nedjelja, 23.03.2008.
I feel U 6
.
.
.
kakav je osjećaj znati da par stotina kilometara dalje postoji osoba koja je u istom trenutku odjevena u latex, baš poput mene sada i da prstima uvučenim u isto takve latex rukavice piše riječi, rečenice, upućene meni?
da, ugodan je osjećaj.
i više od toga.
.
.
u rijeci pada kiša. zapravo ne pada, već sipi, povremeno pojačavajući.
volim kišu.
volim osjećaj kada mi pokoja kap slučajno padne na lice, nježno klizeći ostavlja svoj trag. riječ je o trenutku, zar ne? trenutku kojeg uglavnom nismo ni svjesni, već smo ljuti jer pada kiša i moči nam savšene pin up cipelice.
volim i zvuk kiše; nekima djeluje sedativno, umirujuće, depresivno; no meni upravo suprotno.
kad pada kiša osjećam se kao da sam u svom elementu. u naponu snage, kako fizičke,duhovne, intelektualne; tako i one druge - kink! snage.
.
.
.
danas se osjećam.. crno-crveno, preliveno slojevima akrila.
sado i fetish na maksimumu.
imam viziju stiskanja bradavica do granice kada bol prestaje postojati.
imam viziju stotina igala provučenih kroz svaki slobodni djelić kože.
crucified on st.andrew's cross & whipped to the bone.
stotine šamara, sline posvuda, suzne oči kako me gledaju sa ljubavlju.
da, ljubav boli, znaš.
ja ću ti pokazati koliko može boljeti.
ne traži milost, nećeš ju dobiti.
sada na pod i liži me.
liži svaki milimetar i budi sretan što postojiš.
popit ćeš sve, svaku kap ćeš progutati sa smiješkom na usnama.
.
.
.
ponedjeljak, 17.03.2008.
Never Let Me Down Again 6
.
.
.
upravo je 5.41 ujutro i nesanica me ubija u pojam.
zašto - ne bih znala, no umjesto da se nervozno vrtim po krevetu, digla sam se i napravila si valjda najbolju kavu u životu. možda i nije baš toliko dobra, no meni je - u ovom trenutku - fantastična.
baš si mislim, kad sam zadnji put popila kavu, macchiato ili nescafe, i da me je svojom izvrsnošću ugodno iznenadilo? hm.. mislim da ima negdje tjedan dana od tog nescafea. nije ni bio nescafe, već jacobs, ali.. who cares?
to je bila jedna od onih kava nakon koje ne znaš da li imaš sladak ili gorak okus u ustima. ne govorim konkretno o napitku itself, već o društvu u čijem sam popila dotični napitak.
da, da; bilo mi je jako drago i sve to redom, čak su mi se nakon toga počele paliti neke lampice i potaknule me da otkrivam neke stvari o kojima nisam prije ni mislila, no...
morala sam otići, nestati. morala sam, jer se nisam htjela dovesti u onu konfuziju i manično depresivno stanje u kojem sam bila davno prije, zbog te iste kave.. u to vrijeme bio je čaj, i to indian, koliko se sjećam. ili lipa? prošlo je već neko vrijeme, ne pamtim baš sve detalje...
bilo je lijepo na trenutak ostaviti sve pred vratima i živjeti u trenutku, carpe momentum valjda, bilo je lijepo i ono što je slijedilo nakon toga.. no... nestala sam. izvukla sam se iz ruku koje su govorile samo jedno.
ne tako, ne na taj način i ne zbog toga.
mislim da bih mogla napisati još jednu knjigu, ovaj put pod nazivom "Kako napraviti budalu od sebe u 3 koraka"
ne bi bila bestseller, no možda - upravo zbog svoje opće prihvaćenosti same terminologije i banalnosti postane upravo to. a mene umjesto u spisateljicu bdsm, porno i over18 literature, proglase nekom novom easy-how-to.
ne, ne i ne! neću tako!
i da, još nešto.
ima nekih osoba koje sam, ajmo reći tako, upoznala online.
ok, ja sam sve upoznala online (osim one gorenavedene kave).
i već dugo, dugo smo u kontaktu i toliko smo se ogoljeli jedno pred drugim da je to jednostavno nevjerojatno. od razmjene konkretnih nformacija, do razmjene fantazija i iskustava... i zanimljivo je to, moram reći, i više od toga. sada, zašto ja kradem svoje i tuđe vrijeme na to beskonačno dopisivanje, ne znam, no znam da nas to čini bližima, bliskima; u vrijeme kada smo toliko otuđeni jedni od drugih.
govorim u svoje ime, naravno; ja se ionako ne družim s nikime koga ne poznajem sa virtualnih svjetova i ne idem nigdje jer mi smeta sve - od alkohola, smrada cigareta, gužve itd itd...
možda i zato jer sam se posvetila samo poslu, školi, djetetu, bdsmu i ovome ovdje - virtualnom svijetu, koji je za mene odavno prestao biti virtualan.
i tražim nekog za fotkanje; kao i nekoga tko će kupiti komponente. nemam ja mjesta za to, a i dočepala sam se bolje aparature.
