Prijevara


Poluprazna čaša,
Puna pepeljara,
Polumračna soba,
Težak udisaj.

Kamen u grudima,
Stijena na leđima,
Suzne oči i hladan zagrljaj.

Prazna čaša,
Razbijena pepeljara,
Mrak u sobi i gorak plač.

Bol u srcu,
Krivnja u duši,
Gorčina u ustima,
Zadnje zbogom!


05.01.2011. u 21:46 | K | 1 | P | # | ^


I´ll call her Nesa.


Image Hosted by ImageShack.us


Kada jesen dođe, sve laste na jug polete... samo naša ode na sjever... I´ll call her Nesa. Dani su postajali još kraći, sati sve teži, tjedni prekratki a tuga sve glasnija. Znali smo da se bliži taj dan, ali je uvijek iznova bio tako daleko, negdje skriven u magli popunjenoj radošću i prijateljima... Uvijek nova daogađanja, uvijek nova uzbuđenja, nikad dosadno, nikad jednolično. Tako bi se moglo opisati neobično prijateljstvo naše laste i vrapca. Koji neviđeni spoj, čovjek bi rekao kako se u takvoj različitosti nemoguće pronaći, no naši junaci su višestruko dokazali da te razlike nisu prepreke nego povod zbližavanju. Dugi su to bili dani, a opet tako kratki...
I došao je sumrak... Dan kada crne laste lete na jug, a naša bijela raširila krila te pohrlila na sjever. Uvijek protiv struje, za svojim uvjerenjima, svojim snovima.
Sjećam se tog dana, kao da je jučer bio... Posljednje ispijanje kapljica iz lokve na kojoj su tako često izmjenjivali cvrkute. Bio je tu i golub njen, i crvendać, bilo je i mnogo drugih ptica koje su manje bitne za ovu priču. Dugo ta lokva nije bila tako siva, tako puna zatišjima između cvrkuta. Tuga se nije mogla sakriti ni vrhunskim pokušajima imitiranja veselog cvrkuta, jer oči nisu lagale... Oči su zrcalile ono što nisu htjeli pokazati jedni drugima. Odletiše golub i crvendać, ostadoše lasta i vrabac:
- brzo ćezima proći, reče vrabac
- tako je, brzo snijeg kopni, brzo sunce snagu skupi i opet oblake smekša. Isto tako brzo nastaju naše lokve – odgovori lasta.
Ni jedno ni drugo vješto su pritome skrivali lokve nastale od njihovih suza, te tom malom laži pokušali olakšati jedno drugomu razdvojenost. Opravdanje za taj čin nosile su šale na koje su oboje naviknuti... Lijepo je bilo promatrati takvo jedno nesebično prijateljstvo, tako iskreno i neiskvareno, tako nevino, a ipak snažnije od bilo koje oštre pandže sokolove... Baš takvima su oči u oči uvijek odgovarali cvrkutom koji je poprimio oblik ljudskih riječi: Keep bleeding... uvijek iznova, uvijek jednako smiono, uvijek se oslanjajući jedno na drugo...
Promatrač sam bio, ali sve sam osjetio. Svaku riječ utjehe kaobodež, svaku skrivenu suzu kako peče, svako sjećanje koje se dublje urezuje u njih...
Pogledaše se za kraj, raširiše svoja krila te poletješe svatko na svoju stranu... velika tišina obavila je lokvu i njenu okolicu... ptice nestadoše... U praznu lokvu kanu kap i uznemiri žuti jesenjski list...

Letio je vrbac dva drveta i još dvije svjetiljke dalje... Zatim je sletio na gradski beton pored ljudkih nebodera, složio krila te okrenuo se prema sjeveru tužno gledajući malu točkicu koja polagano nestaje... Takav pogled tuge nikad više čovjek vidjeti neće... Odjednom vrabac raširi krila iz sve snage, protrese tijelo, zamahnu perjem te ošinu svoj pogled strijelom radosti na kojoj su jasno bile izvezene riječi:
Mi ćemo biti ovdje i kad se vratiš!
Da ne znam kako kljun ne može osmjeh složiti, rekao bih kako je vrabac imao baš takav izraz na licu... Sunce još jednom zasja svojim najjačim zrakama, a vrabac nastavi svoj put, čuvajući Nesu u svom srcu.

