Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se

mistagogy.blog.hr

četvrtak, 12.07.2012.

Držiš li do svoje časti?





Budući je moja poruka zasnovana na ljubavi. ne mogu a da ti ne govorim o ljubavi.Znadeš li, kćeri moja, da u svakoj duši, ma kako grešna bila, postoji uvijek kutak neba?
Tamo sam ja!
Mnogi misle da je zavladalo takvom dušom, međutim ja sam ipak tamo. Katkada se ona okrene natrag, kao malo dijete kad se stisne u naručju majke ... Tog časa sve za nju postaje tako lijepo, tako naivno. I ne može odoljeti da u svojem srcu osjeti gorko kajanje za ono što je bilo, za prljavštinu koju taj čas u sebi otkriva.

Siromašna grešna ljudska prirodo!
Kad bi znala da samo jedno pokajanje za tvoje grijehe može pokrenuti Božje milosrđe i vratiti ti nakon pokajanja nevinost malog djeteta.
Vidiš li, izgubljen je samo onaj koji hoće biti izgubljen.
Najveći grešnici su indiferentni i hladni, jer ih je najteže pokrenuti. Oni laju s psima, zavijaju s vukovima, i jedu iz više jasala.
Ti su mi odvratni.
Licemjeri i nevaljalci, oni traže časti, ispraznosti, iako zbog toga moraju izgubiti svoju dušu.
Ali jednako će je izgubiti ukoliko se u želji da dopru do svog cilja posvete pobožnosti.
Opraštam grešniku koji osjeća kajanje.
Ali one koji griješe protiv Duha kažnjavam.

(Margarita, 08. Ožujka 1967.) (E130)

- 01:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2011.

KRIVNJA


Čovjek nema krivnje. Postoje uzroci, ali ne i krivnja. Možda je jedina krivnja, ako postoji, ne željeti mijenjati se, ne željeti živjeti. Osjećaj krivnje zavisi od toga kako se živi prošlost. Ono što je učinjeno i što se nije trebalo napraviti, vrzma se po glavi sve dotle da paralizira sadašnji život ili pak da ga uvelike ometa. Čineći tako ni ne opaža se da se troši vlastita egzistencija, a životna je energija prikovana na prošlost, katkada sve dotle da nije dovoljna za življenje sadašnjosti. Na prošlost se vraća samo zato da se više u budućnosti ne ponove učinjene pogreške. Teško nama ako ne bi smo razmišljali o prošlosti. Jedna je stvar podsjećati se da se ponovno ne pogriješi, a druga je stvar ostati prikovan uz prošlost s osjećajem krivnje. Na duže je staze osjećaj krivnje samouništavajući. On je definitivno protiv Života.


Vlč. Zlatko Sudac

- 20:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2011.

SLUŠANJE I ODGOVOR

Glagoli "slušati i "poslušati" u smislu "pokoriti se"," učiniti ono što se od nas zahtijeva", srodni su. "Slušati" neku drugu osobu podrazumijeva našu spremnost "pokoriti se", učiniti ono što ona od nas zahtijeva. Znamo, međutim, da "slušanje" nema uvijek za posljedicu i "poslušnost". Najblaže rečeno, često na riječi druge osobe ne reagiramo onako kako je ona to očekivala i željela. S druge strane, ako tu osobu slušamo "srcem" posve sigurno će porasti naša spremnost da je i "poslušamo".

Kad smo u takvu raspoloženju slušanja srcem", često smo raspožloženi učiniti ne samo ono što ta osoba od nas traži, nego i mnogo više!

don Antun Pećar


- 11:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2011.

Fr Petar Ljubičić -O Vassuli i međugorskim Tajnama



- 12:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.10.2011.

Vrijeme odbačenih


"Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako." "Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: 'Poštovat će mog sina.' Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!' I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju." "Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?" Kažu mu: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme." Kaže im Isus: "Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim! Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!

(Matej 21,33-43)




Cijeli sam svoj život proživio

poput ranjene životinje –

odbačen, sam i izgubljen.

Orhan Pamuk


Je li istina da živimo u najhumanijem od svih vremena, u eri kada je čovjek zaštićen i poštivan kao nikada do sada ili je prava istina da je ovo – vrijeme odbačenih?

Živimo u kulturi koja će se sigurno pamtiti i po količini odbačenih stvari. Ni jedna civilizacija tijekom povijesti čovječanstva nije stvorila tolike količine otpada. Zatrpali smo se, i to doslovno, stvarima koje više ne želimo, pa ih zato i odbacujemo.

Što se sve odbacuje?

Skoro pa sve. Od kruha, pa do radioaktivnog otpada. Ne postoji ljudska aktivnost koja ne će nešto stvoriti, a da nešto ne će i odbaciti. Čak je i ova nesretna službena teorija ljudskog nastanka, Darwinova teorija o podrijetlu vrsta, utemeljena na odbacivanju manje sposobnih jedinki i vrsta kada je u pitanju njihov opstanak.

Naša kultura nemilosrdno i bešćutno odbacuje sve ono što nije bogato, moćno i slavno. Odbacuje se sve ono što nije u suglasju s trenutačno službenom filozofijom življenja i s aktualnim sustavom vrijednosti.

I baš kao što se svaki otpad nastoji, što je moguće detaljnije locirati, identificirati, prikupiti i odložiti, pa ako je moguće i reciklirati, tako se, na identičan način postupa i s današnjim čovjekom, kao sa svakom potrošnom robom, koja više ne zadovoljava propisane norme i standarde, ili od njih odudara više od propisane tolerancije.

Dovoljno vam je biti izvan struje, ne plivati maticom, dovoljno vam je misliti svojom glavom i s njom ne klimati na sve ponuđeno, vi ste automatski predodređeni za – škart. Zato se čovjeka i nastoji iskoristiti do maksimuma, te mu se pri kraju roka trajanja nalijepi etiketa i odbacuje ga se na nekakvu društvenu marginu, uz eventualni pokušaj preodgoja/reciklaže.

Baš kao što su naši ormari, tavani, podrumi, šupe i priručna skladišta prekrcani stvarima, koje su osuđene na odbacivanje, tako se i ovo naše društvo, na isti način, odnosi prema određenim kategorijama stanovništva.

Odbacuju se nerođena, pa i rođena djeca, životni i poslovni partneri, odbacuju se slabi i nemoćni, stari i bolesni, odbacuju se drugačiji i posebni, neproduktivni i neprofitabilni. Usavršili smo sredstva i načine odbacivanja. Abortus smo proglasili dogmom o kojoj nema rasprave. Isto namjeravamo i s eutanazijom. Izgradili smo bezbrojne ubožnice i staračke domove, sigurne kuće i sirotinjske četvrti. Odbacili smo čitave klase i čitave narode.

Mi Hrvati, bespogovorno i dosljedno slijedimo svoje gospodare. Zato smo, kako bismo im se dodvorili, odbacili branitelje i njihove generale i prigrlili agresore i njihove mentore. Odbacili smo domoljubne i državotvorne političare i ustoličili fukare i izdajnike. Odbacili smo vjeru i prihvatili idolopoklonstvo. Odbacili smo mir i u svoja srca smo pripustili nemir. Odbacili smo milosrđe i postali pohlepni. Odbacili smo Boga i postali bogovi jedni drugima. I onda se iščuđavamo što se u kriznim životnim situacijama i sami osjećamo tako – odbačenima.

Odbacivanje je jedan od najvećih ljudskih strahova. Strah koji zna biti poguban. Biti odbačen za nas znači biti malen, bezvrijedan i neželjen. Odbačeni čovjek gubi samopouzdanje, želi se zavući u svoju ljušturu, sve dok opet ne ojača. Neki među nama znaju i burno reagirati, težiti revanšu, osveti. Žele uzvratiti istom mjerom. Ali neovisno kako mi reagirali kada si odbačen to jednostavno – boli.

Većina ljudi voli biti voljena, voli biti omiljena i popularna. Makar to bilo i u njezinom najužem okruženju. To nas čini dobro raspoloženima. Susretnemo mi, doduše ponekad, čangrizavce koji tvrde kako im nije stalo što drugi misle o njima, ali to je izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Svi vole biti voljeni.

Današnje čitanje nas dovodi usred priče u kojoj su svi akteri izvrgnuti odbacivanju. Svi. Čitava današnja parabola, koju Isus priča, govori o odbačenosti. Najprije su vinogradari odbacili vlasnikove emisare i njegove sluge, pa su to učinili i naredni put, pa su u konačnici odbacili i njegovog sina, vlasnikovog sina jedinca. A na kraju, sin koji je bio odbačen postati će najmoćniji i on će odbaciti one koji su do sada odbacivali sve ostale.

Problem vinogradara bio je u tome što su oni odbacili pravu vjeru. Oni su odlučili da mogu voditi vinograd bez gospodara vinograda. Oni su zaključili da mogu upravljati Kraljevstvom Božjim – bez Boga. Pa kada je Bog pokušao dovesti ih pameti, šaljući im proroke, oni su to ne samo ignorirali nego su proroke i likvidirali. A kada čovjek pomisli, odnosno umisli, da je Bog onda je to za čovjeka uvijek fatalno.

Mi se ljudi sa svime ponašamo kao da je sve to naše. Kao da smo mi vlasnici svega. Želimo i svoje i Božje. A sve što imamo posuđeno nam je. U najmu je. Jednog dana sve ćemo to ostaviti nekome drugome. Ni šaku crne zemlje ne ćemo moći ponijeti sa sobom. Neovisno koliko mi, po kriterijima ovoga svijeta, danas bili bogati, ako ovo ne shvaćamo, mi u biti nemamo ništa. Vinograd pripada Bogu. Sreću trebamo tražiti u spoznaji svojega mjesta u vinogradu.

Mi smo u svojoj pohlepi i oholosti počeli sami sebe uvjeravati da je Bog mrtav. I da je dovoljno još mu likvidirati i Sina i sve će postati naše. Jesu li zakupci vinograda tako razmišljali ili nisu ne znamo, ali oni su postupali kao da je vlasnik vinograda mrtav, kao da je Bog mrtav.

Netko reče da smo mi kršćani u biti „funkcionalni ateisti“. Vjerujemo u Boga, ali funkcioniramo, živimo i radimo, kao da Bog ne postoji. U najboljem slučaju većina kršćana svoju vjeru tretira kao hobi.

Nije primarni grijeh činjenje loših stvari, nego je primarni grijeh stav, sebičan stav, da mi nemamo potrebe za Bogom. U biti tada Bog postaje smetnja koja nam stoji na putu ostvarenja naših sebičnih prohtjeva. Zato mi i ubijamo Boga i njegove glasnike.

A Bog i dalje po svoju. Bog oprašta 70x7 puta. Bog pozdravlja povratak razmetnutog sina. Bog sjeda za stol sa carinicima i prostitutkama. Bog uskrisuje mrtve u novi život. I sve ono što Bog čini nama je nerazumljivo, nepojmljivo, nerazumno, nelogično, nevjerojatno i mi to ne možemo nikako shvatiti ni prihvatiti.

Zato sve i odbacujemo.

Jer mi sve to nikada ne bismo učinili.

Danas čovjek, koji nije miljenik sustava, osjeća da je odbačen. I Isusa je odbacio establišment, ali odbacila ga je i masa koja mu je donedavno klicala. Za trenutak, oni koji su ga progonili, nalikovali su na pobjednike. Oni su sve učinili kako bi zaboli njegov križ na vrhu Golgote i na njemu ga razapeli. Razapeli su ga nagog, osramoćenog i poniženog. Odbačenog su ga prikovali čavlima za drvo križa. I oni su pobijedili ... tako se barem u početku i činilo ... ali samo u početku.

Isus je govorio farizejima i pismoznancima da je on kamen zaglavni kojeg su graditelji odbacili. Oni ga nisu slušali. Odbacivali su i njega i njegovo učenje. Ali njihov put bio je put propasti. Oni Isusa jesu odbacili, ali je Isus postao zaglavni kamen novog pristupa vjeri, životu i Bogu.

Odbačeni je postao pobjednik.

Isto se to zbiva sa svakim onim koji slijedi Isusa. Kršćanstvo je vjera nade. To je vjera koja savladava prepreke na svojem putu. To je vjera koja vjeruje da ni jedna planina nije previsoka i da ni jedna dolina nije preduboka. Ali nije naša osobna snaga ona koja pobjeđuje.

Bog je naša snaga. Bog je onaj koji nam podaruje pobjedu. Ako vjerujemo u Boga, u konačnici, makar nas ovaj svijet i odbacio, mi pobjeđujemo.


Neka vas nikakvo odbacivanje

ne zaustavi prema onomu što želite.


Ashley Tisdale



Ivica Ursić - "Uvijek nedjeljom"

- 11:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.09.2011.

JOSIPOVA NAJVEĆA KUŠNJA BILA JE RIJEČ BOŽJA!

"Pred njima čovjeka posla: Josip u ropstvo bijaše prodan … dok se ne ispuni proroštvo njegovo, Jahvina ga riječ kušaše" (Ps 105,17.19). Josip je bio testiran i kušan na mnogo načina, ali njegova najveća kušnja bila je riječ koju je primio!

Promotrimo sve što je Josip podnio:
sa samo sedamnaest godina s njega je bila svučena njegova haljina i bio je bačen u jamu da umre od gladi.
Njegova bešćutna braća smijala su se iz njegovih molbi da mu budu milostivi i prodali su ga jišmaelskim trgovcima koji su ga karavanom odveli na egipatsku tržnicu robova i prodali ga kao običnog roba.

Međutim, Josipova najveća kušnja nije bila odbacivanje njegove braće pa ni ljudsko poniženje što je postao rob ili što je bio bačen u tamnicu. Ne, ono što je zbunjivalo i kušalo Josipov duh bila je jasna riječ koju je čuo od Boga!

Bog je Josipu kroz snove otkrio da će dobiti veliku vlast koju će upotrijebiti za slavu Božju. Njegova će se braća klanjati pred njim i on će biti veliki spasitelj mnogih.

Ne vjerujem da je išta od toga bio njegov egoizam. Njegovo je srce bilo tako na Bogu da mu je ta riječ davala ponizan osjećaj sudbine: "Gospodine, ti si stavio svoju ruku na mene da sudjelujem u tvome velikom, vječnom planu." Josip je već bio blagoslovljen znajući da će odigrati važnu ulogu u ostvarivanju volje Božje. Ali prilike u Josipovu životu bile su upravo suprotne od onoga što mu je Bog stavio u srce. Bio je sluga – morao se sagnuti! Kako bi mogao vjerovati da će jednoga dana izbaviti mnoge kad je sam bio rob? Sigurno je mislio: "Ovo nema smisla. Kako bi Bog mogao odrediti moje korake u zatvor, u zaborav? Bog je rekao da ću biti blagoslovljen, ali nije mi rekao da će se ovo dogoditi!"

Deset je godina Josip vjerno služio u Potifarovoj kući, a na kraju je zbog laži bio pogrešno osuđen. Njegova pobjeda nad iskušenjem s Potifarovom ženom bacila ga je u zatvor. Tijekom tog vremena morao je razmišljati o ovim strašnim pitanjima: "Jesam li čuo ispravno? Je li mi one snove donio moj ponos? Jesu li moja braća mogla biti u pravu? Možda mi se sve te stvari događaju kao stegovna mjera zbog neke sebične želje."

Ljubljeni, bila su vremena kad je Bog meni pokazivao stvari koje je htio za mene – službu, korisnost – međutim, sve okolnosti bile su suprotne toj riječi. U takva vremena sam mislio: "O, Bože, nisi mi to ti mogao govoriti, to je moralo biti moje tijelo."

Bio sam kušan riječju Božjom za mene, ali Bog nam je dao obećanja i možemo se uzdati u njih, u sve njih.


by David Wilkerson

- 19:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2011.

LJUDI KOJIMA JE OPRAŠTANJE NAKANA SRCA

sv. Klara Asiška

Čitanja:

Jš 3, 7-10a. 11. 13-17

Po tome će znati da je među njima živi Bog! Živi Bog - po čemu ja znam da je on prisutan u mojemu životu? Od kojih me ,,voda nabujalih" već spasio?

Mt 18, 21 - 19, 1

Ljudi smo. Dužni smo i uvijek ostajemo nešto dužni - htjeli to ili ne. No možemo biti ljudi koji priznaju svoj ,,dug" i koji drugima opraštaju njihove dugove. No kako nam često teško pada priznati grijeh i oprostiti drugome.

Petru opraštanje nije upitno. Sedam puta je i više nego što je potrebno. Naime, židovski obred zahtijeva da se triput oprosti. No Isus traži više. Nasuprot sedam puta on zahtijeva sedamdeset puta sedam. Drugim riječima: Prestani brojati, nego oprosti kad je god to potrebno, budi čovjek kojemu je opraštanje nakana srca. Zato od nas zahtijeva da prevladamo brojanje i računanje, kako bi dobro bilo moćnije i kako bi bio moguć novi početak. Božja želja za opraštanjem ne poznaje granice - osim ako mi jedni drugima uskraćujemo oproštenje. O tome je riječ u prispodobi. Velikom dužniku otpušteni su dugovi. Čovjek koji je primio toliki dar ubrzo nakon toga susreće drugoga čovjeka koji je njemu dužan smiješnu svotu, i teško ga kažnjava. - Ljudska namilosrdnost je jedina granica Božjemu milosrđu. Ako ozbiljno uzmemo Isusove riječi, sve se svodi na to da omogućimo novi početak za ljudski suživot. Možemo biti ljudi, ljudi kojima je opraštanje nakana srca.

Molitva

Bože oproštenja, kako nam je često teško preskočiti vlastitu sjenu i pristupiti čovjeku koji nas je povrijedio. No i sami ovisimo o oproštenju, jer smo uvijek nešto dužni tvojoj ljubavi. Daj da te nasljedujemo u tvojoj spremnosti na opraštanje i daj nam oko koje će spoznati područja gdje smo i sami potrebni oproštenja. To te molimo po Isusu Kristu, koji nam je oprostio naš grijeh, pa i mi moramo opraštati jedni drugima. Amen.

(Prenešeno s benediktinskog on-line časopisa TEBE BOGA HVALIMO)


- 20:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.07.2011.

REDOVITOM MOLITVOM OBLIKOVATI ŽIVOT


REDOVITOM MOLITVOM OBLIKOVATI ŽIVOT
http://www.benedictus.info/liturgijske_meditacije.html
Ponedjeljak, 11. srpnja - sv. Benedikt, zaštitnik Europe

Čitanja:

Mudr 2, 1-9

Neka nas Bog čuva na našemu putovanju kroz vrijeme da rastemo u mudrosti, razboru, strahu Božjem i spoznaji Boga, kako bismo stekli potrebnu opuštenost u obavljanju svakodnevnih poslova i podnošenju svakodnevnih briga.

Papu Ivana XXIII. jednom su upitali kako uopće može spavati noseći na ramenima i u glavi brige cijeloga čovječanstva. "Jako jednostavno", odgovorio je papa, "kad je sve učinjeno, legnem, kažem "Laku noć, Bože! A sada ti preuzmi, to je tvoj svijet, a ne moj."

Mt 19, 27-29

Jedna mudra izrela kaže: "Oblikuj svoj život prije no što on oblikuje tebe." Ako trčimo od jedne obveze do druge i od jednog termina do drugog, ako mislimo da bi bez nas sve propalo, ako dopuštamo stvarima, vlasitim prohtjevima i ljudima da nas posjeduju, ili ako besciljno životarimo iz dana u dan, tada život oblikuje nas umjesto da mi oblikujemo njega. Pritisak koji nas opterećuje nije za potcijeniti. Jer "naše je vrijeme obilježeno trajnom fleksibilnošću. No duša često ne ide ukorak s time" (Anselm Grün)! - Sv. Benedikt je sa svojim pravilom "ora et labora" (moli i radi) udario početak upečatljivom načinu oblikovanja života, koji svakom danu daje određeni ritam. Dan je podijelio na sedam molitvenih časova. Pri tom je vremena predviđena za rad uredio tako da ovise o časovima molitve, a ne obrnuto. Svakodnevno vježbanje ritma koji svakodnevni rad oplemenjuje redovitom molitvom, omogućuje svjesno oblikovanje života. Takav je život ispunjen tolikim unutarnjim bogatstvom da je čovjek naposljetku spreman "sve napustiti" što ugrožava to njegovo blago. I život izvan samostana moguće je urediti tako da dan ima stalne molitvene trenutke, koji su u stanju osloboditi čovjeka s jedne strane od neprestane trke a s druge od nemarne lakomislenosti. Možda ćemo se na taj način svakim danom sve više približavati onom najvažnijem životnom pravilu sv. Benedikta: "Soli Deo placere cupiens" (Samo se Bogu želim svidjeti).

Molitva

Bože, ti koji si naše središte, naše je životno vrijeme odveć dragocjeno da bismo ga svega potrošili samo na svakodnevne obveze i zadaće. Udijeli nam spoznaju koliko je važan redoviti razgovor s tobom, kako vlastiti posao ne bismo postavili kao nešto apsolutno. To te molimo po Isusu Kristu, koji se uvijek iznova povlačio u zaštićeni prostor razgovora s tobom, iz kojega je crpio snagu za svoje poslanje. Amen.



- 16:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.12.2010.

Trebalo je ...

TREBALO JE ...

- 17:40 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.11.2010.

