|
Ovaj članak je uređena verzija govora održanog velikom skupu od 700 voditelja Katoličke karizmatske obnove iz cijelog Svijeta, 19. rujna 2003 u Centru Fokolara u Castelgandolfu, Italiji. Bio sam zamoljen osvrnuti se na pitanje prirode Katoličke karizmatske obnove. To je važno pitanje. Tijekom duljeg vremena, često se mijenjaju prvotne zamisli i u praksi se udaljuju od početnih nadahnuća primljenih po Duhu Svetom. Može se dogoditi da na kraju više nemaju nikakove veze sa iskustvom izljeva Duha Svetoga kojeg smo nazvali Katolička karizmatska obnova. Uvijek moramo biti pažljivi kako ne bismo krivo protumačili ili iskrivili Božje djelovanje.
Većina stavova koji će slijediti neće biti novost za one koji vode karizmatsku obnovu no može se dogoditi da se nećete složiti sa svima. Neka pitanja mogu imati nevažan značaj za neke zemlje i situacije a može se dogoditi da propustim neke koje vi smatrate vrlo bitnima. Zašto se to može dogoditi? Jer istina jest da makar smo svi članovi jedne, Katoličke Crkve, među nama postoje važne kulturne i povijesne razlike.
Te se razlike odražavaju u malim i velikim stvarima a iste istine imaju različite načine izražavanja. Što se čini u jednoj zemlji može biti neprimjereno u drugoj pa je i doživljaj Crkve često različit. Stilovi i strukture vodstva Karizmatske obnove razlikuju se među zemljama te zato naš međusoban odnos i odnos prema hijerarhiji može biti strukturiran i formalan ili vrlo otvoren i neformalan.
Ne želim reći da je jedan način pogrešan a drugi ispravan – često se događa da su vrlo različiti, jednostavno zato jer su okolnosti drugačije. Sve što ovdje govorim dolazi iz mog vlastitog razumijevanja i iskustva ovog predivnog Božjeg dara kroz preko 30 godina. Dok pišem o Katoličkoj karizmatskoj obnovi svjestan sam da se bavim nečim vrlo dragocjenim i bliskim Božjem srcu. Hodam po svetom tlu s poštovanjem.
To nas dovodi do vrlo bitnog dijela odgovora na pitanje o naravi Obnove.
Katolička karizmatska obnova ne postoji kako bi stvorila više i veće grupe niti da izgradi veliku organizaciju. Ne, naša želja je jednostavno pomoći drugima da obnove svoje kršćanske živote na isti način kako smo ih mi obnovili. Neke su organizacije potrebne kako bi se poduprlo djelovanje Duha Svetoga – no njih se treba što manje stvarati.
Ta jednostavna želja obnove života odražava se u našem pristupu vodstvu. Narav i svrha vodstva Obnove jest pružanje usluge a ne zahtijevanje poslušnosti i komformiteta. Voditelji se prepoznaju po Božjim darovima te su kroz razne procese pozvani služiti. Za vođe u Obnovi ne postoje neke određene kvalifikacije uz pomoć kojih bi oni napredovali. Vodstvo je dar i sposobnost. Neki su jednostavno pozvani da preuzmu vodstvo, drugi su izabrani ili im je ta uloga dodijeljena, te su predani osnivanju nove grupe ili službe. Ne postoji jedinstvena, ispravna procedura kao ni formalna hijerarhija. Obnova je uvijek pod pastoralnom brigom lokalnog biskupa. Nedostatak formalne strukture katkad može dovesti do neslaganja i problema pa lokalni biskup može odlučiti postaviti određena pravila za takve slučajeve. Kada se zatraži, mogu se postaviti statuti kojima se grupi, zajednici ili službi daje pravni status koji specificira njihovu strukturu, službenike i misiju prema kanonskom zakonu.
Sve ove različite karakteristike izražavanja i vodstava iskustvo su mnogih zemalja te izdvajaju Katoličku karizmatsku obnovu od drugih crkvenih pokreta. To ujedno može biti i snaga i slabost no svejedno privlači pažnju na činjenicu da Obnova nije ljudska umotvorina. Ona dolazi izravno od Božje vlasti. Također naglašava činjenicu da se djelovanje Duha Svetoga nama može katkad činiti neuredno. No moramo se oduprijeti napasti da to djelovanje ‘uredimo’ čak i ako naša neformalna i opuštena struktura otežava drugim crkvenim tijelima povezivanje s nama – osobito zato jer ne govorimo jednim glasom na sva pitanja.