We will always love you.. no metter how far you fly away.....


17.10.2008. u 21:23 | K | 0 | P | # | ^


Poznanstvo iz sjene


Image Hosted by ImageShack.us

Zvuci dopiru iz sjene,
Tišina samo što ne krene...
Nikad svjetlo obasjalo nije,
Mome srcu oči najmilije.

Sudi mi iz daleka,
Gleda me od pamtivjeka.
Živi mi u snovima,
Vodi me u okovima.

Lice viđeno nikad nije,
Kao da mračnu tajnu krije.
Tamom umotano spretno,
Kao da ne želi živjeti sretno.

Glas mi poznat još od prije,
Sjećam ga se iz davne vizije.
Pjesmom zarobi me svojom,
Nikad ne znam točno kojom.

Svaka priča poruku krije,
Misao uvijek na površinu izbije.
Slušaj svjedočenje moje,
Možda dopre i u srce tvoje.

Bez oblika, bez obrisa,
Bez suza i daha,
Bez pogleda zaljubljenog, te ikakvog traga.
Bez pjesme i slatkoga stiha,
Bez rime nit' ikakvog smisla.
Nikad vidjeti neću, nikad okusiti tu sreću,
Nikad, nikad osluhnuti zvona
Kad srce mi zaigra bez tona.

Dal' bit je u tome,
Patiti i gledati mi srce kako tone?
Krila mi kresati, po krhotinama plesati?
Uvijek iznova po ljubavi mojoj gaziti?

Ljubav... Ta potreba vjerna,
Svima se nudi, kod mene je nema.
Ljubav... Ta neostvarena želja,
Svima se smiješi, mene samo vreba.

I dalje iz sjene me gleda,
Lice svoje u odrazu tame skriva.
U tišini vjetra mi pjesmu pjeva,
Onu koja je za moju sudbinu kriva.


02.12.2007. u 01:57 | K | 5 | P | # | ^


Kroz maglu zastarjelih sjećanja


Image Hosted by ImageShack.us

Mračne misli, u srcu praznina...
Nema nade još od starih davnina...
Ocvale jeseni, otopljene zime,
Nitko više ne doziva mi ime.

Sjetni zvuk nesta iz dubine mrke,
Iz ponora dalekih nečuje se više.
Svjetlo odavno oko milovalo nije,
Tama svoj bodež u srce mi rije.

Godine i ljeta, stoljeća i vijeci,
Iste riječi... U meni odjeci...
Mnoge bajke svršile su u njima,
Jedino moja ni maha ne uzima.

Ni početka, ni kraja,
Ni sreće, ni raja...
Uvijek ista ostaje mi slika,
Ni sreći, ni ljubavi nimalo bliska.

Možda u mileniju je spas,
Možda početak čeka nas...
Još stoljeće jedno pričekati mogu,
Iako smrt već grabi me za nogu.

Hladnu ruku,oštru mu hrđavu kosu,
Vijenac straha i zlatnik koji se pretvara u rosu.
Mračne misli, u srcu praznina...
Nema nade još od starih davnina....


19.11.2007. u 21:15 | K | 6 | P | # | ^


Zbog tebe…


Image Hosted by ImageShack.us

Ni sunce, ni vjetar, niti kiše...
Ništa suze izbrisati neće više...
Od sunca isušiti bi trebale,
Od vjetra nestati na nepoznate strane,
Kišom prikrivene za sve dane.

Ali nema sunca, nema vjetra,
Nema kiše koja bi ih izbrisati znala.
Noć skrivati pokušava,
Danja svjetlost u njima se rađa.
Svake zore iz sna me bude,
Svake zore vječnom snu me nude.

I nema, i neće biti spasa...
Od danas će me boljeti,
Od danas će u meni gorjeti.
Od danas pa sve do sudnjeg časa,
Za mene neće biti spasa.

Strah u meni buja,
Rijeke iz mene izviru.
Nepresušan je izvor njihov,
Nedostižan kao i moj spas.
Ne vidim željno iščekivani kraj,
Onaj koji bi vratio u očima sjaj.
Onaj sjaj na koji si pao,
Zbog kojeg si na moj put stao.

