ponedjeljak, 30.04.2007.
I Feel You 2
"A sad, dovuci se tu i klekni!"
"Na sve 4, rekla sam!"
"Misliš da ja želim osjeati nešto za tebe? Misliš da sam ja OVO htjela?"
"Ne, nisam."
"Nije mi bilo ni nakraj pameti no dogodilo se."
"Da, stalo mi je."
"Da, stalo mi je i više nego što bih ja to uopće htjela."
"I, da, voljela bih kada bih te mogla izbaciti iz sebe, iz svoga srca i misli!"
No, što dalje?
Što kada povjerenje nestane?
Što kada se svi ideali slome i pretvore u prah?
Što kada iluzija savršene stvarnosti nestane u oblačiću prašine?
Je saux non pas, my dear.
Jebi ga.
Doslovno ga jebi.
Sada jedino želim slomiti cijelu seriju whipova, otrgnuti komad mesa, ugurati monstruozni buttplugg i tiho presti na putu ka orgazmu.
Osjetiti bol pod prstima, vidjeti suze u očima i tihi jecaj uz gutanje sw-a.
I feel U.
petak, 27.04.2007.
Agent Orange
Žene obično čekaju princa na bijelom konju, no isto tako obično se pojavi samo konj.
Lijepo rečeno, zar ne?
No, koliko su vremena potratile dok su dočekale, pa makar i konja? Koliko su puta slomljenog srca koračale kroz svijet da bi nakraju, nepravedno i nezasluženo - ostale same? I to nakon svega; nakon milijuna razgovora i minuta probedenih analizirajući i dešifrirajući misli onog drugog.
Nije ovo nikakav kritički osvrt na moje trenutno stanje, na fazu u kojoj se nalazim - koja je, moglo bi se reći, oblačno siva.
Oblačno siva, poput nekih dana kada bi crta horizonta nestajala, kada bi se nebo, zemlja i more stapali u jednu cjelinu čineći fascinantan prikaz igre Prirode.
Zašto obično dobri ljudi ostanu slomljenog srca, iznevjereni i izigrani? Možda je problem u tom neskrivenom optimizmu, u vječito pozitivnom pogledu na svijet, u odbacivanju ideje da stvari nisu takve kakve se činilo da jesu?
Ono što je savršeno obično je lažno.
Fake, lažnjak; potemkinovo selo u nečijoj glavi. Tek vješta igra koja tragično završava.
Što se krije iza svega? Možda nesigurnost? Poricanje samoga sebe? Činjenica i spoznaja o realnim mogućnostima koje su neostvarene? Činjenica da je sve u jednom davnom trenutku otišlo - pardon my french - u kurac.
Da je sve ono oko osobe lažno, obična iluzija koja se održavala na životu - a opet - zašto?
Možda zbog straha da će sve nestati u slučaju da istina dođe na svjetlo dana? Možda zbog činjenice da onda više nema povjerenja ali i da ljubav odlazi - pardon my french again - opet u kurac.
Eh, jebi ga.
Ova slika mi se sviđa. Ne zbog njenih savršeno napumpanih sisa ili njegovih bijelih čarapica, već zbog emocija koje doslovno vrište iz nje.
Tako nježna, a opet tako snažna žena. Nikakva silikonska ljepotica i sl, već Princeza koju dotični drži na svom pijedestalu, iznad granica moći i bivstva.
Ona koja zna što želi i na koji način to dobiti, i - ono najbolje - kako uživa u tome..
A on - potpuno, do boli, podređen njoj, bez obzira na masku dominantnosti i snage koju ocrtava njegovo lice.
Jednostavno prekrasno.
srijeda, 25.04.2007.
Devoted 2 U
DM: Better Days
What are you hiding from
You are part of the sum
What has been going on
Your confidence has gone
You have seen better days
You have lived better ways
What are you waiting for
Answers that question more
Unexpected they will come
Are you expecting some
You have seen better days
You have lived better ways
Only time will tell
What will come of you
Only crime could sell
What you're trying to
Where are you heading to
What plans will you pull through
With trouble in the wings
Will you risk anything
You have seen better days
You have lived better ways
. . . . . . . . . . .
