More kajanja
Shot at 2007-07-13
Kišna je noć svuda oko nje, usamljene duše koja čeka svoj red... Nekoliko trenutaka prije još je kosom raspletenom trčala po cijetnom polju, livadi posutoj raznim bojama koje se stapaju u savršenu sliku krajolika ravne plohe stvorene samo kako bi usrećila promatrača. Sunčeve zrake gladile su svaku točkicu koja je naizgled nezamjetna sama za sebe, no ipak i ona sudjeluje u nečemu tako veličanstvenom. Zajedno sa sebi sličnima stvara tu bajkovitu sliku koja svakome oduzima dah osobito kada zaplešu u ritmu koji zadaje vjetar svojim blagim šumom... Razigrane boje u skladu sa koracima duše koja svojim ubrzanim koračanjem stvara novu sliku gazeći dotadašnji sklad... Ne ostavlja nikakav nesklad iza sebe, samo mijenja kompoziciju, samo dodaje svoj dio, sudjeluje u stvaranju nečega novog. Vjetar kao da se ljuti na nju pa zapuhuje sve jače tako da se sada i lepršava haljina hvata u kolo sa šarolikim točkicama. Neka nova vrsta valcera, odavno zamijećena ali još nikad imenovana...Ledinski valcer? Valcer na polju, livadi, u gaju...? Ili samo veličanstveni valcer djevojke u lepršavoj haljini na poljima života?
Vjetar je sve hrabriji i sve snažnije raspliće kosu koja je i sama po sebi neukroćena. Koraci postaju sve sitniji ali snažniji u nastojanju da se suprotstave snazi vjetra. Bitka je počela, svaka kocka je bačena a predaja nije na vidiku. Hrabra djevojka suprotstavlja se svom nadmoćnom protivniku i svom snagom pokušava opravdati svoje postojanje i pravo na koračanje tom livadom. Neobična snaga spustila se iznad slikovitog prizora koji konkurira najvećim slikarskim djelima poput onih o bitkama Aleksandra Velikog ili rimskih pohoda, Križarskih ratova...Možda čak i celičanstveniji jer je živi trenutak, jer je cilj plemenitiji, jer je djevojka bez ikakvog zaleđa krenula u boj protiv neprijatelja, jer brani svoj život i svoje pravo... Pravo koje svatko drugi ima,, a njoj ga se želi uskratiti?
No činilo se kako je kraj svemu, zavladlo je zatišje, vjetar smirio svoj gnjev, kanio se njene kose, njene lepršave haljine... Kao da je nestao... Kao da se povukao i predao bitku... Čak se vidio i smješak na licu mlade heroine usred polja. Zadovoljno je popravljala i zadnje naznake bitke na svom tijelu... Trijebila lišće iz kose koja je sada padala na njena ramena, popravljala nabore haljine i spremala za se za daljnje korake preko polja...
Najednom se pojavi snažni vjetar još jednom ... Silnim mahom zanjihao je mlado stablo jasena napukle srži i debla, a koje je pružalo jedinu sjenu na vidiku... Dolinom odjeknu strašan krik. Onaj isti koji se oslobodi zbog najveće boli. Onaj isti kojime se ljudima uvuče strah pod kožu ne znajući što ih je spopalo...
Ležala je beživotno, sama na livadi, na polju tako lijepih boja... Slika se promijenila... Zauvijek je okaljana nevinost majke prirode, zauvijek će se livada pamtiti po tome ubojstvu, zauvijek će to stablo trunuti na mrtvom tijelu heroine.
Obavila tuga i sam vjetar, savjest mu nagrizla bit... Od boli i tuge poče urlati, zavijati i razarati. Navuče noć i sve oblake, najcrnije koje je nadaleko našao i navuće na polje doline te poče suze roniti... Kiša pljusnu i poplavi cijelu livadu u nadi da će prikriti strašni događaj te baciti u zaborav, zaliječiti vjetrove rane... Ali pomoći nije bilo...
Kišna je noć svuda oko nje, usamljene duše koja čeka svoj red da prođe rajska vrata i postane ono što joj je namijenjeno da bude... Anđeo s najbjeljim krilima, najlepršavijom haljinom, najneukroćenije kose i najhrabrijeg srca koje je odavno oprostilo svom ubojici...
A vjetar i dalje urla tom dolinom, oblaci i dalje za njega suze rone, a sve boje nestale su u moru nastalom na tom mjestu... Bol tamo vlada...