Koliko god neuredna, ni jedna Božja inicijativa ovako plitkog korijenja nije tako daleko došla u Crkvi, tako brzo i toliko snažno kao Katolička karizmatska obnova. Razlog je to što se radi o izravnom djelovanju Duha Svetoga, ne čovjeka. Životi milijuna ljudi su izmijenjeni, donešena je nova vjera i vizija te su mnogi zapaljeni ljubavlju i željom da služe Gospodinu i Njegovom narodu. Danas procjenjujemo da postoji 120 milijuna ljudi koji mogu posvjedočiti o iskustvu Duha Svetoga koji mijenja živote kroz njihov kontakt sa katoličkom karizmatskom obnovom.
Papa Pavao IV je poznatom zjavom opisao Obnovu kao “priliku za Crkvu i za Svijet”. To je točno to, ali nažalost tu priliku je prepoznalo i prihvatilo premalo ljudi.
Kako bi nadalje razvijali pitanje naravi Katoličke karizmatske obnove, dozvolite da preoblikujem pitanje.
Kako biste vi opisali Obnovu?
Počnimo sa svime što Obnova NIJE:
nije pokret u smislu strukturirane organizacije poput mnogih u Crkvi.
nema pravila života ni pisanog statuta.
nije posebna pobožnost Duha Svetoga
nije samo mreža molitvenih skupina ili zajednica
nije neobična nova duhovnost koja bi bila prikladna samo za neke određene (neki bi rekli ‘neobične’) ljude. Podizanje ruku u molitvi nije unaprijed određena liturgijska gesta – događa se spontano zbog onoga što je Gospodin učinio u našim srcima.
to nije nešto čemu se netko odlučuje pridružiti, poput kluba.
Kako bi opisali što je zapravo Obnova?
To je osobno iskustvo prisutnosti i snage Duha Svetoga koji na nov način obnavlja milosti našeg krštenja. Ne samo da Sveti Duh ponovo zapaljuje sve što smo već primili nego ponovo dolazi sa snagom da nas opremi svojim darovima za službu i misiju.
Ne postoje specijalni, superiorni ljudi u Crkvi koji se zovu “karizmatici” – nego milijuni običnih žena i muškaraca čiji su životi “karizmatski” obnovljeni ili drugim riječima, obnovljeni djelovanjem Duha Svetoga. Kardinal Suenes nas podsjeća da je karizmatsko kršćanstvo normalno kršćanstvo, jer je Crkva sama po sebi karizmatska; pa nije ni predviđeno da živimo svoj kršćanski život bez prisutnosti i snage Duha Svetoga. Nažalost, mnogi kršćani i dalje pokušavaju tako živjeti. Zato je cilj Obnove unjeti život Duha Svetoga u svaki dio Crkve tako da Duh uđe u život svakog kršćanina.
Obnova postoji kako bi pomogla ljudima da žive nov život sa snagom Duha – ne zato da bi ih uvela u nešto što se zove Katolička karizmatska obnova. Mi smo obnovljeni kada se otvorimo Bogu i prihvatimo ono što nam On nudi – puninu Duha Svetoga. Drugog načina nema. To je Božje djelo, ne naše, On njime upravlja i upućuje. To znači da smo po samoj svojoj prirodi drugačiji od drugih crkvenih pokreta.
1996. kardinal Suenes je napisao:
“Interpretirati Obnovu kao ‘pokret’ među drugim pokretima znači krivo razumjeti njenu narav; to je pokret Duha Svetoga koji se nudi cijeloj Crkvi i namjenjen je oživljavanju svakog dijela života Crkve.”
Naravno, postoji način na koji Katolička karizmatska obnova preuzima određen vanjski izgled pokreta – npr. Dijecezijski i Nacionalni odbori, regionalni i nacionalni koordinatori te određene grupe koje služe i asistiraju Obnovi. No takve strukture postoje samo da bi potpomogle rad Svetog Duha a ne da bi slijedile neke vlastite ideje ili da bi gradile vlastita kraljevstva.
