|
"Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako." "Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: 'Poštovat će mog sina.' Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!' I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju." "Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?" Kažu mu: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme." Kaže im Isus: "Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim! Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!
(Matej 21,33-43)
Cijeli sam svoj život proživio
poput ranjene životinje –
odbačen, sam i izgubljen.
Orhan Pamuk
Je li istina da živimo u najhumanijem od svih vremena, u eri kada je čovjek zaštićen i poštivan kao nikada do sada ili je prava istina da je ovo – vrijeme odbačenih?
Živimo u kulturi koja će se sigurno pamtiti i po količini odbačenih stvari. Ni jedna civilizacija tijekom povijesti čovječanstva nije stvorila tolike količine otpada. Zatrpali smo se, i to doslovno, stvarima koje više ne želimo, pa ih zato i odbacujemo.
Što se sve odbacuje?
Skoro pa sve. Od kruha, pa do radioaktivnog otpada. Ne postoji ljudska aktivnost koja ne će nešto stvoriti, a da nešto ne će i odbaciti. Čak je i ova nesretna službena teorija ljudskog nastanka, Darwinova teorija o podrijetlu vrsta, utemeljena na odbacivanju manje sposobnih jedinki i vrsta kada je u pitanju njihov opstanak.
Naša kultura nemilosrdno i bešćutno odbacuje sve ono što nije bogato, moćno i slavno. Odbacuje se sve ono što nije u suglasju s trenutačno službenom filozofijom življenja i s aktualnim sustavom vrijednosti.
I baš kao što se svaki otpad nastoji, što je moguće detaljnije locirati, identificirati, prikupiti i odložiti, pa ako je moguće i reciklirati, tako se, na identičan način postupa i s današnjim čovjekom, kao sa svakom potrošnom robom, koja više ne zadovoljava propisane norme i standarde, ili od njih odudara više od propisane tolerancije.
Dovoljno vam je biti izvan struje, ne plivati maticom, dovoljno vam je misliti svojom glavom i s njom ne klimati na sve ponuđeno, vi ste automatski predodređeni za – škart. Zato se čovjeka i nastoji iskoristiti do maksimuma, te mu se pri kraju roka trajanja nalijepi etiketa i odbacuje ga se na nekakvu društvenu marginu, uz eventualni pokušaj preodgoja/reciklaže.
Baš kao što su naši ormari, tavani, podrumi, šupe i priručna skladišta prekrcani stvarima, koje su osuđene na odbacivanje, tako se i ovo naše društvo, na isti način, odnosi prema određenim kategorijama stanovništva.
Odbacuju se nerođena, pa i rođena djeca, životni i poslovni partneri, odbacuju se slabi i nemoćni, stari i bolesni, odbacuju se drugačiji i posebni, neproduktivni i neprofitabilni. Usavršili smo sredstva i načine odbacivanja. Abortus smo proglasili dogmom o kojoj nema rasprave. Isto namjeravamo i s eutanazijom. Izgradili smo bezbrojne ubožnice i staračke domove, sigurne kuće i sirotinjske četvrti. Odbacili smo čitave klase i čitave narode.
Mi Hrvati, bespogovorno i dosljedno slijedimo svoje gospodare. Zato smo, kako bismo im se dodvorili, odbacili branitelje i njihove generale i prigrlili agresore i njihove mentore. Odbacili smo domoljubne i državotvorne političare i ustoličili fukare i izdajnike. Odbacili smo vjeru i prihvatili idolopoklonstvo. Odbacili smo mir i u svoja srca smo pripustili nemir. Odbacili smo milosrđe i postali pohlepni. Odbacili smo Boga i postali bogovi jedni drugima. I onda se iščuđavamo što se u kriznim životnim situacijama i sami osjećamo tako – odbačenima.
Odbacivanje je jedan od najvećih ljudskih strahova. Strah koji zna biti poguban. Biti odbačen za nas znači biti malen, bezvrijedan i neželjen. Odbačeni čovjek gubi samopouzdanje, želi se zavući u svoju ljušturu, sve dok opet ne ojača. Neki među nama znaju i burno reagirati, težiti revanšu, osveti. Žele uzvratiti istom mjerom. Ali neovisno kako mi reagirali kada si odbačen to jednostavno – boli.
Većina ljudi voli biti voljena, voli biti omiljena i popularna. Makar to bilo i u njezinom najužem okruženju. To nas čini dobro raspoloženima. Susretnemo mi, doduše ponekad, čangrizavce koji tvrde kako im nije stalo što drugi misle o njima, ali to je izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Svi vole biti voljeni.