KRIST KRALJ


H1N1

Vojnici spletoše vijenac od trnja, metnuše mu ga na glavu i obukoše mu skrletnu haljinu. I pristupali su k njemu i govorili:
"Zdravo, kralju židovski!"
i udarali su ga po obrazima. Iv (19,2-3)




Godinama su gledali kako izgoni zle duhove, hoda po vodi, stišava olujni vjetar, zapovijeda moru da se smiri, ozdravlja i liječi, podiže iz mrtvih i sl. Uz to im je govorio kako Njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta nego duhovno. Iako im je na sve moguće načine pokušavao proširiti obzore shvaćanja oni pokazuju nezavidnu razinu u razumijevanju. Bili su gluhi i slijepi kod svojih očiju i ušiju.

Sveto pismo nam govori o silnim čudesima koje je Isus činio po Galijeji, a posebno u krajevima oko Genezeretskog jezera, te neposredno tik uz granični pojas sa Dekapolisom, prije nego će krenuti ka Jeruzalemu gdje će biti izdan, uhvaćen, mučen i ubijen. No, unatoč silnom očitovanju djela Božjih, kad je počeo govoriti o trpljenju i muci, oni kao da su prečuli o čemu govori. Riječ je o onom poznatom 'trostrukom navještaju' njegove muke o kojem je počeo otvoreno govoriti od trenutka kada je Petar učinio ispovjed vjere u njega kao Krista.


U sva tri navrata oni reagiraju upravo suprotno očekivanju. Kod prvog navještaja Petar se usprotivio, a ostali nisu razumijeli o čemu govori. Isus ih podsjeća na mučeništva proroka u Jeruzalemu koji su išli pred njim navještajući Onoga koji ima doći. Pojedini proroci su čak opisali i način na koji će obećani Mesija okončati svoj život. Nažalost oni pokazuju sporost u razumijevanju. Pa i nakon njegove smrti, unatoč tom navještaju ("Ne prilici da prorok umre izvan Jeruzalema") , pojedini bježe iz Jeruzalema u strahu za svoj život usljed razočaranja i navodno varavih nada koje su stavili u Njega.
Dok su još bili na putu ka Judeji jedni su ga odvraćali od te 'ludosti', drugi su šutjeli jer su se bojali pitati ga o tome, dok su treći razmišljali o ulozi koja će im pripasti po ostvarenju tog kraljevstva. No, kakvog kraljevstva? To im je bilo najnejasnije. Pogotovo Judi. Svi su manje-više zamišljali zemaljsku vladavinu Kristovu, a oslobođenje političko. On ih pak dalje nastavljaše upućivati u svrhu križa: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga."

Nakon što se Petar osramotio pred svima zbog očitovanja svojih 'ljudskih primisli' Isus ga uzima zajedno s Ivanom i Jakovom, te odvodi na brdo preobraženja na kome su bili svjedoci očitovanja silne Božje moći kako bi ih utvrdio u vjeri da njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta, te potom iznova podsjetio na muku kroz koju mora proći. To su ista ona trojica koju je poveo sa sobom u Getsemani da bdiju i mole u trenucima njegove agonije. Kome je puno dano od njega će se i više tražiti. Znamo kako je proteklo njihovo bdijenje. Bili su voljni, no duh je još uvijek bio slab. Iako ih je povremeno slao da i oni čine iste stvari kao i On, utvrđujući ih u svijesti o svom dostojanstvu na koje su pozvani, još uvijek nisu bili spremni nositi teret koji se od njih tražio. Iduća zgoda po ev. Marku govori kako su bili oštro ukoreni zbog malovjernosti nakon što nisu mogli osloboditi jednog padavičara koji je bolovao od svog rođenja, a razlog toj maloj vjeri Isus pronalazi u duhovnoj nepripremljenosti i odsustvu spremnosti na trpljenje. Pored molitve često puta je potrebno biti spreman na trpljenja i odricanja kako bi molitva donijela rezultate. Određeni soj demona se može prognati pored ustrajne molitve samo uz duhovnu jakost koja dolazi po kreposti i suotkupiteljskoj ljubavi prema unesrećenima. A pojedine životne zadaće je moguće prebroditi s nepokolebljivim stavom i stvarnom sviješću o vlastitom dostojanstvu, koje nije rezultat tek umne spoznaje i voljnosti, koliko nutarnje duhovne konstitucije do koje se stiže samo preko poniznog prihvaćanja trpljenja i hoda za Kristom koji zahtjeva 'gubitak svog života'. Ako nekom želimo pomoći doista iz ljubavi prema unesrećenom, morali bi to potvrditi svojom zauzetom prisutnošću i nošenjem barem jednog dijela njegovog tereta pod kojim posrće i pada. Ako ne možemo svojom fizičkom prisutnošću, sigurno možemo postom koji ćemo namijeniti u korist potrebitom. No, kako poći drugom kad ne postimo ni za sebe!? Kako činiti dobra djela kad još uvijek kalkuliramo s ovim svijetom, te nastojimo sjediti na dvije stolice!? Htjeli bismo vidljive rezultate, a ne činimo ništa po pitanju onog nevidljivog. Javna djela činimo dobro, a ona nutarnja slabo ili nikako. Činimo dobro do jednog određenog trenutka, a taj je kada se moramo suočiti sa svojim granicama, tj. slabostima i neminovno krenuti putem iznutra ako mislimo ostati na putu. Nažalost, mnogi od nas zastaju na tom stupnju duhovnog rasta i okreću se nazad, k svijetu.

U jednom trenutku Isus pita i svoje apostole, nakon što su pojedini učenici odustali smatrajući njegov govor tvrdim i teško razumljivim: "Ne mislite li i vi otići?" Oni ga pak nastavljaju slijediti, jer ne znaju ni za šta bolje, ali još uvijek njihovi koraci su tromi i spori. Zemaljski čovjek još uvijek sporo iskoračava u vjeri. Preuzetno očekujemo od Boga da On nastavi činiti sve umjesto nas, a pri tom još očekujemo lovorike za sebe. A upravo ta okrenutost k uspjehu u svijetu i traženje slave za sebe jeste rak rana koja nagriza vjeru. Apostoli su bili svjedoci ukora upućenog farizejima: "Nemate vjere jer tražite slavu jedan od drugog!" Prije ovog trostrukog navještaja svoje muke Isus je, ne samo farizeje nego i učenike, suočio s preuzetnošću koja uporno traži samo znakove, a ne i sadržaj onog što taj znak predstavlja. A to se desilo nakon što je čudesno umnožio kruh i ribe, te ukora farizeja koji su tražili dodatni znak. Krenuo je s apostolima u lađi na drugu obalu genezeretskog jezera. Ovi pak kao da ništa nisu niti vidjeli, niti čuli, pitahu se međusobom: "Kruha nemamo". Koja bedastoća, mogli bismo slobodno reći. No, ne samo za njih, nego i za sebe, tj. nas danas. Nismo li se 'milion' puta uvjerili u čudesnu providnost Božju, a mi opet po svom kao da ništa bilo nije. Kukamo i zapomažemo pri prvoj nevolji. Baš kao i apostoli u lađi. Zamijetio to Isus pa im reče: "Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko punih košara ulomaka odnijeste?" Kažu mu: "Dvanaest." "A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko punih košara ulomaka odnijeste?" Odgovore: "Sedam." A on će njima: "I još ne razumijete?"

Stigavši u Betsaidu (mjesto na obali Genezereta, nešto sjevernije od Kafarnauma) Isus ozdravlja jednog slijepca. Ovo čudo prethodi prvom navještaju muke, isto kao što je ozdravljenje slijepca Bartimeja pred Jerihonom, nadomak Jeruzalema, bilo čudo nakon posljednjeg, trećeg navještaja. U prvom slučaju Sveto pismo kaže kako su mu doveli sljepca, a u drugom kako su branili slijepcu Bartimeju da viče i 'smeta' Učitelju. Marko donosi sliku koja opisuje apostole koji su išli 'ispred' isusa. A to se desilo nakon što su se u međuvremenu svađali oko toga tko je najveći, te kome će pripasti prva ministarska mjesta tik uz Isusa u njegovu kraljevstvu, tj. nakon drugog i trećeg navještaja kod kojih su pokazali tako nisku razinu shvaćanja duhovnih stvari.
Već sam rekao kako su nakon prvog navještaja oni posebno izabrani bili svjedoci Gospodinovog preobraženja, a svi ostali ozdravljenja padavičara, nakon čega su dobili ukor zbog malovjernosti i pouku o potrebi odricanja. Međutim, niti nakon drugog navještaja kao da se ništa nije promijenilo. Spuštavši se prema Kafarnaumu Isus ih je iznova poučavao o svojoj muci. To je ujedno bio razlog zbog čega je kod posljednjih čudesa branio da se ikome spominju. Htio je izbjeći gužvu kako bi se njima posebno posvetio. Marko donosi sljedeći tekst: "Otišavši odande, prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: "Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati." No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati." Međutim, još nisu niti stigli u Kafarnaum, a oni su već počeli međusobno raspravljati tko je najveći.
"I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: 'Što ste putem raspravljali?' A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: 'Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!' " (Mk 9,34-35)
U trenucima odmora dodatno ih je poučavao nakon što je Ivan naveo razlog njihove rasprave, a odnosila se nekog čovjeka koji je u Ime Isusovo izgonio zloduhe, upućujući ih tako na širinu shvatanja koja nije ograničena njihovom važnošću i zaokupiranošću vlastitim statusom, koji im ne dozvoljava da stvari sagledaju u pravom svjetlu.
Na pamet mi dolazi slika nogometaša koji ne zna podići glave s lopte i pogledati oko sebe gdje mu se nalaze suigrači dok bezglavo juri prema golu. Naravno, već nakon nekoliko metara, pa savladao dobro i dvi i tri prepreke, ostaje bez lopte. Dakako da egocentrizam nije poželjan niti u pastoralu. Jedno smo tijelo, a mnogi udovi. Duhovnost zajedništva zahtjeva širinu pogleda i odsustvo zaokupiranosti sobom i svojim statusom.
Isus sadašnju situaciju koristi kako bi ih 'probudio' tako što ukazuje na važnost služenja. Čini to tako što ih u toj kući u kojoj su odsjeli podsjeća da ni ponuđena čaša hladne vode neće ostati nenagrađena za onoga tko takvo što, pa i malo bilo, čini, te ih upozorava na pogubnost sablazni i pakao koji čeka one koji si dopuste da neke stvari mogu činiti, a nadati se da za njih neće biti strogo suđeni.
Iz Kafarnauma nastavljaju put dalje prema Judeji, na kome slijedi novo poučavanje. Susreću farizeje koji ga kušaju po pitanju nerazrješivosti braka. Rekli bismo svatko se češe gdje ga svrbi. Učenici pak padaju po pitanju pristupa djeci kojoj 'brane' da imaju Isusa uza se. Ono što neće oni, Isus čini sam osobno. Doziva ih k sebi, grli i blagoslivlje.
Iduća zgoda govori o bogatom mladiću koji ne želi da ostavi 'svoju obimnu prtljagu' kako bi išao za Isusom. Očito je htio biti 'bogat' u još nečem, no ovaj put ta vrsta bogatstva podrazumijeva gubitak postojećeg. Još jedna slika o kraljevstvu Božjem koje je duhovno, a ne zemaljsko. Međutim, niti ovo nije bilo dovoljno. Samo što je irekao riječi svog trećeg navještaja dešava se nešto gotovo nezamislivo. No, doista? Nismo li svjedoci ovog svakodnevno i na svakom mjestu: Ivan i Jakov traže prva mjesta uz Isusa. Situacija kada vjera postane plijen.
"Oni mu rekoše: "Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva." A Isus im reče: "Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?" Oni mu rekoše: "Možemo." A Isus će im: "Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati - to je onih kojima je pripravljeno." Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge."

No, ono što oni nisu znali razumijeti, unatoč svakodnevnom mesijanskom očitovanju, znao je jedan slijepac Bartimej koji je Isusa dočekao na ulazu u Jerihon, sada već nadomak Jeruzalema. Njegove riječi u kojima Isusa oslovljava kao 'sina Davidova' ne govore nam samo o vjeri ovog čovjeka, nego i o njihovoj maloj vjeri, tj. o tome kako je on kao slijep vidio ono što mnogi drugi, koji imaju oči i koji tvrde da vide, zapravo ne vide. Bartimej ga prepoznaje kao obećanog Mesiju iz loze Davidove. Lekcija nad lekcijama.

Prolazeći kroz Jerihon Isus spašava što se da spasiti. Odsjeda u kući javnog grešnika Zakeja, koji nije imao potrebu predstavljati se kao pravednik, te govori o odgovornosti prema povjerenim talentima, te osudi koja slijedi za neodgovoran život i prezir prema povjerenim talentima. Prispodoba o gospodaru koji je slugama povjerio talente na upravljanje završava riječima: "Uzmite od njega mnu i dajte onomu koji ih ima deset." Rekoše mu: 'Gospodaru, ta već ima deset mina!' Kažem vam: svakomu koji ima još će se dati, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje - one koji me ne htjedoše za kralja - dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima!' "
A sada, već nadomak Jeruzalema slijedi jedan potresan prizor koji nam ne donosi Marko, no Luka u svom evanđelju veli:
"Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: "O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja." (Lk 19, 41-44)
Sutradan, nakon što je ušao u Jeruzalem praćen povicima i klicanjem, ne napušta ga 'sveta srdžba' nego na putu od Betanije, gdje je odsjeo kod svojih prijatelja, Lazara, Marte i Marije, na putu prema gradu proklinje smokvu i čini da se kao takva nerodna osuši, te u hramu razbacuje stolove mjenjačima novca i prodavačima golubova uz povike: "Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!"
"Kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube." Postavljali su mu raznorazne smicalice i pitanja kako bi našli povoda svojoj namisli.
"Dok je obilazio Hramom, dođu k njemu glavari svećenički, pismoznanci i starješine. I govorahu mu: "Kojom vlašću to činiš? Ili tko ti dade tu vlast da to činiš?" A Isus im reče: "Jedno ću vas upitati. Odgovorite mi, pa ću vam kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov bijaše li od Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!" A oni umovahu među sobom: "Reknemo li 'od Neba', odvratit će 'Zašto mu dakle ne povjerovaste?' Nego, da reknemo 'od ljudi!'" - Bojahu se mnoštva. Ta svi Ivana smatrahu doista prorokom. I odgovore Isusu: "Ne znamo." A Isus će im: "Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim."
Moguće da je nekom čudan ovaj Isusov nastup. Netko može reći kako mu ovakav Isus, koji djeluje u sili srdžbi nije onaj 'njegov Isus' kako ga inače zamišlja kao nježnog i dobrostivog. No, budući prekosutra slavimo svetkovinu 'Krista Kralja', ovaj poduži post bih završio još jednim citatom Iz Ivanovog evanđelja u kome Isus objašnjava Pilatu o kakvoj je zapravo vlasti riječ.
Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: "Ti li si židovski kralj?" Isus odgovori: "Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?" Pilat odvrati: "Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?" Odgovori Isus: "Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde." Nato mu reče Pilat: "Ti si dakle kralj?" Isus odgovori: "Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas." (Iv 18, 33-37)

Ovu 'manju' kronologiju događaja vezanih uz Trostruki navještaj donosim samo kako bih pokazao kako je težak i mučan put u odbacivanju vlastitih iluzija i ispravljanju krive slike o Bogu koju svi mi u sebi nosimo u određenoj mjeri. Nisu od nje bili imuni niti oni koji su svakodnevno bili nazočni Isusovom mesijanskom djelovanju. Čak su povremeno i oni činili ono što i Isus kad bi ih slao po dvojicu u svako mjesto gdje je sam kanio doći upućujući ih da liječe, ozdravljaju i navještaju dolazak Kristov, no u samoj biti nisu razumijeli svhu svog poslanja sve do trenutka dok na njih nije sišao Duh Sveti, koji im je otvarao oči i uvodio u istinu. Ni mi mnogi koji danas idemo za Isusom ne prepoznajemo njegovu kraljevsku vlast koju nam je darovao, a koja najviše dolazi do izražaja kada opraštamo onima koji su nas povrijedili, a kojima pristupamo iz dobrih nakana u nadi da im možemo pomoći. Međutim prorokovanje je uvijek primjereno vjeri, a ona se umnaža. Treba vremena, ustrajnosti i odlučnosti ostati pricjepljen pa i onda kada sve okolnosti govore da je uzaludno. Kao što kaže KKC Isus je činio silna čudesa pokazavši vlast nad prirodom, zlim duhovima i ljudima, no njegovo istinsko kraljevsko dostojanstvo došlo je do izražaja kada je na križu opraštao onima zbog kojih je došao. Kraljevsko dostojanstvo se najprije stječe u svojoj nutrini. Valja se odreći ambicija 'prema vani', te se okrenuti ka svojoj nutrini i tu raditi na obrezanju srca, jer u protivnom smo nevjerodostojni svjedoci. Budući živimo u vremenu kada se protiv Riječi ne ustaje teoretski kao u doba borbenog ateizma, nego je posrijedi puno podmuklija borba koja se očituje u diskreditaciji svjedoka, kako službenika crkve, tako i vjernika, jedini način valjanog angažmana jest 'vlastiti primjer'. Današnji svijet sluša učitelje samo ukoliko su oni svjedoci vjere. Nažalost često je u pravu kada nam spočitava nedosljednost i licemjerje. A znamo da so nije nizašto kad obljutavi. Baca se vani da drugi po njoj gaze.
Zadatak pred kojim se nalazimo uoči svetkovine Krista Kralja jeste da sagledamo u kojoj mjeri smo mi doista uspostavili to kraljevsko dostojanstvo u sebi, a u kojoj je po srijedi krinka i farsa našeg polovičnog i nedosljednog svjedočanstva bilo riječju, bilo djelom. Borimo li se protiv zla ili protiv ljudi koji ne misle kao mi? Isusove najžešće kritike su bile usmjerene protiv onih koji su se izdavali kao 'pravednici', a zapravo su bili slijepi kod očiju i nisu prepoznavali 'čas pohođenja'. Nisu znali niti kada, niti kako navjestiti Riječ. Imali su uši, no nisu prepoznavali Njegov glas, niti Njegove glasnike.
Isto kao što je Kristov hod prema Vazmu započeo nakon umnažanja kruha na Golanskoj visoravni, a nastavio se trostrukim navještajem muke potvrđenim riječju i djelom, a završio se potpunim predanjem u volju Božju na Golgoti, isto tako i naš život svoje izvorište ima u Euharistiji, a potvrdu u svakodnevnici kroz ispovjed vjere riječju i djelom u dinamičnoj zauzetosti izgradnje Tijela Kristovog tako što ćemo čovjeka pokraj sebe prepoznati kao brata, a ne kao takmaca, te svoj vrhunac u prihvaćanju suotkupiteljske žrtve i uvjerenju da konac našeg života nije stvaranje ovozemaljske 'karijere', nego 'tamna noć' duše koja se u cijelosti predaje u ruke Onog koji ju je stvorio. Euharistija je izvorište i vrhunac našeg djelovanja. Naš život je prihvaćanje i zahvaljivanje bez obzira kakve okolnosti bile. Ne možemo određene retke Svetog pisma prihvaćati, a neke druge zahtjevnije preskakati kao da nas se ne tiču. Niti se vjere držimo kao plijena. Vjera se živi jer Krist je pobijedio! Ona nam nije darovana kako bi njome mahali iznad glava drugih, nego kako bi postali slični Kristu tako što ćemo dopustiti da On zauzme prijestolje našeg srca i tu uspostavi svoju vladavinu.

- 23:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 08.09.2010.

Mala Gospa

Milansku katedralu nazivaju osmim svjetskim čudom. I s pravom! Kakve se sve divote umjetnosti kriju u njezinim najčistijim linijama, u onim gigantskim lukovima, u onoj šumi bijelih tornjića, stupova, kapitela! A nad veličanstvenim pročeljem nad glavnim vratima stoje u broncu urezane dvije latinske riječi: »Mariae nascenti« – Marijinu rođenju ili Maloj Gospi u čast.

Istina je da je milanska katedrala čudo ljepote. No ta je katedrala samo blijeda slika jednoga neusporedivo ljepšega, veličanstvenijega i savršenijega hrama, koji se naziva Marija, te koji je remekdjelo Božje svemoći, mudrosti i ljubavi. Danas slavimo rođendan toga divnoga Božjega hrama, rođendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.

Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga rođenja. Ona je zapisana već na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji – zavodniku: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu« (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izričito uči da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).

Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. »Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!« (Iz 7,14).

Isto tako prorok Mihej, govoreći o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: »Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi« (Mih 5,2).

Drugi vatikanski sabor uči: »S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.«

Marija je Božje remekdjelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.

Miris je haljina tvojih kao miris libanski.

Ti si vrt zatvoren,

sestro moja, nevjesto,

vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.

Mladice su tvoje vrt mogranja

pun biranih plodova:

nard i šafran,

mirisna trska met,

sa svim stabljikama tamjanovim,

smirna i aloj s najboljim mirisima.

(Pjesma nad pjesmama 4,10–14)



Na Mariju, Crkva u prenesenom značenju primjenjuje i ove divne Sirahove slike:

Uzrastoh kao cedar na Libanu

i kao čempres na gori Hermonu.

Uzrastoh kao palma u Engadu

i kao ružičnjaci u Jerihonu.

Kao divna maslina u dolini,

uzrastoh kao makljen

nad vodama.

Rasuh miomiris svoj kao cimet

i drvo bagremovo,

i zamirisah mirisom kao smirna

izabrana,

kao galban, oniks i stakte,

i kao vonj tamjanov u šatoru.

Raširih grane svoje kao terebinta,

i grane su moje divne i ljupke.

Propupah kao trs mladicama ljupkim,

i cvjetovi su moji porod slave i bogatstvu.