Obnova se prvenstveno tiče mene i Boga – moram donjeti svjesnu odluku da prihvatim ono što mi On nudi. Rezultat? Moja vjera će oživjeti. To nema veze sa mojim planovima, mojim idejama i zaslugama. Ono sa čime ima veze su ljubav, milost i Božja snaga. Poklon je sam Bog – koji nam je dan na nov, ispunjeniji i divan način. Kroz milost Obnove nasljeđeno kršćanstvo se mijenja u aktivan život vjere u snazi Duha Svetoga. Ulazimo u živi odnos sa Isusom koji je pod vodstvom Duha Svetoga.
Milost Obnove opisana je na više načina:
krštenje u Duhu Svetom
oslobođenje Duha Svetoga
izlijevanje Duha Svetoga
U Vjerovanju piše da “vjerujemo u Duha Svetoga i Gospodina koji daje život”. Krštenje u Duhu način na koji primamo taj život - to je kanal milosti koji je na raspolaganju svima. Nije najvažnije kako to nazivamo – važno je da u to vjerujemo i primamo.
Sada nekoliko riječi upozorenja: Katolički karizmatski pokret nema monopol na ovu milost te ona nije naše vlasništvo. Pripada Bogu koji ju dijeli kako želi. Svima nama treba ispunjenje i ponovno punjenje Duhom Svetim; tu istinu je napisao Pavao u Poslanici Efežanima (5:18) riječima: “... - punite se Duhom!”. To doslovno znači da se trebamo nastaviti puniti Duhom. Karizmatska obnova je djelotvoran kanal te milosti no Gospodin našu potrebu za osnaživanjem i osvježivanjem ispunja i kroz druge kanale. Tako da ako tvrdimo da smo mi u Obnovi superiorni drugim kršćanima jer smo kršteni u Duhu, pa smo zato jedini kroz koje ta milost može teći, u krivu smo. Tada nismo shvatili Božju narav – on udjeljuje tu milost i unutar i izvan Karizmatske obnove te kolikogod mi bili iznenađeni nekim kanalima koje On odabire, trebamo uživati i radovati se njegovoj dobroti.
Također, moramo se čuvati da ne ostavimo dojam elitizma – da postoje kršćani prve i druge klase, oni koji su kršteni u Duhu i oni koji nisu. Krštenje u Duhu je ponuđeno svima, nije nam dano da nas učini superiornijim kršćanima – dano nam je da budemo korisni.
To me dovodi do četvrtog pitanja:
Kada kažemo da je Obnova milost za cijelu Crkvu, što time mislimo?
Milost je slobodno dostupna svima pa se Obnova ne smije identificirati sa nijednom određenom skupinom u Crkvi – tradicionalnom, progresivnom, liberalnom ili konzervativnom. Milost je namijenjena svakome te se ne može ograničavati pridruživanjem jednoj grupi. Također moramo biti oprezni da ne sudimo druge, da im ne govorimo što bi trebali raditi niti da govorimo Crkvi kako da se ponaša. Naravno, pozvani smo biti proroci kad navješćujemo Evanđeosku Istinu i dajemo svjedočanstva o djelovanju Duha Svetoga u našim životima no nesmijemo koristiti Obnovu tako da osuđujemo druge ili njome podržavamo vlastita stajališta. Moramo naučiti slijediti Duh u svemu što činimo i govorimo.
Karizmatska obnova nije poput nijedne druge grupe ili pokreta koji dosta vremena odvajaju za vlastiti rast i uspjeh. Nije na nama da brinemo da li će Karizmatska obnova propasti ili uspjeti, ukoliko smo poslušni i vjerni onome što Bog od nas traži. Ne posjedujemo krštenje u Duhu – to je Kristov dar Crkvi. Naš je fokus na Njegovoj volji za Crkvu i nas – za mene i za tebe. Mi smo ovdje da izvršavamo Njegovu volju, ne našu, i nemoramo razumjeti sve što On čini. Pozvani smo biti vjerni, ne nužno uspješni u očima svijeta.
