četvrtak, 01.03.2007.
Stripped
Ponekad je dobro biti iskren, ali baš onako pravo iskren; do te mjere da napraviš budalu od sebe.
Isto tako, to neizbježno vodi ka onom osjećaju "što je meni ovo trebalo?"
No trebalo je. Barem djelomično.
Recimo da se trenutno osjećam za nijansu svjetlije nego kad sam zadnji put pisala.
Inače osjećaje opisujem bojama.
Obožavam se osjećati crno sa tamno sivim sjenama. To je moja prirodna boja.
Minimalizam koji stremi ka ekstremu. Uživam u tome.
Crno je moja ne-boja, a tamno siva je boja čelika - hladnog i moćnog.
Zatim slijedi crna sa tamno crvenim sjenama.
Tu sam ja, puna neskrivene strasti. Ako je kombinacija još obrubljena zlatnim nitima, onda je u pitanju eksplozija erotike i senzualnosti.
No crna sa ledeno plavo sivim kutem koji se nježno prelijeva u crnilo, e tu je onaj Sado.
Brutalno, snažno i dojmljivo.
Čista crna, no lakirana, sjajna - tu dolazi Fetish.
Niska strast, onaj opskurni dio moje osobnosti za koji vrijedi živjeti.
Da te uhvatim? Vežem? Oduzmem ti ono što najviše cijeniš - slobodu, mobilitet?
Ne bih to mogla učiniti.
Nažalost ili nasreću, ja sam izabrala biti čovjek.
Neke ptice nisu stvorene za jato, neke su izraziti individualci i druže se sa ostalima samo onda kad im to odgovara.
Primijetila sam to.
Nažalost.
No, zar.. zar.. zar..
Zar nije vrijedno pokušaja? Nije vrijedno truda?
Ja vjerujem da jest.
Ali znaš što želim?
Želim te osjetiti kraj sebe, tvoj uzdah i pogled, tvoje gledanje u prazno sa mislima tko zna gdje.
Želim položiti glavu na tvoje rame i zaboraviti na cijeli svijet.
Želim ti prelaziti prstima preko lica.
Želim ti dodirivati ruke i ispreplitati svoje prste sa tvojima.
Želim puno toga.
Tako puno, a opet tako malo.
