|
"Danijela", čula sam tihi šapat iza zaključanih vrata svoje sobe. "Molim te, otvori mi. Ne ponašaj se tako djetinjasto."
Nečujno sam sjela na krevet, naslonila se na zid, privukla koljena na prsa i zatvorila oči. Nisam htjela otvoriti vrata jer me iza njih čekao upitan Barbarin pogled i tisuću njenih pitanja na koje nisam željela odgovarati. Bio mi je potreban mir i malo vremena da razmislim o svemu i, nadam se, donesem ispravnu odluku.
Sve je počelo kad sam upoznala Branka. Dojmile su me se njegove tamnomodre oči i preplanulo lice malo grubog izraza. Kad je ušao u kafić kosa boje suhog zlata bila mu je raskuštrana od vjetra. Zaobišao je sve stolove i došao do šanka gdje sam sjedila samo ja. Dok je sjedao na barsku stolicu do moje osjetila sam ugodan miris muškog parfema pomiješan s mirisom svježine ljetnih noći koji je donio izvana. Naručio je pelinkovac.
"Užas", pomislila sam jer me od same pomisli na opori okus tog pića hvatala jeza. "Ne razumijem kako itko može piti takvo što".
Pio je polako. Krajičkom oka primijetila sam da je odsutan duhom. Kao da je bio u nekom svom svijetu u kojem su postojali on i čaša koju je držao u ruci. "Šteta što nikad neće biti moj.", pomislila sam i iznenadila se takvoj svojoj reakciji. Nikad me nisu zanimali neznanci. Radije sam igrala na sigurno i birala između provjerenih poznanika. Prekinuo je moje razmišljanje okrenuvši se k meni i započevši razgovor.
"Sigurno ćeš pomisliti da sam nepristojan i da ti se upucavam, ali zaista je glupo da oboje sjedimo usamljeni, svatko sa svojim mislima, kad si barem privremeno možemo praviti društvo i pokušati uživati u razgovoru. Zovem se Branko, a ti?"
"Danijela, drago mi je. I uopće nisam stekla dojam da mi se želiš upucavati. Štoviše, mislim da je zanimljivo upoznavati nove ljude i da me nisi prvi oslovio, ja bih tebe." iskreno sam odgovorila .
Veselo se nasmijao i rekao: "Izgledaš kao vrlo otvorena osoba, Danijela. Odakle si? Iz Crikvenice sigurno nisi jer ovdje poznajem svakoga, a tebe još nisam vidio."
"Istina je, nisam iz Crikvenice. Živim u Kopru."
"Kopru? Zanimljivo. Što jedna Slovenka, koja već stanuje na moru radi u Crikvenici? Zar more u Kopru nije dovoljno plavo?"
"Meni je more posvuda dovoljno plavo jer ga obožavam, ali previše sam nemirnog duha da bih dulje izdržala na jednome mjestu. Zato sam ovdje došla na ljetovanje."
"Pustolovka, znači. I koja uz to savršeno govori hrvatski. Jesi li pohađala kakav tečaj?"
"Ne. Hrvatski mi je materinji jezik. Pohađala sam školu u Kopru i tamo nastavila živjeti."
"Mora da je to bila neka velika ljubav..."
"Ogromna. Prema moru i čaru nepoznatog daleko od roditeljskog doma. Uostalom, tamo sam pronašla prijatelje kakvi se rijetko sreću u životu. A ti? Živiš li oduvijek u Crikvenici? Ne izgledaš mi baš kao mediteranski tip..."
"Nisam lutalica kao ti, ali u Crikvenicu sam se zaljubio još kao dijete kad sam s roditeljima dolazio na ljetovanje. A onda smo se jednog dana preselili."
Odjednom je zanijemio i zamislio se. Njegove tamnoplave oči poprimile su još tamniju boju i podsjetile su me na olujno nebo. Mislima je bio kilometrima daleko. Dodirnula sam mu ruku i šapnula: "Branko, je li sve u redu?"
Povukao je ruku kao opečen pogledavši me kao da me vidi prvi put, a onda odjednom rekao: "Oprosti. Oživjele su uspomene za koje sam mislio da su već odavno mrtve..." Ironično se nasmijao, a u očima sam mu pročitala sjetu. Nagonski sam ga htjela zamoliti da mi sve ispriča, ali pojavila se Barbara.
"Tu si, lutalice! Mislila sam da ću te ovdje pronaći. Uvijek se zavučeš na nemoguća mjesta! Hoćemo li krenuti? Svi već čekaju..." Tad je ugledala Branka kako sjedi okrenut k meni i oboje nas upitno pogledala te na kraju izustila: "Oprosti, nisam primijetila da već imaš društvo. Ostani ako želiš. Ne moraš s nama...", brzo se snašla.
Htjela sam joj reći da ode bez mene, ali je Branko bio brži: "Ne propuštaj zabavu radi mene. Samo pođi. Vjerujem da ćemo se nas dvoje još vidjeti."
Nevoljko sam sišla sa stolice i pošla s Barbarom k izlazu. Branko mi se ovaj put nasmijao od srca, ali u očima nije mogao skriti zrnce prijašnje tuge. Kad sam se okrenula, čula sam kako naručuje još jedno piće...
Otvorila sam oči i shvatila da sjedim na svojoj postelji. Bilo je nevjerovatno koliko su uspomene još bile žive. Jasno sam u sjećanjima vidjela izraz njegovih očiju, pamtila svaki pokret i osjećala miris svježine koji ga je okruživao. "Ostavio je trag...", pomislila sam i zatvorila oči.
|
