petak, 29.01.2010.

Ljeto...početak ili kraj? - I.dio

"Danijela", čula sam tihi šapat iza zaključanih vrata svoje sobe. "Molim te, otvori mi. Ne ponašaj se tako djetinjasto."
Nečujno sam sjela na krevet, naslonila se na zid, privukla koljena na prsa i zatvorila oči. Nisam htjela otvoriti vrata jer me iza njih čekao upitan Barbarin pogled i tisuću njenih pitanja na koje nisam željela odgovarati. Bio mi je potreban mir i malo vremena da razmislim o svemu i, nadam se, donesem ispravnu odluku.

Sve je počelo kad sam upoznala Branka. Dojmile su me se njegove tamnomodre oči i preplanulo lice malo grubog izraza. Kad je ušao u kafić kosa boje suhog zlata bila mu je raskuštrana od vjetra. Zaobišao je sve stolove i došao do šanka gdje sam sjedila samo ja. Dok je sjedao na barsku stolicu do moje osjetila sam ugodan miris muškog parfema pomiješan s mirisom svježine ljetnih noći koji je donio izvana. Naručio je pelinkovac.
"Užas", pomislila sam jer me od same pomisli na opori okus tog pića hvatala jeza. "Ne razumijem kako itko može piti takvo što".
Pio je polako. Krajičkom oka primijetila sam da je odsutan duhom. Kao da je bio u nekom svom svijetu u kojem su postojali on i čaša koju je držao u ruci. "Šteta što nikad neće biti moj.", pomislila sam i iznenadila se takvoj svojoj reakciji. Nikad me nisu zanimali neznanci. Radije sam igrala na sigurno i birala između provjerenih poznanika. Prekinuo je moje razmišljanje okrenuvši se k meni i započevši razgovor.
"Sigurno ćeš pomisliti da sam nepristojan i da ti se upucavam, ali zaista je glupo da oboje sjedimo usamljeni, svatko sa svojim mislima, kad si barem privremeno možemo praviti društvo i pokušati uživati u razgovoru. Zovem se Branko, a ti?"
"Danijela, drago mi je. I uopće nisam stekla dojam da mi se želiš upucavati. Štoviše, mislim da je zanimljivo upoznavati nove ljude i da me nisi prvi oslovio, ja bih tebe." iskreno sam odgovorila .
Veselo se nasmijao i rekao: "Izgledaš kao vrlo otvorena osoba, Danijela. Odakle si? Iz Crikvenice sigurno nisi jer ovdje poznajem svakoga, a tebe još nisam vidio."
"Istina je, nisam iz Crikvenice. Živim u Kopru."
"Kopru? Zanimljivo. Što jedna Slovenka, koja već stanuje na moru radi u Crikvenici? Zar more u Kopru nije dovoljno plavo?"
"Meni je more posvuda dovoljno plavo jer ga obožavam, ali previše sam nemirnog duha da bih dulje izdržala na jednome mjestu. Zato sam ovdje došla na ljetovanje."
"Pustolovka, znači. I koja uz to savršeno govori hrvatski. Jesi li pohađala kakav tečaj?"
"Ne. Hrvatski mi je materinji jezik. Pohađala sam školu u Kopru i tamo nastavila živjeti."
"Mora da je to bila neka velika ljubav..."
"Ogromna. Prema moru i čaru nepoznatog daleko od roditeljskog doma. Uostalom, tamo sam pronašla prijatelje kakvi se rijetko sreću u životu. A ti? Živiš li oduvijek u Crikvenici? Ne izgledaš mi baš kao mediteranski tip..."
"Nisam lutalica kao ti, ali u Crikvenicu sam se zaljubio još kao dijete kad sam s roditeljima dolazio na ljetovanje. A onda smo se jednog dana preselili."
Odjednom je zanijemio i zamislio se. Njegove tamnoplave oči poprimile su još tamniju boju i podsjetile su me na olujno nebo. Mislima je bio kilometrima daleko. Dodirnula sam mu ruku i šapnula: "Branko, je li sve u redu?"
Povukao je ruku kao opečen pogledavši me kao da me vidi prvi put, a onda odjednom rekao: "Oprosti. Oživjele su uspomene za koje sam mislio da su već odavno mrtve..." Ironično se nasmijao, a u očima sam mu pročitala sjetu. Nagonski sam ga htjela zamoliti da mi sve ispriča, ali pojavila se Barbara.
"Tu si, lutalice! Mislila sam da ću te ovdje pronaći. Uvijek se zavučeš na nemoguća mjesta! Hoćemo li krenuti? Svi već čekaju..." Tad je ugledala Branka kako sjedi okrenut k meni i oboje nas upitno pogledala te na kraju izustila: "Oprosti, nisam primijetila da već imaš društvo. Ostani ako želiš. Ne moraš s nama...", brzo se snašla.
Htjela sam joj reći da ode bez mene, ali je Branko bio brži: "Ne propuštaj zabavu radi mene. Samo pođi. Vjerujem da ćemo se nas dvoje još vidjeti."
Nevoljko sam sišla sa stolice i pošla s Barbarom k izlazu. Branko mi se ovaj put nasmijao od srca, ali u očima nije mogao skriti zrnce prijašnje tuge. Kad sam se okrenula, čula sam kako naručuje još jedno piće...