(Sir 24,13–17)


Velike su starozavjetne žene Debora, Judita, Estera bile također Marijine slike, slike one koja će nam roditi Spasitelja i osloboditelja od zla. Zato nas Crkva danas poziva: »Radosno svetkujmo Rođenje Blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!« (Ulazna pjesma). To sunce će zasjati siromašnima, neznatnima, potlačenima, onima koji su progonjeni zbog pravednosti.

Mariju su pretkazivale i one žene koje su u Starom zavjetu tugovale zbog svoje djece: Hagara, Resfa, Noemi. Pretkazivale su nju koja će kao Majka boli stajati pod križem svoga Sina.


U prenesenom su smislu u Starom zavjetu Marijini simboli i ovi:

Noina arka, koja nam prikazuje Mariju koja je sačuvala sjeme duhovnoga svijeta.

Gorući grm, koji predstavlja Mariju, koja će postati majka, a da pri tom ne izgubi svoga djevičanstva.

Aronov štap, Marijina slika, u kojoj ona, postavši plodna, ništa ne izgubi od svoga sjaja, sačuvavši i cvijet i plod.

U Gideonovu je runu Marija prikazana kao ona koja će primiti u sebe nebesku rosu, tj. Pravednika, Spasitelja, Krista.

Njezino je rođenje, doista, navijestilo radost cijelom svijetu. Tu radost Crkva danas na Malu Gospu u svom bogoslužju naviješta svijetu. U Pripjevnom psalmu kliče: Radujem se u Gospodinu, radujem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjega! (Ps 13).

A svoje bogoslužje na današnji dan u popričesnoj molitvi Crkva ovako sažima: »Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena svetim otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!«

Čitanje pak u Časoslovu Božjeg naroda iz Govora svetoga Andrije, kretskog biskupa, ovako završava: »Neka, dakle, sve stvoreno pjeva i pleše, te pridonese štogod prikladno proslavi ovog dana. Danas neka je zajedničko slavlje za ono što je nebesko i što je zemaljsko i neka skupa slavi svečanost što god je povezano na svijetu i iznad njega. Na današnji dan je, naime, Stvoritelju svega sagrađen stvoreni hram. Neka stvorenje na nov i dostojan način pripremi Stvoritelju novo gostoljublje.«


(Preuzeto s : http://www.skac.hr/svetacdana/ )

- 10:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.09.2010.

Odlaziti i dolaziti

Admiral Hyman Rickover poznat je kao osnivač američke flote nuklearnih podmornica. Svojedobno je i američki predsjednik Jimmy Carter, još kao mladić, dok je bio mladi časnik u američkoj mornarici, službovao pod zapovjedništvom ovog generala.
Rickover je poznat kao jedan od kontroverznijih admirala u novijoj američkoj povijesti. Posjetom na Google može se dosta toga pročitati o ovom liku, no izdvojio bih samo jedan zanimljiv detalj, a tiče se posjeta, odnosno poziva Rickoveru u Bijelu kuću samo nekoliko dana nakon što je Jimmy postao predsjednik. Tom prigodom admiral Rickover je Predsjedniku predao plaketu na kojoj je pisalo: "O, Bože, Tvoja su mora tako golema, a moj je čamac tako malen!" Doista prigodno, da ne može biti prigodnije. Budući je admiral poznat po svojem kontroverznom pedaškom pristupu, nije propustio niti ovaj trenutak da svom bivšem mlađem časniku održi još jednu lekciju i upozori ga na potrebu poniznosti.
Ova molitva na na plaketi je dala Carteru koristan uvid u veličinu i složenost života, naše uloge u njemu, ali i nesposobnosti da sami svojim snagama riješimo sve svoje životne probleme.
I Salomon je znao da život može biti vrlo težak i složen. Kad je kao kralj u Izraelu naslijedio svog oca Davida, priznao je svoju slabost Bogu: "Gospodine, Bože moj! Ti si učinio svoga slugu kraljem mjesto moga oca Davida. A ja sam mlad čovjek koji ne zna ni odlaziti ni dolaziti" (1 Kr 3,7) Zbog toga je tražio mudrost kako bi mogao voditi narod i tako ugoditi Bogu i pomoći drugima (r.9). Je li to isto bila i Carterova želja kad je pozvao Rickovera, ne znam, no znam da je pred svima nama slična dilema: Uteći se po pomoć ili nastaviti srljati svojim snagama, pa kud puklo da puklo? Netko će možda reći kako se naša odgovornost ne može ni blizu mjeriti s onom koju je imao ovaj američki predsjednik, no po meni ipak je riječ jače i moćnije oružje od bilo koje atomske bombe koja može ubiti samo tijelo, no ne i duh.
Jeste da postoje ljudi koji su optimisti i oni koji su pesimisti. Jeste da neki imaju više, a neki manje pouzdanja u Božju pomoć i providnost, no svima nama se zna desiti kad nam na momente život izgleda prezahtjevan, a odgovori na određene životne izazove s kojima se suočavamo nimalo laki. Postoje trenuci u životu kada je dobro da smo s vremena na vrijeme pritješnjeni i dovedeni u situaciju da mislimo kako je ta i ta situacija skoro nerješiva iz prostog razloga jer se tako lako damo zavesti da mislimo kako je život u našim rukama i da sve ovisi o nama, a zaboravljamo da bez mudrosti odozgo ne možemo ništa. Bog je taj koji nas u svojoj Objavi na to upozorava. Traži od nas da ištemo mudrost koju on udjeljuje bezpogovorno. Ta molitva je uvijek uslišana, a svrha joj je u tome da imamo postojanost bez koje nema istinskog rasta. Razlog je to, kako kaže sv. Jakov u svojoj poslanici, da se radujemo kad upadnemo u kušnje jer ne samo po slušanju riječi Božje, nego i po prokušanošću u nama raste i umnaža se vjera. Iskustveno. Konkretno. U Jak 1,5-6 apostol veli: "Nedostaje li komu od vas mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu."
Iskustvo neznatnosti naspram moru života na kome plovimo je korisno kako bismo bili upućeni na Boga, a svakodnevna postojana molitva za mudrost i vjeru je garanz naše opstojnosti. Zato je izvan svake pameti pred prezahtjevnim životnim izazovima pokušavati ići svojim snagama. Priznavanje svoje neznatnosti (odbacivanje umišljene veličine o sebi) nas može dovesti do toga da prihvatimo Božju veličinu tim više što On nije samo Svemoguć, nego i jer je i njegova ljubav prema nama poput mora, nemjerljiva.

- 14:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 01.09.2010.

Novi žar, nove metode i novi izraz za novu evangelizaciju
Rufus Pereira

Svako Evanđelje počinje pozivom "Dođi!, a završava s jednom zapovijedi: "Idi!" (Mk 3, 13-14; Mk 16, 16). Isus je najprije ponudio Petru: "Dođi, slijedi me!" a onda mu je zapovjedio: "Idi, pasi ovce moje!" (Iv 21, 19, 17). On je najprije poveo tri apostola na vrh planine da se pomole s njim a onda ih je spustio u ravnice da mole za progonjene (Lk 9, 28-37). On ih je najprije pozvao da se oni evangeliziraju, a onda ih je poslao da i oni evangeliziraju narode (Mt 4, 19, Mt 28, 19). Najprije ih je sve pozvao da čekaju u gornjoj sobi na molitvu, iza zatvorenih vrata, zbog Očevog obećanja, a onda ih je poslao dalje u snazi Duha Svetoga, da svjedoče za njega sve do na kraj zemlje (Dj 1, 4-5; Dj 1, 8).

Nova evangelizacija

II. Vatikanski Koncil: On je precizan, u skladu s Isusovim učenjem i praksom, da današnja Crkva najprije treba moliti za Nove duhove, kada je papa Ivan XXIII najavio na Drugom vatikanskom koncilu, 25. siječnja 1959. godine u Rimu: "O, Duše Sveti, … obnovi Svoja čudesa i u ovo naše vrijeme, da doživimo novu Pedesetnicu;" a zatim je pozvao i na novu evangelizaciju, kada se papa Ivan Pavao II obratio na Biskupskoj konferenciji u Latinskoj Americi, 9. ožujka 1983. godine u Haitiju: "Gledajte u budućnost i sudjelujte u Novoj evangelizaciji, novim žarom, novim metodama i novim izrazom." Godinu kasnije, 30. travnja 1984. godine, Papa je bacio Novi izazov sudionicima 5. međunarodne konferencije karizmatskih voditelja u Rimu: "Molim vas, i sve članove karizmatske obnove, da nastavite, zajedno sa mnom, glasno vikati u svijetu: "Otvorite vrata Izbavitelju" … jer misija crkve je da naviješta Krista po svijetu."

Redemptoris Missio: Konačno, 7. prosinca 1990. godine, Papa u svojoj enciklici potiče cijelu Crkvu na "Misiju Izbavitelja", na "obnovu predanosti njegovoj misiji" (RM 2), da "angažiramo svu energiju u Novu evangelizaciju" (RM 3). Jer, kako je on navijestio, mi smo "na pragu novog misijskog razdoblja" (RM 2), i zato bismo trebali gledati naprijed u slavnom iščekivanju Novoga milenija koji će postati "novo proljeće kršćanstva" (RM 86). Kao odgovor na ovaj Papin poticaj, karizmatska obnova se doista pokrenula zajedno s crkvom u Novu Pedesetnicu, za koju je molio papa Ivan XXIII, preko novog Svećeničkog pokreta koji je rado dočekao papa Pavao VI, do Nove evangelizacije, kako ju je nazvao papa Ivan Pavao II, - jer to je ta Nova pedesetnica koja se upravo događa i koja sa sobom donosi ovu Novu evangelizaciju, pošto se ne može dogoditi Nova evangelizacija bez Nove pedesetnice.

Novi žar:

Prvi duhovi: Prije njegovoga uznesenja na nebo, naš Gospodin je svojim učenicima povjerio misiju u kojoj će oni sami sve narode učiniti učenicima (Mt 28, 19). Ali najprije su morali sačekati silazak Duha Svetoga, da prime silu koja će ih osposobiti da hrabro naviještaju Riječ Božju, da čine ista djela koja je i Isus činio, štoviše i veća, i da budu njegovi svjedoci sve do na kraj zemlje (Dj 4, 29; Iv ¸14, 12; Dj 1, 8). Pošto su oni već primili njegovu Riječ koja je gorjela u njihovim srcima kao oganj (Lk 24, 12) i nakon što su se sada ispunili njegovim Duhom, ponovno su bili zapaljeni u njemu kao u ognju. Učenici su otišli dalje naviještati Evanđelje, radosno se suočavajući s progonima i mučeništvom. Vatra Pedesetnice, koju je Naš Gospodin obećao spustiti na zemlju, sada je ognjem gorjela u njima a onda je redom palila cijeli svijet (Lk 12, 49; Lk 3, 16).

Nova Pedesetnica: Danas, također trebamo u svoje molitve uključiti i pjesmu: "Dođi Duše Sveti, neka vatra siđe! Neka vatra siđe, i očisti naša srca a onda neka se i naša srca zapale za evangelizaciju". Sam Papa je bio onaj koji je, na početku novog tisućljeća, potaknuo cijelu Crkvu da se ponovno zapali vatrom prve Pedesetnice i da se ispuni žarom prvog apostolskog naviještanja koje je uslijedilo nakon te Pedesetnice, čineći tako da i nas same zapali Pavlova strast, koji viče: "Jao meni ako ne propovijedam Evanđelje!" (1 Kor 9, 16). Prisjetimo se, kao što je i sv. Pavao podsjetio Timoteja, da je to dar Božji biti zapaljen, jer, Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego Duha sile i snage, Duha ljubavi i Duha poučavanja, i, tako, kao i Timotej, ni mi se ne bi trebali stidjeti svjedočiti o našem Gospodinu i govoriti za Njega" ((2 Tim 1, 6-8).

Nove metode:

Nova situacija: Današnjoj Crkvi je potreban jedan takav novi žar da bi se pozabavila s današnjom nesvakidašnjom svjetskom situacijom zbog svjetovnog načina razmišljanja i religijske nezainteresiranosti, moralnog i religijskog relativizma, potrošačkog i seksualnog nemorala, terorizma i okrutnosti, neetičke sile i znanstvenog progresa. Oni, u vlastitoj potrebi za novom evangelizacijom stava i djelovanja Crkve, intenzivnije i hrabrije ulažu sve napore i sudjeluju u dijelu opće evangelizacije kako bi pronašli nove i učinkovitije načine za naviještanje evanđelja, koji će više odgovarati današnjoj kulturi i koji će bolje odgovoriti duhovnim potrebama suvremenoga čovjeka. U novoj evangelizaciji, brak i obitelj, žene i mladi moraju biti predmetom intenzivnog pastoralnog pristupa kroz kateheze za odrasle i kroz duhovno i emocionalno savjetovanje.

Novi pristupi: U tu svrhu Crkva mora pronaći nove načine za uključivanje društvene komunikacije i mas-medija, kao što su TV i Internet u svoj plan i program evangelizacije, kako bi zaštitila ljudska prava i promovirala istinu i pravdu u javnom životu, kako bi nastupala solidarno sa slabijim dijelovima društva, kako bi ukazivala na društvena zla kao što su: alkoholizam, ovisnost o drogama i seksualno zlostavljanje djece, i kako bi u kulture ulila vrijednosti Kraljevstva Božjega. Ali, pored društvene komunikacije, potrebnija nam je komunikacija i djelovanje Duha Svetoga, koje nazivamo karizmama, a koje predstavljaju manifestaciju njegove utjehe i njegove prisutnosti. One demonstriraju Njegovu silu koja utječe na promjenu života, i, kao što Dogmatska konstitucija crkve navodi: "one su korisne za obnovu i širenje Crkve," jer osiguravaju učinkovitost vodstva i službe naviještanja i službe ozdravljanja – u unutarnjem životu crkve i u njezinim vanjskim misijama.

Novi izrazi:

Novi pokreti: Najvažniji i najistaknutiji izraz ili znak nove evangelizacije je bogatstvo kojim cvjetaju pokreti obnove i svećeničke zajednice, na što je Papa neprekidno gledao kao na "poseban Dar Duha u naše vrijeme i uzrokom nade za Crkvu i čovječanstvo" (upućeno na Pedesetnicu 1996. godine). Na nezaboravnom susretu svećeničkih pokreta sa Svetim Ocem, 30. svibnja 1998. godine, Papa im je priznao da su oni: "odgovor Duha Svetoga na kritički izazov Evangelizacije na kraju ovog tisućljeća" (n. 7), unoseći tako u život Crkve neizmjerno jaku energiju za duhovnu obnovu i potencijale za učinkovito provođenje evangelizacije. Župa treba snagu i učenike koji izlaze iz ovih pokreta za obnovu unutar malih struktura koje se oblikuju kao male svećeničke zajednice, poznate pod nazivom temeljne kršćanske zajednice, u kojima se kršćani rađaju i rastu u zrelosti, u kojima žive duboki osjećaj za poziv i misiju.

Laici svjedoci: Nova evangelizacija će, također, vrlo mnogo zavisiti i od vjernika laika koji su svjesni svoga krsnog poziva i svoje odgovornosti prema Evanđelju Isusa Krista. Danas se često događa da su laici oni koji moraju biti na prvim crtama, nastojeći da se Crkveno učenje prihvati u etičkim, moralnim i društvenim pitanjima, koja se otvaraju unutar njihovih zajednica ili na nacionalnoj razini. Posebna misija laika, muškaraca i žena, je evangelizacija obitelji, kulture i društvenog i političkog života. Prvi pokretači ovoga novog proljeća bili su mladi ljudi kojima Papa neumorno, uvijek iznova govori: "Vi ste nada Crkve, vi ste moja nada!" Zato je zadatak današnje Crkve i njezinih svećenika omogućiti laicima da se oblikuju kao evangelizatori, da budu sposobni suočiti se s izazovima suvremenoga svijeta, ne samo mudrošću i učinkovitošću ovoga svijeta, nego i srcima koja su obnovljena i ojačana Kristovom istinom. Jer, suvremeni čovjek će radije slušati svjedoke nego učitelje. Ili, ako i sasluša učitelje, on će ih oponašati samo ako svjedoče.

p. Rufus Pereira

- 20:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.08.2010.

Tečaj priprave za službu Lektora

Ovaj pripravni tečaj za službu Lektora posvećen je uspomeni na Vinkovačkog čitača Ivana Mišića, koji je izgubio život na Ovčari nakon pada Vukovara kao pripadnik MUP-a. Bio je redovni čitač na misnim slavljima, pjevač psalama i član župnog zbora. U Spomen muzeju Ovčare nalazi se njegova diploma čitača izdana u župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima, mjestu odakle potječe i Sv. Polion, zaštitnik Lektora. .... više . .

- 21:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 27.08.2010.

PARADIGMA "LUDIH"

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

Kristov križ u središtu Pavlova navještaja




Draga braćo i sestre!

U osobnom iskustvu svetoga Pavla jedno je neosporno: dok je u početku bio progonitelj i vršio nasilje nad kršćanina, od trenutka svoga obraćenja na putu za Damask, on je prešao na stranu Krista uskrsloga: Krist je postao smisao njegova života i razlog njegova propovijedanja. On je sav svoj život, koji je bio sve samo ne miran i u kojem se Pavao često našao na udaru opasnosti i nevolja, utrošio za duše (usp. 2 Kor 12,15). U susretu s Isusom on jasno shvaća središnje značenje križa: shvatio je da je Isus bio mrtav i da je uskrsnuo za sve. Na križu se, dakle, očitovala besplatna i milosrdna Božja ljubav. Tu je ljubav Pavao iskusio u samome sebi (usp. Gal 2,20) i od grešnika je postao vjernik, od progonitelja apostol. Iz dana u dan, u svojem novom životu, osjećao je da je spasenje "milost", da sve dolazi od Kristove smrti a ne od naših djela. "Evanđelje milosti" postalo je tako za njega jedini način shvaćanja križa, mjerilo ne samo njegova novog života, već također odgovor njegovim sugovornicima. Među njima su bili, prije svega, Židovi koji su uporno stavljali u djela a ne u Kristov križ svoje shvaćanje spasenja; bili su tu zatim Grci, koji su svoju ljudsku mudrost suprotstavljali križu; bile su tu, na kraju, skupine krivovjeraca, poglavito gnostika, koji nisu u stvarnoj drami Krista uskrsloga prepoznavali mogući put istinske spoznaje.

Za svetoga Pavla križ ima temeljni primat u povijesti čovječanstva i predstavlja žarišnu točku njegove teologije, jer je križ isto što i spasenje kao milost za svako stvorenje. Tema Kristova križa postaje bitna i prvotna sastavnica Apostolova propovijedanja: najsvjetliji primjer odnosi se na korintsku zajednicu. Crkvi u kojoj su neredi i sablazni poprimili zabrinjavajuće razmjere i gdje se zajednica našla izložena prijetnji strančarenja i unutarnjih podjela koje su narušavale jedinstvo Kristova tijela, Pavao se ne obraća uzvišenim riječima ili mudrošću, već naviještanjem Krista i njegova križa. Njegova snaga nije u uvjerljivim riječima nego, koliko god da to izgledalo nevjerojatno, u slabosti i drhtaju onoga koji se uzda samo u "snagu Božju" (usp. 1 Kor 2,1-4). Križ, po svemu onome što predstavlja i dakle također po teološkoj poruci koju sadrži, sablazan je i ludost. Apostol to ističe takvom zapanjujućom snagom da je dobro poslušati same njegove riječi: "Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja… svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost" (1 Kor 1,18.23). I u drugim prigodama i drugim zajednicama, poput onih u Galaciji, snažno je naviještena riječ križa. Sveti Pavao, bez previše komplimenata, naziva 'bezumnima' Galaćane što su se dali opčarati, i to upravo oni pred čijim je očima "Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti" (Gal 3,1); oni ne smiju, ni zbog kojeg razloga, obeskrijepiti "sablazan križa" (Gal 5,11).

Prve kršćanske zajednice, kojima se Pavao obraća, znaju vrlo dobro da je Isus uskrsnuo i da je živ; Apostol želi podsjetiti ne samo Korinćane i Galaćane, već sve nas, da je Uskrsli uvijek Onaj koji je bio raspet. 'Sablazan' i 'ludost' križa kriju se upravo u činjenici da tamo gdje se čini da je sve sam neuspjeh, patnja i poraz, upravo tamo je sva snaga beskonačne Božje ljubavi. Ta se ljubav očituje na način koji nitko ne bi očekivao i koji se naizgled kosi s uvriježenim pravilima prema kojima se tumači Božje djelovanje. Kristov križ je, da tako kažemo, 'središte središta' kršćanskog otajstva. Sigurno da utjelovljenje i uskrsnuće zauzimaju središnje mjesto u kršćanstvu; sveti Pavao kao da u propovijedanju riječi križa sažima vrhunac Božje ljubavi prema nama ljudima. Paradoks Boga koji se ponižava sve do posvemašnje napuštenosti je sablazan, jer je Krist, Mesija, trebao biti slavan no međutim Isus Nazarećanin, Raspeti, pojavljuje se kao poraženi, kao marginalni čovjek.

