dosta je!!!
bilo je mozda i boljih dana
mozda ce ih biti jos vise,
ali jedno znam zasigurno sad...
nikad se necu bojati kise!
stajati kraj pruge i cekati vlak...
suznim ocima gutati svoju glad.
kad je vjetar jedini koji ti miluje obraz
tada ipak nisi sam.
zelim vam reci koliko je tuge potrebno,
koliko je srece neminovno
i koliko je suza nuzno
kako bismo vidjeli sebe.
ali opet rijeci nisu dovoljne...
iskusiti sam to mora svatko,
a isto tako ipronaci svoj odraz u zrcalu..
reklo bi se da to nije tesko,
ali pokusajte vidjeti sebe,
a ne samo lik koji ne podnosite.
pokusajte voljeti se...
pokusajte biti zadovoljni...
tek tada pruge nece biti potrebne,
tek tada vise mostovi nece plakati za nama,
tek tada voda ce se igrati samo granama
koje cemo mi pogledom pratiti...
uvidi svoju snagu, uvidi svoju patnju..
uvidi sebe i bit ces ono sto On vidi u tebi...
patimo? dosta je... dosta je...
dosta je!!!
Naljepša utjeha ikada
Nakon propale avanture iz koje se izrodilo nešto slično ljubavi, nešto jednako tako bolno, nešto što me jadnako tako bacilo s puta… Nešto što mi je izmamilo suze nakon dugog niza godina, nakon što sam se odavno pomirio da je i taj izvor presušio… I eto kako se čovjek u malom trennutku izgubi, kada mu se pruži ono što je oduvijek htio, želio i za što se borio sa vlastitim i tuđim demonima, a onda mu se oduzme svaka nada… Baš u tim trenucima čovjek shvati koliko treba druge ljude, ali ljude koji će se pokazati kao prijatelji, ljude poput moje M. koja se najviše nada ljubavi na mostovima okruga Madison, I koja mi pružila utjehu riječima: “u kiši, u suncu, u mokrim cipelama i nogavaicama, u neuzvraćenoj ljubavi i boli, ne samo ako si mazohist, s uvjerenjem i znanjem da će biti bolje i da ćeš iz te boli izaći kao pametniji i prvenstveno kvalitetniji čovjek…”
Takve osobe trebamo, takve ljude želimo, takve ćemo uvijek voljeti, a oni se nikad ne trebaju plašiti samoće, jer njih čeka ono što što mi ostali želimo, čemu težimo… I zato ti mare hvala…
Smatram da je suvišno pisati kako ju volim, to ću se potruditi pokazati, a mislim da mi zasad dobro ide…
Denn sie ist mein Engel, mit großem E geschrieben...
Dvoje nekoć, dvoje sada....
Dvoje nekoć, dvoje sada...
Uživali smo, a čuvala nas nada....
Sjećanja tkali, mislima ispreplitali,
Poljupcima svaku uspomenu zapečatili...
Ljubavlju sam se kleo, ljubavlju prijetio...
Svaku pljusku zbog nje podnosio....
Sramom se branio, strahom se liječio...
Bolne uspomene ljubavi naše,
A tako slatke da i same sebe nadmaše...
Dvoje nekoć, dvoje sada...
Dvije duše iskovane od istog jada...
Povijest smo stvarali, zrtvu prinosili,
Zagrljajem svaki dan završili...
Odanošću sam se dičio, odanošću sam te kitio...
Svaku prijevaru u grlu sam nosio...
Oprostom se branio, gorčinom se liječio...
Bolne uspomene ljubavi naše,
A tako slatke da i same sebe nadmaše...
Dvoje nekoć, dvoje sada...
Sutra ti, sutra ja, ubuduće zajedno ne spada...
Voljeti znam, voljeti sam naučio,
Praštati zaboravljam, povrijediti ne dam...
Uspomene brišem, duboke ožiljke zagrćem...
Suzu više ne lijem, pogled ne poginjem...
Dvoje nekoć, dvoje sada....
Dvoje nekoć, dvoje sada....
Nekoć... Sada...
Prvi leptir…
Treptaj jedan, pa onda i drugi...Brza sjena preleti mi preko lica. Sitna, jedva primjetna al dovoljno jaka da skrene pažnju. I što me čeka kada usmjerim pogled prema izvoru? Dva bijela krilca koja lepršavo igraju kolo nasred praznine iznad moje glave. Čini se kako igra nikada neće prestati, kako će svakog trena ta krhka krila početi rađati nova koja će pak dalje nastaviti plesom.
Bio je to prvi leptir ove godine. Ime mu više prikriva ljepotu nego što opisuje tu djevičansku ljepotu, lepršavost i zaigranost. Nebesko stvorenje koje je u jednom trenu odlučilo promijeniti svoj izgled, svoj život, svoje postojanje... Koliko sam puta imao istu namjeru, ali nikada nije urodila takvom ljepotom kao što je ovom biću pošlo za rukom. No, ne mogu se žalostiti nad nepravdom koju sam tada spoznao, jednostavno je prelijepo to kako se to malo stvorenje nosi svojom promjenom, kako uživa u svakom trenu i svoju radost pokazuje svakim zamahom bijelih krila. Ah, da mi je samo na tren takvu radost.
Mislim se da li bih se ja mogao uopće nositi s takvom promjenom? Možda uistinu s razlogom ne mogu tako drastično promijeniti smjer u kojem se krećem. Primamljivije je svakako nego ovo što dosad zovem životom, ali ipak... Čini mi se da nisu za mene, čini mi se da su na dobrom mjestu, da su data upravo onom stvorenju koje se zna nositi njima, koje će u njima pokazati svoju ljepotu, svoju božanstvenost, svoje dostojanstvo unatoč svojoj sićušnosti....
Bio je to prvi leptir ove godine i otvorio mi je vrata iznenađenja. Otkrio sam neke davno zaboravljene misli, uronio sam u mračnu dubinu svojih razmišljanja, ali nisam i potonuo... Dapače, upravo me taj mali leptir svojim zamasima bijelih krila usmjerio prema svjetlu... A gore, gore me čekalo obećanje... Čekala me budućnost u kojoj vidim svoja krila, svijetla i čista, pružaju se niz moja leđa, lome se poviš ramena a završavaju daleko iza mojih koraka, brišući tragove moje prošlosti, tragove moje tuge... Hitro me nose daleko u srtnu budućnost...
Leptir je nestao, a ja sam i dalje uživao u suncu hodajući sparnim ulicama Zagreba...
beautiful liar...just because of you...
