utorak, 27.01.2009.
Waiting For The Night
.
.
.
moja rijeka je danas siva i tmurna, baš onakva kakvu ju volim.
teški, sivi oblaci su neprepoznatljivi, gube se između zgrada i nebodera... a u jednom od njih sam ja.
kao čardak, nit na nebu, nit na zemlji.
uz tihe zvuke hourglassa prebirem po tipkovnici sa prstima obavijenim u latex rukavice.
da, osjećam želju za fetishom, osjećam ju duboko u sebi, poput tihe vatre koja tinja ispod tone pepela; poput nakupljene magme koja čeka trenutak i pronalazi pravi put da bukne na površinu brutalno uništavajući sve pred sobom.
agresija i destrukcija, dvije sestre koje ne mogu jedna bez druge; jedna bez druge ne postoji i jedna bez druge nije potpuna.
.
.
što se događa? čemu sve ovo?
možda u želji da okrenem novi list vrtim se u krug.
i nije loše, osim što ponekad padam u ponor patetike i melankolije.
a taj osjećaj volim, bez obzira što me polako uništava.
volim melankoliju, u njoj su najljepši stihovi napisani, najtužnije melodije skladane; u njoj su vrtlozi emocija dovođeni do vrhunca i u njoj su ljudi ostavljali sve ono što su imali iza sebe - i bili su jednostavno - ljudi.
ostaviti sve iza sebe, zanemariti realnost u širem kontekstu i biti, postojati u tom trenutku.
da.. lijepo je to.. i opasno.
dovodi u zabludu, drugu dimenziju postojanja i utopije.....
.
.
što ja želim? što mi treba?
ne treba mi ništa, sve već ionako imam.
možda mi treba malo, malo pažnje; malo osjećaja bliskosti i povezanosti, no strings attached - jer glad, žeđ, želja.. ona je nevjerojatna.. i tako prokleto proždrljiva.
želim osjetiti brutalnost i emocije u vrtlogu, želim vidjeti raširene zjenice i nestanak onoga "ja"...
zar ne?
.
.
.
nedjelja, 18.01.2009.
Only When I Lose Myself 4
.
.
.
koliko netrpeljivosti među nama, koliko samo ljubomore i zavisti ima, koliko samo ironije i sarkazma koji uglavnom nije opravdan ničime osim osjećajem ugroze vlastitog kredibiliteta koji i nije vjerodostojan, već puka fantazija, fatamorgana, projekcija svojih želja na umjetno stvoren, virtualni identitet.
gle čuda, govorim o nekome meni poznatome, no nije stvar o tome već u činjenici da su ljudi pokvareni i zli.
zašto?
zato, jer samo čekaju priliku napakostiti, prisvojiti si nešto nezasluženo, prigovoriti bez osnove, prava i razloga, kritizirati bez da prvo pogledaju sebe i opet, prisvajati si tuđe zasluge.
takvima želim dugu i bolnu.. što?
ništa loše, samo jedan dugi i bolni orgazam.
da traje i traje, no da nanosi takvu nevjerojatnu duboku, podmuklu bol koju će osjećati u svakoj stanici svoga mizernoga bića.
.
.
.
želim li da me maziš i paziš, da me držiš kao kap vode na dlanu?
želim li da me budiš najfinijim macchiatom?
želim li da mi svakoga trenutka pokazuješ i dokazuješ svoju bezgraničnu odanost?
vjernost, pokornost, predanost?
želim li imati te na način na koji te drugi imaju?
.
mislim da ne želim.
ja sam osoba sama za sebe; ne vodim nikoga kraj sebe i ne vučem nikoga za sobom, no niti ne pratim nikoga.
ako te želim, uzet ću te; no onda ću te vratiti u tvoje prirodno stanište, boravište, ono iz kojega potječeš i kojemu pripadaš. sebično? ne, nije; samo realno.
jer kako da te imam, kada to ne mogu?
kada svakoga trenutka moram misliti o riječima, rečenicama i svemu ostalome što ide uz to.
.
.
.
kako bi bilo jednoga dana rasprodati sve i jednostavno nestati, ostaviti ovaj život koji vodimo ovdje i netragom nestati? promijeniti lice, izgled, identitet, posao, struku; kreirati sve ispočetka.
kako biste izgledali? gdje biste živjeli? kakvom krugu biste pripadali?
ljudi su jadni; očajnički žele pripadati nekoj grupi, klanu, kultu, sociološkom fenomenu bez obzira koliko to sami sebi poricali.
da li se tko vidi pod svjetlima reflektora sa milijunima onih koji mu se klanjaju?
da li se tko vidi kako korača hodnicima podzemlja?
da li se tko vidi kako hoda nekom nebeskim tijelom?
kakve su nam želje?
otići u ledeni hotel, osjetiti srce amazone ili vrelinu pustinjskog vjetra?
vidjeti milijune onih koji kleče u nadi da padnu u milost i osjete veličinu i brutalnost u svom esencijalnom obliku?
znati da je nekome stalo?
.
.
puno pitanja, još više odgovora.
.
.
petak, 09.01.2009.
A Little Lie
.
.
.
kao, prvi ovogodišnji post.
da li bi trebao biti optimističan, realan, nostalgičan, depresivan, histeričan, afirmativan, melankoličan; pun sranja o ljubavi i ljepoti življenja i žalopojki o teškom, tužnom i ružnom svijetu u kojem živimo?
ništa od navedenog.
pisat ću malo o jednoj krasnoj temi, a to sam ja sama.
a sin itself.
.
.
svatko ima svoj kaos unutar kojeg se više ili manje dobro snalazi. imam i ja svoj, zašto bi tu bilo nešto drukčije?
bez obzira na orijentaciju, smatram se priličnom realnom, razumnom i uglavnom korektnom osobom.
istina, ponekad i ja griješim, no što ćeš.. nema ljepote u savršenstvu.
imam svoje dobre faze, kada sam fetish-crno raspoložena u moodu za zajebanciju i brutalnost, imam i faze kada sam fetish-crvena pa mi je samo podatna koža skrivena pod tonom latexa jedino što mi se mota po glavi.
ponekad sam ledeno siva, boje dima, kada me jednostavno nije briga za cijeli svijet; jer svijet je svijet, ima svoju konstantu, okreće se, živi, umire i sve tako redom unedogled.
a ponekad sam samo svoja, bez natruha o fetishu, bez ičega što se može staviti u moj nazivnik.
koja je formula, kako ide jednadžba kojom bi se došlo do esencije mene same?
to samo ti znaš.
.
.
.
da li je vrijeme da okrenem novu stranicu?
razmišljam o tome, no mislim da ipak neću, barem ne tako skoro.
imam jedno poglavlje u tijeku; svakoga dana, svakoga trenutka ispisujem redak po redak, stranicu po stranicu.. i ne vidim kraj, barem ne u bližoj budućnosti.
kakva velika riječ, pojam.
budućnost.
kakva je? znatiželjna sam, no nisam sigurna želim li znati.
hoću li biti tamo gdje želim biti, hoću li raditi ono što želim raditi?
hoću li ostvariti želje i snove, hoću li biti ostvarena u svakom aspektu svoga djelovanja?
je saux non pas...
ne sumnjam u to.. samo je pitanje vremena.
a netko je rekao, otpjevao
...we have all the time in the world...
.
.
.