Za Židove je križ skandalon, to jest zamka ili kamen spoticanja: nekako kao da predstavlja smetnju koja sputava vjeru pobožnog Izraelca koji ne nalazi ništa slična u Svetom pismu. Pavao, s nemalom hrabrošću, kao da ovdje kaže da je posrijedi nešto vrlo veliko: za Židove križ kao da je u proturječju s biti samoga Boga, koji se uvijek objavljivao čudesnim znacima. Dakle, prihvatiti Kristov križ za čovjeka povlači duboko obraćenje u njegovu odnosu prema Bogu. Ako je za Židove razlog odbacivanja križa objava, to jest vjernost Bogu otaca, za Grke, to jest pogane, mjerilo na temelju kojeg sude da križ treba odbaciti je sam razum. Za ove potonje, naime, križ je moria, ludost, doslovce nešto neukusno (od lat. insipidus), to jest neposoljena hrana; to nije dakle zabluda, već uvreda samom zdravom razumu (sensus comunis). Pavao je u više navrata doživio odbacivanje kršćanskog navještaja, koji se smatralo čistom 'glupošću', nečim potpuno nevažnim, čime uopće nema smisla razbijati glavu. Za one koji su, poput Grka, vidjeli savršenstvo u duhu, u čistoj misli, već je neprihvatljivo i to da Bog postane čovjekom, uranjajući u sva ograničenja prostora i vremena. Vjerovati pak da Bog može skončati na križu njima je bilo potpuno nezamislivo!

Kako oni koji su smatrali da Bog nije podložan patnji i da je u Bogu odsutno svako trpljenje (apatheia), mogu shvatiti Boga koji se utjelovio i koji je poražen, koji je čak ponovno uzeo tijelo da živi kao uskrsli? "Još ćemo te o tom slušati!" (Dj 17,32) uzvratiše podrugljivo Atenjani Pavlu, kada im je govorio o uskrsnuću mrtvih. Savršenošću su smatrali oslobađanje od tijela shvaćenog kao tamnica; kako onda ponovno uzimanje tijela ne smatrati potpunim zastranjenjem? U antičkoj kulturi kako se čini nije bilo prostora za poruku o utjelovljenom Bogu; događaj "Isusa Nazarećanina" činio se sav u znaku potpune ludosti a križ je zacijelo to bio na poseban način. Ali zašto je sveti Pavao upravo govoru o križu dao tako važno mjesto u naviještanju evanđelja? Odgovor nije težak: križ otkriva svu "snagu Božju" (usp. 1 Kor 1,24) i prije svega njegovu ljubav: "Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi" (ondje r. 25). Raspeti je mudrost, jer jasno pokazuje tko je uistinu Bog, to jest snaga ljubavi koja spašava čovjeka. On se služi načinima i sredstvima koja se ljudima čine samo slabošću. Raspeti otkriva, s jedne strane, čovjekovu slabost i, s druge, istinsku Božju snagu, to jest besplatnost ljubavi: upravo ta potpuna besplatnost ljubavi je prava mudrost.

Sveti Pavao još je jednom to iskusio u samom svom tijelu i to svjedoči u raznim dijelovima svoga duhovnog puta, koji su postali točno određene referentne točke za svakog Isusova učenika: "Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje" (2 Kor 12,9); i još: "lude svijeta izabra Bog da posrami mudre" (1 Kor 1,28). Sveti Pavao se do te mjere poistovjećuje s Kristom da i on, premda sred mnogih kušnji, živi u vjeri Sina Božjega koji ga je ljubio i dao samoga sebe za svoje i za naše grijehe (usp. Gal 1,4; 2,20). Taj Apostolov autobiografski podatak postaje paradigmatski za sve nas, do te mjere da je u davanju samih sebe sadržano podsjećanje na predanje Sluge Jahvina (usp. Iz 53,5.8), savršeno utjelovljena od Krista koji je "dok mi još bijasmo nemoćni… već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro" (Rim 5,6). Božji se naum očitovao u činjenici da je pokazao svoju ljubav tako da "dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije" (Rim 5,8). Sve je to bilo moguće jer nas je križ otkupio od prokletstva zakona (usp. Gal 3,13 sl.). Prema starozavjetnom zakonu "obješeni je prokletstvo Božje" (Pnz 21,23); sada je međutim Krist namjesto nas preuzeo na sebe prokletstvo. Slično tome, Bog je pribio na križ našu zadužnicu, to jest osudu zbog počinjenih prijestupa (usp. Kol 2,14; i Rim 7,7; Gal 4,4). Krist je na taj način postao "Pomirilište" (Rim 3,25). Izrazom Pomirilište, na grčkom hilasterion, Pavao želi dozvati u pamet poklopac kovčega saveza, koji na dan okajanja biva poprskan krvlju žrtve (usp. Lev 16,14-16; Izl 25,17; i Heb 9,5).

Sveti Pavao pružio je divnu sintezu teologije križa u Drugoj poslanici Korinćanima (5,14-21), gdje je sve obuhvaćeno dvjema temeljnim tvrdnjama: s jedne strane Krist, s kojim je Bog postupio kao s grijehom u našu korist (r. 21), je umro za sve (r 14); s druge, Bog nas je pomirio sa sobom, ne ubrajajući nam naše grijehe (rr. 18-20). Tim "otajstvom pomirenja" svako je ropstvo otkupljeno (usp. 1 Kor 6,20; 7,23). Na osobnom planu vjernikova života, teologija križa pretače se u tvrdnju da se s vjerom razapinje samoga sebe, da bi se postalo dionikom Kristove smrti i uskrsnuća (usp. Gal 5,24; Rim 6,3-11; Fil 3,10 sl.). Križ će tako moći doista postati znak Boga koji nas je do kraja ljubio i bit će odbačena napast, uvijek prisutna u nama, da se klonimo 'slabosti' Božjega puta. U stvari, samo u potpunom prihvaćanju slabosti križa može se za nas pojaviti sva snaga Duha Božjega. Tako ćemo i mi, prema učenju koje dolazi od primjera svetoga Pavla, moći reći: "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu" (Gal 6,14).



- 23:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 24.08.2010.

„Dođi i vidi!“ (Iv 1, 45-51)



Andrija i Ivan, nakon što čuše Ivana Krstitelja koji za Isusa reče:“Evo Jaganjca Božjega“, krenuše za Isusom. „Učitelju, gdje stanuješ?“ upitaše oni Isusa, a On im odgovara:“Dođite i vidite.“ Tako evanđelist Ivan opisuje Isusov poziv prvim učenicima (usp. Iv 1, 35-39).

Čitajući dalje ovo izvješće vidimo kako Andrija poziva svoga brata Šimuna Petra govoreći:“Našli smo Mesiju“. Ovi prvi pozvani učenici nisu htjeli to otkriće od neprocjenjive važnosti zadržati samo za sebe nego su to željeli reći i drugima.

Isus poziva i Filipa, koji u Njemu prepoznaje „onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također.“ Ali ni Filip ne žali to zadržati za sebe nego poziva i druge. Susreće Natanaela i kazuje mu radosnu vijest. U početku Natanael bijaše sumnjičav i spreman na raspravu, ali ga Filip „razoružava“ jednostavnim pozivom: „Dođi i vidi!“ I on pođe. Isus je bio spreman za Natanaelov dolazak i odmah mu pokazuje da ga poznaje potpuno i duboko i da je njegova nutrina Isusu otvorena knjiga. Čitamo kako Natanael pita Isusa odakle ga poznaje, a On ogovara.“Prije nego te Filip pozvao vidio sam te pod smokvom.“ Bio je to Isusov pogled u njegovu nutrinu nakon čega Natanael odbacujući sumnje i predrasude priznaje:“Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov!“

U ovom kratkom izvješću o pozivu prvim učenicima, odmah nam upada u oči spremnost učenika da se odazovu na Isusov poziv, ali isto tako i njihova nesebična podjela s drugima. Upoznali su Mesiju i to nisu mogli prešutjeti.

Dođi i vidi! To je poziv koji Isus upućuje svakome od nas. To je intiman i osoban poziv koji zahtjeva isti takav odgovor. Svatko odgovara osobno. Nitko drugi ne može odgovoriti umjesto mene. Samo ja!

Ako prihvatim Isusov poziv i krenem za Njim, željet ću i htjeti to podijeliti s drugima. Poput Andrije i Filipa reći ću svome bratu, svojoj obitelji, prijateljima i svima onima koje susrećem:Ja sam pronašla Isusa! Nekome ću to reći svojim životom, nekome riječima, negdje sa manje, negdje sa više riječi, ali sve će biti sadržane u nesebičnoj želji srca da i moj brat uistinu upozna Isusa Krista.

Mnogo je onih koji ne znaju gdje tražiti Isusa i kako Ga upoznati. Zato trebaju Andriju, Ivana, Filipa….. Trebaju one koji, po milosti Božjoj upoznaše Isusa i koji s Njim žive da bi i druge mogli dovesti k Njemu. Bog želi i mene i tebe upotrijebiti za ovu uzvišenu zadaću.

Nekada se oni koje pozivamo odmah spremno odazovu. Međutim, češće se susrećemo s onima koji su sumnjičavi, nepovjerljivi ili možda imaju krivu sliku o Bogu. Ali Bog ima pravu sliku o njima. I poziva ih upravo takve. „Prije nego te Filip pozvao vidio sam te……“ On poznaje srce svakog čovjeka i svakog poziva na poseban i jedinstven način. Živeći u često teškoj svakodnevici čovjek se „naoruža“ raznim štitovima i oklopima, zamaskira raznim maskama, zatvori svoju nutrinu štiteći se tako od razočarenja, povreda i boli…..i izgleda nam nemoguće probiti sve te prepreke. Nama nemoguće, ali je Bogu sve moguće. Zato s pouzdanjem i povjerenjem u Isusa koji dođe „blagovjesnikom biti siromašnima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (usp. Lk 4, 18-19), budimo oni koji će baš u toj teškoj svakodnevici pronalaziti i pozivati braću koji su potrebiti ljubavi Božje. Budimo oni koji će svojim životom, riječima i djelima pozivati: Dođite i vidite! O kako je predivno i plakati i radovati se s bratom koji se odazove i dopusti Isusu da uđe u njegov život.

O dođite! Dođite i vidite kako je dobar Gospodin! Blago čovjeku koji se Njemu utječe. Blizu je On svima koji Ga prizivlju, svima koji Ga zazivaju iskreno.

Ljiljana
http://www.zajednica-emanuel.com/index.php?option=com_content&task=view&id=329&Itemid=63

- 23:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.08.2010.

Kakva je narav Katoličke karizmatske obnove? - Charles Whitehead

Ovaj članak je uređena verzija govora održanog velikom skupu od 700 voditelja Katoličke karizmatske obnove iz cijelog Svijeta, 19. rujna 2003 u Centru Fokolara u Castelgandolfu, Italiji. Bio sam zamoljen osvrnuti se na pitanje prirode Katoličke karizmatske obnove. To je važno pitanje. Tijekom duljeg vremena, često se mijenjaju prvotne zamisli i u praksi se udaljuju od početnih nadahnuća primljenih po Duhu Svetom. Može se dogoditi da na kraju više nemaju nikakove veze sa iskustvom izljeva Duha Svetoga kojeg smo nazvali Katolička karizmatska obnova. Uvijek moramo biti pažljivi kako ne bismo krivo protumačili ili iskrivili Božje djelovanje.

Većina stavova koji će slijediti neće biti novost za one koji vode karizmatsku obnovu no može se dogoditi da se nećete složiti sa svima. Neka pitanja mogu imati nevažan značaj za neke zemlje i situacije a može se dogoditi da propustim neke koje vi smatrate vrlo bitnima. Zašto se to može dogoditi? Jer istina jest da makar smo svi članovi jedne, Katoličke Crkve, među nama postoje važne kulturne i povijesne razlike.

Te se razlike odražavaju u malim i velikim stvarima a iste istine imaju različite načine izražavanja. Što se čini u jednoj zemlji može biti neprimjereno u drugoj pa je i doživljaj Crkve često različit. Stilovi i strukture vodstva Karizmatske obnove razlikuju se među zemljama te zato naš međusoban odnos i odnos prema hijerarhiji može biti strukturiran i formalan ili vrlo otvoren i neformalan.

Ne želim reći da je jedan način pogrešan a drugi ispravan – često se događa da su vrlo različiti, jednostavno zato jer su okolnosti drugačije. Sve što ovdje govorim dolazi iz mog vlastitog razumijevanja i iskustva ovog predivnog Božjeg dara kroz preko 30 godina. Dok pišem o Katoličkoj karizmatskoj obnovi svjestan sam da se bavim nečim vrlo dragocjenim i bliskim Božjem srcu. Hodam po svetom tlu s poštovanjem.

To nas dovodi do vrlo bitnog dijela odgovora na pitanje o naravi Obnove.

Katolička karizmatska obnova ne postoji kako bi stvorila više i veće grupe niti da izgradi veliku organizaciju. Ne, naša želja je jednostavno pomoći drugima da obnove svoje kršćanske živote na isti način kako smo ih mi obnovili. Neke su organizacije potrebne kako bi se poduprlo djelovanje Duha Svetoga – no njih se treba što manje stvarati.

Ta jednostavna želja obnove života odražava se u našem pristupu vodstvu. Narav i svrha vodstva Obnove jest pružanje usluge a ne zahtijevanje poslušnosti i komformiteta. Voditelji se prepoznaju po Božjim darovima te su kroz razne procese pozvani služiti. Za vođe u Obnovi ne postoje neke određene kvalifikacije uz pomoć kojih bi oni napredovali. Vodstvo je dar i sposobnost. Neki su jednostavno pozvani da preuzmu vodstvo, drugi su izabrani ili im je ta uloga dodijeljena, te su predani osnivanju nove grupe ili službe. Ne postoji jedinstvena, ispravna procedura kao ni formalna hijerarhija. Obnova je uvijek pod pastoralnom brigom lokalnog biskupa. Nedostatak formalne strukture katkad može dovesti do neslaganja i problema pa lokalni biskup može odlučiti postaviti određena pravila za takve slučajeve. Kada se zatraži, mogu se postaviti statuti kojima se grupi, zajednici ili službi daje pravni status koji specificira njihovu strukturu, službenike i misiju prema kanonskom zakonu.
Sve ove različite karakteristike izražavanja i vodstava iskustvo su mnogih zemalja te izdvajaju Katoličku karizmatsku obnovu od drugih crkvenih pokreta. To ujedno može biti i snaga i slabost no svejedno privlači pažnju na činjenicu da Obnova nije ljudska umotvorina. Ona dolazi izravno od Božje vlasti. Također naglašava činjenicu da se djelovanje Duha Svetoga nama može katkad činiti neuredno. No moramo se oduprijeti napasti da to djelovanje ‘uredimo’ čak i ako naša neformalna i opuštena struktura otežava drugim crkvenim tijelima povezivanje s nama – osobito zato jer ne govorimo jednim glasom na sva pitanja.
Koliko god neuredna, ni jedna Božja inicijativa ovako plitkog korijenja nije tako daleko došla u Crkvi, tako brzo i toliko snažno kao Katolička karizmatska obnova. Razlog je to što se radi o izravnom djelovanju Duha Svetoga, ne čovjeka. Životi milijuna ljudi su izmijenjeni, donešena je nova vjera i vizija te su mnogi zapaljeni ljubavlju i željom da služe Gospodinu i Njegovom narodu. Danas procjenjujemo da postoji 120 milijuna ljudi koji mogu posvjedočiti o iskustvu Duha Svetoga koji mijenja živote kroz njihov kontakt sa katoličkom karizmatskom obnovom.
Papa Pavao IV je poznatom zjavom opisao Obnovu kao “priliku za Crkvu i za Svijet”. To je točno to, ali nažalost tu priliku je prepoznalo i prihvatilo premalo ljudi.
Kako bi nadalje razvijali pitanje naravi Katoličke karizmatske obnove, dozvolite da preoblikujem pitanje.

Kako biste vi opisali Obnovu?

Počnimo sa svime što Obnova NIJE:
nije pokret u smislu strukturirane organizacije poput mnogih u Crkvi.
nema pravila života ni pisanog statuta.
nije posebna pobožnost Duha Svetoga
nije samo mreža molitvenih skupina ili zajednica
nije neobična nova duhovnost koja bi bila prikladna samo za neke određene (neki bi rekli ‘neobične’) ljude. Podizanje ruku u molitvi nije unaprijed određena liturgijska gesta – događa se spontano zbog onoga što je Gospodin učinio u našim srcima.
to nije nešto čemu se netko odlučuje pridružiti, poput kluba.

Kako bi opisali što je zapravo Obnova?

To je osobno iskustvo prisutnosti i snage Duha Svetoga koji na nov način obnavlja milosti našeg krštenja. Ne samo da Sveti Duh ponovo zapaljuje sve što smo već primili nego ponovo dolazi sa snagom da nas opremi svojim darovima za službu i misiju.
Ne postoje specijalni, superiorni ljudi u Crkvi koji se zovu “karizmatici” – nego milijuni običnih žena i muškaraca čiji su životi “karizmatski” obnovljeni ili drugim riječima, obnovljeni djelovanjem Duha Svetoga. Kardinal Suenes nas podsjeća da je karizmatsko kršćanstvo normalno kršćanstvo, jer je Crkva sama po sebi karizmatska; pa nije ni predviđeno da živimo svoj kršćanski život bez prisutnosti i snage Duha Svetoga. Nažalost, mnogi kršćani i dalje pokušavaju tako živjeti. Zato je cilj Obnove unjeti život Duha Svetoga u svaki dio Crkve tako da Duh uđe u život svakog kršćanina.
Obnova postoji kako bi pomogla ljudima da žive nov život sa snagom Duha – ne zato da bi ih uvela u nešto što se zove Katolička karizmatska obnova. Mi smo obnovljeni kada se otvorimo Bogu i prihvatimo ono što nam On nudi – puninu Duha Svetoga. Drugog načina nema. To je Božje djelo, ne naše, On njime upravlja i upućuje. To znači da smo po samoj svojoj prirodi drugačiji od drugih crkvenih pokreta.



1996. kardinal Suenes je napisao:
“Interpretirati Obnovu kao ‘pokret’ među drugim pokretima znači krivo razumjeti njenu narav; to je pokret Duha Svetoga koji se nudi cijeloj Crkvi i namjenjen je oživljavanju svakog dijela života Crkve.”
Naravno, postoji način na koji Katolička karizmatska obnova preuzima određen vanjski izgled pokreta – npr. Dijecezijski i Nacionalni odbori, regionalni i nacionalni koordinatori te određene grupe koje služe i asistiraju Obnovi. No takve strukture postoje samo da bi potpomogle rad Svetog Duha a ne da bi slijedile neke vlastite ideje ili da bi gradile vlastita kraljevstva.
Obnova se prvenstveno tiče mene i Boga – moram donjeti svjesnu odluku da prihvatim ono što mi On nudi. Rezultat? Moja vjera će oživjeti. To nema veze sa mojim planovima, mojim idejama i zaslugama. Ono sa čime ima veze su ljubav, milost i Božja snaga. Poklon je sam Bog – koji nam je dan na nov, ispunjeniji i divan način. Kroz milost Obnove nasljeđeno kršćanstvo se mijenja u aktivan život vjere u snazi Duha Svetoga. Ulazimo u živi odnos sa Isusom koji je pod vodstvom Duha Svetoga.

Milost Obnove opisana je na više načina:
krštenje u Duhu Svetom
oslobođenje Duha Svetoga
izlijevanje Duha Svetoga

U Vjerovanju piše da “vjerujemo u Duha Svetoga i Gospodina koji daje život”. Krštenje u Duhu način na koji primamo taj život - to je kanal milosti koji je na raspolaganju svima. Nije najvažnije kako to nazivamo – važno je da u to vjerujemo i primamo.

Sada nekoliko riječi upozorenja: Katolički karizmatski pokret nema monopol na ovu milost te ona nije naše vlasništvo. Pripada Bogu koji ju dijeli kako želi. Svima nama treba ispunjenje i ponovno punjenje Duhom Svetim; tu istinu je napisao Pavao u Poslanici Efežanima (5:18) riječima: “... - punite se Duhom!”. To doslovno znači da se trebamo nastaviti puniti Duhom. Karizmatska obnova je djelotvoran kanal te milosti no Gospodin našu potrebu za osnaživanjem i osvježivanjem ispunja i kroz druge kanale. Tako da ako tvrdimo da smo mi u Obnovi superiorni drugim kršćanima jer smo kršteni u Duhu, pa smo zato jedini kroz koje ta milost može teći, u krivu smo. Tada nismo shvatili Božju narav – on udjeljuje tu milost i unutar i izvan Karizmatske obnove te kolikogod mi bili iznenađeni nekim kanalima koje On odabire, trebamo uživati i radovati se njegovoj dobroti.
Također, moramo se čuvati da ne ostavimo dojam elitizma – da postoje kršćani prve i druge klase, oni koji su kršteni u Duhu i oni koji nisu. Krštenje u Duhu je ponuđeno svima, nije nam dano da nas učini superiornijim kršćanima – dano nam je da budemo korisni.

To me dovodi do četvrtog pitanja:
Kada kažemo da je Obnova milost za cijelu Crkvu, što time mislimo?

