purica, salate, kolača i druge hrane. Kakva gozba za beskućnike i olakšanje za djelatnike pučkih kuhinja koji su mogli mirne duše uzeti slobodne dane za blagdane. Sve se to događa u isto vrijeme kada, ne zaboravimo, svake 3 sekunde netko umre od gladi.

Budući da je Hrvatska, isto prema jednoj od posljednjih anketa, strašno religiozna zemlja čiji građani redovno posjećuju crkvu, a crkva je ujedno i medijski najeksponiranija „korporacija“, zanimljivo je osmotriti i kakvu nam poruku crkva šalje u ove blagdanske dane kada bi „božji poslanici“, a „narodni pastiri“ trebali propagirati ljubav i toleranciju prema bližnjemu, prema samome sebi, prema Duhu svetome.

Crkva se uoči noći svetoga rođenja sina Božjeg ne dotiče ni oprosta, ni grijeha, ni blagoslivljanja. Dotiče se kritike neoliberalizma uzimajući tako kruh svagdašnji političarima. Kritizira profit i potrošačko društvo, a istovremeno skuplja lemonziju od umirovljenika dok djecu privlači na misu zornicu pršutom, MP3 playerima i mobitelima, kao što svjedoči primjer župe na području Zadra. Crkva k'o crkva, bila i ostala.

Rakije, rakije amo, jer utjehe nema više ni u svetoj vodi!
Donosi li nam godina nova išta novoga?

Nisam ja toliko tužna niti išta usamljenija od bilo kojeg žitelja 21. st. Samo se teže mirim s nekim stvarima, za razliku od onih 80% produhovljenih Hrvata, i vjerojatno još 80% pripadnika tzv. zemalja Prvog svijeta, koji blaženi slijede Božju riječ: „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom po kontejneru“.

- 11:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se