.
.
.
da, ovo je bio potpuno atipičan post za mene.
no, nadam se da mi nitko ne zamjera.
slijedeći će biti brutalan.
jer ste vi to tražili!
petak, 14.03.2008.
Sister Of Night 2
.
.
.
jedno mislim, a drugo činim.
ponekad sam kontradiktorna sama sebi, no što ćeš.. i ja sam samo čovjek i ne treba mi to uzeti za zlo.
da, poželjela sam nešto muško, golo, preplašeno, da trčkara među grmljem i drvećema.
egoistično rekoh, zašto ne?
no...
ja bi još.
i još.
opet i opet.
beskonačno mnogo.
.
.
etički u potpunosti nekorektno, no ne prema meni. moja odluka i ja moram živjeti s njom.
no prema drugoj osobi - možda? jer ako kažem da ništa ne očekuje i da će poslužiti kao svježe meso za jednokratnu upotrebu - onda sam iskrena i skinula teret odgovornosti sa sebe.
barem djelomično jesam; jer opet, život ide dalje a događaju, osobe i naša djelovanja ostaju u mislima i podložna su svakodnevnim analizama kada nemamo pametnijeg posla. ili imamo, no.. ovo nam se čini bitnije.
no nebitno. bitno je da sam back in black.
.
.
.
sad par riječi tebi.
da, tebi.
misliš li da se možeš tek tako pojaviti? iz vedra neba, sa smiješkom br.5 i praviti se da se nije ništa dogodilo? ne dopuštam ti da to radiš, ne sada, ne meni.
čitaš i gledaš, uživaš u tome, no dosta je. basta! enough! idi dalje, ili nemoj, no ne uživaj u tome.
koliko je još potrebno acta, non verba da nastaviš, produžiš? nije dovoljno. ne, ne, nikad nije dovoljno!
experto credite, znam što govorim i stojim iza toga savkom svojom stanicom!
nema kraja mojoj upornosti, znaš, na kriva vrata kucaš, zvoniš, trudiš se da te primijetim! okrenut ću glavu sada i opet, opet i opet, do kraja beskraja; ne želim to i neću to, ne na taj način!
da, sumanuto je i nelogično, kontradiktorno sa samom stvari itself, no kako? zašto? odsustvo ratia u određenim situacijama dovodi do kaosa. intelektualnog ili emocionalnog, nebitno, kaos je kaos, potpuno odsustvo reda i poretka.
.
.
. . .
. .
.
utorak, 11.03.2008.
A Pain That I'm Used To 3
.
.
.
tko o čemu, ja o međuljudskim odnosima.
zapravo o ne-odnosima. zanimljivo, zar ne?
ljudi su divni i recimo da ih uglavnom jako volim. ne pojedince, neć onako generalno gledajući, sve ih volim.
poput kakvog histeričnog altruiste, samo što ne hodam okolo i ne ljubim ih i grlim sve redom.
još mi samo to fali.
drag mi je ljudski rod ali još su mi draži pojedinci i pojedinke.
.
.
pojedinci, znači.
oni pojedinci koji su mi priuštili mnoge besane noći; njih dijelim na dvije skupine: prve su one noći koje sam provela sa užitkom dok sam poput mistress of the dark šetala u outfitu po parkićima i raznim opskurnim lokalitetima, a druge noći su... one, kada nisam mogla oka sklopiti bez obzira na umor jer su mi se druge misli vrzmale po glavi.
vjerojatno bi se u arhivi ovog bloga mogao naći pokoji post pisan u gluho doba noći, u doba kada su samo rijetki budni. ne mislim na naše antipode, već na nas, ovdje, right here.
pojedinke su mi jako drage. nije nikakva tajna da ja volim i žene. volim njihovu glatku i nježnu kožu, meke usne i sklonost ka minucioznim praćenjem detalja. no ja jednostavno obožavam ženski um.
više mi se sviđa od muškog. kako rekoh, detalji.. devil is in details, ain't it?
.
.
.
draga mi osoba ženskog spola spomenula mi je vosak i tim činom mi ubacila bubicu u uho. sada samo o tome razmišljam.
vizualni sam tip i na tren sklopim oči, a onda scenarij krene...
no... to je već u domeni priča, a ta priča će ostati neispričana, barem za sada...
no vosak po dlanu, podlaktici, nadlaktici... čak i mali ožiljak na njoj...
nostalgija? euforija? da, sve u jednom.
.
