misteriozo

ponedjeljak, 09.11.2009.

Crna kraljica jen, dva, tri

"Znaš... ne volim zvukove samoće" rekla mi je dok smo šetali kroz hladnu zimsku noć. "Kako su to zvukovi?" naivno sam pitao. "To su zvukovi koji me podsjećaju na tugu i samoću... znaš zvukovi grlica gugu gugu i ovaj odvratni zvuk juga kroz borove. Podsjećaju me na moje najusamljenije dane". Ja sam stao i dobro pogledao tu savršenu crnu kraljicu. Kovrčavu kosu nosilo je jugo, ali za trenutak mi se činilo kao da vidim kap na obrazu. Ta me tužna dubina dotakla, a to mi je i trebalo. Zbog tuge i sjete (a ne samo zbog djetinjastog veselja) totalno me osvojila. U njenim crnim očima, vidio sam mir koji sam toliko tražio. Volim te puno moja crna kraljice.