Otvorila sam oči i shvatila da sjedim na svojoj postelji. Bilo je nevjerovatno koliko su uspomene još bile žive. Jasno sam u sjećanjima vidjela izraz njegovih očiju, pamtila svaki pokret i osjećala miris svježine koji ga je okruživao. "Ostavio je trag...", pomislila sam i zatvorila oči.


22:30 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 31.12.2009.

Plava šuma

Pod nogom joj je zašuškalo lišće, suho još od prošle jeseni. Iznenadio ju je zvuk koji je prekinuo zaglušujuću tišinu pa se lagano stresla i zastala. Šum je prestao, a tišina je zavladala, jezivija nego prije. Njene uši nisu bile navikle na tišinu, već dugi niz godina svaki je trenutak njena života bio je zvuk: od onog časa između sna i jave kad se jutrima budila pa do trena kad bi ju obuzeo san u ranim jutarnjim satima. I njeni snovi su većinom bili prepuni dinamike i zvuka... Zato se ovaj trenutak kosio sa svime što je poznavala.
Gdje li je ona to? Kako li je dospjela tu gdje jest? Pomalo su je mučila pitanja. Sve se činilo nepoznato, a ipak ne tako strano. Prožeo ju je osjećaj prepoznavanja, a onda nestao. Podigla je pogled pokušavši vidjeti odakle dolazi sunce, a onda je primijetila... Ova šuma nije bila zelena! Na granama visokih stabala tek pod daškom povjetarca bez zvuka su se njihali neobični zelenoplavkasti listovi. Okrenula se naokolo. Cijela je šuma imala plavkasti odsjaj. Pokušala je shvatiti od čega.
Krenula je naprijed kao vođena nekom nevidljivom rukom. Ako nikad nije bila ovdje, kako je znala je li put kojim je krenula pravi? Postoji li pravi put? Samo na tren postavila si je ta pitanja, a onda sigurno kročila naprijed. Neko je vrijeme hodala podlogom od trave i suhog lišća, a onda ugledala proplanak prepun sitnog šumskog cvijeća. Njegov je miris opijao. Kao da je govorio: „Ostani, ovdje pripadaš.“ Nije se zadržavala i nije htjela remetiti tu ljepotu pa je produžila dalje. Rijetko nisko rastlinje i grmovi ponekad su joj presjekli put. Ali nije čula nikakve druge znakove života osim zvuka koji su ostavljali njeni koraci. Gdje li su ptice i one sitne životinjice koje pripadaju ovakvome mjestu? Zastala je pokušavajući čuti makar jedan i najmanji zvuk, ali bezuspješno. Morala je dalje, ova nesnosna tišina već joj je parala uši. Pošla je uzbrdo ne osvrčući se. Osjećale se kao da ide kući. Kao da su ovim putem ucrtani njeni tragovi i ona zna kuda poći.
Nije znala, a znala je. „Plava šuma...“, prošaptala je iznenađena nadošlom misli. Pokušala se sjetiti otkud poznaje ime ove šume. Neuspješno. Dugo je hodala uzbrdo, već je pomalo počela osjećati napetost nogu. Je li smjela zastati? Koliko joj je vremena još ostalo do zalaska sunca? Koliko će još vremena vidjeti kuda ide i hoće li prije noći naći sklonište ili izlaz? Na trenutak se sjetlia onih koji je čekaju kod kuće i uhvatila ju je tjeskoba. Osjećala je njihovu zabrinutost, dijelila njihov strah. Odagnala je te misli: ne smije posustati! Ponovno je krenula. Odlučila je pošto-poto svladati tu uzbrdicu, a kad vidi što je s druge strane odlučit će kako i kamo dalje.