Bol kletu kriti neću,
bol koja mi uskraćuje sreću...
Poludjeti ne smijem,
umrijeti se ne usudim,
ovako živjeti ne mogu.
Sve što mogu je i dalje voljeti te,
Zaboravu nadati se,
Za sunce, vjetar i kiše moliti se


19.09.2007. u 21:31 | K | 6 | P | # | ^


I’m a beliver, and that’s why...


Image Hosted by ImageShack.us


Reflektori auta izviru iz tame, odmah iza male živice koja zaklanja izravan pogled na strmu cestu. Sa visoko uzdignutog balkona negdje iznad Zagreba pružam svoj pogled i tražim obzor koji bi mi mogao odvući pažnju od mojih misli. Predivna svjetlucanja gradskih ulica i njihove rasvjete, znak života u san potonulog grada i njegovih žitelja. Čini se kako je život negdje daleko iza vidika, negdje gdje pogled ne doseže, gdje uho ne čuje... Koliko svjetla je potrebno da bi mi ostavilo dojam kako grad ipak ne spava? Tko zna što se događa u ovom trenutku upravo kod Cibone ili kod Zagrepčanke? Možda u ovom trenu netko otamo promatra podsljemensku zonu... Možda je taj netko uperio pogled upravo između ova dva brdašca te gleda ravno u mom smjeru... Možda ga čak muče i iste misli kao mene.
Usamljen sam... Nije me strah priznati. Nije me nikadni bilo strah priznati to. Zvuči perverzno, ali nekad mi se čini kao da je upravo tako i najbolje. Volim tu samoću. Volim kada znam da iako nitko ne stoji blizu mene, nisam sam. Ona je tu. Samoća... Vjerna je ta pratnja čovjekova. Bar je meni vjerna. Evo i sada je tu. Voli me, rekao bih.
Reflektori su sve jasniji, svjetlo dopire sve jače do mog oka. Doduše krajička ali se jasno vidi da se približava, a i čujem gluhi zvuk u isto tako gluhoj noći. Kako je čovjek u stanju svašta zapaziti kada je sam... Zvijezde su osobito lijepe ove noći, mjesec je pun, reklo bi se nikad puniji, a toliko se približio Zemlji da mi se čini kako bih ga mogao uhvatiti u šaku kada bih ju pružio prema njemu. Pada mi to napamet, ali sam lijen narušiti svoje pogrbljeno naslanjanje na balkonsku ogradu. Vrat mi se skoro ukočio dok gledam to prekrasno plavetnilo koje graniči s tamom posutom tim sićušnim zrnima svjetlucavog sjaja. Još malo samo... Neću još dugo , moram izdržati. I evo spuštam pogled, zakrećem glavu, ne samo radi boli u vratu nego i kako bih vidio tko je to još budan u ovo gluho doba noći. Auto se pojavilo iza živice ali i dalje se ne raspoznaje ništa drugo osim svjetla i maglovitih obrisa kontura auta.
Zašto ipak nije došao? Što ga je moglo spriječiti? Možda sam se ipak opet zaletio? Ili možda ipak nisam dovoljno jasno izrazio želju da mi treba? Zar je bitan razlog? Pa nije ni prvi ni zadnji... Kao da te iznenađuje. Već se počinjem obraćati u drugom licu samom sebi. To ne sluti dobro... Možda ima opravdan razlog... Možda, možda, možda... Ali to možda ne umanjuje činjenicu da me to boli. Ne tješi me nimalo, ne umanjuje usamljenost u meni ovog trena, čak nije dovoljno ni da mi odvuće pažnju sa svjetla. Ovih svjetala koja sam vidio i sa Sljemena one večeri. Ne ohrabruje me ni da se nadam nečemu čega neće biti. Neću opet biti žrtva naivnosti. One iste koju sam do jučer još zvao romantikom, vjerom u tu istu pa možda čak i ljubavlju. Imaju pravo kada kažu kako sam preemotivan, prenaivan, predobar i što već ne... Jednostavno nisam za ovaj svijet. I lomim se i ovog trena kada se pogledam kroz oči ostalih, kada vidim to jadno derište koje još uvijek vjeruje u bajke, koje vjeruje da sve ima svoje dobro, koje vjeruje da je svakome suđeno da bude voljen i istu osobu voli. Derište koje nikad nie dozvolilo da posumnja u svoju vjeru, a toliko je razloga imalo. Naivan... Možda imaju pravo. Možda jednostavno ima ljudi kojima to nije suđeno? A možda i jednostavno nema ni sudbine, možda je i ta ljubav eto neka izmišljotina ljudi koja služi kako bi im pružila nadu i dala snagu da nastave dalje sa životom? A možda jednostavno i nisam dobro razumio sve to s ljubavlju, možda su me Hollywoodski filmovi zavarali, možda su bajke odavno preminulih pisaca jednostavno u meni našle pogrešno tumačenje, možda je čak i svaki moj san bio samo pogrešno shvaćena iluzija. Ah, tko će ga znat'? No osjetim da je u meni još uvijek to dijete, da još uvijek vjerujem u sve svoje iluzije. Što ću kada sam takav? Beznadni romantičar dušom i tijelom... Naivčina koja vjeruje u bajkovite pojave ljubavi. Odavno sam se pomirio takvim opisom sebe i svog života. Upravo u pozadini čujem Monkeyse koji mi šapuću: I'm a beliver...!!! A jesam, što reći? Vjerujem u to, vjerujem u sebe. Vjerujem kako će ipak doći ono što čekam cijeli život. Nešto slićno osjetio sam i one noći na Sljemenu dok smo gledali svjetla grada kako se prostiru ispod nas. Cigareta je odavno bila ugašena, daleko od mojih ušiju bio je njegov i Monin smjeh iako su stajali nekoliko centimetara ipred mene. Silovita provalija koja se pružala ispred nas, ona koja nas je dijelila od svjetlucanja prostrtog tepiha, sva čarolija tog trenutka koji me povukao u neki nepoznati prostor svijesti, negluhi šapat njihovog smjeha, sve to me potsjetilo da ipak možda smijem ostati vjeran sebi i svojim vjerovanjima, svojoj romantici, zaljubljivošću ili naivnosti... Nazovimo to kako želimo, ali osjetio sam...
Auto je stao tamo gdje uvijek staje. Odmah ispred garaže. Svjetla su se ugasila, noć se opet predala mraku i tišini. Ni monkeysi se ne čuju. Vrata su se zalupila, podižem glavu a zatim se upsravljam... Izoštravam pogled, naprežem zjenice ne bih li što prije vidio tko je došao. Mrak je i teško se raspoznaje...
Tišinu oko mene je protjeralo snažno lupetanje u mojim prsima, a tamu rastjerali obrisi njegovog glatkog hoda. Kretao se polako stubama, okrećući glavu u mom smjeru kao i svaki put kada bi dolazio... Tišina je nestala, tamu je progutalo sjaj, a moju samoću... Nju je protjerao on...