Opet taj prokleto odvratan osjećaj praznine.
Nesavršenosti.
Nepotpunosti.
Ispunjava me bijesom, nevjerojatnim bijesom koji razara sve pred sobom. Totalna destrukcija svega postojećeg. Samo obično funkcioniranje po dobro ustaljenoj rutini i to je to.
Nedostaju mi jutra, ona prekrasna jutra kada mi je lice bilo obasjano suncem a uz kavu sam imala pogled na ono što volim.
Nedostaje mi onaj pogled kada se nebo i more spajaju u jednu cjelinu, onako pred oluju kada je sve preliveno tamnosivo plavom bojom.
Nedostaje mi ona savršena lakoća postojanja.
Foolish girl. Everything counts in large amounts, aint it?
. . . . . . . . . . .
Sjedila sam danas u contu na terasi. Sunce je pržilo a lagani povjetarac mrsio mi kosu.
Neću više ništa reći. Vrijeme me je vratilo u trenutak koji je postao povijest.
The end.
subota, 21.04.2007.
Sacred
Šetala sam se sa djetetom danas i brale smo maslačke. Ona se malo udaljila od mene pokušavajući dohvatiti onaj jedan jedini koji je preostao u krugu od cca 20km i poskliznula se.
Ispred nje je bila provalija od nekih 10-12 m.
Instinktivno sam je zgrabila za ruku i povukla je k sebi.
Ona je već počela kliziti, osjetila sam.
Kroz glavu mi je prošao trenutak kad sam ju vidjela na utz-u, kad se prvi put pomakla u meni, kada je nakon užasnih bolova napokon ugledala svjetlo dana; kako me prvi put zvala, kako mi je znala zaspati u rukama, smijati se do suza; pa njena prva Nova godina kad sam kleknula kraj nje dok je spavala i šapnula joj:"Sretna ti Nova, anđele"...
Uhvatila sam ju za ruku i zgrabila ju prema sebi. Počela je plakati,ne znam da li je zaplakala zbog straha od potencijalnog pada ili zbog siline kako sam ju uhvatila - ne znam.
No znam da sam onako u haljini kleknula na travu i samo ju grlila.
Kako je malo potrebno da čovjek izgubi ono što je vrijedno truda, vremena i svega ostalog...
Svatko nosi svoj križ.
Ono što ovaj čas želim jest jedan pravi classy session.
Poljubac u rist i lomljenje whipa na leđima pokornog stvora.
Čupanje za kosu i pljuvanje u lice.
Ništa nije tako lijepo, tako emotivno kao šamar voljene, zar ne?
Iron hand in a velvet glove.
nedjelja, 15.04.2007.
One Caress
Hoćemo malo o guranju nosa tamo gdje mu nije mjesto? Možda o tome da svatko ima svoju percepciju i pogled na svijet oko sebe? Ili o tome da je svatko individua za sebe i da ima pravo izraziti svoje mišljenje, no ne i kritizirati tuđe na način da ga omalovažava na granici dobrog ukusa?
Gdje je zapravo ta granica - ta nevidljiva linija koja nas ograničava u življenju i djelovanju?
Kažu - nebo je granica - no kome?
I, još nešto - otkud ljudima ideja da imaju pravo osuđivati i vrednovati nekoga samo na temelju njenih materijalnih dobara i stupnja edukacije?
Osobno poznajem nekolicinu vrlo imućnih ljudi - no što im to kada ne mogu uživati u stečevini?
Isto tako znam dosta onih koji doslovno žive dan za dan - i pritom im je baš lijepo. Znaju uživati u trenucima.
Ne govorim o onim površnim osobama kojima je glavna stavka u životu što je neki xy rekao na kavi ili što će reći susjedi - no... Zavidim tim ljudima koji neopterećeno prolaze kroz svojet, žive život punim plućima.