Milost je slobodno dostupna svima pa se Obnova ne smije identificirati sa nijednom određenom skupinom u Crkvi – tradicionalnom, progresivnom, liberalnom ili konzervativnom. Milost je namijenjena svakome te se ne može ograničavati pridruživanjem jednoj grupi. Također moramo biti oprezni da ne sudimo druge, da im ne govorimo što bi trebali raditi niti da govorimo Crkvi kako da se ponaša. Naravno, pozvani smo biti proroci kad navješćujemo Evanđeosku Istinu i dajemo svjedočanstva o djelovanju Duha Svetoga u našim životima no nesmijemo koristiti Obnovu tako da osuđujemo druge ili njome podržavamo vlastita stajališta. Moramo naučiti slijediti Duh u svemu što činimo i govorimo.
Karizmatska obnova nije poput nijedne druge grupe ili pokreta koji dosta vremena odvajaju za vlastiti rast i uspjeh. Nije na nama da brinemo da li će Karizmatska obnova propasti ili uspjeti, ukoliko smo poslušni i vjerni onome što Bog od nas traži. Ne posjedujemo krštenje u Duhu – to je Kristov dar Crkvi. Naš je fokus na Njegovoj volji za Crkvu i nas – za mene i za tebe. Mi smo ovdje da izvršavamo Njegovu volju, ne našu, i nemoramo razumjeti sve što On čini. Pozvani smo biti vjerni, ne nužno uspješni u očima svijeta.
Tako kad kažemo da je Karizmatska obnova za cijelu Crkvu, mislimo na njen kler i laike. Ne smije biti pod dominacijom laika jer bi tako sprečavala kler u njihovom radu i služenju kao duhovni očevi i pastori. Također, ne smije biti pod dominacijom klera jer onda laici ne bi mogli koristiti u potpunosti Bogom dane darove i karizme za službu Bogu i nama samima. Katolička karizmatska obnova je očito dar cijeloj Crkvi.
Svima treba snaga Duha Svetoga a mi drugima možemo pomoći da ju prime jer iz iskustva znamo koliko Otac želi izliti svoj Duh na nas. Kako je Isus to rekao: “..koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!" (Luka 11:9-15).
Pozvani smo upućivati na te zanemarene duhovne izvore koji su svima pristupačni te koje treba prilagoditi tako da ljudi mogu rasti u pouzdanju i biti opremljeni da djeluju za Boga i ljude.

Moje peto pitanje je:
Koji su ciljevi Katoličke karizmatske obnove?

Ciljevi Katoličke karizmatske obnove su jednaki ciljevima same Crkve i vrlo su dobro opisani u uvodu Statuta ICCRS. Obnova traži obraćenje, spasenje i posvećivanje svih ljudi i njihovo ujedinjenje u djelotvornu zajednicu Božjeg naroda (preuzeto iz jedne druge izjave ICCRS-a). Katolička karizmatska obnova želi da svako djelovanje u Crkvi bude temeljeno na razumijevanju Božjih nakana i planova, ne naših vlastitih ideja. Već sam ranije rekao da želimo vidjeti promjene u životima kroz snagu Duha Svetoga no iako Obnova stavlja poseban naglasak na ulogu Duha, također se koncentrira na Boga našeg Oca i Isusa, Sina Njegovog, našeg Boga i Spasitelja. To je Trinitarna obnova.
Zato je važno znati neke osnovne stvari o kršćanskom životu.
Moramo znati da je Bog Otac koji nas voli i oprašta (Rim 8:14-16)
Potreba za osobnim odnosom sa Isusom, Gospodinom i Spasiteljem (1Kor 12:3)
Potreba za osnaživanjem i neprestanom prisutnosti Duha Svetoga (Dj 1:4-5 i 8)
Važnost Svetog Pisma (2Tim 3:16-17) i sakramenata (katekizam 1131-1134)
Poziv na molitvu i slavljenje Gospodina (Dj 2:42-47)
Važnost karizmi tj. darova Duha Svetoga, koji nam pomaže u služenju Crkvi (1Kor 12:4-11)
Potreba za izgrađivanjem zajednice (Dj 2:42-47)
Dan nam je zadatak da evangeliziramo i svjedočimo drugima (Dj 1:8 i Mt 28:19-20)
Moramo biti sigurni da se koncentriramo na ove važne stvari, osnove naše vjere a ne da se fokusiramo na neke nove ili posebne vjerske prakse. Koliko god dobre bile, naše privatne molitvene prakse su osoban izbor i ne bi smjele biti promovirane kao dio Katoličke karizmatske obnove. Moglo bi doći do nesporazuma a oni nas odvraćaju od davanja našeg najvećeg dara Crkvi. Zbog toga se može dogoditi da nas se pripiše nekoj drugoj grupi sa drugačijim ciljevima i svrhama. Određene molitvene prakse ne mogu biti dio naših karizmatskih molitvenih susreta no potpuno su prikladne u drugim situacijama.

Što razlikuje Katoličku karizmatsku obnovu od drugih skupina u Crkvi?
Karakteristika koja nas određuje jest razumijevanje da se uloga Duha Svetoga nije promijenila od prvih stoljeća kršćanstva. Danas možemo iskusiti Njegov izljev, snagu i darove na isti način kako su Ga iskusili prvi kršćani. To iskustvo bi trebalo biti normativno za Crkvu danas. Dokaz autentičnosti iskustva ne ovisi prvenstveno o analizi samog iskustva nego na proučavanju njegovog djelovanja u životima pojedinaca. U mnogim je člancima Crkva komentirala Obnovu i dobre plodove koji iz nje izlaze. Plodovi glasno govore!

Naše je sedmo pitanje:
Koje su najvažnije stvari koje mi radimo? Koji su naši darovi Crkvi?
Uvjeren sam da je daleko najvažniji dar Crkvi krštenje u Duhu Svetom. Kako je kardinal Suenens napisao 1996.:”duša pokreta – krštenje u Duhu – milost je Pentekostalnog osvježenja ponuđenog svim kršćanima”. Ova nas milost vodi u osoban, živi odnos sa Bogom – Ocem, sinom i Duhom Svetim – te nam pomaže u dostizanju svetosti. Sa krštenjem u Duhu dobijamo duhovne darove ili karizme, na koje nas Drugi Vatikanski koncil podsjeća da su: “primjerene i korisne za potrebe Crkve” (Lumen Gentium 12).
među ostalim darovima koje nudimo su molitva, slavljenje i hvaljenje, snaga govora u jezicima.
jednako je važna naša buduća vjera – imamo pouzdanje da će Bog zaista djelovati. Nažalost, ovo očekivanje često nedostaje u Crkvi – mnogi vjeruju prema Vjerovanju ali ne očekuju da će Bog zaista nešto i učiniti
Obnova je vratila Crkvi uvjerenje da Gospodin liječi i čini čuda kroz obične ljude pa smo tako bili svjedoci ozdravljenjima kroz molitvu i polaganje ruku. No također moramo priznati da je bilo više prilika kada nije došlo do ozdravljenja. Neznamo zašto Bog da zdravlje jednoj osobi a drugoj ne, no znamo da trebamo ustrajati u molitvi za bolesne.
ostali darovi koje donosimo Crkvi su radost i slavljenje – uzbudljivo je danas biti kršćanin!
želimo biti svjedoci, sigurni u znanju da nas je Nova Evangelizacija osnažila za služenje – primili smo sve što nam treba za navještanje Krista
Karizmatska obnova je pomogla oživjeti jednu od teoloških vrlina – nadu. Milijuni ljudi sada znaju sa mogu vjerovati Božjim obećanima jer On jest vjeran.
još jedan važan dar koji donosimo je glas proroštva u Crkvi i svijetu. Karizmatski dar prorokovanja jedan je od načina na koji Bog s nama razgovara. U našem materijalističkom i sebičnom društvu potrebno nam je čuti Njegov glas. Pozvani smo i govoriti i djelovati kao proroci.
Budući da je Duh u nama vrlo živ, svjesni smo potrebe za posredovanjem i duhovnim ratovanjem. Kroz Duh znamo da se danas vodi duhovna bitka i da smo njen dio – prepoznajemo prisutnost zlih duhova jednako kao i Duha Svetoga. Zato imamo ulogu i zadatak braniti Crkvu od zlih sila protiv kojih se ne mogu boriti oni koji nisu svjesni duhovne borbe.
Napokon, no ne i najmanje važno, Duh nam je usadio brigu za pravdu, mir i društvena pitanja. Te su stvari važne a mi smo pozvani dati im veću važnost. Znamo da uz duhovnost moramo biti i praktični.

Koji su izazovi pred nama?

Opasnost od kompromisa
Uvijek smo u napasti biti prihvatljiviji drugima tako što manje govorimo o stvarima koje su drugima neugodne. Na što mislimo? Krštenje u Duhu, jezici, prorokovanje, ozdravljenje i evangelizacija. Nikad nesmijemo posustati pred tom napasti – pozvani smo prorokovati a život proroka nije lak. Pozvani smo služiti Crkvi a karizme koje smo primili autentično su Katoličke pa iako moramo biti senzibilni za druge nemamo isprike za kompromise. Ne smijemo se okrenuti sigurnosti nekadašnjih vremena jer riskiramo čuti slične riječi koje je Pavao uputio Galaćanima: “Vi budalasti karizmatici! Da li ste provodili zakon pa ste zato dobili Duha ili zato što ste povjerovali ono što vam je bilo navješteno? Da li ste toliko nepromišljeni da samo izvana promatrate ono što ste započeli u Duhu?”

Institucija i karizma
Moramo paziti da osiguramo zdravu ravnotežu i napetost između karizmatske i institucionalne dimenzije života u Crkvi. Magisterium postoji da bi nas vodio – trebamo biti vjerni Crkvi. Na prvom smo mjestu katolici, na drugom karizmatici. Nema natjecanja između institucionalne i karizmatske dimenzije u životu Crkve – oboje su izuzetno bitni. Potrebna nam je formacija u Crkvi no trebamo izbjeći opasnost da nas vode samo osobna, nadnaravna iskustva. Trebamo biti pažljivi da ne postanemo uskogrudni i s pogledom samo prema unutra; podignimo oči i pogledajmo veću sliku u Crkvi i svijetu. Bez institucije nedostajao bi red i zavladao bi kaos no jednako tako bez karizmatske dimenzije bilo bi vrlo malo života u Crkvi. Potrebno je oboje.

Ekumensko putovanje
Znamo da je Crkva posvećena ekumenskom putovanju te su Papa Pavao VI i Ivan Pavao II naglasili važnost našeg doprinosa ekumenizmu. Budući da dijelimo iskustvo krštenja u Duhu sa Protestantima, Pentekostalcima i ne-denominacionalnim kršćanima, imamo važnu ulogu u izgradnji snažnog ekumenskog prijateljstva. No da bismo to učinili, potrebno nam je utvrditi svoj Katolički identitet. Na prvom smo mjestu Katolici, na drugom ekumenisti.

Natjecanje i podjele
Među nama nesmije biti natjecanja niti sa bilo kojom skupinom u Crkvi. U mnogim zemljama naša povijest nije nešto čime se možemo ponositi već nešto zbog čega se moramo kajati. Još uvijek postoji previše podjela u Katoličkoj karizmatskoj obnovi – ona potkopava naše svjedočanstvo u Crkvi. Trebamo se suočiti sa našim podjelama.

Grijeh oholosti
Na poslijetku, neprestano se trebamo čuvati oholosti. Bog je izlio svoje darove na nas, ne zato jer ih zaslužujemo, nego zato što trebamo služiti drugima. Trebamo ih ponizno prihvatiti i koristiti ih kako nas On uputi. Nikad nesmijemo zaboraviti da biti kršten u Duhu znači shvatiti da u svemu trebamo živjeti ne po sebi i samo uz svoje napore nego po Božjoj providnosti života i snage u Kristu, koju dobijamo kroz Duha Svetoga.

Gdje smo danas, nako 36 godina?
Danas ponizno stojimo u srcu života Crkve – prihvaćeni smo kao članovi obitelji. Mi nismo neka rubna para-crkva – mi smo živo srce Crkve. Ako ikad sumnjamo u to, samo trebamo pročitati što su Papa Pavao IV i Ivan Pavao II rekli o Katoličkoj karizmatskoj obnovi (pogledajte “Tada Petar ustade” koju je izdao ICCRS).
Sveta Stolica je prihvatila ICCRS (International Chatolic Charismatic Renewal Service) kao tijelo koje promiče katoličku karizmatsku obnovu sa nadležnom osobom u skladu sa Kanonom 116. Većina Biskupskih konferencija prihvatila je katoličku karizmatsku obnovu na ovaj ili onaj način a neke su Nacionalne Službe, Odbori i Zajednice zatražile i dobile Statute. Prešli smo iz djetinjstva i adolescencije u zrelost srednjih godina – sada nam je 36 godina. No nismo izgubili mladenački žar – i dalje smo puni entuzijazma i predanja – no nismo više toliko površni ni nevini. Papa Ivan Pavao II nas je pozvao na “crkvenu zrelost” što znači da trebamo preuzeti svoju punu ulogu u životu Crkve. Suočavali smo se sa razočaranjima i mnoge su naše nade neostvarene. No sada znamo da većina ljudi nije spremna riskirati i prihvatiti puninu života u Duhu, bez obzira što mi njima rekli ili učinili. Trebamo ustrajati u molitvi i prihvatiti činjenicu da ih jedino Bog može pomijeniti.

Doživjeli smo prisutnost i nadnaravnu snagu Duha Svetoga koji djeluje u nama i kroz nas – znamo tko smo u Kristu i što on čini za nas. Želimo podijeliti prekrasna svjedočanstva. Vidjeli smo oko sebe zadivljujuće stvari – izliječene ljude, promijenjene živote, duhovno mrtve ljude kako oživljuju i najteže ljude koji postaju najdivniji. Učinili smo i mnoge pogreške, no naučili smo mnogo iz njih i postali mudriji.

Razumijemo važnost dobre poduke i formacije koje nas pripremaju za daljnje djelovanje u životu Crkve. Vrlo dobro znamo da je naš poseban poziv podučavanje i pomaganje krštenju u Duhu. To je naš primaran dar Crkvi – posebna milost koa je dana Katoličkoj Karizmatskoj obnovi. Također znamo da smo prema Papi Ivanu Pavlu II u prvim redovima te navještamo evanđelje zajedno sa braćom i sestrama iz novih crkvenih pokreta i zajednica. Dao nam je misiju, uvečer uoči Pedesetnice 1998., ispred crkve Svetog Petra:
“Danas, sa ovog trga, Krist nam svima ponavlja: ‘Idite po cijelom svijetu i navješćujte evanđelje svakom stvorenju’ (Mk 16:15) On računa na svakoga od vas, Crkva računa na svakoga od vas. Gospodin nas ohrabruje: ‘Biti ću s vama do svršetka svijeta’ (Mt 28-20). Amen!”

Prigrlimo tu misiju zajedno sa svim crkvenim pokretima i novim zajednicama, no budimo pažljivi kako bi i nadalje djelovali karizmatski i proročki. Kakva je korist od Karizmatske obnove bez karizmi? To bi bilo kao da sol izgubi slanost – "Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." (Mt 5:13)

I tako smo došli do posljednjeg pitanja. Kao jedan od voditelja ovog divnog Božjeg djela, i sam sam se često znao zapitati:

Da li je moja uloga i vodstvo u Karizmatskoj obnovi nešto čime se mogu prestati baviti kada mislim da više ne mogu?

Ne vjerujem da je Božji poziv nešto na što možemo i nemoramo odgovoriti kako nam se svidi. Nije na nama da Bogu vraćamo pomazanje koje nam je dao. Za kršćane ne postoji ‘umirovljenje’. Naravno, s vremena na vrijeme kretat ćemo se od jedne do druge odgovornosti – možda čak i na niže razine. Jednog dana Bog može od nas zatražiti da se povučemo iz vodstva – no to je na Njemu da odluči, ne na nama. No naš je zadatak podučiti nove vođe i dati im odgovorne pozicije da bi se rad nastavio. Povjereno nam je nešto izvanredno. To je Božji dar nama – nije pod našom kontrolom, ne možemo s njim činiti kako nam se svidi niti ga možemo vratiti. Kada se umorimo, sjetimo se ovih Izajijinih riječi ohrabrenja:
(29) Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga. (30) Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. (31) Al' onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se. (Iz 40:29-31)

Naša je odgovornost živjeti milosti Karizmatske obnove najbolje što možemo, vjerujući Bogu i dijeleći milosti sa svima koje susrećemo. Kako je sv. Pavao napisao Timoteju: “(6) Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku.” (2 Tim 1:6) Kada hodamo u Božjoj volji, u miru smo. Krist je umro da nam da slobodu – prihvatimo nanovo Njegov dar svaki dan i nastavimo hoditi s Njim u snazi i slobodi Njegovog Duha Svetoga.
- To činiti znači okrenuti se od sebe prema Bogu, od djela prema vjeri i od zakona prema Duhu
- To znači slušati glas i vodstvo Duha svaki dan
- To znači činiti sve s Njegovom snagom, ne vlastitom, i činiti tako radi Gospodinove slave
- To znači Bogu prepustiti snagu i kontrolu

Zaharija nas podsjeća: "Ne silom niti snagom, već duhom mojim!" - riječ je Jahve nad Vojskama” (Zah 4:6)
Hodati u Duhu znači hodati u ljubavi, slobodi i snazi Boga, ne čovjeka. Uz Božju pomoć, nadam se tako hodati do kraja mog života te se nadam da ćete i vi u vašim zemljama, po cijelome Svijetu, nastaviti činiti isto sve dok, nadam se, jednog dana svi čujemo one divne riječi: “Valjaš, slugo dobri i vjerni!...
Uđi u radost gospodara svoga!” (Mt 25:21).

© Charles Whitehead, England – September 2003
WHITEHEADChas@aol.com

Prijevod s engleskog: Zrinka Znidarčić

- 20:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.08.2010.

Vjerom pozvan, Abraham posluša

«U naša vremena, u ponovnom izljevanju Duha Pedesetnice, koje se dogodilo s II Vatikanskim Saborom, Crkva je dozrela u življoj svijesti o misijskoj naravi, kadra iznova poslušati glas Gospodina koji je u svijet šalje kao «opći sakramenat spasenja».- riječi su kojima je blagopokojni papa I.Pavao II komentirao Nove Duhove u Crkvi, nakon zavšetka rada Sinode biskupa 1987, kada je rađen osvrt na II Vatikanski i na kojoj je mnogo govora bilo o apostolatu vjernika laika. To ponovno izlijevanje Duha, dakle nije rezultat jednog događaja, koji se desio kod Pentakostalaca, a koji su naši katoločki intelektualci pokupili od njih, kao nešto onako usputno pa se to onda proširilo i u našoj Crkvi. Na II Vat. se desio sukob mišljenja između kardinala Ruffinija i Suenensa. Ruffini je zastupao mišljenje da su karizme nadogradnja svetosti, a Suenens da one nisu znak svetosti, nego da proizilaze iz sakramenta Krštenja. Vatikanska komisija je prihvatila Suenensov stav i govor o karizmama i dostojanstvu vjernika laika je uvršten u Dokumente, što je bila polazna točka od koje je Karizmatski pokret dobio svoje početne impulse (i ne samo on). Kao što Sveti Otac reče ponovni izljev Duha Pedesetnice se dogodio s II Vatikanskim kroz ono što je na njemu rečeno, a eksplozija Duha kod puka (prvi događaj zabilježen u SAD-u) se desila već nepunu godinu dana nakon njegovog završetka (mogli bismo reći slobodno : nakon prevođenja i objavljivanja na maternje jezike, te iščitavanja Dokumenata). Nešto slično, na ovim našim prostorima, se desilo i u Davoru (malo mjesto pokraj Save) gdje se profesor T. Ivančić sa svojim studentima pripremao kroz devetnicu uoči Duhova. Prva osoba koju sam čuo moliti u jezicima bila je jedna djevojka iz Ivančićeve zajednice, koju sam upoznao na seminaru u Voćarskoj (1987), a koji je predvodio pomenuti profesor, a potom sam imao prilike susresti se s tim načinom molitve na seminaru pok. o.Emilijana Tardifa u Splitu, te na duhovnim obnovama koje su organizirali naši don Božidar Medvid i Josip Marcelić. Brojni drugi evangelizatori, poput Daniel Ange-a, Daria Betancourt-a i sestre B. McKenna dali su ogroman doprinos pojavi karizmatskih gibanja (prije izbijanja rata) na ovim našim prostorima. Seminari Rufusa Perire, Jamesa Manackala i Roberta de Grandesa, u skorije vrijeme, je samo nastavak onoga što je bilo prekinuto ratnim zbivanjima kod nas, a karizmatski susreti koje javno organizira zajednica «Dobri pastir» jesu samo plod nečega što je već bilo posijano. Zajednica karizmatskog tipa u Hrvatskoj i BiH ima na stotine i one su živi kvasac obnove koja se nezaustavljivo širi. Samo na jednom malom prostoru u Lašvanskoj dolini (Bosna) ih ima oko dvadesetak.