30.08.2007. u 01:38 | K | 7 | P | # | ^


who am I ?


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-08-17
Who cares? Jedom ću se probuditi i postelja će biti toplija od Sunca... Možda ovaj put tamna strana Mjeseca neće više biti tako mračna... Možda se od sutra budem budio na onoj strani koju vidi puk sa Zemlje... Čudno je to kamenje po kojem gazim, da ne kažem gazimo. I eto, opet nekako uz svo trnje koje posiječemo, mi i dalje nastavimo. Zašto? Pa mislim da je upravo to zašto nekakva vodilja kroz naš život, kao što su se stari moreplovci oslanjali na Danicu, tako se mi oslanjamo na to Zašto... Nisu ni oni znali gdje se točno nalazi Danka, ali ih je njena ljepota privlačila. Tako to naše zašto privlači svojom ljepotom, svojom neizvjesnom ljepotom.. Nevažno u biti kakvom točno , činjenica je da nas vuče...

Što je to Zašto kod ostatka pučanstva, nemam pojma.. Ali znam što je kod mene... I opet se pozivam na ljubav... A šta da kažem..Vječiti romantik i ne bunim se protiv toga. Ne zanima me kada netko kaže kako ću najebat radi toga, kako je to besmisleno i djetinjasto, kako je to osuđeno na propast, na razočarenje... So what, I say... Ako ću biti razočaran, neću požaliti, još ću se više truditi da idući put ne budem... Ako me to čini djetinjastim, neka.. Volim svoju prošlost a još više djetinjstvo. Zašto se svi trude i plaše tog dijela svog života te ga se žele na svu silu riješiti? Ja želim vječno ostati povezan tom opnom, nek bude dio mene kao što sam nekoć ja bio njen dio... Ljubav je ono što me tjera dalje, ono zbog čega sam nastao, ono zbog čega sam se rodio, a svakako ću se potruditi da bude i ono zbog čega ću umrijeti... Ono zbog čega neću žaliti ni svoj život dati... Volim i svakako želim biti voljen... Ljubim i želim biti ljubljen....Čekam ljubav, vjerojatno i ona mene čeka... I eto nas opet na početku... Ja ne mogu bez nje, a ne može ni ona bez mene... Zašto pitate se? Zašto jedna tako velika sila poput ljubavi ne bi mogla bez mene? Pa da vam pojasnim... Sjetite se malih krilatih stvorenja sa strelicama i lukovima, sjetite se svih božanstava kojima je posvećena ljubav, sjetite se svakog poljupca koji ste dali iliprimili, sjetite se svakog Volim te koje ste čuli... E pa ja sam čuvar svega toga, ja sam posljednji glasnik, zaštitnik i štovatelj tog blaga... Živimod tih uspomena, živim od vaših izgovorenih riječi, hranim se vašom žudnjom za njom, i služim gospodarici našoj!!! Krila nemam, strelice sam istrošio, a luk će ispaljivat iskrice kojima ću vas hraniti... Zašto? Jer ja sam glasnik voje gospodarice, a vi ste njeni štićenici...

Ja djetinjast? Ja ću biti razočaran? Mene čeka propast? Ne bih se složio, na kraju krajeva ja sam onaj s lukom, ja sam onaj koji ima čast gospodaricu vidjeti, prepoznati, osjetiti, čuti te vama o njoj govoriti...

A vi poslušajte moje svjedočenje i vjerujte u Ljubav, ona će nas voditi...


