I’m a beliver, and that’s why...


Image Hosted by ImageShack.us


Reflektori auta izviru iz tame, odmah iza male živice koja zaklanja izravan pogled na strmu cestu. Sa visoko uzdignutog balkona negdje iznad Zagreba pružam svoj pogled i tražim obzor koji bi mi mogao odvući pažnju od mojih misli. Predivna svjetlucanja gradskih ulica i njihove rasvjete, znak života u san potonulog grada i njegovih žitelja. Čini se kako je život negdje daleko iza vidika, negdje gdje pogled ne doseže, gdje uho ne čuje... Koliko svjetla je potrebno da bi mi ostavilo dojam kako grad ipak ne spava? Tko zna što se događa u ovom trenutku upravo kod Cibone ili kod Zagrepčanke? Možda u ovom trenu netko otamo promatra podsljemensku zonu... Možda je taj netko uperio pogled upravo između ova dva brdašca te gleda ravno u mom smjeru... Možda ga čak muče i iste misli kao mene.
Usamljen sam... Nije me strah priznati. Nije me nikadni bilo strah priznati to. Zvuči perverzno, ali nekad mi se čini kao da je upravo tako i najbolje. Volim tu samoću. Volim kada znam da iako nitko ne stoji blizu mene, nisam sam. Ona je tu. Samoća... Vjerna je ta pratnja čovjekova. Bar je meni vjerna. Evo i sada je tu. Voli me, rekao bih.
Reflektori su sve jasniji, svjetlo dopire sve jače do mog oka. Doduše krajička ali se jasno vidi da se približava, a i čujem gluhi zvuk u isto tako gluhoj noći. Kako je čovjek u stanju svašta zapaziti kada je sam... Zvijezde su osobito lijepe ove noći, mjesec je pun, reklo bi se nikad puniji, a toliko se približio Zemlji da mi se čini kako bih ga mogao uhvatiti u šaku kada bih ju pružio prema njemu. Pada mi to napamet, ali sam lijen narušiti svoje pogrbljeno naslanjanje na balkonsku ogradu. Vrat mi se skoro ukočio dok gledam to prekrasno plavetnilo koje graniči s tamom posutom tim sićušnim zrnima svjetlucavog sjaja. Još malo samo... Neću još dugo , moram izdržati. I evo spuštam pogled, zakrećem glavu, ne samo radi boli u vratu nego i kako bih vidio tko je to još budan u ovo gluho doba noći. Auto se pojavilo iza živice ali i dalje se ne raspoznaje ništa drugo osim svjetla i maglovitih obrisa kontura auta.
Zašto ipak nije došao? Što ga je moglo spriječiti? Možda sam se ipak opet zaletio? Ili možda ipak nisam dovoljno jasno izrazio želju da mi treba? Zar je bitan razlog? Pa nije ni prvi ni zadnji... Kao da te iznenađuje. Već se počinjem obraćati u drugom licu samom sebi. To ne sluti dobro... Možda ima opravdan razlog... Možda, možda, možda... Ali to možda ne umanjuje činjenicu da me to boli. Ne tješi me nimalo, ne umanjuje usamljenost u meni ovog trena, čak nije dovoljno ni da mi odvuće pažnju sa svjetla. Ovih svjetala koja sam vidio i sa Sljemena one večeri. Ne ohrabruje me ni da se nadam nečemu čega neće biti. Neću opet biti žrtva naivnosti. One iste koju sam do jučer još zvao romantikom, vjerom u tu istu pa možda čak i ljubavlju. Imaju pravo kada kažu kako sam preemotivan, prenaivan, predobar i što već ne... Jednostavno nisam za ovaj svijet. I lomim se i ovog trena kada se pogledam kroz oči ostalih, kada vidim to jadno derište koje još uvijek vjeruje u bajke, koje vjeruje da sve ima svoje dobro, koje vjeruje da je svakome suđeno da bude voljen i istu osobu voli. Derište koje nikad nie dozvolilo da posumnja u svoju vjeru, a toliko je razloga imalo. Naivan... Možda imaju pravo. Možda jednostavno ima ljudi kojima to nije suđeno? A možda i jednostavno nema ni sudbine, možda je i ta ljubav eto neka izmišljotina ljudi koja služi kako bi im pružila nadu i dala snagu da nastave dalje sa životom? A možda jednostavno i nisam dobro razumio sve to s ljubavlju, možda su me Hollywoodski filmovi zavarali, možda su bajke odavno preminulih pisaca jednostavno u meni našle pogrešno tumačenje, možda je čak i svaki moj san bio samo pogrešno shvaćena iluzija. Ah, tko će ga znat'? No osjetim da je u meni još uvijek to dijete, da još uvijek vjerujem u sve svoje iluzije. Što ću kada sam takav? Beznadni romantičar dušom i tijelom... Naivčina koja vjeruje u bajkovite pojave ljubavi. Odavno sam se pomirio takvim opisom sebe i svog života. Upravo u pozadini čujem Monkeyse koji mi šapuću: I'm a beliver...!!! A jesam, što reći? Vjerujem u to, vjerujem u sebe. Vjerujem kako će ipak doći ono što čekam cijeli život. Nešto slićno osjetio sam i one noći na Sljemenu dok smo gledali svjetla grada kako se prostiru ispod nas. Cigareta je odavno bila ugašena, daleko od mojih ušiju bio je njegov i Monin smjeh iako su stajali nekoliko centimetara ipred mene. Silovita provalija koja se pružala ispred nas, ona koja nas je dijelila od svjetlucanja prostrtog tepiha, sva čarolija tog trenutka koji me povukao u neki nepoznati prostor svijesti, negluhi šapat njihovog smjeha, sve to me potsjetilo da ipak možda smijem ostati vjeran sebi i svojim vjerovanjima, svojoj romantici, zaljubljivošću ili naivnosti... Nazovimo to kako želimo, ali osjetio sam...
Auto je stao tamo gdje uvijek staje. Odmah ispred garaže. Svjetla su se ugasila, noć se opet predala mraku i tišini. Ni monkeysi se ne čuju. Vrata su se zalupila, podižem glavu a zatim se upsravljam... Izoštravam pogled, naprežem zjenice ne bih li što prije vidio tko je došao. Mrak je i teško se raspoznaje...
Tišinu oko mene je protjeralo snažno lupetanje u mojim prsima, a tamu rastjerali obrisi njegovog glatkog hoda. Kretao se polako stubama, okrećući glavu u mom smjeru kao i svaki put kada bi dolazio... Tišina je nestala, tamu je progutalo sjaj, a moju samoću... Nju je protjerao on...


