|
KRIST KRALJ
Vojnici spletoše vijenac od trnja, metnuše mu ga na glavu i obukoše mu skrletnu haljinu. I pristupali su k njemu i govorili:
"Zdravo, kralju židovski!"
i udarali su ga po obrazima. Iv (19,2-3)
Godinama su gledali kako izgoni zle duhove, hoda po vodi, stišava olujni vjetar, zapovijeda moru da se smiri, ozdravlja i liječi, podiže iz mrtvih i sl. Uz to im je govorio kako Njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta nego duhovno. Iako im je na sve moguće načine pokušavao proširiti obzore shvaćanja oni pokazuju nezavidnu razinu u razumijevanju. Bili su gluhi i slijepi kod svojih očiju i ušiju.
Sveto pismo nam govori o silnim čudesima koje je Isus činio po Galijeji, a posebno u krajevima oko Genezeretskog jezera, te neposredno tik uz granični pojas sa Dekapolisom, prije nego će krenuti ka Jeruzalemu gdje će biti izdan, uhvaćen, mučen i ubijen. No, unatoč silnom očitovanju djela Božjih, kad je počeo govoriti o trpljenju i muci, oni kao da su prečuli o čemu govori. Riječ je o onom poznatom 'trostrukom navještaju' njegove muke o kojem je počeo otvoreno govoriti od trenutka kada je Petar učinio ispovjed vjere u njega kao Krista.
U sva tri navrata oni reagiraju upravo suprotno očekivanju. Kod prvog navještaja Petar se usprotivio, a ostali nisu razumijeli o čemu govori. Isus ih podsjeća na mučeništva proroka u Jeruzalemu koji su išli pred njim navještajući Onoga koji ima doći. Pojedini proroci su čak opisali i način na koji će obećani Mesija okončati svoj život. Nažalost oni pokazuju sporost u razumijevanju. Pa i nakon njegove smrti, unatoč tom navještaju ("Ne prilici da prorok umre izvan Jeruzalema") , pojedini bježe iz Jeruzalema u strahu za svoj život usljed razočaranja i navodno varavih nada koje su stavili u Njega.
Dok su još bili na putu ka Judeji jedni su ga odvraćali od te 'ludosti', drugi su šutjeli jer su se bojali pitati ga o tome, dok su treći razmišljali o ulozi koja će im pripasti po ostvarenju tog kraljevstva. No, kakvog kraljevstva? To im je bilo najnejasnije. Pogotovo Judi. Svi su manje-više zamišljali zemaljsku vladavinu Kristovu, a oslobođenje političko. On ih pak dalje nastavljaše upućivati u svrhu križa: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga."
Nakon što se Petar osramotio pred svima zbog očitovanja svojih 'ljudskih primisli' Isus ga uzima zajedno s Ivanom i Jakovom, te odvodi na brdo preobraženja na kome su bili svjedoci očitovanja silne Božje moći kako bi ih utvrdio u vjeri da njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta, te potom iznova podsjetio na muku kroz koju mora proći. To su ista ona trojica koju je poveo sa sobom u Getsemani da bdiju i mole u trenucima njegove agonije. Kome je puno dano od njega će se i više tražiti. Znamo kako je proteklo njihovo bdijenje. Bili su voljni, no duh je još uvijek bio slab. Iako ih je povremeno slao da i oni čine iste stvari kao i On, utvrđujući ih u svijesti o svom dostojanstvu na koje su pozvani, još uvijek nisu bili spremni nositi teret koji se od njih tražio. Iduća zgoda po ev. Marku govori kako su bili oštro ukoreni zbog malovjernosti nakon što nisu mogli osloboditi jednog padavičara koji je bolovao od svog rođenja, a razlog toj maloj vjeri Isus pronalazi u duhovnoj nepripremljenosti i odsustvu spremnosti na trpljenje. Pored molitve često puta je potrebno biti spreman na trpljenja i odricanja kako bi molitva donijela rezultate. Određeni soj demona se može prognati pored ustrajne molitve samo uz duhovnu jakost koja dolazi po kreposti i suotkupiteljskoj ljubavi prema unesrećenima. A pojedine