Tako kad kažemo da je Karizmatska obnova za cijelu Crkvu, mislimo na njen kler i laike. Ne smije biti pod dominacijom laika jer bi tako sprečavala kler u njihovom radu i služenju kao duhovni očevi i pastori. Također, ne smije biti pod dominacijom klera jer onda laici ne bi mogli koristiti u potpunosti Bogom dane darove i karizme za službu Bogu i nama samima. Katolička karizmatska obnova je očito dar cijeloj Crkvi.
Svima treba snaga Duha Svetoga a mi drugima možemo pomoći da ju prime jer iz iskustva znamo koliko Otac želi izliti svoj Duh na nas. Kako je Isus to rekao: “..koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!" (Luka 11:9-15).
Pozvani smo upućivati na te zanemarene duhovne izvore koji su svima pristupačni te koje treba prilagoditi tako da ljudi mogu rasti u pouzdanju i biti opremljeni da djeluju za Boga i ljude.
Moje peto pitanje je:
Koji su ciljevi Katoličke karizmatske obnove?
Ciljevi Katoličke karizmatske obnove su jednaki ciljevima same Crkve i vrlo su dobro opisani u uvodu Statuta ICCRS. Obnova traži obraćenje, spasenje i posvećivanje svih ljudi i njihovo ujedinjenje u djelotvornu zajednicu Božjeg naroda (preuzeto iz jedne druge izjave ICCRS-a). Katolička karizmatska obnova želi da svako djelovanje u Crkvi bude temeljeno na razumijevanju Božjih nakana i planova, ne naših vlastitih ideja. Već sam ranije rekao da želimo vidjeti promjene u životima kroz snagu Duha Svetoga no iako Obnova stavlja poseban naglasak na ulogu Duha, također se koncentrira na Boga našeg Oca i Isusa, Sina Njegovog, našeg Boga i Spasitelja. To je Trinitarna obnova.
Zato je važno znati neke osnovne stvari o kršćanskom životu.
Moramo znati da je Bog Otac koji nas voli i oprašta (Rim 8:14-16)
Potreba za osobnim odnosom sa Isusom, Gospodinom i Spasiteljem (1Kor 12:3)
Potreba za osnaživanjem i neprestanom prisutnosti Duha Svetoga (Dj 1:4-5 i 8)
Važnost Svetog Pisma (2Tim 3:16-17) i sakramenata (katekizam 1131-1134)
Poziv na molitvu i slavljenje Gospodina (Dj 2:42-47)
Važnost karizmi tj. darova Duha Svetoga, koji nam pomaže u služenju Crkvi (1Kor 12:4-11)
Potreba za izgrađivanjem zajednice (Dj 2:42-47)
Dan nam je zadatak da evangeliziramo i svjedočimo drugima (Dj 1:8 i Mt 28:19-20)
Moramo biti sigurni da se koncentriramo na ove važne stvari, osnove naše vjere a ne da se fokusiramo na neke nove ili posebne vjerske prakse. Koliko god dobre bile, naše privatne molitvene prakse su osoban izbor i ne bi smjele biti promovirane kao dio Katoličke karizmatske obnove. Moglo bi doći do nesporazuma a oni nas odvraćaju od davanja našeg najvećeg dara Crkvi. Zbog toga se može dogoditi da nas se pripiše nekoj drugoj grupi sa drugačijim ciljevima i svrhama. Određene molitvene prakse ne mogu biti dio naših karizmatskih molitvenih susreta no potpuno su prikladne u drugim situacijama.
Što razlikuje Katoličku karizmatsku obnovu od drugih skupina u Crkvi?
Karakteristika koja nas određuje jest razumijevanje da se uloga Duha Svetoga nije promijenila od prvih stoljeća kršćanstva. Danas možemo iskusiti Njegov izljev, snagu i darove na isti način kako su Ga iskusili prvi kršćani. To iskustvo bi trebalo biti normativno za Crkvu danas. Dokaz autentičnosti iskustva ne ovisi prvenstveno o analizi samog iskustva nego na proučavanju njegovog djelovanja u životima pojedinaca. U mnogim je člancima Crkva komentirala Obnovu i dobre plodove koji iz nje izlaze. Plodovi glasno govore!
Naše je sedmo pitanje:
Koje su najvažnije stvari koje mi radimo? Koji su naši darovi Crkvi?