Stupanj edukacije jest bitan - u profesionalnom smislu. Ima ljudi koji i sa par razreda osnovne škole stvore carstvo i onih koji sa tih istih par razreda osnovne imaju više razvijen intelekt od onih koji su završili fakultete itd itd.
Naravno, ne govorim sada o nekakvoj anarhiji - naprotiv - govorim samo o tome kako i dalje postoje stereotipi i predrasude ma koliko god se mi definirali kao demokrati itd.
Ovo nije moja reakcija na nedavnu diskriminaciju mene kao osobe, no tek tako... Dođe mi da se zapitam da li postoji negdje mjesto na ovom svijetu gdje svatko živi život onako kako želi?
Da li je itko ramišljao o mjestu i okolnostima u kojima bi htio/la živjeti? Da li je to neko fancy mjesto, oaza u pustinji, užurbani metropolis, usamljeni otok sa prekrasnom plažom ili easy going mjestašce gdje svatko svakoga zna? Vidite li koga kraj sebe? Ljubav, djecu, psa, mačku, pticu, prijatelje, roditelje...?
Svi mi imamo snove.
Ja bih htjela da se moji ostvare - no ne baš svi.
Jedan neka ostane neostvaren tek toliko da imam o čemu sanjati.
srijeda, 04.04.2007.
Collared by Miss N. - Session No.8.
Collared by Miss N. – Session No.8.
I dalje je čekao. Stajao je kraj prozora sa telefonom u ruci pun želje i osjećaja slabosti. Prema Njoj.
Rekla mu je da bude spreman jer će ga nazvati. Nije točno definirala vrijeme, rekla je ujutro.
„Što joj znači to ujutro?“ – pitao se, već pomalo razočaran, ljut i tužan.
Istog trena se prekorio – „Ne smijem tako govoriti o Gospodarici, ne smijem, ne smijem, ne smijem…“
Bip!
„Rekla je poziv, a ne poruka.“ – rekao je naglas.
„Zar nisam vrijedan jednog običnog poziva?“
„Zar sam na nivou jedne obične poruke?“
Uzeo je mobitel u ruku i počeo čitati. Naglas, kako ga je Ona naučila.
Playtime.
Std-by
;)
Zvučalo je obećavajuće.
Dok je njega prolazio osjećaj ugodnog iščekivanja, pred očima su mu se izmjenjivale slike Njenih ruku kako mrcvare njegovo malo, podložno tijelo.
„A ništa, malo ću ubiti vrijeme.“ – rekao je sam sebi, obukao jaknu, uzeo ključeve i mobitel i krenuo.
Na drugom kraju grada Ona je ispijala macchiato. Bila je u društvu svoje kolegice po orijentaciji, upravo one kojoj je jednom prilikom ostavila svoju igračku na čuvanje. Dok je ona nešto pričala, Njoj je u glavi bila samo jedna riječ.
Session.
Mogla je raditi bilo što, mogla je biti tko zna gdje, no uvijek joj je sesion bio u glavi. Gdje god da se okrenula, vidjela je scenu, vidjela je nešto što bi moglo poslužiti kad zgodni accesoire za mučenje malih, ljigavih stvorova.
„Draga, trebat ćeš mi danas.“ – reče Ona – „imam pakleni plan.“
„Sve za tebe, draga“ – reče ona i nasmiješi se.
„Bez štikli večeras. Možeš ih ponijeti sa sobom za kasnije, tek da znaš.“
„Kako god ti kažeš. Samo reci kada i gdje.“
I sve je bilo dogovoreno. Voljela je Dragu. S njom je sve bilo jednostavno.
Nakon macchiata su se razišle, svaka svojoj kući sa osmijehom na licu.