.
.
mogla bih ti pričati priče iz tisuću i jedne noći, ne bi znao da li je to java ili si u carstvu snova; pokazala bih ti svijet kako ga ja vidim i svidio bi ti se, no kako tvom egu objasniti da svaki put kad se pokloni tim činom postaje sve veći?
.
.
.
"...da se na ovome svijetu treba žalostiti samo zbog onoga što nas osobno dira; da u sebi samima možemo naći fizička uzbuđenja prilično pikantne strasti kojima možemo ugasiti sve duševne patnje kojih bi udarac mogao biti bolan; da taj postupak to više treba primijeniti, što se prava mudrost beskrajno više sastoji od udvostručivanja zadovoljstva nego u umnažanju muka; da, u jednu riječ, ne postoji ništa što se nebi moglo napraviti da se u sebi ublaži ta neiskrena osjetljivost kojom se samo drugi koriste, a koja nama samo nevolje donosi. Ali teško je otvrdnuti dobro srce, ono se opire umovanju lakoumna čovjeka, i njegove radosti utjeha su mu za lažne dragulje ljepoumca."
Markiz de Sade: Justine ili nedaće kreposti
srijeda, 05.03.2008.
World In My Eyes 5
.
.
.
mea culpa, kronični nedostatak vremena.
to mi je zadnje vrijeme, uz kronični umor, uobičajena isprika za svakojake aktivnosti, pogotovo one koje se tiču mog kvazi-društvenog života.
da idem gdje - ne idem.
da se družim s kime - baš i ne.
imam one drage mi osobe upoznate online.
nije to zdravo, reći će oni u kojima čuči mali konzervativac i pseudomoralist, kakav je to život kad nemaš života??
hm, kako nemam?
svako jutro dobijem pokoju poruku za dobro jutro i ugodan nastavak dana.
da, to godi mojoj taštini i jednostavno uživam u tome.
svaki dan razgovaram s tim osobama i svaki dan si imamo nešto novo za reći. bez laži, bez umotavanja u sjajni papir i hardcore phone sexa. im not into that.
i da, jedan razgovor moram spomenuti.
neki večernji sat, nebitno koji i dvije osobe u udaljenosti od par stotina kilometara.
svaka osoba sa svojom gasmaskom na glavi.
da ukratko opišem taj svoj fetiš prema tom materijalu i samom predmetu.
sviđa mi se kako miriše. obožavam taj miris i čini da se osjećam... full of lust.
i pozdravljam te ovim putem, ti egoisto.
statisfied??
.
.
.
povodom nedavnog događaja i situacije u kojoj se našla meni bliska osoba, koja je na kraju priče završila na traktu hitne pomoći u kbc rijeka, moram reći da sam impresionirana osobljem - dežurnim doktorima i ostalim osobljem. rade u nehumanim uvjetima, često sa agresivnim pacijentima i izlažu se riziku ozljeda i tko zna čega sve ne.
no, humane principe nitko ne može nadmašiti.
ja jesam po prirodi prilično skeptična prema liječničkoj etici no s razlogom i prethodnim iskustvom koje mi je dalo do znanja da vrijediš onoliko koliko debelu kovertu možeš pripremiti i težinu prezimena koje nosiš.
no, nulla regula sine exceptione - moje iskreno divljenje onima koji zaslužuju tu titulu.
požrtvovno i temeljito prema pacijentici te strpljivo i iskreno prema meni kao o napornoj pratiteljici, to me je ostavilo iskreno astonished. kako se ono kaže po hrvaški, ne znam.
a u kakvim uvjetima rade... to je tek strahota.
iz medija su nam dobro poznate slike odjela gdje pradaju stropovi i gdje žohari su poput kućnih ljubimaca, mislim da su ti ljudi zaslužili puno bolje i puno više. ne samo pacijenti, već i osoblje zaposleno u njima.
pitam se, što napraviti po tom pitanju?
da li bi bilo izvedivo napraviti nešto humano i na neki način omogućiti im normalne uvjete? da ne brinu hoće li im komad stropa pasti na glavu i da ne lijepe kolica ljepljivom vrpcom jer nemaju druga.
kako bi bilo da pojedinci, kako pravne tako i fizičke osobe, osjete da mogu napraviti nešto?
osobno, novac ne dam nikome na račun i nikome na ruke.
no volonterski nešto napraviti, bilo bi moguće, zar ne?
pa makar to uključivalo i varijantu da se skupljenim sredstvima financira kritični dio.
i bolnicama trebaju sponzori, izgleda da je tako.
baš tužno.
.
.
.
uhvatila bih te i spremila u kutijicu, uvijek bi bio uz mene.
ponekad te mrzim.
no mržnja... samo nusprodukt straha.
od prevelike ljubavi.
suis facee. medde!