Uvjeren sam da je daleko najvažniji dar Crkvi krštenje u Duhu Svetom. Kako je kardinal Suenens napisao 1996.:”duša pokreta – krštenje u Duhu – milost je Pentekostalnog osvježenja ponuđenog svim kršćanima”. Ova nas milost vodi u osoban, živi odnos sa Bogom – Ocem, sinom i Duhom Svetim – te nam pomaže u dostizanju svetosti. Sa krštenjem u Duhu dobijamo duhovne darove ili karizme, na koje nas Drugi Vatikanski koncil podsjeća da su: “primjerene i korisne za potrebe Crkve” (Lumen Gentium 12).
među ostalim darovima koje nudimo su molitva, slavljenje i hvaljenje, snaga govora u jezicima.
jednako je važna naša buduća vjera – imamo pouzdanje da će Bog zaista djelovati. Nažalost, ovo očekivanje često nedostaje u Crkvi – mnogi vjeruju prema Vjerovanju ali ne očekuju da će Bog zaista nešto i učiniti
Obnova je vratila Crkvi uvjerenje da Gospodin liječi i čini čuda kroz obične ljude pa smo tako bili svjedoci ozdravljenjima kroz molitvu i polaganje ruku. No također moramo priznati da je bilo više prilika kada nije došlo do ozdravljenja. Neznamo zašto Bog da zdravlje jednoj osobi a drugoj ne, no znamo da trebamo ustrajati u molitvi za bolesne.
ostali darovi koje donosimo Crkvi su radost i slavljenje – uzbudljivo je danas biti kršćanin!
želimo biti svjedoci, sigurni u znanju da nas je Nova Evangelizacija osnažila za služenje – primili smo sve što nam treba za navještanje Krista
Karizmatska obnova je pomogla oživjeti jednu od teoloških vrlina – nadu. Milijuni ljudi sada znaju sa mogu vjerovati Božjim obećanima jer On jest vjeran.
još jedan važan dar koji donosimo je glas proroštva u Crkvi i svijetu. Karizmatski dar prorokovanja jedan je od načina na koji Bog s nama razgovara. U našem materijalističkom i sebičnom društvu potrebno nam je čuti Njegov glas. Pozvani smo i govoriti i djelovati kao proroci.
Budući da je Duh u nama vrlo živ, svjesni smo potrebe za posredovanjem i duhovnim ratovanjem. Kroz Duh znamo da se danas vodi duhovna bitka i da smo njen dio – prepoznajemo prisutnost zlih duhova jednako kao i Duha Svetoga. Zato imamo ulogu i zadatak braniti Crkvu od zlih sila protiv kojih se ne mogu boriti oni koji nisu svjesni duhovne borbe.
Napokon, no ne i najmanje važno, Duh nam je usadio brigu za pravdu, mir i društvena pitanja. Te su stvari važne a mi smo pozvani dati im veću važnost. Znamo da uz duhovnost moramo biti i praktični.
Koji su izazovi pred nama?
Opasnost od kompromisa
Uvijek smo u napasti biti prihvatljiviji drugima tako što manje govorimo o stvarima koje su drugima neugodne. Na što mislimo? Krštenje u Duhu, jezici, prorokovanje, ozdravljenje i evangelizacija. Nikad nesmijemo posustati pred tom napasti – pozvani smo prorokovati a život proroka nije lak. Pozvani smo služiti Crkvi a karizme koje smo primili autentično su Katoličke pa iako moramo biti senzibilni za druge nemamo isprike za kompromise. Ne smijemo se okrenuti sigurnosti nekadašnjih vremena jer riskiramo čuti slične riječi koje je Pavao uputio Galaćanima: “Vi budalasti karizmatici! Da li ste provodili zakon pa ste zato dobili Duha ili zato što ste povjerovali ono što vam je bilo navješteno? Da li ste toliko nepromišljeni da samo izvana promatrate ono što ste započeli u Duhu?”