Nije imao pametnijeg posla i nije mu se dalo šetati među ljudima, pa se vozio. Nije primjećivao okoliš, nije primjećivao kako se priroda budi iz zimskog sna i kako zelenilo prekriva svaku slobodnu površinu. Vidio je samo cestu i slušao je njen omiljeni DM.
Ni sam nije znao koliko je kilometara prešao.
Stigla je kući i na putu za kupaonicu se skidala. Prvo cipele, majica, suknja, čarape pa underwear.
Uvijek istim redoslijedom.
Stala je pod tuš i pustila da voda teče po njoj.
Razmišljala je o iznenađenju kojeg je spremila za stvora.
Bip!
„Opet glupa poruka u krivo vrijeme“ – pomisli i umotana u ručnik krene po mobitel.
Netko potpuno nevažan napisao je nešto nebitno.
„Kako ima dosadnih ljudi“ – reče naglas – „To je nevjerojatno.“
Stajala je pred ormarom, pred svojom malom kolekcijom užasa. Tražila je što će obući za večeras.
„To je to!“ – zadovoljno reče dok je u rukama držala fantastični catsuite napravljen od crne kože.
Uski, crni; svaki nabor se poznavao, svaki centimetar njenog tijela je bio kao presvučen kožom. U njemu se osjećala moćno.
Spremila se i pogledala u ogledalo. Bila je relativno zadovoljna, kao i uvijek.
Uzela je torbu sa accesoirom i krenula.
„Draga, spremna? Dolazim za 10min.“ - pisalo je u poruci.
„Čekam te.“ – odgovorila je draga.
Čim su se pogledale, stale su se mijati. Obje u catsuitu, bez dogovora o istome.
„Da vidimo gdje je“ – reče Ona – „sad će mrak pa da se prošeta nekom malom mračnom uličicom.“
Vozio se i već pomalo hipnotiziran erotskim ritmovima DM-a, jedva je primijetio da mu zvoni mobitel.
„Da? Da? Halo?
„Ja sam.Gdje si?“
„Upravo sam prošao xxyy.“
„Savršeno. Parkiraj se u blizini i kreni lagano pješke u smjeru istoka.“
„Hoću, Gospodarice.“
„Blizu je. Pakiraj se i stavi masku.“ – reče Ona sa onim svojim osmijehom na licu.
Ubacile su torbu u auto, stavile maske a Ona je jednostavno uživala.
„Eno ga. Šeta se.“ – progovori Ona – „budi blizu mene i ne govori ništa.“
Prišla mu je s leđa, prislonila hladnu cijev na potiljak i prošaputala: „Budi miran i bit ću nježna.“
Znao je da se ne šali.
No… hladna cijev? Pretrnuo je kada je shvatio što je to.
Stavila mu je lisice i stavila povez preko očiju i odvukla ga do auta. Draga je otvorila bunker i ušao je unutra.
Svojevoljno, naravno.
Da je potrebno, iščupao bi svoje srce i poklonio ga Njoj.
Stale su kraj napuštene hale, tko zna čemu je služila prije. No ambijent je bio savršen.
Izvukle su ga van, propisno pljunule, oslobodile ga lisica i skinule ga do pojasa.
Na zapešća mu je stavila wristcuffs i lancem ih prikačila za kuke što su bile na stupovima u sredini hale, međusobne udaljenosti oko 5m.
Stajao je tako razapet, dok su se one šetalo oko njega i smijale mu se.
Osjećao se jadno i bespomoćno.
„Ovo si htio, stvore?“ – upita ga Ona povišenim tonom, a glas joj je odzvanjao.
„Da te vežem i kaznim zato jer si se obukao u sivo umjesto u crno?
Spit!
„Da te jebem jer ništa drugo ni ne zaslužuješ?
Spit!
„Draga, skini ga. Ne moraš biti nježna, ne zaslužuje to.“
Smijala se, a on je osjećao sram.
Stajao je razapet u napuštenoj hali, gol i posramljen, ispljuvan i lagano ponižen.
U ruci je držala kratki riding crop. Savršen za kratko davanje poduka iz osnova pravilnog ponašanja.
