Poznanstvo iz sjene
Zvuci dopiru iz sjene,
Tišina samo što ne krene...
Nikad svjetlo obasjalo nije,
Mome srcu oči najmilije.
Sudi mi iz daleka,
Gleda me od pamtivjeka.
Živi mi u snovima,
Vodi me u okovima.
Lice viđeno nikad nije,
Kao da mračnu tajnu krije.
Tamom umotano spretno,
Kao da ne želi živjeti sretno.
Glas mi poznat još od prije,
Sjećam ga se iz davne vizije.
Pjesmom zarobi me svojom,
Nikad ne znam točno kojom.
Svaka priča poruku krije,
Misao uvijek na površinu izbije.
Slušaj svjedočenje moje,
Možda dopre i u srce tvoje.
Bez oblika, bez obrisa,
Bez suza i daha,
Bez pogleda zaljubljenog, te ikakvog traga.
Bez pjesme i slatkoga stiha,
Bez rime nit' ikakvog smisla.
Nikad vidjeti neću, nikad okusiti tu sreću,
Nikad, nikad osluhnuti zvona
Kad srce mi zaigra bez tona.
Dal' bit je u tome,
Patiti i gledati mi srce kako tone?
Krila mi kresati, po krhotinama plesati?
Uvijek iznova po ljubavi mojoj gaziti?
Ljubav... Ta potreba vjerna,
Svima se nudi, kod mene je nema.
Ljubav... Ta neostvarena želja,
Svima se smiješi, mene samo vreba.
I dalje iz sjene me gleda,
Lice svoje u odrazu tame skriva.
U tišini vjetra mi pjesmu pjeva,
Onu koja je za moju sudbinu kriva.