18.08.2007. u 00:01 | K | 4 | P | # | ^


More kajanja


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-13
Kišna je noć svuda oko nje, usamljene duše koja čeka svoj red... Nekoliko trenutaka prije još je kosom raspletenom trčala po cijetnom polju, livadi posutoj raznim bojama koje se stapaju u savršenu sliku krajolika ravne plohe stvorene samo kako bi usrećila promatrača. Sunčeve zrake gladile su svaku točkicu koja je naizgled nezamjetna sama za sebe, no ipak i ona sudjeluje u nečemu tako veličanstvenom. Zajedno sa sebi sličnima stvara tu bajkovitu sliku koja svakome oduzima dah osobito kada zaplešu u ritmu koji zadaje vjetar svojim blagim šumom... Razigrane boje u skladu sa koracima duše koja svojim ubrzanim koračanjem stvara novu sliku gazeći dotadašnji sklad... Ne ostavlja nikakav nesklad iza sebe, samo mijenja kompoziciju, samo dodaje svoj dio, sudjeluje u stvaranju nečega novog. Vjetar kao da se ljuti na nju pa zapuhuje sve jače tako da se sada i lepršava haljina hvata u kolo sa šarolikim točkicama. Neka nova vrsta valcera, odavno zamijećena ali još nikad imenovana...Ledinski valcer? Valcer na polju, livadi, u gaju...? Ili samo veličanstveni valcer djevojke u lepršavoj haljini na poljima života?
Vjetar je sve hrabriji i sve snažnije raspliće kosu koja je i sama po sebi neukroćena. Koraci postaju sve sitniji ali snažniji u nastojanju da se suprotstave snazi vjetra. Bitka je počela, svaka kocka je bačena a predaja nije na vidiku. Hrabra djevojka suprotstavlja se svom nadmoćnom protivniku i svom snagom pokušava opravdati svoje postojanje i pravo na koračanje tom livadom. Neobična snaga spustila se iznad slikovitog prizora koji konkurira najvećim slikarskim djelima poput onih o bitkama Aleksandra Velikog ili rimskih pohoda, Križarskih ratova...Možda čak i celičanstveniji jer je živi trenutak, jer je cilj plemenitiji, jer je djevojka bez ikakvog zaleđa krenula u boj protiv neprijatelja, jer brani svoj život i svoje pravo... Pravo koje svatko drugi ima,, a njoj ga se želi uskratiti?
No činilo se kako je kraj svemu, zavladlo je zatišje, vjetar smirio svoj gnjev, kanio se njene kose, njene lepršave haljine... Kao da je nestao... Kao da se povukao i predao bitku... Čak se vidio i smješak na licu mlade heroine usred polja. Zadovoljno je popravljala i zadnje naznake bitke na svom tijelu... Trijebila lišće iz kose koja je sada padala na njena ramena, popravljala nabore haljine i spremala za se za daljnje korake preko polja...
Najednom se pojavi snažni vjetar još jednom ... Silnim mahom zanjihao je mlado stablo jasena napukle srži i debla, a koje je pružalo jedinu sjenu na vidiku... Dolinom odjeknu strašan krik. Onaj isti koji se oslobodi zbog najveće boli. Onaj isti kojime se ljudima uvuče strah pod kožu ne znajući što ih je spopalo...
Ležala je beživotno, sama na livadi, na polju tako lijepih boja... Slika se promijenila... Zauvijek je okaljana nevinost majke prirode, zauvijek će se livada pamtiti po tome ubojstvu, zauvijek će to stablo trunuti na mrtvom tijelu heroine.