Govoreći o uzrocima krize vjere u Crkvi, tada još prefekt Kongregacije za nauk vjere, Josef Ratzinger, u knjizi «Razgovor o vjeri», obrazlaže razloge nade nasuprot beznađu glede budućnosti Crkve: «Ono što budi nadu na razini Opće Crkve – jest pojava novih crkvenih pokreta, koje nitko nije planirao, nego su nikli spontano iz otajstva vjere. U njima se očituje nešto kao novo vrijeme Duhova u Crkvi..Mislim tu na (prvom mjestu op.) Karizmatski pokret, na Kursiljo, Fokolare, Neokatekumene i dr… Ovdje se pojavljuje novi crkveni naraštaj na koji gledam sa velikom nadom. Čini mi se divnim da je Duh još jednom jači i veći od naših programa, te da vrednuje drugačije od onoga što smo si zamišljali. Obnova se događa tiho, ali učinkovito. Stari oblici koji su se nasukali na kontradikciji samih sebe i na užitku negiranja, silaze sa scene, a novo se pojavljuje.»
Ono što još treba naglasiti vezano uz naše domaće prilike jest sljedeće: Duhovna obnova na ovim našim prostorima je uveliko bila uvjetovana situacijom u kojoj se nalazila naša Crkva u doba socijal-komunizma. Brojne zajednice širom svijeta kroz proteklih 30-tak godina su doživjele svoje nužne transformacije i (nazovimo ih tako) dječje bolesti. Sve one, manje-više, su morale proći kroz katarzu i odrastanje kako bi uopće postale prepoznatljiv znak u svijetu. Treba znati, da bi jedna skupina, pokrenuta djelom Duha, uopće postala zajednica i došla do prepoznatljivog poslanja da mora proći sve faze odrastanja…od faze orjentacije (kad je svatko dobar sa svakim), pa faze sukoba (kad se članovi upoznaju onakvim kakvi zaista jesu), faze planiranja (kad su već nadišli osobne preokupiranosti), do faze poslanja (kad karizma biva ugrađena u tijelo zajednice s konačnom svrhom da bude upotrijebljena kroz služenje za opće, a ne više osobno dobro). Karizmatski pokret je pokret Duha, dok je stvaranje udruga pokret Crkve (što ne znači da i on nije djelo Duha), no činjenica je da većina udruga nastupa s već zacrtanim , ne samo ciljevima, nego i statutima, izrađenim od strane stručnjaka. Uključivanjem u jednu od udruga vi preskačete prve dvije faze, te odmah upadate , na temelju treće (statuta), u četvrtu fazu poslanja. Naravno da je i tu potrebno jedno vrijeme provjere i da vas nosi početni entuzijazam, a faza sukoba vraća na početak i stavlja na kušnju vaše istinsko opredjeljenje, ali pitanje planiranja i poslanja nikad nije pod upitnikom, samim tim jer je već zacrtano (odgovoreno). Pitanje povjerenja / nepovjerenja je uvijek više-manje aktualno i ono se uvijek ciklično vraća i povlači i primjereno je svakom društvenom staležu, a na poseban način i ovom našem unutar-crkvenom dinamizmu, koji zahtjeva uvijek opreznost i provjeru od strane svih, a posebno od onih kojima je povjerena ta teška i odgovorna zadaća da rasuđuju, sve provjeravaju, zle sjene se klone, a dobro prihvate, te potom to isto ugrade.
Primjera radi, treba spomenuti jednu situaciju, u kojoj se našla naša Crkva, kada je biskup Komarica nakon povratka sa Sinode biskupa u Rimu 1987. bio pozvan od strane jednog visokog partijskog dužnosnika, koji mu je rekao da niti ne pomišlja u djelo sprovesti ono što je zaključeno na toj Sinodi, a na kojoj je raspravljano o apostolatu laika i nakon koje je I.Pavao II izdao onu svoju poznatu pobudnicu «Christifidelis laici». Isti član zakona o vjerskim zajednicama je bio drugačije tumačen u BiH, a drugačije u Hrvatskoj. Dok je u Hrvatskoj tada postojalo sedam Teoloških instituta, na kojima su se mogli obrazovati laici, u BiH je sljedeće godine ukinut i jedan jedini (Mostar), a koji je radio svega mjesec dana (nakon toga je preimenovan pod nazivom «Vjeronauk za odrasle», a studenti su potajno zadužili zagrebačke indekse). Što svim ovim želim reći? Pa to da okolnosti u kojima se moglo nešto organizirano raditi nisu bile povoljne, te da proces obnove i formiranja laičkih zajednica u nas tek počinje da dobija svoje prepoznatljive obrise. A suprotstavljanja novom uvijek je bilo. Početne kušnje, ukoliko se na njih gleda samo kao na kušnje, nisu ništa strašno. Treba biti zahvalan i na njima, jer su samo sredstvo rasta u istini, poslušnosti, poniznosti, čistoći nakane, strpljivosti, jednostavnosti, slobodi itd…, a pomažu nam da se oslobodimo duha laži, bolesne radoznalosti, nereda, tvrdoglavosti, nametljivosti, oholosti, nestrpljivosti, navezanosti..
«U svojoj beskrajnoj ljubavi Bog je odredio dva milosna kanala za posvećenje svoje Crkve. Postoji milosni kanal kroz koji Duh djeluje «odozgo» prema dolje, a prenosi se preko znakova ustanovljenih od Krista, kao što su sakramenti, hijerarhija, učiteljstvo; a postoji i milosno djelovanje «Duha Svetog «odozdo», od baze, tj. od stanica tijela koje je Crkva. Sakramenti su tako darovi dani Crkvi, a služe za posvećenje pojedinaca, dok preko karizmi pojedinci izgrađuju Crkvu..Zanemariti jedan ili drugi kanal, značilo bi skretati s puta.»(R.Cantalamesa)
«Možda ti nemaš niti jedan od posebnih darova, ali ako imaš ljubavi, ono što posjeduješ nije malo. Ako, naime, ljubiš jedinstvo, sve što netko u njemu posjeduje, tvoje je. Odbaci zavist i bit će tvoje sve što je moje, i ako ja odbacim zavist, moje će biti ono što ti posjeduješ. Zavist dijeli; ljubav, pak, sjedinjuje. Svaka druga stvar bez ljubavi ti ne može ničemu služiti. U snazi ljubavi ti posjeduješ bez pogibli ono što drugi posjeduju s pogibelji. Ljubav umnaža karizme. A da bi se ovo dogodilo potrebno je odbaciti zavist. Treba sebe maknuti iz središta. To pretpostavlja trajno obraćanje, jer se samo tako karizme mogu sačuvati zdravima na duži rok. Ljubav, dakle, ne umanjuje važnost karizmi, nego, naprotiv, ona ih uzdiže.» (Sv. Augustin)

- 13:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 06.08.2010.

POČIVANJE U DUHU

Kao što sam već ranije spominjao, Crkva se tijekom povijesti suočavala s fenomenima interakcije između tijela, duše i uma. Čim neka psihička reakcija ima jači utjecaj na tijelo, tim rasuđivanje postaje bitno. U procesu kanonizacije Crkva je oprezna u razlikovanju atributa autentičnog posvećenja, koje se temelji na teološkim vrlinama vjere, nade i ljubavi, od onih koji se odnose na izvanjske tjelesne manifestacije, kao što je ekstaza, levitacija, stigme itd.
Pijo XII dao je vrstan primjer takve razboritosti 1940. godine prilikom kanonizacije Gemme Galgani. Obazrivo je izjavio da potvrđuje autentičnost njezine svetosti, ali ne po određenim tjelesnim fenomenima dokazanim u njezinom životu, nego baš usprkos njima, ne oklijevajući da ih poveže s određenim neurotičnim tendencijama. Ne postoji jasniji način da se kaže kako su ta dva aspekta različita.
Razboritost Crkve leži i u inzistiranju pravljenja razlike između karizmi, koje posvećuju primatelja, čineći ga ugodinim Bogu (što je značenje klasičnog latinskog izraza gratum faciens), i karizmi čiji je izravni cilj dobrobit zajednice, njezina izgradnja u konstruktivnom smislu ‘podizanja čitave zajednice’. Ovi drugi darovi nužno ne posvećuju njihova primatelja niti posrednika. Oni se daju zabadava (gratis datae) za upotrebu koja transcendira osobu i s ciljem da služi zajednici na sasvim određen način.


Izbjeći zbrku

Da bi potkrijepili nadnaravnu interpretaciju fenomena padanja, neki od njegovih zagovornika navode mistične ‘analogije’, koje, prema njihovom gledištu, pripadaju istoj vrsti fenomena. Sukladno tome uspoređuju ‘počivanje u Duhu’ sa spokojstvom duše ili čak molitvom smirenosti (stupnjem kontemplativne molitve, op. prev.). No mora se jasno kazati da govorimo o dvjema potpuno drugačijim razinama iskustava: počivanju u Duhu i spokoju duše.
Evo što sv. Franjo Saleški piše o spokoju duše:
«Duša koja se sama u sebi toliko sabrala u Bogu ili pred Bogom, često postaje toliko pažljiva prema dobroti svojega najmilijega da joj se čini kako njezina pažnja nije uopće nikakva pažnja. Tako jednostavno i nježno ona dolazi od nje. Slično biva i kod nekih rijeka. One teku tako tiho i tako ravno da oni koji ih gledaju ili koji njima plove, stječu dojam da ni ne vide ni ne čuju da se uopće išta miče, zato što se ne vidi ni najmanje talasanje, ni micanje. Taj dragi mir duše sv. Terezija od Isusa zove ‘molitvom mira’, a ta se jedva razlikuje od onoga što ona zove ‘san duševnih moći’, ako sam je ja dobro razumio» (Teotim, knjiga VI, poglavlje 8).
Usporedimo li spokoj duše s ‘počivanjem u Duhu’, odmah uočavamo da su to potpuno različita duhovna iskustva i da ih jedino povezuju slične riječi ‘spokoj’ i ‘počivanje’


Razlike

«Počivanje u Duhu» također se opisuje i kao molitva smirenosti. Upitan na moju zamolbu, irski karmelićanin o. Christopher O’Donnell, profesor mistične teologije, odgovorio mi je ovako:
«Molitva smirenosti može biti u različitim oblicima. Može biti tamna ili svjetla. Njezini opisi mogu biti varljivi. Nadalje, lako se može pobrkati molitvu sabranosti, koja se više ili manje događa u trećoj prostoriji duhovna tvrđava ili zamka duše, s molitvom smirenosti, posebno kod onih koji koji nemaju veliko iskustvo u molitvi smirenosti.
Pretpostavljam da se problem može ukratko ovako izraziti: što se postiže kad se kaže da je ‘počivanje u Duhu’, kad je autentično, nalik molitvi smirenosti?
Nema prečica prema visokoj posvećenosti i stalno primanje molitve sabranosti nužno pretpostavlja visoku svetost i veliku čistoću srca. To je upravo tako jer ljudi nisu spremni dopustiti da im se srca očiste pa im Gospodin ni ne daje tu milost.
Mogu li postojati izuzeci?
Naravno, ali ne vidim da postoji ijedan uvjerljiv dokaz koji bi sugerirao da je ‘počivanje u Duhu, kad je autentično, molitva smirenosti. Razlikovanje različitih razina molitava obično uključuje provjeru na temelju općeg životnog obrasca određene osobe. Tradicija je tu vrlo stroga. Tako Terezija ispituje rast u poniznosti, bratskoj ljubavi i povlačenju. ‘Počivanje u Duhu’ ima prečesto tendenciju da ostane bez trajne promjeneako se podvrgne provjeri šest mjeseci kasnije (Privatno pismo od 20. listopada 1982.godine).


Prosudba velikih mistika

Veliki mističari, naročito dvoje crkvenih naučitelja – sv. Terezija Avilska i sv.Ivan od Križa, osjećali su se primoranima da više puta daju izjave o tome kako su njihova mistična iskustva utjecala na njihovo tijelo. Premda različitih temperamenata, oboje su bez sumnje imali ozbiljnu suzdržanost prema učenicima koji su bili skloni preuveličavati ove usputne fenomene.

Terezija Avilska:
Tako sv. Terezija u knjizi Osnuci ovo piše o tjelesnoj slabosti i nesvjestici tijekom molitve:
«Možda ćete me pitati kakva razlika postoji između otupjelosti i ushita jer su oba ta stanja naizgled jednaka. To nije nerazumno reći, ali je nepravilno. Ushit, ili sjedinjenje s Bogom, traje kratko vrijeme, a korist od njega je neizmjerna. Ostavlja u duši velike tragove i duša ostaje okupana nutarnjim svjetlom. Tu razum ničemu ne služi. Gospodin sam djeluje na volju. U onom drugom slučaju sve je potpuno drukčije. Tijelo je zarobljeno, ali razum, pamćenje i shvaćanje ostaju slobodni. Međutim, njihovo je funkcioniranje smućeno, i ako su slučajno zaokupljeni nekim predmetom, ustrajat će sve vrijeme u tome. Mislim da duša nema nikakve koristi od ove tjelesne slabosti … Dakle, savjetujem starješicama da učine sve potrebne napore da spriječe te duge nesvjestice, jer po mom mišljenju one ne čine ništa drugo nego paraliziraju sposobnosti i osjetila i priječe ih da ispune zapovijedi duše» (Sv. Terezija Avilska, Osnuci, poglavlje 6).

Ivan od Križa:
U Usponu na goru Karmel sv. Ivan od Križa pita se koja bi se vrijednost trebala pripisati određenim fenomenima, koji djeluju na ‘naša tjelesna osjetila’, kao što su ‘viđenja osoba iz drugoga života, čujenje ‘neobičnih riječi’, osjećanje ‘miomirisa’, ‘prekrasnih okusa’ i sličnih osjetilnih utisaka, koji se primaju u mističnim stanjima, i o tome kaže:
I treba znati da, premda sve ove stvari mogu tjelesnim osjetima biti dane od Boga, čovjek ne smije nikad biti siguran, niti pristajati na njih, pače treba ih se apsolutno kloniti i ne samo ne željetiih nego ih ni ispitivati da li su dobre ili zle, jerveć zato što su izvanjske i tjelesne znak je da je manja sigurnost da dolaze od Boga. Zaista je redovit i više vlastit Bogu način da se podaje izravno duhu, i tada je za dušu veća sigurnost i veća korist – radije nego li da se podaje osjetima, u kojima obično stoji velika opasnost zbog zabluda, ukoliko tjelesni osjet u nadnaravnim milostima, koje prima, hoće da sudi o duhovnim stvarima, držeći da su onakve kako ih on opaža, dok su one toliko različite od toga koliko se tijelo razlikuje od duše i osjet od razuma. Osjeti su odviše u neznanju gledom na duhovne stvari, više nego li živinče gledom na razumske. Stoga se veoma vara onaj koji te stvari cijeni, te se stavlja u veliku opasnost da bude prevaren: u najmanju ruku bit će spriječen da napreduje u duhu.
Daljnja napomena sv. Ivana od Križa može se korisno primijeniti na fenomen o kojem ovdje govorimo: Tjelesno viđenje i utisci svih drugih osjetila, kao i bilo koja druga nutarnja saopćenja, ako su od Boga proizvode u samom času kad se doživljavaju svoj prvi učinak u duhu i ne puštaju duši vremena da se odlučuje hoće li ih primiti ili neće. Jer kao što Bog te stvari daje na nadnaravan način, bez posebne pažnje i djelovanja duše, tako bez njezina djelovanja Bog uzrokuje i učinak koji je namjeravao … kao što kad bismo na golu osobu bacili vatru, ništa joj ne bi koristilo to što bi se ona htjela, ili se ne bi htjela opeći, jer bi vatra nužno proizvela svoj učinak» (Sv. Ivan od Križa: ‘Uspon na goru Karmel’, knjiga II, poglavlje 11.)

Otac de Grandmaison:
Prije kraćeg vremena otac de Grandmaison, S.J. napisao je nekoliko redaka, koji su vrijedni i za naše doba kao poziv na razboritost. Premda o njima ne možemo govoriti da upućuju na zabranu, poput crvenog svjetla na semaforu, oni svakako služe kao žuto svjetlo ili upozorenje:
«Ekstaza – a ovdje koristim tu riječ u ograničenom smislu fenomena inhibicije, privremene neosjetljivosti, nepomičnosti i zgrčenosti mišića, iz čega proizlazi stanje ukočenosti, djelomično oslobađanje od zakona gravitacije, te automatski govor i geste – niti su privilegija niti pak moć nekom udijeljeni. Radi se o cijeni koji mističari plaćaju za svoju ljudsku slabost. Prema tome, ona se može ponoviti ili, još preciznije, izazvati različitim načinima. Postoje naravne nesvjestice zbog slabosti, zbog naglašenog koncentriranog razmišljanja, ili pretjeranih napora da se čovjek sjedini s Bogom. Postoje također demonske, patvorene i patološke ekstaze, koje su morbidni plodovi prijevare, histerije ili čak gutanja otrova poput valerijane» (Henri Bremond: Historie litteraire du sentiment religieux en France,vol.II: ‘L’invasion mystique’, Paris,p. 591).
Sada treba dalje i dublje nastaviti s našom analizom. Naime, prethodna poglavlja ovog drugog dijela ni na koji način ne pružaju potpuni odgovor na ova značajna pitanja, nego jednostavno pokazuju da većina svetopisamskih i mističnih referencija, koje smo proučili, a priori ne podupiru tvrdnje nekih da fenomen padanja pripada dugoj kršćanskoj tradiciji.

KARDINAL SUENENS

- 00:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2010.

Unatoč svemu, pa i srebrnini

"Nađe milost u pustinji narod koji uteče maču: Izrael ide u svoje prebivalište. Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost. Opet ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova. Opet ćeš se resit' bubnjićima, u veselo kolo hvatati. Opet ćeš saditi vinograde na brdima Samarije: koji nasade posade, oni će i trgati. Jer dolazi dan te će stražari vikati na brdu efrajimskom: 'Na noge! Na Sion se popnimo, k Jahvi, Bogu svojemu!'"

- 22:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 24.07.2010.

Ljudski kukolj u Božjoj pšenici (Mt 13, 24-43)

Prispodoba o kukolju postoji samo u Matejevu evanđelju. U njoj opažamo dva razdoblja prenošenja i primjenjivanja: vrijeme Isusovo i vrijeme Matejeve Crkve. Povijesni Isus njome je želio protumačiti svojim teološkim protivnicima zašto propovijeda i u postupcima odražava blagost Božju prema ljudima: u zemaljskom proputovanju nikad nije kasno obratiti se Bogu. Matejeva Crkva njome je htjela pozvati da krštenici ne podliježu panici i provokacijama opažajući žalosnu činjenicu zla u vlastitim redovima.

"Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi" (r. 24). Inicijativa dolazi od Boga njegova njiva, njegovo sjeme, i to dobro sjeme, on sije. Ljudi ne mogu svojim mudrolijama ili zlobom raspolagati Božjim kraljevstvom, ne mogu njime manipulirati. "Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode" (r. 25). Isus se ovdje oslanja na činjenicu neprijateljstva i zavisti među galilejskim seljacima njegova vremena. Nijedan se usjev nije mogao tako čuvati da ptice ne zobaju zasijano sjeme ili da neprijatelji ne zasiju po već uređenoj njivi nešto suprotno od željenog. Time Isus u svojoj realnosti nagoviješta da nema idealne ljudske i vjerničke zajednice, da se zlo ne može iskorijeniti ljudskom silom.

Sluge u retku 27 reagiraju panično: "Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao po svojoj njivi? Odakle onda kukolj?" "Neprijatelj čovjek" iz r. 28 bit će u r. 38 protumačen kao "sinovi Zloga". Zli - grčki ho poneros - jest Sotona, protivnik Boga i ljudi. I ovdje vidimo realnog Isusa koji ne zatvara naivno oči pred činjenicom zla u svijetu. Zli postoji i u svom se djelovanju služi ljudima koji toga ne moraju uvijek biti svjesni.

Zabranjujući čupati kukolj u vremenu rasta gospodar u ovoj prispodobi pokazuje da mu je stalo do rasta. Ako je "njiva svijet" a "dobro sjeme sinovi Kraljevstva" (r. 37), dužnost je Isusovih sljedbenika da pridonose rastu Kraljevstva u ovom i ovakvom svijetu. Korijenska sraslost pšenice i kukolja pokazuje da nejaka pšenica može i treba ojačati, ali i da je krhka, lomljiva. Za Matejevu Crkvu to je važna Isusova opomena. Nitko ne može biti previše siguran za svoju ustrajnost u dobru niti grešno siguran u trajnu odbačenost i neobrativost onih koji sada izgledaju kao kukolj. To podsjeća na Krstiteljev poziv farizejima: "Donosite plodove dostojne obraćenja!" (Mt 3, 8).

Reci 36-43 alegorizirana su primjena prispodobe o kukolju koja više odgovara vremenu misijskog djelovanja u Matejevoj Crkvi nego povijesnoj situaciji u Isusovu ministeriju. Matejevi krštenici i crkveni predstojnici bili su često zastrašeni otkrićem glumljenog obraćenja u vlastitim redovima. Patili su od pojave zlih u Crkvi i pitali se kakav smisao ima naše pastoralno djelovanje ako ne možemo biti zbiljski sveta Crkva Kristova. Matej odgovara oslanjajući se na Isusovu prispodobu: Isusovi sljedbenici trebaju ustrajno zasađivati kraljevstvo Božje u njivu koja je cijeli svijet, makar i opažali zlo u tom svijetu ili u vlastitim redovima. O eshatonskoj žetvi zavodnici i bezakonici bit će bačeni u oganj vječni, a pravednici će zasjati poput sunca u kraljevstvu Očevu. Ovom razrađenom primjenom Matej je također želio opomenuti nestrpljive pripadnike Crkve da nikoga ne osuđuju prije eshatonske žetve.

Spremni da nasljedujemo Božju strpljivost prema grešnicima, danas prihvaćamo odgovornost za osobni rast u kraljevstvu Božjem i zalaganje za rast Božje stvari u svijetu. U isto vrijeme, ovom misom zahvaljujemo Bogu što nas nije iščupao iz njive svijeta, nego nam daje novu šansu.


KTA


- 09:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.06.2010.

Ivan mu je ime!

KARIZMATSKA OBNOVA U CRKVI

I danas nakon tridesetak godina postojanja Katoličkog karizmatskog pokreta, vjernici se često pitaju što je to. Zato smo zamolili mr. sc. Ivu Pavića, OFM, našeg poznatog karizmatika, da za čitatelje Rheme odgovori na neka goruća pitanja koja se tiču Karizmatske obnove i pojasni neke temeljne pojmove.



Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj, zar da šuti?

RHEMA: Možete li nam reći nešto o najranijim počecima kariz matskog pokreta u Crkvi?