životne zadaće je moguće prebroditi s nepokolebljivim stavom i stvarnom sviješću o vlastitom dostojanstvu, koje nije rezultat tek umne spoznaje i voljnosti, koliko nutarnje duhovne konstitucije do koje se stiže samo preko poniznog prihvaćanja trpljenja i hoda za Kristom koji zahtjeva 'gubitak svog života'. Ako nekom želimo pomoći doista iz ljubavi prema unesrećenom, morali bi to potvrditi svojom zauzetom prisutnošću i nošenjem barem jednog dijela njegovog tereta pod kojim posrće i pada. Ako ne možemo svojom fizičkom prisutnošću, sigurno možemo postom koji ćemo namijeniti u korist potrebitom. No, kako poći drugom kad ne postimo ni za sebe!? Kako činiti dobra djela kad još uvijek kalkuliramo s ovim svijetom, te nastojimo sjediti na dvije stolice!? Htjeli bismo vidljive rezultate, a ne činimo ništa po pitanju onog nevidljivog. Javna djela činimo dobro, a ona nutarnja slabo ili nikako. Činimo dobro do jednog određenog trenutka, a taj je kada se moramo suočiti sa svojim granicama, tj. slabostima i neminovno krenuti putem iznutra ako mislimo ostati na putu. Nažalost, mnogi od nas zastaju na tom stupnju duhovnog rasta i okreću se nazad, k svijetu.
U jednom trenutku Isus pita i svoje apostole, nakon što su pojedini učenici odustali smatrajući njegov govor tvrdim i teško razumljivim: "Ne mislite li i vi otići?" Oni ga pak nastavljaju slijediti, jer ne znaju ni za šta bolje, ali još uvijek njihovi koraci su tromi i spori. Zemaljski čovjek još uvijek sporo iskoračava u vjeri. Preuzetno očekujemo od Boga da On nastavi činiti sve umjesto nas, a pri tom još očekujemo lovorike za sebe. A upravo ta okrenutost k uspjehu u svijetu i traženje slave za sebe jeste rak rana koja nagriza vjeru. Apostoli su bili svjedoci ukora upućenog farizejima: "Nemate vjere jer tražite slavu jedan od drugog!" Prije ovog trostrukog navještaja svoje muke Isus je, ne samo farizeje nego i učenike, suočio s preuzetnošću koja uporno traži samo znakove, a ne i sadržaj onog što taj znak predstavlja. A to se desilo nakon što je čudesno umnožio kruh i ribe, te ukora farizeja koji su tražili dodatni znak. Krenuo je s apostolima u lađi na drugu obalu genezeretskog jezera. Ovi pak kao da ništa nisu niti vidjeli, niti čuli, pitahu se međusobom: "Kruha nemamo". Koja bedastoća, mogli bismo slobodno reći. No, ne samo za njih, nego i za sebe, tj. nas danas. Nismo li se 'milion' puta uvjerili u čudesnu providnost Božju, a mi opet po svom kao da ništa bilo nije. Kukamo i zapomažemo pri prvoj nevolji. Baš kao i apostoli u lađi. Zamijetio to Isus pa im reče: "Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko punih košara ulomaka odnijeste?" Kažu mu: "Dvanaest." "A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko punih košara ulomaka odnijeste?" Odgovore: "Sedam." A on će njima: "I još ne razumijete?"
Stigavši u Betsaidu (mjesto na obali Genezereta, nešto sjevernije od Kafarnauma) Isus ozdravlja jednog slijepca. Ovo čudo prethodi prvom navještaju muke, isto kao što je ozdravljenje slijepca Bartimeja pred Jerihonom, nadomak Jeruzalema, bilo čudo nakon posljednjeg, trećeg navještaja. U prvom slučaju Sveto pismo kaže kako su mu doveli sljepca, a u drugom kako su branili slijepcu Bartimeju da viče i 'smeta' Učitelju. Marko donosi sliku koja opisuje apostole koji su išli 'ispred' isusa. A to se desilo nakon što su se u međuvremenu svađali oko toga tko je najveći, te kome će pripasti prva ministarska mjesta tik uz Isusa u njegovu kraljevstvu, tj. nakon drugog i trećeg navještaja kod kojih su pokazali tako nisku razinu shvaćanja duhovnih stvari.