„Dakle, da ponovimo pravila“
„Odgovaraš mi sa Da, Gospodarice ili sa Ne, Gospodarice. Šutnja ti daje 10 udaraca onime što držim u ruci, a pogrešan odgovor ti daje 15 udaraca. Ako kojim slučajem kažeš nešto a da te nisam pitala ili ako nisi dobio dozvolu da govoriš, onda ćeš to ponavljati 20 puta a ja ću te šibati dokle god ne završiš.“
„Da, Gospodarice.“
„Eto vidiš. Nisam te ništa pitala, a ti si progovorio. Ja nisam brutalna, nego si ti jednostavno glup.“ – odgovorila mu je lagano.
„Pa u pravu je, kreten sam, ništa me nije pitala. Kakav idiot.“ – mislio je u sebi.
„Dakle, po prije navedenim pravilima, ti sada ponavljapš rečeno 20 puta a ja ću te šibati dokle god ne završiš. Mora biti jasno, glasno i razgovijetno.“
I počeo je…
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
„Da, Gospodarice.“ Fiju!
Suze su mu tekle, guza ga je pekla.
No znao je da je pogriješio.
„Da li je sada jasno?“ – upitala ga je Ona.
„Da, Gospodarice.“ Nije se usuđivao ništa više reći.
„Sad ćemo se ja i Draga malo igrati sa tobom. Ona se osjeća kreativno danas, ali ja želim ipak nešto brutalnije.“
Stavila mu je ballgag i navukla latex rukavice.
Draga je stajala kraj nje i držala joj kutijicu sa iglama dok je Ona pripremala kožu.
Nije ni sanjao da će ovaj put biti bez anestetika.
Dodirivala mu je prsa i godilo mu je to. No nije dugo potrajalo.
Osjetio kako mu hladni metal prolazi kroz kožu. Boljelo je. Jako.
No nije pustio ni glasa. Nije smio.
Opet, opet i opet….
Htio je vrištati, no samo se grizao za jezik, za usne; nije smio po drugi put iznevjeriti svoju Gospodaricu.
Čuo je poljupce, no nije ih vidio.
„Prokleti povez!“ – pomisli u sebi.
Njegova Gospodarica se ljubila sa Dragom, a on to nije mogao vidjeti.
Znao je da Nju uzbuđuje krv i mrcvarenje mesa jadnih robova.
Čuo je poljupce, uzdahe i grebanje kože.
Proklinjao je povez i činjenicu da je razapet.
Proklinjao je sebe jer se ne može othrvati potrebi da se podredi i pokloni Njoj.
Osjetio je kako mu Ona skida povez, a njena Draga mu oslobađa ruke.
Tek onda je vidio gdje se nalaze. Nije ni sumnjao u njen izbor.
No isto tako je vidio kako Draga ima pričvršćem strap-on i drži upaljač u ruci. Pogledao je svoju Gospodaricu i na svoj užas je vidio da i ona ima strap-on na sebi i da drži ogromnu svijeću u ruci.
Prošla ga je jeza.
„Sagni se, stvore. Malo ćemo te jebati.“ – govorila je Ona i umirala od smijeha. Primijetila je kako drhti i to ju je strašno zabavljalo.
Sagnuo se a prsa su ga boljela, pekla za umrijet. Nije ni pogledao što mu je napravila.
„Nešto kreativno, bit će.“ – mislio je u sebi.
Dok je razmišljao o glupostima, Ona mu je namazala guzu sa malo vazelina. Nema smisla da mu odmah razdere cijeli analni otvor.
Osjetio je kako prodire u njega, kako mu prolazi kroz sfinktere i kako ga ispunjava svake sekunde sve dublje.
I sve jače.
I sve brže.
Jače.
Brže.
Držala ga je za bokove i snažno nabijala na strap, dok su njemu tekle suze.
Odjedanput ga je izvadila iz njega i stala ispred njega.