Fra IVO: Prvi karizmatici bili su Korinćani. Imali su brojne duhovne darove Duha Svetoga. U povijesti Crkve poznat je karizmatski pokret iz II. stoljća, montanizam, koji se slomio zbog sukoba i napetosti izmedu hijerarhijskog i karizmatskog shvaćanja Crkve. Duh Sveti djelovao je u Antunu, pustinjaku kad je osjetio poziv da napusti svijet i pobjegne u samoću. Taj je izazov urodio divnim pokretom pustinjskih otaca. Zapadno benediktinsko monaštvo, nakon pada Zapadnog rimskog carstva, karizmatski je oblik života koji živi evanđeosku radikalnost. Monaštvo se ne suprotstavlja strukturi lokalne Crkve, nego se u nju uključuje. U 12 i 13. stoljeću Duh je Sveti izazvao silnu revoluciju unutar Crkve. Prosjački redovi, karmelićani, dominikanci, franjevci i drugi, ostavljaju neizbrisiv karizmatski trag u povijesti Crkve. Svi velikani Duha iz 15. i 16. stoljeća kao što su Terezija Avilska, Ivan od Križa i Ignacije Loyolski bili su karizmatici. Oni su bili optuživani zbog
otvorenosti Duhu. Svakako treba spomenuti sporne pokrete kao što su bili: valdenzi, amorićani, jaochimiti, apostolska braća, duhovnjaci, fratičeli, beguini i Božji prijatelji. Svi su ti pokreti suzbijeni zbog neslaganja s Crkvom. U 20. stoljeću, zajedno s redovničkim kongregacijama novijeg datuma, svjedoci smo nastanka svjetovnih instituta s laicima Bogu posvećenima u svijetu. U novije vrijeme ponovio se karizmatski pokret.

RHEMA: Što je dovelo do karizmatske obnove danas i što ona želi dati Crkvi?

Fra IVO: Dat ću tri kratka odgovora. Do Katoličke karizmatske obnove (KKO) došlo je zbog teorijskog i praktičnog ateizma u srcima i umovima ljudi. Herbert Muhlen, sudionik II. Vatikanskog sabora rekao je: "Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj, zar da šuti? Božja su vremena i časovi! I dao je odgovor i dat će ga još više!" KKO je sastavni dio Crkve.
To nije, kao što neki misle, paralelna institucija u Crkvi, sekta, „crkva u Crkvi"- naprotiv, ona je blago Crkve. Ona ne želi dati Crkvi ništa nova već je podsjetiti da se koristi onom snagom koju ima. KKO želi poučiti mlade kako će primiti sakrament krizme učinkovito i poučiti već krizmane kako će doživjeti osoban susret s Isusom, kroz osobno predanje. Kad bi sakmmenat Krize bio učinkovit, smatram da bi nestalo potrebe za Katoličkom karizmatskom obnovom i molitvenim zajednicama.

Na početku nisam razumio ni prihvatao obnovu u Duhu

RHEMA: Koliko ste dugo uključeni u KKO i kad ste se prvi put susreli s karizmaticima?

Fra IVO: Aktivno sam uključen više od devet godina. Kroz to sam vrijeme slušao svjetske i domaće karizmatike, bio na njihovim seminarima, sudjelovao na različitim susretima, konferencijama i slično. Uz to sam i sam vodio seminare, duhovne obnove, duhovne vježbe, molitvene susrete, osnivao molitvene zajednice itd. Katoličke sam karizmatike prvi put susreo u Camberri, u Australiji. Bio sam student teologije. Slušao sam ih kako glasno pjevaju i slave Boga u jezicima. Na upit jedne časne sestre franjevke što mislim o tome kao teolog, odgovorio sam samouvjereno da „to nije s Božje strane" Dakle, na početku nisam razumio ni prihvaćao obnovu u Duhu. Bio sam racionalist i jedan od onih umišljenih teologa. Srećom, poslije sam promijenio mišljenje.


RHEMA: I kako ste prihvatili KKO? Je li netko utjecao na vas?

Fra IVO: Obnovu u Duhu oduševljeno sam prihvatio na duhovnom seminaru u Sarajevu koji je vodio p. Rufus Pereira. On je bio istinski Kristov svjedok. Stekao je u Rimu dva doktorata: jedan iz filozofije i jedan iz biblijske teologije. Uz to je vješt govornik. Potpuno je zahvaćen Kristom. Govorio je u snazi Duha. Puno su mi pomogle i duhvne vježbe sv. Ignacija Loyolskog u šutnji koje sam obavio, i koje i danas obavljam u svakodnevnom životu. One su mi pomogle da više ne sumnjam i da se ne opirem Duhu. Kasnije sam upoznao i mnoge svećenike, časne sestre, Bogu posvećene laike i druge osobe uključene u KKO. Mnogi su od njih imali darove Duha Svetoga: dar jezika, proroštva, tumačenja jezika, vizije, dar spoznanja, ozdravljanja... To me još više ohrabrilo da napravim "skok u vjeri" prema toj struji milosti. Danas stalno Bogu zahvaljujem na tom daru.

RHEMA: Je li bilo otpora u početcima vašega djelovanja?

Fra IVO: Bilo je jako puno otpora. Nedostatak podrške i povjerenja od mojih kolega, bez potpore od onih čiju sam potporu očekivao. Rekao bih da se taj otpor i protivljenje danas pojačava. Isus je sam rekao da ćemo biti progonjeni zbog njegova Imena. A sveti nas je Pavao na to upozorio kad je rekao u poslanici Timoteju 3,1-7: "U posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez
ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude umjesto Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile". Zar ne živimo u takvim vremenima? Mi kršćani treba da izabiremo uvijek ono što je "teže' i naviještamo Radosnu vijest, Isusa Gospodina, i u nezgodno vrijeme...Postoie 23 papinska dokumenta upudena karizmaticima

RHEMA: Službena je Crkva odobrila KKO. Kako znamo, mnogi karizmatici u svijetu doživljavaju nerazumijevanje, pa čak i određene zabrane i progone...

Fra IVO: Katolička karizmatska obnova odobrena je od Crkve, sa svim elementima „u paketu": slavljenje Boga, dar jezika i tumačenje jezika, dar liječenja i čudesa, dar spoznanja i mudrosti, molitva oslobađanja i iscjeljivanja itd. Sjedište je u Rimu. Pavao VI., Ivan XXIII., Ivan Pavao II., kao i sadašnji papa Benedikt XVI. potvrdili su Katoličku karizmatsku obnovu. I kardinal Vinko Puljić u nas u BiH-a odobrava KKO na području svoje nadbiskupije. Ako bi neki crkveni dostojanstvenik htio lokalnu crkvu izuzeti i zabraniti KKO, morao bi tražiti posebno dopuštenje Vatikana. Iz toga slijedi da oni koji progone karizmatike trebaju pokazati dokument Svete Stolice kojim se njihova lokalna Crkva izuzima. A ko nema takvog dokumenta, karizmatici se mogu bez posebnog odobrenja nesmetano uključiti i angažirati u Katoličku karizmatsku obnovu.

RHEMA: Možete li nam možda reći što su pape govorili o Katoličkoj karizmatskoj obnovi?

Fra IVO: Prigodom trećeg karizmatskog kongresa održanog 19. svibnja 1975. godine u Rimu papa Pavao VI. rekao je da je Obnova u Duhu šansa za Crkvu i za svijet" te da u njoj vidi čudo Duhova jer Duh Sveti posvećuje ljude i daruje im svoje karizme. On je istaknuo da Crkva mora postati "karizmatska i pneumatička". Ivan Pavao II. tvrdio je da je karizmatski pokret dar Duha Svetoga Crkvi i da je upravo danas najveća potreba Crkve - Duh Sveti, te da je Obnova u Duhu sreća za
Crkvu i svijet, pa prema tome i glavni oslonac za treće tisućljeće. Postoje 23 papinska dokumenta upućena karizmaticima. Benedikt XVI. danas ističe njegovu vitalnost kao jedan od putova prema Bogu. U jednoj svojoj propovijedi rekao je svećenicima da s ljubav1ju gledaju na KKO jer je utemeljitelj Obnove Duh Sveti.

RHEMA: Mnogi svećenici, Bogu posvećene osobe i laici, od kojih su neki zaista revni za Gospodina, ne mogu, prihvatiti Katoličku karizmatsku obnovu. Zašto je tako?

Fra IVO; Nisu doživjeli iskustvo krštenja u Duhu. Njih Bog ne može iznenaditi. Ne osluškuju njegove poticaje i govor u srcu.Nedostatak poniznosti, poslušnosti, čistoće, žive vjere, to je velik razlog odbijanja KKO. Mnogi misle da su na pravom putu jer su učeni, načitani... i da je to dovoljno. Isus je govorio da je "ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.' Stariji o tome nisu ništa učili na bogosloviji, pa zbog toga ne prihvaćaju Obnovu u Duhu kao ni bilo kakve druge pokrete Duha koji puše gdje hoće. Oslanjaju se na vlastite snage. Dakle - neznanje! Većina onih koji se opiru karizmatskoj obnovi nemaju svoga duhovnog vođu, ispovjednika, kao ni osoban odnos s Bogom. Problem je i teologija koja je sterilna i koju treba pročistiti. No ipak treba reći da je najveći razlog neprihvaćanja Karizmatske obnove RACIONALIZAM u glavama mnogih, koji
najviše ubija vjeru i ljubav, jer u njemu nema pobožnosti ni molitve. Jedan je kršćanski mistik rekao da RACIONALIZAM pripravlja put Antikristu. Racionalisti se moraju susresti s Bogom u svom srcu da bi mogli prihvatiti KKO.


KKO - LIJEK PROTIV ŠIRENJA SEKTA I PRAZNOVJERJA


RHEMA: Fra Ivo, koji su plodovi, kojima ste vi svjedokom, a koje donosi KKO?

Fra IVO: Ima ih jako puno. Ozdravljaju obitelji i cijele župe. Oslobađaju se plodovi Duha Svetoga: mir, ljubav, radost, blagost. Mnogi su rekli da su susreli Isusa prvi put iako ga nisu vidjeli fizičkim očima, vcć očima srca. Očituju se darovi kao npr. dar jezika, ozdravljanja, čudesa, proroštva... Budi se veća svijest o postojanju sotone i zla u svijetu i o pozivu na duhovnu borbu. U srcu imamo veću želju živjeti sakramentalnim i svetim životom. Rađa se želja za istinskim jedinstvom kršćana i služenjem drugima s više ljubavi. Nestaje tjeskoba i sumnja, pesimizam, nezadovljstvo. Rađa se želja za duhovnim vodstvom i duhovnim rastom. Svjedok sam da su mnogi dobili zvanje za posvećeni život i svećeništvo. KKO je usmjerena prema obnovi cijele osobe. Karizmatski pokret znak je moćne prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi. To je lijek protiv širenja sekta i praznovjerja.

RHEMA: Kad (karizmatik) svećenik polaže ruke na vjernike, i dok se moli nad njima, većina ljudi padne na leđa. Neki to komentiraju kao padanje u trans, ili nesviiest, ili da ljudi to samo glume. Objasnite nam taj fenomen?Što se zapravo dogodi da ljudi padnu kad svećenik na njih položi ruke?

Fra IVO: Duh Sveti želi u nama nešto napraviti. Njegovo je djelovanje kadikad tako snažno da klonemo. Riječ je o duševno-tjelesnom odgovoru na molitvu. Kad čovjek prestane misliti na sebe, te se preda djelovanju Duha Svetoga, Duh može dublje zahvatiti u njegovo srce. Možemo to nazvati'počivanjem u Duhu; 'padanjem pod silom Božjom!, 'slatko nasilje'. Netko počiva u Duhu stojeći, ili sjedeći, a netko padne. To nije ni nesvijest, ni spavanje, ni sugestija, ni trans, ni hipnoza, Čovjek koji počiva u Duhu potpuno je svjestan svega. Čuje glasove, zvukove, pjesme. Kad govori o tom fenomenu, F. MacNutt ističe: „Kao da Gospodin osobi dadne duhovnu anesteziju: Počivajući u Duhu, osoba je intenzivno usmjerena na Gospodina. Osjeti njegovu blizinu. Tijekom počivanja u Duhu događaju se mnoga ozdravljenja na fizičkoj, duhovnoj i duševnoj razini, liječenje unutarnjih rana, obraćenja, dar kajanja i različiti blagoslovi. Mnogi su svjedočili da su u trenutku počivanja u Duhu u svome tijelu osjetili vatru, trnce i toplinu u rukama. Duh Sveti tada sigurno nešto radi u duši. Milijuni ljudi iskusiti su blagodat počivanja u Duhu.

RHEMA: Vas često pojedini svećenici, bibličari, optužuju da u svojim nastupima govorite o đavlu da ga vidite u svemu? Je li to istina?

Fra IVO: To su neozbiljne i neistinite izjave. Vjerujem da postoji đavao. Nastojim svijetu reći što Biblija i tradicija Crkve uči o đavlu i kako se danas obraniti od njega. Obično oni koji đavla ne vide nigdje, niti poučavaju svijet o njegovim zamkama, taktikama, kako djeluje, meni prigovaraju da ga vidim svugdje i da ga često spominjem. Više od svega naglašavam ljubav i snagu Božju, i snagu Imena Isusova u kome pobjeđujemo. Sve moje molitve usmjerene su na to da Isus pobijedi svako zlo, da čovjek bude očišćen od grijeha, oslobođen od đavolskih zamki, izliječen od rana, jer nakon toga, primivši krštenje u Duhu, postaje dobar vojnik Isusa Krista, može se otvoriti njegovu poslanju i svjedočiti za Krista.


PROPOVIJEDATI, LIJEČITI, OSLOBAĐATI OD ZLIH DUHOVA

RHEMA: Isus u Novom Zavjetu kaže:"Tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća" (Iv 14,12-14). Zar ne bi to trebao biti put Crkve?

Fra IVO: Dok je hodao zemljom, u tri godine javnog djelovanja, Isus je propovijedao blagu vijest svaki dan, po selima i gradovima, od jutra do mraka liječio bolesnike i oslobađao ih od zlih duhova. Tu je vlast predao apostolima, kasnije sedamdeset dvojici učenika i napokon nama. Apostoli i učenici činili su iste stvari kao i Isus. Dramatična obraćenja u poganskom Rimskom carstvu posljedica su brujnih ozdravljenja i oslobođenja od zlih duhova, koja su se dagađala u Isusovo
preslavno Ime. Danas narod posebno voli svećenike koji nastavljaju to trostruko poslanje. Nije dovoljno samo propovijedati, već u ime Isusovo liječiti i oslobađati od zlih duhova. Sveci su tako liječili molitvom.

RHEMA: Možete li nam navesti primjere pojedinih svetaca koji su liječili po molitvi u Isusovo ime?

Fra IVO: Navest ću samo neke koji su osobito liječili od fizičke bolesti. Jako su popularni i poznati u svijetu braća mučenici - liječnici, sveti Kuzma i Damjan. U njihovim životopisima stoji da su po molitvi liječili slijepe, gluhe, nijeme, gubavce, hrome, opsjednute. Zatim sveti Blaž koji je liječio ljude i životinje. Danas ga zazivamo kod bolesti grla. Život svetog Franje obilovao je brojnim čudesnim ozdravljenjima. Nadaleko je poznat i omiljen sveti Antun Padovanski. Već za života zvali su ga čudotvorcem. Gospodin je potvrdio njegov apostolat brojnim čudesima i ozdravljenjima. Imao je veliku sućut prema narodu. U XV. stoljeću sveti je Rok činio mnoga čudesa u Francuskoj i Italiji. U bolnicama je molio za bolesne od kuge. Na prijelazu u XX. stoljeće poznat je blaženi brat Andrija iz Montreala koji je liječio bolesnike po zagovoru svetog Josipa. U Crkvi postoje brojne štake koje su bolesnici ostavili. One vise iznad oltara kao svjedočanstvo da ih je Isus izliječio. Danas ozdravljenja i čudesa koja su činili sveci racionalisti proglašavaju legendama.

RHEMA: Mnogi mladi nakon sakramenta potvrde napuštaju Crkvu? Zašto je tako?

Fra IVO: Krizma je sakrament zrelosti i kršćanske odgovornosti. Bog nam je dao taj sakramenat da ne "mucamo" u svojoj vjeri već da budemo Kristovi svjedoci u svijetu. Po tom sakramentu kršćanin postaje zreo da bude kvalificiran i angažiransvjedok Krista i Crkve. Žalosno je da su mnogi krišćani nakon krizme postali Jehovini svjedoci. Mnogi miadi danas nakon krizme svečano neformalno napuštaju Crkvu. Oni kažu: "Obavili smo krizmu", a nisu donijeli svjesnu odluku da pripadaju Isusu.
Sakramenti nisu ustanovljeni da se obave, već da se od njih živi. Nedavno je Slobodna Dalmacija objavila članak kako su krizmanici nakon krizme razbijali izloge, lupali lokale, divljali po gradu, demolirali autobuse. Kad se govori o krizmi, statistike u svijetu su poražavajuće.

KRIZMANICIMA SE NE PRENOSI ŽIVI PRIMJER VJERE

RHEMA: Tko je odgovoran za neučinkovitost sakramenta potvrde?

Fra IVO: Prvo ću reći da mi svećenici i svi koji radimo u pastoralu često vjernike samo sakramentaliziramo, ali ne evangeliziramo. Idemo za tim da po svaku cijenu prime sve sakramente, a s druge strane ne radimo dovoljno na tome da se zaljube u Isusa i da mu predaju svoje živote. Oni koji žele raditi drugačije, obično su ismijani i progonjeni. Znam to iz osobnog iskustva, iz predavanja vjeronauka u školama. Više puta sam bio izbacivan iz škole upravo zbog toga. Svi smo odgovorni što mladi nakon krizme ne postaju praktični vjernici. Najprije društvo u kojem živimo. Mediji su u nas još uvijek antikatolički raspoloženi. Duh komunizma još je u mnogim glavama. Zatim su odgovorni roditelji i kumovi jer krizmanicima ne prenose živi primjer vjere. A onda odgovornost leži na župnicima, vjeroučiteljima, redovnicama, svima koji rade u pastoralu, i na onima koji podjeljuju taj sakramenat. Velik problem je i to što oni koji priprmaju krizmanike nisu susreli lsusa osobno,
tako da priprema za krizmu obično prođe više izvanjski.

RHEMA: Što možete poručiti svećenicima, vjeroučiteljima, redovnicama, roditeljima, kumovima i svima onima koji pripremaju mlade za sakrament potvrde?

Fra IVO: Da budu zapaljeni Duhom Svetim. Jer kako su to lijepo rekli mnogi sveci: samo zapaljeni Duhom mogu paliti, samo oduševljeni za Isusa mogu druge oduševljavati, i samo oni koji su zaljubljeni u Isusa i koji ga nose u svome srcu mogu postći da ga i drugi uzljube. Onaj tko je zaljubljen u Isusa, najveći je bogataš. Našao je najdragocjenije blago. Njihova je dužnost da pripreme mlade da svjesno, slobodno potvrde u sv. potvrdi ono što su već primili kao djeca u
krštenju - Duha Svetoga. Kod priprave je važno krizmanicima protumačiti ne samo sedam darova Duha, već i darove o kojima govori Pavao u svojim poslanicama, osobito Korinćanima 12.

RHEMA: U zadnje vrijeme mediji, osobito televizija, prilikom najava gostovanja različitih umjetnika/glazbenika, slikara i dr. rabe izraz karizma. Mnogi naši vjernici, a osobito oni koji su doživjeli obraćenje na seminarima Obnove u Duhu pomalosu zbunjeni time. Stoga vas molimo da nam objasnite što su karizme Duha Svetoga?

Fra IVO: Karizme su posebni darovi Duha iako je Duh Sveti prvi dar jer po njemu smo povezani s Ocem i Sinom. (usp. Iv 14,16). One su dar dan svakome na korist svih. Pojam karizma dolazi od grčke riječi charis, što znači milosni nezasluženi dar."Karizma je besplatan dar ili talent Božji dan vjerniku koji služi izgradnji Crkve kao tijela Kristova (Enciklika II. vatikanskog sabora Lumen gentium 12). Redovita karizma prenosi se sakramentima, dok izvanrednu daje Duh Sveti za
određenu misiju tj. kao pomazanje za služenje drugima i za spasenje drugih. Bog je uvijek može povući. Sveti Pavao govori o devet darova: dar jezika, tumačenje jezika, dar proroštva, mudrosti, spoznaje, razlikovanja duhova, ozdravljanja, čudesa,vjere (tKor 12). Kad govori o karizmama, Drugi vatikanski sabor ističe: "Duh Sveti posvećuje, vodi i izgrađuje narod Božji ne samo preko sakramenata i svetih otajstava, nego i dijeli svakom pojedinom vlastite darove kako se njemu sviđa"
(Lumen gentium 12). Nadalje, Koncil ističe da biskupi trebaju prepoznati karizme koje imaju pojedini vjernici. Naime, svaki pojedini kršćanin ima svoju karizmu. Sveti Pavao to potvrđuje kad kaže: ja bih htio da svi budu kao ja; ali svatko ima od Boga svoj posebni dar, jedan ovakav, drugi onakav (1 Kor 7,7). Papa Benedikt XVI. istaknuo je: „Karizme mogu pokatkad biti nezgodne: ali institucija treba biti pozorna da ih ne ugasi ili uguši"

KREPOSTI I KARIZME

RHEMA: Možete li nam objasniti razliku između kreposti i karizmi?