Institucija i karizma
Moramo paziti da osiguramo zdravu ravnotežu i napetost između karizmatske i institucionalne dimenzije života u Crkvi. Magisterium postoji da bi nas vodio – trebamo biti vjerni Crkvi. Na prvom smo mjestu katolici, na drugom karizmatici. Nema natjecanja između institucionalne i karizmatske dimenzije u životu Crkve – oboje su izuzetno bitni. Potrebna nam je formacija u Crkvi no trebamo izbjeći opasnost da nas vode samo osobna, nadnaravna iskustva. Trebamo biti pažljivi da ne postanemo uskogrudni i s pogledom samo prema unutra; podignimo oči i pogledajmo veću sliku u Crkvi i svijetu. Bez institucije nedostajao bi red i zavladao bi kaos no jednako tako bez karizmatske dimenzije bilo bi vrlo malo života u Crkvi. Potrebno je oboje.
Ekumensko putovanje
Znamo da je Crkva posvećena ekumenskom putovanju te su Papa Pavao VI i Ivan Pavao II naglasili važnost našeg doprinosa ekumenizmu. Budući da dijelimo iskustvo krštenja u Duhu sa Protestantima, Pentekostalcima i ne-denominacionalnim kršćanima, imamo važnu ulogu u izgradnji snažnog ekumenskog prijateljstva. No da bismo to učinili, potrebno nam je utvrditi svoj Katolički identitet. Na prvom smo mjestu Katolici, na drugom ekumenisti.
Natjecanje i podjele
Među nama nesmije biti natjecanja niti sa bilo kojom skupinom u Crkvi. U mnogim zemljama naša povijest nije nešto čime se možemo ponositi već nešto zbog čega se moramo kajati. Još uvijek postoji previše podjela u Katoličkoj karizmatskoj obnovi – ona potkopava naše svjedočanstvo u Crkvi. Trebamo se suočiti sa našim podjelama.
Grijeh oholosti
Na poslijetku, neprestano se trebamo čuvati oholosti. Bog je izlio svoje darove na nas, ne zato jer ih zaslužujemo, nego zato što trebamo služiti drugima. Trebamo ih ponizno prihvatiti i koristiti ih kako nas On uputi. Nikad nesmijemo zaboraviti da biti kršten u Duhu znači shvatiti da u svemu trebamo živjeti ne po sebi i samo uz svoje napore nego po Božjoj providnosti života i snage u Kristu, koju dobijamo kroz Duha Svetoga.
Gdje smo danas, nako 36 godina?
Danas ponizno stojimo u srcu života Crkve – prihvaćeni smo kao članovi obitelji. Mi nismo neka rubna para-crkva – mi smo živo srce Crkve. Ako ikad sumnjamo u to, samo trebamo pročitati što su Papa Pavao IV i Ivan Pavao II rekli o Katoličkoj karizmatskoj obnovi (pogledajte “Tada Petar ustade” koju je izdao ICCRS).
Sveta Stolica je prihvatila ICCRS (International Chatolic Charismatic Renewal Service) kao tijelo koje promiče katoličku karizmatsku obnovu sa nadležnom osobom u skladu sa Kanonom 116. Većina Biskupskih konferencija prihvatila je katoličku karizmatsku obnovu na ovaj ili onaj način a neke su Nacionalne Službe, Odbori i Zajednice zatražile i dobile Statute. Prešli smo iz djetinjstva i adolescencije u zrelost srednjih godina – sada nam je 36 godina. No nismo izgubili mladenački žar – i dalje smo puni entuzijazma i predanja – no nismo više toliko površni ni nevini. Papa Ivan Pavao II nas je pozvao na “crkvenu zrelost” što znači da trebamo preuzeti svoju punu ulogu u životu Crkve. Suočavali smo se sa razočaranjima i mnoge su naše nade neostvarene. No sada znamo da većina ljudi nije spremna riskirati i prihvatiti puninu života u Duhu, bez obzira što mi njima rekli ili učinili. Trebamo ustrajati u molitvi i prihvatiti činjenicu da ih jedino Bog može pomijeniti.
Doživjeli smo prisutnost i nadnaravnu snagu Duha Svetoga koji djeluje u nama i kroz nas – znamo tko smo u Kristu i što on čini za nas. Želimo podijeliti prekrasna svjedočanstva. Vidjeli smo oko sebe zadivljujuće stvari – izliječene ljude, promijenjene živote, duhovno mrtve ljude kako oživljuju i najteže ljude koji postaju najdivniji. Učinili smo i mnoge pogreške, no naučili smo mnogo iz njih i postali mudriji.