Već sam rekao kako su nakon prvog navještaja oni posebno izabrani bili svjedoci Gospodinovog preobraženja, a svi ostali ozdravljenja padavičara, nakon čega su dobili ukor zbog malovjernosti i pouku o potrebi odricanja. Međutim, niti nakon drugog navještaja kao da se ništa nije promijenilo. Spuštavši se prema Kafarnaumu Isus ih je iznova poučavao o svojoj muci. To je ujedno bio razlog zbog čega je kod posljednjih čudesa branio da se ikome spominju. Htio je izbjeći gužvu kako bi se njima posebno posvetio. Marko donosi sljedeći tekst: "Otišavši odande, prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: "Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati." No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati." Međutim, još nisu niti stigli u Kafarnaum, a oni su već počeli međusobno raspravljati tko je najveći.
"I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: 'Što ste putem raspravljali?' A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: 'Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!' " (Mk 9,34-35)
U trenucima odmora dodatno ih je poučavao nakon što je Ivan naveo razlog njihove rasprave, a odnosila se nekog čovjeka koji je u Ime Isusovo izgonio zloduhe, upućujući ih tako na širinu shvatanja koja nije ograničena njihovom važnošću i zaokupiranošću vlastitim statusom, koji im ne dozvoljava da stvari sagledaju u pravom svjetlu.
Na pamet mi dolazi slika nogometaša koji ne zna podići glave s lopte i pogledati oko sebe gdje mu se nalaze suigrači dok bezglavo juri prema golu. Naravno, već nakon nekoliko metara, pa savladao dobro i dvi i tri prepreke, ostaje bez lopte. Dakako da egocentrizam nije poželjan niti u pastoralu. Jedno smo tijelo, a mnogi udovi. Duhovnost zajedništva zahtjeva širinu pogleda i odsustvo zaokupiranosti sobom i svojim statusom.
Isus sadašnju situaciju koristi kako bi ih 'probudio' tako što ukazuje na važnost služenja. Čini to tako što ih u toj kući u kojoj su odsjeli podsjeća da ni ponuđena čaša hladne vode neće ostati nenagrađena za onoga tko takvo što, pa i malo bilo, čini, te ih upozorava na pogubnost sablazni i pakao koji čeka one koji si dopuste da neke stvari mogu činiti, a nadati se da za njih neće biti strogo suđeni.
Iz Kafarnauma nastavljaju put dalje prema Judeji, na kome slijedi novo poučavanje. Susreću farizeje koji ga kušaju po pitanju nerazrješivosti braka. Rekli bismo svatko se češe gdje ga svrbi. Učenici pak padaju po pitanju pristupa djeci kojoj 'brane' da imaju Isusa uza se. Ono što neće oni, Isus čini sam osobno. Doziva ih k sebi, grli i blagoslivlje.
Iduća zgoda govori o bogatom mladiću koji ne želi da ostavi 'svoju obimnu prtljagu' kako bi išao za Isusom. Očito je htio biti 'bogat' u još nečem, no ovaj put ta vrsta bogatstva podrazumijeva gubitak postojećeg. Još jedna slika o kraljevstvu Božjem koje je duhovno, a ne zemaljsko. Međutim, niti ovo nije bilo dovoljno. Samo što je irekao riječi svog trećeg navještaja dešava se nešto gotovo nezamislivo. No, doista? Nismo li svjedoci ovog svakodnevno i na svakom mjestu: Ivan i Jakov traže prva mjesta uz Isusa. Situacija kada vjera postane plijen.
"Oni mu rekoše: "Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva." A Isus im reče: "Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?" Oni mu rekoše: "Možemo." A Isus će im: "Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati - to je onih kojima je pripravljeno." Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge."