Današnje čitanje nas dovodi usred priče u kojoj su svi akteri izvrgnuti odbacivanju. Svi. Čitava današnja parabola, koju Isus priča, govori o odbačenosti. Najprije su vinogradari odbacili vlasnikove emisare i njegove sluge, pa su to učinili i naredni put, pa su u konačnici odbacili i njegovog sina, vlasnikovog sina jedinca. A na kraju, sin koji je bio odbačen postati će najmoćniji i on će odbaciti one koji su do sada odbacivali sve ostale.
Problem vinogradara bio je u tome što su oni odbacili pravu vjeru. Oni su odlučili da mogu voditi vinograd bez gospodara vinograda. Oni su zaključili da mogu upravljati Kraljevstvom Božjim – bez Boga. Pa kada je Bog pokušao dovesti ih pameti, šaljući im proroke, oni su to ne samo ignorirali nego su proroke i likvidirali. A kada čovjek pomisli, odnosno umisli, da je Bog onda je to za čovjeka uvijek fatalno.
Mi se ljudi sa svime ponašamo kao da je sve to naše. Kao da smo mi vlasnici svega. Želimo i svoje i Božje. A sve što imamo posuđeno nam je. U najmu je. Jednog dana sve ćemo to ostaviti nekome drugome. Ni šaku crne zemlje ne ćemo moći ponijeti sa sobom. Neovisno koliko mi, po kriterijima ovoga svijeta, danas bili bogati, ako ovo ne shvaćamo, mi u biti nemamo ništa. Vinograd pripada Bogu. Sreću trebamo tražiti u spoznaji svojega mjesta u vinogradu.
Mi smo u svojoj pohlepi i oholosti počeli sami sebe uvjeravati da je Bog mrtav. I da je dovoljno još mu likvidirati i Sina i sve će postati naše. Jesu li zakupci vinograda tako razmišljali ili nisu ne znamo, ali oni su postupali kao da je vlasnik vinograda mrtav, kao da je Bog mrtav.
Netko reče da smo mi kršćani u biti „funkcionalni ateisti“. Vjerujemo u Boga, ali funkcioniramo, živimo i radimo, kao da Bog ne postoji. U najboljem slučaju većina kršćana svoju vjeru tretira kao hobi.
Nije primarni grijeh činjenje loših stvari, nego je primarni grijeh stav, sebičan stav, da mi nemamo potrebe za Bogom. U biti tada Bog postaje smetnja koja nam stoji na putu ostvarenja naših sebičnih prohtjeva. Zato mi i ubijamo Boga i njegove glasnike.
A Bog i dalje po svoju. Bog oprašta 70x7 puta. Bog pozdravlja povratak razmetnutog sina. Bog sjeda za stol sa carinicima i prostitutkama. Bog uskrisuje mrtve u novi život. I sve ono što Bog čini nama je nerazumljivo, nepojmljivo, nerazumno, nelogično, nevjerojatno i mi to ne možemo nikako shvatiti ni prihvatiti.
Zato sve i odbacujemo.
Jer mi sve to nikada ne bismo učinili.
Danas čovjek, koji nije miljenik sustava, osjeća da je odbačen. I Isusa je odbacio establišment, ali odbacila ga je i masa koja mu je donedavno klicala. Za trenutak, oni koji su ga progonili, nalikovali su na pobjednike. Oni su sve učinili kako bi zaboli njegov križ na vrhu Golgote i na njemu ga razapeli. Razapeli su ga nagog, osramoćenog i poniženog. Odbačenog su ga prikovali čavlima za drvo križa. I oni su pobijedili ... tako se barem u početku i činilo ... ali samo u početku.
Isus je govorio farizejima i pismoznancima da je on kamen zaglavni kojeg su graditelji odbacili. Oni ga nisu slušali. Odbacivali su i njega i njegovo učenje. Ali njihov put bio je put propasti. Oni Isusa jesu odbacili, ali je Isus postao zaglavni kamen novog pristupa vjeri, životu i Bogu.
Odbačeni je postao pobjednik.
Isto se to zbiva sa svakim onim koji slijedi Isusa. Kršćanstvo je vjera nade. To je vjera koja savladava prepreke na svojem putu. To je vjera koja vjeruje da ni jedna planina nije previsoka i da ni jedna dolina nije preduboka. Ali nije naša osobna snaga ona koja pobjeđuje.
Bog je naša snaga. Bog je onaj koji nam podaruje pobjedu. Ako vjerujemo u Boga, u konačnici, makar nas ovaj svijet i odbacio, mi pobjeđujemo.
Neka vas nikakvo odbacivanje
ne zaustavi prema onomu što želite.
Ashley Tisdale
Ivica Ursić - "Uvijek nedjeljom"
|