Razumijemo važnost dobre poduke i formacije koje nas pripremaju za daljnje djelovanje u životu Crkve. Vrlo dobro znamo da je naš poseban poziv podučavanje i pomaganje krštenju u Duhu. To je naš primaran dar Crkvi – posebna milost koa je dana Katoličkoj Karizmatskoj obnovi. Također znamo da smo prema Papi Ivanu Pavlu II u prvim redovima te navještamo evanđelje zajedno sa braćom i sestrama iz novih crkvenih pokreta i zajednica. Dao nam je misiju, uvečer uoči Pedesetnice 1998., ispred crkve Svetog Petra:
“Danas, sa ovog trga, Krist nam svima ponavlja: ‘Idite po cijelom svijetu i navješćujte evanđelje svakom stvorenju’ (Mk 16:15) On računa na svakoga od vas, Crkva računa na svakoga od vas. Gospodin nas ohrabruje: ‘Biti ću s vama do svršetka svijeta’ (Mt 28-20). Amen!”
Prigrlimo tu misiju zajedno sa svim crkvenim pokretima i novim zajednicama, no budimo pažljivi kako bi i nadalje djelovali karizmatski i proročki. Kakva je korist od Karizmatske obnove bez karizmi? To bi bilo kao da sol izgubi slanost – "Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." (Mt 5:13)
I tako smo došli do posljednjeg pitanja. Kao jedan od voditelja ovog divnog Božjeg djela, i sam sam se često znao zapitati:
Da li je moja uloga i vodstvo u Karizmatskoj obnovi nešto čime se mogu prestati baviti kada mislim da više ne mogu?
Ne vjerujem da je Božji poziv nešto na što možemo i nemoramo odgovoriti kako nam se svidi. Nije na nama da Bogu vraćamo pomazanje koje nam je dao. Za kršćane ne postoji ‘umirovljenje’. Naravno, s vremena na vrijeme kretat ćemo se od jedne do druge odgovornosti – možda čak i na niže razine. Jednog dana Bog može od nas zatražiti da se povučemo iz vodstva – no to je na Njemu da odluči, ne na nama. No naš je zadatak podučiti nove vođe i dati im odgovorne pozicije da bi se rad nastavio. Povjereno nam je nešto izvanredno. To je Božji dar nama – nije pod našom kontrolom, ne možemo s njim činiti kako nam se svidi niti ga možemo vratiti. Kada se umorimo, sjetimo se ovih Izajijinih riječi ohrabrenja:
(29) Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. (30) Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. (31) Al' onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se. (Iz 40:29-31)
Naša je odgovornost živjeti milosti Karizmatske obnove najbolje što možemo, vjerujući Bogu i dijeleći milosti sa svima koje susrećemo. Kako je sv. Pavao napisao Timoteju: “(6) Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.” (2 Tim 1:6) Kada hodamo u Božjoj volji, u miru smo. Krist je umro da nam da slobodu – prihvatimo nanovo Njegov dar svaki dan i nastavimo hoditi s Njim u snazi i slobodi Njegovog Duha Svetoga.
- To činiti znači okrenuti se od sebe prema Bogu, od djela prema vjeri i od zakona prema Duhu
- To znači slušati glas i vodstvo Duha svaki dan
- To znači činiti sve s Njegovom snagom, ne vlastitom, i činiti tako radi Gospodinove slave
- To znači Bogu prepustiti snagu i kontrolu
Zaharija nas podsjeća: "Ne silom niti snagom, već duhom mojim!" - riječ je Jahve nad Vojskama” (Zah 4:6)
Hodati u Duhu znači hodati u ljubavi, slobodi i snazi Boga, ne čovjeka. Uz Božju pomoć, nadam se tako hodati do kraja mog života te se nadam da ćete i vi u vašim zemljama, po cijelome Svijetu, nastaviti činiti isto sve dok, nadam se, jednog dana svi čujemo one divne riječi: “Valjaš, slugo dobri i vjerni!...
Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25:21).
© Charles Whitehead, England – September 2003
WHITEHEADChas@aol.com
Prijevod s engleskog: Zrinka Znidarčić
|