„Draga, nastavi umjesto mene. Moj strap treba očistiti.“
Draga je bila nježnija od Nje, polako ga je nabijala i povremeno udarila po guzi. Kao pravu malu kujicu, malu droljicu koju samo treba jebati i ništa više.
„A sad puši, stvore, puši kao da ti život ovisi o tome.“
Uhvatila ga je za kosu i nabila mu strap do grla. Mislio je da će se onesvijestiti.
„Puši, kad sam ti rekla!!! Upotrijebi mozak, upotrijebi usne, upotrijebi jezik!!“ – vikala je Ona – „ Da te vidim kako ga ližeš, kujo! Da te vidim kako ližeš, ti crve odurni!“
Lizao joj je strap kao nikada a Draga ga je ševila.
„Dosta! Draga dođi, neka ti ovo smeće očisti strap, a ja nastavljam tamo gdje sam stala.“
Otišla je iza njega i onako silovito, bezosjećajno prodrijela u njega.
Prepustio se, znao je da Ona uživa u tome.
I dalje je imala svijeću u ruci. On je na to potpuno zaboravio.
„Upaljač, Draga“ – reče Ona, a Draga joj ga doda.
Nije izlazila iz njega, a Draga je već bila na prethodnoj poziciji. Sa strapom u njegovim ustima.
Zapalila je svijeću i pustila ju da gori nekoliko trenutaka.
Onda mu je vosak izlila po leđima.
Po hali se prolomio urlik pun bola.
I opet, i opet…
Uzela je mali paddler otpočen zakovicama i snažno ga udarala po guzi, dok se sinkronizirano nabijala u njega.
I Draga je uhvatila ritam pa su ga istovremeno punile, kao što male droljice to i zaslužuju.
Vosak mu je kapao po leđima, a njemu su i dalje tekle suze.
Nije ništa izgovorio.
Nisu ni one.
U jednom trenutku samo su prestale, izvadile strapove iz njega, pljunule, sjele u auto i otišle.
Ona se još jedanput osvrnula da vidi u kakvom ga stanju ostavlja.
On je klečao, gol i iskorišten, no uspio je uhvatiti sekundu njenog pogleda.
Bio joj je zahvalan do neba, jer znao je da joj je stalo.
Written & half-experienced by Miss N.
utorak, 03.04.2007.
Nothing's Impossible 2
da, da, da...
ovaj put ću pisati o željama, snovima; o idealima i promašajima...
svega toga je bilo.
kažu da žene uvijek čekaju princa na bijelom konju, no obično dođe samo konj.
princa niotkuda.
a željela sam biti nečija princeza - ne kraljica, već samo princeza
nježno biće koje traži pažnju i ljubav, poput ruže, koja uvene ako ju ne hraniš - u mojem slučaju sa ljubavlju.
no od princeze ništa. evolucija je dala svoje.
kraljica je sušta suprotnost princezi - nedodirljiva i hladna, pomalo odsutna i daleka, no opet prizemna i realna. bez snova, bez fantazija...
slikica je zgodna, zar ne?
autić sam po sebi nije ništa posebno, no ima mi onu posebnu čar.
vizija? sjednem u njega obučena u kožu i krenem po Route 66.
u backgroundu naravno DM.
i jednostavno mi se jebe za cijeli svijet.
već sam pisala o Alfa prokletstvu, zar ne?
o mojoj savršenoj teoriji da je Alfama život s jedne strane lakši, no puno kompliciraniji zbog njihovog prihvaćanja zdravo za gotovo da sve dobiju servirano na srebrnom pladnju. bez truda, bez muke.
Alfe su mi pale na pamet u trenutku kada me je jedan moj dragi prijatelj pitao da kako se vidim sa 60-70godina. da li ću biti sama ili ću se opet vezati za nekoga tko će me iznevjeriti i razočarati pred sumrak života?
nekako mi se čini da ću solirati. niz Route 66.
nothing's impossible?