Obavila tuga i sam vjetar, savjest mu nagrizla bit... Od boli i tuge poče urlati, zavijati i razarati. Navuče noć i sve oblake, najcrnije koje je nadaleko našao i navuće na polje doline te poče suze roniti... Kiša pljusnu i poplavi cijelu livadu u nadi da će prikriti strašni događaj te baciti u zaborav, zaliječiti vjetrove rane... Ali pomoći nije bilo...
Kišna je noć svuda oko nje, usamljene duše koja čeka svoj red da prođe rajska vrata i postane ono što joj je namijenjeno da bude... Anđeo s najbjeljim krilima, najlepršavijom haljinom, najneukroćenije kose i najhrabrijeg srca koje je odavno oprostilo svom ubojici...
A vjetar i dalje urla tom dolinom, oblaci i dalje za njega suze rone, a sve boje nestale su u moru nastalom na tom mjestu... Bol tamo vlada...


13.07.2007. u 22:33 | K | 8 | P | # | ^


Burnin´ out


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-08
Jutros sam puzao da dođem do tebe. Vidio sam samo siluetu u zrcalu nasuprot nas. Poluotvorenih očiju gledao sam kako me grliš i prstima prelaziš preko ramena. Nisi dao naslutiti nevjeru, a još manje iskvarenu sliku o nama. Osjetio sam dodir i istu vatru u usnama kojima si me toliko puta volio, njećnost u rukama kojima si me svaki puta ljubio... Otkucaji srca otkrivali su onaj žar kojim si me toliko dugo držao u svojom naručju. Kako si me zavarao...
Vidim odraz naš i vatru u očima. Vidim tebe, vidim sebe u tvom naručju, a zatim okrenem pogled, zaboravim zrcalo i nađem se u potpunom mraku suncem obasjale sobe. Gdje si nestao? Gdje su tvoje ruke koje su me držale, gdje su usne koje su me ljubile? Tražim te jutarnjim pogledom po hladnoj postelji, zavirem u svako sjećanje kako bih se dosjetio u kojem trenutku sam te izgubio… I sjećanje me iznevjerilo… I ono se urotilo protiv mene, i ono je postalo samo još jedan dio tebe kao što si ti nekoć bio dio njega.
Pogledom prijeđem preko zrcala i napokon vidim istinu. Sam sam ... Potpuno sam... Nema ruku koje su me ljubile, nema usana koje su me voljele, nema pogleda koji me je vatrom svojom grijao, a toliko sam te volio, toliko si mi značio...
Nema te, a ja sam sam sa sjećanjima koja služe tebi kao svom vladaru. Neopisiva je bol koja vlada mojim pogledom, nedostižna je želja koja u meni gori, nepopravljiva je slika koja o meni govori. Gorim... Što od želje za tobom, što od boli uzrokovane tvojim odlaskom... Gorim i u vatru se pretvaram, suze na pojavu ispare... Zoru je odavno noc zamijenila a zrcalo sliku nije promijenilo... Vidim plamen usred tame, vidim sebe usred samoće, vidim tijelo od boli se previja, a ti... Ti ljubi drugog zbog kojeg me varaš, ljubi drugog dok mene zaboravljaš...
Jutros sam puzao da dođem do tebe, ali sutra ću ponosno slagati postelje, sutra ću sastaviti komadiće, oprostiti nevjere, ali danas još ne...
Gorio sam za tobom, za tvojom ljubavlju gorio i u živi plamen se pretvorio... Danas još gorim zbog boli koju si mi zadao... Danas još gorim i osjetim kako me peče... Danas još ću suzama se hladiti, ali sutra... Sutra ćeš ti...