No, ono što oni nisu znali razumijeti, unatoč svakodnevnom mesijanskom očitovanju, znao je jedan slijepac Bartimej koji je Isusa dočekao na ulazu u Jerihon, sada već nadomak Jeruzalema. Njegove riječi u kojima Isusa oslovljava kao 'sina Davidova' ne govore nam samo o vjeri ovog čovjeka, nego i o njihovoj maloj vjeri, tj. o tome kako je on kao slijep vidio ono što mnogi drugi, koji imaju oči i koji tvrde da vide, zapravo ne vide. Bartimej ga prepoznaje kao obećanog Mesiju iz loze Davidove. Lekcija nad lekcijama.
Prolazeći kroz Jerihon Isus spašava što se da spasiti. Odsjeda u kući javnog grešnika Zakeja, koji nije imao potrebu predstavljati se kao pravednik, te govori o odgovornosti prema povjerenim talentima, te osudi koja slijedi za neodgovoran život i prezir prema povjerenim talentima. Prispodoba o gospodaru koji je slugama povjerio talente na upravljanje završava riječima: "Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset." Rekoše mu: 'Gospodaru, ta već ima deset mina!' Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje - one koji me ne htjedoše za kralja - dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!' "
A sada, već nadomak Jeruzalema slijedi jedan potresan prizor koji nam ne donosi Marko, no Luka u svom evanđelju veli:
"Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: "O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja." (Lk 19, 41-44)
Sutradan, nakon što je ušao u Jeruzalem praćen povicima i klicanjem, ne napušta ga 'sveta srdžba' nego na putu od Betanije, gdje je odsjeo kod svojih prijatelja, Lazara, Marte i Marije, na putu prema gradu proklinje smokvu i čini da se kao takva nerodna osuši, te u hramu razbacuje stolove mjenjačima novca i prodavačima golubova uz povike: "Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!"
"Kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube." Postavljali su mu raznorazne smicalice i pitanja kako bi našli povoda svojoj namisli.
"Dok je obilazio Hramom, dođu k njemu glavari svećenički, pismoznanci i starješine. I govorahu mu: "Kojom vlašću to činiš? Ili tko ti dade tu vlast da to činiš?" A Isus im reče: "Jedno ću vas upitati. Odgovorite mi, pa ću vam kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov bijaše li od Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!" A oni umovahu među sobom: "Reknemo li 'od Neba', odvratit će 'Zašto mu dakle ne povjerovaste?' Nego, da reknemo 'od ljudi!'" - Bojahu se mnoštva. Ta svi Ivana smatrahu doista prorokom. I odgovore Isusu: "Ne znamo." A Isus će im: "Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim."
Moguće da je nekom čudan ovaj Isusov nastup. Netko može reći kako mu ovakav Isus, koji djeluje u sili srdžbi nije onaj 'njegov Isus' kako ga inače zamišlja kao nježnog i dobrostivog. No, budući prekosutra slavimo svetkovinu 'Krista Kralja', ovaj poduži post bih završio još jednim citatom Iz Ivanovog evanđelja u kome Isus objašnjava Pilatu o kakvoj je zapravo vlasti riječ.
Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: "Ti li si židovski kralj?" Isus odgovori: "Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?" Pilat odvrati: "Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?" Odgovori Isus: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde." Nato mu reče Pilat: "Ti si dakle kralj?" Isus odgovori: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas." (Iv 18, 33-37)
Ovu 'manju' kronologiju događaja vezanih uz Trostruki navještaj donosim samo kako bih pokazao kako je težak i mučan put u odbacivanju vlastitih iluzija i ispravljanju krive slike o Bogu koju svi mi u sebi nosimo u određenoj mjeri. Nisu od nje bili imuni niti oni koji su svakodnevno bili nazočni Isusovom mesijanskom djelovanju. Čak su povremeno i oni činili ono što i Isus kad bi ih slao po dvojicu u svako mjesto gdje je sam kanio doći upućujući ih da liječe, ozdravljaju i navještaju dolazak Kristov, no u samoj biti nisu razumijeli svhu svog poslanja sve do trenutka dok na njih nije sišao Duh Sveti, koji im je otvarao oči i uvodio u istinu. Ni mi mnogi koji danas idemo za Isusom ne prepoznajemo njegovu kraljevsku vlast koju nam je darovao, a koja najviše dolazi do izražaja kada opraštamo onima koji su nas povrijedili, a kojima pristupamo iz dobrih nakana u nadi da im možemo pomoći. Međutim prorokovanje je uvijek primjereno vjeri, a ona se umnaža. Treba vremena, ustrajnosti i odlučnosti ostati pricjepljen pa i onda kada sve okolnosti govore da je uzaludno. Kao što kaže KKC Isus je činio silna čudesa pokazavši vlast nad prirodom, zlim duhovima i ljudima, no njegovo istinsko kraljevsko dostojanstvo došlo je do izražaja kada je na križu opraštao onima zbog kojih je došao. Kraljevsko dostojanstvo se najprije stječe u svojoj nutrini. Valja se odreći ambicija 'prema vani', te se okrenuti ka svojoj nutrini i tu raditi na obrezanju srca, jer u protivnom smo nevjerodostojni svjedoci. Budući živimo u vremenu kada se protiv Riječi ne ustaje teoretski kao u doba borbenog ateizma, nego je posrijedi puno podmuklija borba koja se očituje u diskreditaciji svjedoka, kako službenika crkve, tako i vjernika, jedini način valjanog angažmana jest 'vlastiti primjer'. Današnji svijet sluša učitelje samo ukoliko su oni svjedoci vjere. Nažalost često je u pravu kada nam spočitava nedosljednost i licemjerje. A znamo da so nije nizašto kad obljutavi. Baca se vani da drugi po njoj gaze.
Zadatak pred kojim se nalazimo uoči svetkovine Krista Kralja jeste da sagledamo u kojoj mjeri smo mi doista uspostavili to kraljevsko dostojanstvo u sebi, a u kojoj je po srijedi krinka i farsa našeg polovičnog i nedosljednog svjedočanstva bilo riječju, bilo djelom. Borimo li se protiv zla ili protiv ljudi koji ne misle kao mi? Isusove najžešće kritike su bile usmjerene protiv onih koji su se izdavali kao 'pravednici', a zapravo su bili slijepi kod očiju i nisu prepoznavali 'čas pohođenja'. Nisu znali niti kada, niti kako navjestiti Riječ. Imali su uši, no nisu prepoznavali Njegov glas, niti Njegove glasnike.
Isto kao što je Kristov hod prema Vazmu započeo nakon umnažanja kruha na Golanskoj visoravni, a nastavio se trostrukim navještajem muke potvrđenim riječju i djelom, a završio se potpunim predanjem u volju Božju na Golgoti, isto tako i naš život svoje izvorište ima u Euharistiji, a potvrdu u svakodnevnici kroz ispovjed vjere riječju i djelom u dinamičnoj zauzetosti izgradnje Tijela Kristovog tako što ćemo čovjeka pokraj sebe prepoznati kao brata, a ne kao takmaca, te svoj vrhunac u prihvaćanju suotkupiteljske žrtve i uvjerenju da konac našeg života nije stvaranje ovozemaljske 'karijere', nego 'tamna noć' duše koja se u cijelosti predaje u ruke Onog koji ju je stvorio. Euharistija je izvorište i vrhunac našeg djelovanja. Naš život je prihvaćanje i zahvaljivanje bez obzira kakve okolnosti bile. Ne možemo određene retke Svetog pisma prihvaćati, a neke druge zahtjevnije preskakati kao da nas se ne tiču. Niti se vjere držimo kao plijena. Vjera se živi jer Krist je pobijedio! Ona nam nije darovana kako bi njome mahali iznad glava drugih, nego kako bi postali slični Kristu tako što ćemo dopustiti da On zauzme prijestolje našeg srca i tu uspostavi svoju vladavinu.
|