30.08.2007. u 01:38 | K | 7 | P | # | ^


who am I ?


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-08-17
Who cares? Jedom ću se probuditi i postelja će biti toplija od Sunca... Možda ovaj put tamna strana Mjeseca neće više biti tako mračna... Možda se od sutra budem budio na onoj strani koju vidi puk sa Zemlje... Čudno je to kamenje po kojem gazim, da ne kažem gazimo. I eto, opet nekako uz svo trnje koje posiječemo, mi i dalje nastavimo. Zašto? Pa mislim da je upravo to zašto nekakva vodilja kroz naš život, kao što su se stari moreplovci oslanjali na Danicu, tako se mi oslanjamo na to Zašto... Nisu ni oni znali gdje se točno nalazi Danka, ali ih je njena ljepota privlačila. Tako to naše zašto privlači svojom ljepotom, svojom neizvjesnom ljepotom.. Nevažno u biti kakvom točno , činjenica je da nas vuče...

Što je to Zašto kod ostatka pučanstva, nemam pojma.. Ali znam što je kod mene... I opet se pozivam na ljubav... A šta da kažem..Vječiti romantik i ne bunim se protiv toga. Ne zanima me kada netko kaže kako ću najebat radi toga, kako je to besmisleno i djetinjasto, kako je to osuđeno na propast, na razočarenje... So what, I say... Ako ću biti razočaran, neću požaliti, još ću se više truditi da idući put ne budem... Ako me to čini djetinjastim, neka.. Volim svoju prošlost a još više djetinjstvo. Zašto se svi trude i plaše tog dijela svog života te ga se žele na svu silu riješiti? Ja želim vječno ostati povezan tom opnom, nek bude dio mene kao što sam nekoć ja bio njen dio... Ljubav je ono što me tjera dalje, ono zbog čega sam nastao, ono zbog čega sam se rodio, a svakako ću se potruditi da bude i ono zbog čega ću umrijeti... Ono zbog čega neću žaliti ni svoj život dati... Volim i svakako želim biti voljen... Ljubim i želim biti ljubljen....Čekam ljubav, vjerojatno i ona mene čeka... I eto nas opet na početku... Ja ne mogu bez nje, a ne može ni ona bez mene... Zašto pitate se? Zašto jedna tako velika sila poput ljubavi ne bi mogla bez mene? Pa da vam pojasnim... Sjetite se malih krilatih stvorenja sa strelicama i lukovima, sjetite se svih božanstava kojima je posvećena ljubav, sjetite se svakog poljupca koji ste dali iliprimili, sjetite se svakog Volim te koje ste čuli... E pa ja sam čuvar svega toga, ja sam posljednji glasnik, zaštitnik i štovatelj tog blaga... Živimod tih uspomena, živim od vaših izgovorenih riječi, hranim se vašom žudnjom za njom, i služim gospodarici našoj!!! Krila nemam, strelice sam istrošio, a luk će ispaljivat iskrice kojima ću vas hraniti... Zašto? Jer ja sam glasnik voje gospodarice, a vi ste njeni štićenici...

Ja djetinjast? Ja ću biti razočaran? Mene čeka propast? Ne bih se složio, na kraju krajeva ja sam onaj s lukom, ja sam onaj koji ima čast gospodaricu vidjeti, prepoznati, osjetiti, čuti te vama o njoj govoriti...

A vi poslušajte moje svjedočenje i vjerujte u Ljubav, ona će nas voditi...


18.08.2007. u 00:01 | K | 4 | P | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Opis bloga


Image Hosted by ImageShack.us
uvijek ta misteriozna brojka, negdje se spominje kao sveta, negdje kao savrsenstvo, a u mom je zivotu jednostavno neizbjezna... kud god, s kim god, kako god..nalazim nju.. tu savrseno pa skoro sveto misterioznu brojku 3....

Linkovi


tiamat
rhea
sirdizajn
tutor
Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us