Stisnula je zube i pokušala uhvatiti ritam uz refren jedne zvučne pjesme njene mladosti: ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta tam, ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta tam... Baš kao nekad kad je išla u duge šetnje od svoje kuće ka moru i natrag. I odjednom joj je sinulo! Pružila je korak jer je znala što je čeka na kraju ove uzbrdice. Još samo nekoliko koraka i ... vrh.
Nasmiješila se. Gledala je ganuta u obale rijeke njena djetinjstva. Duga je riječica tek mjestimice vijugala, a njena je voda tek neznatno žuborila. U bistroj, modroj vodi vidjela je odraz plavkastog lišća na visokim granama stabala. Sad se već čuo i udaljen ptičji pjev. Tri kamena virila su iz riječice stvarajući priručni prijelaz na drugu stranu. Zar nije postojao drveni mostić, koji je služio toj svrsi?
Ovo je mjesto poznavala kao svoj džep, jednom davno ovdje je provodila mnogo svog vremena. Dječja je mašta bezgranična, a ovo je bilo njeno utočište od svakodnevice. Njena Utopija. Mjesto njena stvaranja, mjesto njenih pjesama i priča. Spustila se do rijeke u želji da je prijeđe. U rijeci je vidjela ostatke drvenog mostića kojeg je tražila. Bio je zapušten, trošan, nagrižen vremenom jer više od desetljeća nitko nije prolazio njime. Srce joj zadrhti. Zapeče ju savjest što je dugo nije bilo. Ovo mjesto nije zaslužilo da nestane, da padne u zaborav.
Kao djevojčica preskoči tri kamena do druge strane rijeke i tek na tren se začudi tome. Ovaj je put imao svrhu: iako odrasla, nije smjela zaboraviti kako biti dijete. Nije smjela dopustiti da ono dječje u njoj toliko dugo ne vidi svjetlo dana, da ga potiskuje od danas do sutra, od obaveze do obaveze, od posla do posla. Trebala je češće letjeti, uvijek disati punim plućima i uvijek se iznova vraćati ovom mjestu, gdje su misli i riječi žive poput nje . Sad je već jasnije vidjela svoj put. Točno je znala kamo poći. Skakutala je veselo poput djeteta i žurila na proplanak da zagrli Stari hrast. To veliko,staro, neobično stablo, koje joj je pružalo hlad u igri, stvaranju i maštanju. Krošnja Starog hrasta već se odavno vidjela, ta prekrivala je pola proplanka, i što se više približavala u srcu joj je bila neka zebnja. Nedostajao je onaj koji je s njom dijelio bezbrižne trenutke Plave šume, nestašni vilenjak, vjerni prijatelj u igri, alfa i omega njenih rima. Je li ga čekanje da se ona vrati umorilo pa je otišao, isčeznuo, rasplinuo se? Stala je ispred Starog hrasta sa suzama u očima i dok joj se činilo da joj šapće nešto svojim granam, čvrsto ga je zagrlila. Da, bilo je kao da se vratila kući... i kao da nikad nije ni otišla.
Ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti................... Budilica. 6:30. Vrijeme za ustajanje. Divan san. Tema za moju novu priču....





00:35 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se