07.07.2007. u 21:17 | K | 3 | P | # | ^


kad mislis da si sam ...


Image Hosted by ImageShack.us
Shot at 2007-07-02
Misliš da si sam i svašta ti padne napamet... Al' zaista svašta...
Osjećao je to i nije si mogao pomoći. Činilo se kako napokon sve ide ka boljitku, a opet nije bio zadovoljan... Nije se obazirao na sve blagodati koje nosi novi početak u njegou životu, čak ni nova poznanstva nisu pomogla odagnati taj osjećaj samoće... Djevojka ga voljela, prijatelji su ga salijevali sa svih strana, a on... Sam...Strah od neizvjesnoga na svim stranama oko njega. Ispunjavao je sve pore njegova tijela i svaku misao. Vidio je samo jedan izlaz. Po enti put posrgnuo je za propašću svojom. Nitko ne zna kako, ali on je vidio spas jedino u tome. Svjestan je kako je taj spas kratkog vijeka kao i svaki put prije toga, ali nešto ga je stalno tjeralo na zadovoljavanje tog nagona.
Igla... Igla i ta odvratna supstanca koja svima utjeruje neopisiv strah u kosti, a njemu se cinila kao najbolji pprijatelj, onaj jeadn kojeg imamo svi i koji nas kao jedini razumije. O nesrećo, sudbino njegova, smiluj se još jednom... Anđeli božji, svi sveci i svetice pokažite mu još jednom put....
Neizmjerno vesela i draga osoba koju je svatko na taj način i doživljavao, a u očima nitko nije vidio strah niti ono na što ga tjera taj isti. Igla mu je bila rješenje. U njoj je vidio izlaz. Ni novi posao, ni nova okolina, ni novci, nit sreća, nego igla... Ona ista zbog koje je počeo novi život, ona ista koja je tolike stajala njihovih života...
Stojim postrance i napokon vidim. Znam što je činiti, a opet sam bespomoćan... Prijatelj mi je i volim ga, al pomoć ne mogu pružiti... Ta kako pomoći nekome tko pomoć ne želi niti sluti da ju treba? Vene mi pred očima, glas mu nestaje u tami, nadoseg mi je rukama, a opet tako nedostižan... Daj trgni se, molim te... Ne daj da nam te obična igla otuđi...
Ako ti je teško, jauči. Ako misliš da te ne čujemo, budi još glasniji. Ako misliš da si sam, osvrni se i vidi nas. Ako misliš da te ne volimo, poslušaj naš plač...
Volim te ja, voli te ona, vole te oni i one, voljet ćemo te uvijek, a ta ljubav nek ti bude svjetlo iz mračnog ti tunela koji te obavija... Nisi sam... Sam bit ću ja ...

Posvećeno tebi....


03.07.2007. u 00:22 | K | 4 | P | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.


< siječanj, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Opis bloga


Image Hosted by ImageShack.us
uvijek ta misteriozna brojka, negdje se spominje kao sveta, negdje kao savrsenstvo, a u mom je zivotu jednostavno neizbjezna... kud god, s kim god, kako god..nalazim nju.. tu savrseno pa skoro sveto misterioznu brojku 3....

Linkovi


tiamat
rhea
sirdizajn
tutor
Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se