Fra IVO: Postoje tri ulivene kreposti koje smo dobili na krštenju. To su vjera, ufanje i ljubav. Dobili smo ih izravno od Boga za svoju izgradnju, za svoje osobno posvećenje i spasenje. Kroz njih možemo ljubiti Boga i bližnjega. One se mogu razvijati kroz sakramentalan život. Kreposti nam pomažu da produbimo svoj odnos s Bogom, da mu se pribiižimo. Dok su karizme koje smo već spomenuli, a o kojima govori sv. Pavao, dane od Boga ne toliko za vlastitu izgradnju, već i za izgradnju Crkve kao tijela Kristova. Preko karizmi možemo druge vraćati prvoj Ljubavi - Bogu. Dakle, Bog nas najprije osposobljava u krepostima, a onda u nama oslobađa karizme već dobivene u sakramentima. Kreposti i karizme uzajamno su duboko povezane, iako kreposti trebaju ići uvijek ispred karizmi. One štite karizmu. Krepost znači snagu i ona se odnosi na naviku ili sposobnost osobe, dok karizme po poticaju Duha Svetoga oblikuju, pokreću i mijenjaju druge. Kreposti su
vesla na brodu koja ga pokreću vlastitom snagom, a karizme se mogu usporediti s jedrima koje pokreće vjetar, a vjetar je Duh Sveti „koji puše gdje hoće i kako hoće'.

RHEMA: Dar jezika i proroštva često je kamen spoticanja di privlačenja u KKO. Što znače za vas osobno i za Crkvu ovi duhovni darovi?

Fra IVO: Već više od devet godina molim i slavim Boga u jezicima. To je molitva srca, a ne intelekta. Molitva u jezicima veseli dušu. To je dar koji je Krist obećao apostolima kao znak koji će pratiti one koji vjeruju (Mk 16,17). Biblija ga spominje na sedamnaest mjesta. Kad ne znamo što moliti, ili kako valja, Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Po toj molitvi možemo tepati Bogu Ocu, Isusu, da ih volimo. Novi Zavjet govori nam o svrsi dara jezika: Govoriti Bogu, ne ljudima, izgrađivati smog sebe, govoriti o tajnama Božjim. (Usp 1 Kor 14,2). To je "izricanje
neizrecivoga," neiskazivog doživljaja Božje prisutnosti u duši. Riječi postaju kao šum "velikih voda", šum "ugodan, skladan, melodiozan!". Takva molitva ima zdrav, osloboditeljski i terapeutski značaj. Molitva u jezicima molitva je hvale i poklona, sinovskog predanja i radosti.Kod dara proroštva mora se dobro razumjeti što označava. Za mnoge ljude taj dar znači proricanje budućih stvari, ili događaja. Medutim, on to nije. Njegov stvarni smisao je govoriti pod Božjim vodstvom, ili Božjim nadahnućem da to svi mogu razumjeti. To je tumačenje Božje volje u konkretnoj situaciji. Dar proroštva je spoj Božjih i ljudskih elemenata. Stoga je potrebno razlučivanje samih proroštava. Onaj tko prorokuje izgovara riječi Božje ljubavi, skrbi, blagosti. Ako proroštvo plaši, ili govori što konkretno treba da činimo, potrebno je dobro ispitati je li od Boga. Proroštvo je povezano s
naviještenjem Evanđelja, uvjerljivo, snažno, osvaja kratkim i lijepim riječima. Proroštvu obično prethodi molitva u jezicima.

RHEMA: Vi u svojim nastupima često govorite o "krštenju u Duhu", "novom izljevu Duha;: Zar nismo već jedanput kršteni? Je li riječ o drugom sakramentu?

Fra IVO: Kad katolici koriste izraz "krštenje u Duhu," obično misle na preplavljenost Duhom, ili svjesno iskustvo Duha koji je već darovan u slavljenju kršćanske inicijacije. Odnosi se na prvotno buđenje sakramentalne milosti i nikako ne znači drugo krštenje. Radi se o oživljavanju krsnih voda milosti, koje smo primili na krštenju. Naime, po sakramentu krštenja svaki krštenik dobio je Duha Svetoga, ali ga je potrebno aktivirati da postane aktualan u životu. Za protestante i evangelike krštenje u Duhu Svetom čini novo djelo milosti. Kod nas katolika govori se o djelu "starom" a ipak u praksi dolazi "novo". Govori se o "izlijevanju" Duha koje ne dolazi izvana, nego iznutra poput "žive vode". Duh Sveti je već u nama po krštenju, samo ga treba osloboditi. To znači: ne radi se o primanju Duha Svetoga, već o njegovu oslobađanju u čovjeku. U svom djelu o Duhu Svetom poznati francuski teolog Rene Laurentin kaže: "Primiti izljev Duha Svetoga zapravo znači postati putpuno svjestan prisutnosti Svetoga Duha u vlastitom životu. To je djelo Duha SVetoga koje budi u nama uspavanu snagu i oživljava umrtvljene darove. Krštenje u Duhu "porađa našu vjeru", uči ufanju i donosi snagu za ljubav.

AKTIVIRANA SNAGA SAKRAMENATA

RHEMA: Kadinal Suenens, kojega je papa Pavao VI. zadužio da vodi brigu o Katoličkoj karizmatskoj obnovi, puno je pisao i govorio o kršenju u Duhu. Ima li nešto posebno u njegovu učenju?

Fra IVO: Kad govori o krštenju u Duhu, kardinal Suenens ističe: "Čini se sasvim jasno da se u mnogim katolicima karizmaticima obnovila i ponovno aktivirala snaga sakramenata krštenja i krizme. Događa se ono što se nije na neki način dogodilo kad smo bili potvrđeni. Ne radi se ovdje o novoj krizmi već se oslobađa ono što je bilo dobiveno, a zatvoreno je u nama kao u ,"hladnjaku". Sila koju smo primili u krštenju i potvrdi mora izaći iz hladnjaka, u koji smo je pospremili. U tom smislu može se reći da Duh Sveti može biti vezan u nama, blokiran, zarobljen u najdubljim dubinama našega bića
zbog grijeha, nevjere...Krštenje u Duhu aktualizira snagu krsne milosti. Takva aktualizacija milosti susreće se u Novom zavjetu. U pismu Timoteju apostol Pavao kaže: „Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temeiju proročanskih izjava, polaganjem ruku starješinskog zbora' (1 Tim 4, 14-15).

RHEMA: Kad ste vi doživjeli krštenje u Duhu, ili novi izijev Duha?


Fra IVO: U duhovnim vježbama, koje sam spomenuo, doživio sam snažan 'novi izljev Duha u duši'. Tada su se oslobodili brojni darovi koje sam već primio po sakramentima. Taj kontinuitet izlijevanja Duha i oslobađanja darova nastavio se sve ove godine. Kad sam osobno prvi put svjesno doživio to iskustvo, Bog je počeo na poseban način djelovati u mom životu. Velika je razlika između onog života prije krštenja u Duhu i poslije krštenja u Duhu. Radi se o invaziji "Duha na dušu".

RHEMA: Ako je netko kršten u Duhu i ima darove Duha,je li to znak svetosti?

Fra IVO: Ne. Biti kršten u Duhu i imati darove nije povezano sa svetošću ni s duhnom zrelošću. Krštenje u Duhu i darovi nam pomažu da imamo vrlo bliz odnos s Duhom Svetim, da brže rastemo u svetosti i da druge dovodimo do svetosti. Oni koji nisu svjesno iskusili milost krštenja u Duhu, puno sporije napreduju u svetosti života. Kroz krštenje u Duhu postajemo osjetljiviji za Duha Svetoga. Slušamo njegove savjete i vodstvo. Nakon doživljaja krštenja u Duhu jedna mi je djevojka
ovako rekla: „Sad istinski vjerujem da Bog postoji, ne onaj koji je jako daleko, već koji mi blizak. On je živ. Sad se nalazi u mom srcu". Biti kršten u Duhu uključuje nov i prisniji odnos s Duhom Svetim i s Crkvom. Izričit znak krštenja u Duhu jest ljubav.

RHEMA: Preporučujete li neku molitvu prije krštenja u Duhu?

Fra IVO: Kroz krštenje u Duhu Isus oslobađa u nama silu Duha kad mu se u potpunosti predamo. To je njegov dar nama. Prije molitve za ponovni izljev Duha Svetoga dobro je izmoliti molitvu sv. Ignacija Loyolskog:

Uzmi, Gospodine,
i primi
svu moju slobodu,
moju pamet
moj razum
i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si m to dao,
tebi, Gospodine, sve vraćam
Sve je tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji!
Daj mi samo svoju ljubav i milost
I to mi je dosta.

- 00:31 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2010.

Svjetlo siromašnih


Jesmo li kada šutjeli premda smo se htjeli braniti i premda su s nama nepravedno postupali? Jesmo li kada oprostili premda nismo zato primili nikakve plaće te se naše šutljivo praštanje shvaćalo kao, samo po sebi, razumljivo? Jesmo li kada poslušali ne zato što bismo morali već zbog onog Tajnovitog, Šutljivog, Neshvatljivog, kako nazivamo Boga i Njegovu volju? Jesmo li se već kada žrtvovali bez zahvale, bez priznanja, čak i bez osjećaja unutarnje zadovoljštine? Jesmo li kada bili sami? Jesmo li se kada odlučili za nešto potpuno nesebično iz najunutarnjijeg poticaja vlastite savjesti, tamo gdje ne možemo nikome više reći, nikome razjasniti, gdje je čovjek potpuno sam te zna da se odlučio za nešto što mu nitko ne može oduzeti i zbog čega je uvijek i vječno odgovoran?Jesmo li već pokušali ljubiti Boga tamo gdje nismo nošeni valom nikakvog čuvstvenog oduševljenja, tamo gdje nam se sve čini da pored takve ljubavi umiremo; gdje se ljubav ukazuje kao smrt i apsolutno poništavanje; tamo gdje nam se čini da zazivamo prazno i nekoga od koga nema uslišanja; tamo gdje nam se čini da je zapravo posrijedi strašan skok u dubinu bezdana; tamo gdje nam se čini da sve biva neshvatljivo i na prvi pogled besmisleno? Jesmo li kada bili dobri prema čovjeku od kojeg nema nikakvog odjeka zahvalnosti i razumijevanja, i onda kada ni sami nismo zadovoljni osjećajem ‘nesebičnosti’ ili osjećajem da smo bili pošteni, itd? Tražimo takva iskustva u svojem životu u kojima se upravo nama nešto takvo dogodilo. Ako ih nađemo, došli smo do iskustva duha i njegova transcedendiranja ‘ovog vremenitog svijeta’.

O iskustvu milosti – Karl Kahner

- 09:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 05.06.2010.

Žrtva ljevanica

...
Drevna kršćanska tradicija jednodušno svjedoči da je Pavao umro mučeničkom smrću te da je mučeništvo podnio ovdje u Rimu. Novozavjetni spisi nam ne donose izvješće o tome. Djela Apostolska završavaju svoja izvješća spominjući uzništvo apostola Pavla, koji je ipak mogao primati sve one koji bi mu dolazili (usp. Dj 28,30-31). Samo u drugoj Poslanici Timoteju nalazimo ove njegove proročanske riječi: "Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska" (2 Tim 4,6; usp. Fil 2,17).
Ovdje se koriste dvije slike – obredna slika žrtve te slika, iz svijeta pomorstva, popuštanja priveza pri isplovljavanju – koje na diskretan način aludiraju na događaj smrti i to okrutne smrti (to se možda jasnije vidi iz talijanskog prijevoda Biblije gdje spomenuti citat u slobodnom prijevodu glasi: "Što se pak tiče mene, samo što nisam prinio žrtvu ljevanicu, prispio je trenutak da razvijem jedra", pr.).

Prvo svjedočanstvo o svršetku svetoga Pavla dolazi nam iz prve polovice 90-ih godina prvog stoljeća, dakle nešto manje od tri desetljeća nakon njegove stvarne smrti. Riječ je, da budemo precizniji, o Pismu koje je Crkva u Rimu, sa svojim biskupom Klementom, napisala Crkvi u Korintu. U tekstu toga pisma poziva se vjernike da imaju pred očima primjer apostola i, neposredno nakon što se spominje Petrovo mučeništvo, navodi se sljedeće: "Zbog ljubomore i nesloge Pavao je bio prisiljen pokazati nam kako se postiže nagrada strpljivosti. Uhićen sedam puta, prognan, kamenovan, bio je Kristov glasnik na Istoku i na Zapadu, te je zbog svoje vjere stekao čistu slavu. Nakon što je propovijedao pravednost čitavom svijetu, i nakon što se otisnuo i do najudaljenijih krajeva na Zapadu, podnio je mučeništvo pred vladarima; tako je otišao s ovoga svijeta i prispio na sveto mjesto, postavši time najveći uzor strpljivosti" (1 Klem 5,2)
...
Papa Benedikt XVI

- 17:31 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 04.06.2010.

Korisno i dostatno - nije isto!

A naučavajući u Hramu, uze Isus govoriti: "Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? A sam David reče u Duhu Svetome: Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!' Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?" (Mk 12,35-37)



Tradicija

Protestanti tvrde da je Biblija jedino pravilo vjere, što znači da je u njoj sadržano sve što je nekome potrebno za teologiju, da je sve u njoj dovoljno jasno, te da nam nije potrebna apostolska predaja i učiteljstvo Crkve (autoritet naučavanja) kao pomoć u njenom razumijevanju. Iz njihova ugla gledanja, sva se kršćanska istina nalazi na stranicama Biblije. Sve što je izvan Biblije jednostavno nema nikakvu vrijednost, nepotrebno je ili iskrivljeno - te može odmoći nekome da se približi Bogu.

Katolici pak uočavaju da Biblija ne podržava ovakvo gledanje i da se ono zapravo već u njoj samoj pobija. Istinsko "pravilo vjere" - prema samoj Bibliji - jest Pismo i apostolska predaja kako se očituje u živom učiteljskom autoritetu Crkve, kojoj je povjereno Isusovo i apostolsko usmeno naučavanje, zajedno sa autoritetom za ispravno tumačenje Pisma.

U dokumentu Drugog vatikanskog sabora o Božanskoj objavi Dei Verbum (Riječ Božja), protumačen je odnos između Predaje i Pisma: "Sveta predaja i Sveto Pismo usko su dakle međusobno vezani i združeni. Oboje naime proistječe iz istoga božanskog vrutka i na neki se način uzajamno hraneći k istom cilju smjeraju. Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni - vođeni svjetlom Duha istine - svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetog pisma. Zato oboje valja primati i častiti jednakim čuvstvom pobožnosti i štovanja."(Dei Verbum 2,9)

No, evangelički i fundamentalistički protestanti, koji se pouzdaju u teoriju Martina Luthera sola scriptura (samo Pismo), obično će u prilog svojem polazištu navesti nekoliko ključnih redaka. Prvi je: "A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu." (Iv 20,31) Drugi je: "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban." (2 Tim 2,16-17). Prema spomenutim protestantima, ovi redci ukazuju na stvarnost teorije sola scriptura.

Nije tako, odgovaraju katolici. Kao prvo, redak iz Ivanova evanđelja odnosi se na stvari zapisane u toj knjizi (valja ga pročitati zajedno s Iv 20,30, retkom koji je prije njega kako bi se mogao vidjeti kontekst ove upitne izjave). Kada bi ovaj redak dokazivao išta, onda to ne bi bila teorija sola scriptura, nego to da je već samo Ivanovo evanđelje dostatno.

Kao drugo, redak iz Ivanova evanđelja govori nam samo to da je Biblija napisana kako bi nam pomogla vjerovati da je Isus Mesija. On ne tvrdi da je Biblija sve što nam je potrebno za spasenje, a još manje da je ona sve što nam je potrebno za teologiju. Isto tako on ne tvrdi čak ni to da je Biblija potrebna za vjeru u Krista. U konačnici, prvi kršćani uopće nisu imali Novi zavjet na koji bi se mogli pozivati. Oni su više učili iz usmene nego li iz pismene poduke. Sve do relativno nedavnih vremena, Biblija je bila nedostupna većini ljudi, ili stoga što je nisu mogli čitati ili stoga jer još nije bio izumljen stroj za tiskanje. Svi su ti ljudi bili poučeni usmenom poukom koju je Crkva prenosila iz naraštaja u naraštaj.

Slično se može reći i o Drugoj Timoteju 3,16-17. Jedno je reći da je sve bogoduho pismo "korisno", no reći da takvo što znači kako valja slijediti samo nadahnuto pismo, nešto je sasvim drugo. Osim toga, postoji još jedan dokaz protiv evangeličkih i fundamentalističkih protestanata. To je proturječje na koje nailazimo slušajući njihovo tumačenje ovog retka. John Henry Newman iznio je to 1884. godine u eseju kojeg je naslovio "Odnos bogoduhosti prema Objavi".

Newmanov dokaz

On je napisao: "Prilično je očito da ovi odlomci ne donose nikakav dokaz da je Sveto Pismo, bez Predaje, jedino pravilo vjere. Jer, premda se na kraju navodi da je Sveto Pismo korisno za te četiri stvari, ipak se ne kaže da je dostatno. Apostol [Pavao] traži pomoć Predaje (2 Sol 2,15). Štoviše, on ovdje ukazuje na pisma kojima je Timotej bio poučen u svome djetinjstvu."

"Dobar dio Novog zavjeta nije bio napisan u njegovu dječaštvu. Neke od katoličkih poslanica nisu bile napisane ni kada je Pavao napisao ovaj tekst, a nijedna knjiga Novoga zavjeta tadna nije bila stavljena u kanon biblijskih knjiga. On, dakle, ukazuje na pismo Starog zavjeta. Ako bi se ovim odlomkom moglo nešto dokazati, moglo bi se dokazati i previše, kao na primjer, da pisma Novoga zavjeta nisu nužna za pravilo vjere."

Nadalje, protestanti obično čitaju Drugu Timoteju 3,16-17 izvan konteksta. Kada se to čita u kontekstu susjednih odlomaka, može se otkriti da je Pavlovo spominjanje Pisma samo dio njegove opomene Timoteju da kao svoj vodič uzme Predaju i Pismo. To je sadržano u dva retka prije navedenog odlomka: "Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu." (2 Tim 3,14-15)

Pavao kaže Timoteju da nastavi u onome u čemu je poučen iz dva razloga: prvo, zato što zna tko ga je poučio - sam Pavao - i drugo, jer je bio poučen u pisma. Prvi od ova dva razloga direktan priziv na apostolsku predaju, usmeno poučavanje koje je apostol Pavao predavao Timoteju. Stoga protestanti moraju Drugu Timoteju 3,16-17 izvući iz konteksta kako bi stigli do teorije sola scriptura. No, kada se odlomak čita u kontekstu, postaje očito da naučava važnost apostolske predaje!

Biblija niječe da je nužna kao potpuno pravilo vjere. Pavao kaže da se mnogo kršćanskog nauka može naći u predaji koja je predana usmenom riječju (2 Tim 2,2). On nam nalaže: " Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom." (2 Sol 2,15)

Ovo su usmeno naučavanje prihvatili kršćani, kao što su prihvatili pisano naučavanje koje je došlo kasnije. Isus je rekao svojim učenicima: "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire." (Lk 10,16). Crkvi je, u osobama apostola, povjeren autoritet da naučava Kristom (po Kristu). Crkva bi trebala biti njegov predstavnik. On im je naredio: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode" (Mt 28,19).

I kako to treba učiniti? Propovijedanjem, usmenim upućivanjem: " Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom."(Rim 10,17) Crkva će uvijek biti živi učitelj. Pogrešno je ograničiti "Kristovu riječ" samo na pisanu riječ ili držati da su sva njegova naučavanja reducirana na zapise. Biblija nigdje ne podržava nijednu od ovih teorija.

Nadalje, jasno je da će Kristovo usmeno naučavanje trajati do svršetka vremena, "ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka. Ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno." (1 Pt 1,25). Valja zamijetiti da je riječ "naviještena" - to jest, usmeno priopćena. Tako će i ostati. Usmeni navještaj neće biti nadomješten zapisima, kao što je Biblija (ona će ga nadopuniti, ali ne i nadomjestiti) i neprestano će imati svoj vlastiti autoritet.

Ovo postaje jasno kada apostol Pavao govori Timoteju: "I što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti." (2 Tim 2,2) Ovdje vidimo prvih nekoliko karika u lancu apostolske predaje koja je cjelovito prenesena od apostola do naših dana. Pavao naređuje Timoteju da prenosi usmeno naučavanje (predaje) koje je primio od apostola. On je taj koji će to prenijeti ljudima koji će biti sposobni poučavati druge, te tako nastaviti lanac. Pavao izdaje ovu zapovijed nedugo prije svoje smrti (2 Tim 4,6-8) kao podsjetnik Timoteju kako treba vršiti svoju službu.

Što je Predaja (Tradicija)?

U ovoj raspravi važno je imati na umu što Katolička crkva podrazumijeva pod predajom. Naziv se ne odnosi na legende ili mitološke priče, niti uključuje prolazne običaje ili prakse koje bi se mogle promijeniti prema okolnostima, kao na primjer, izgled svećeničke haljine, posebni oblici pobožnosti prema svecima, ili čak liturgijske rubrike. Sveta ili apostolska predaja sastoji se od naučavanja koja su apostoli predali usmeno svojim propovijedanjem. Ova se naučavanja vrlo (ili možda potpuno) poklapaju s naučavanjima sadržanima u Svetom Pismu, no način njihova prenošenja je drugačiji.

Ona su predana i povjerena Crkvi (što znači njezinom službenom učiteljstvu, biskupima u jedinstvu s papom). Nužno je da kršćani vjeruju u ovu tradiciju i slijede je kao i Bibliju (Lk 10,16). Istina vjere dana je prvenstveno vođama Crkve (Ef 3,5) koji s Kristom čine temelj Crkve (Ef 2,20). Crkvu vodi Duh Sveti, koji ovo naučavanje štiti od iskrivljenja (Iv 14,25-26; 16,13).

Prenošenje vjere

Pavao ocrtava što bi to bila predaja: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima... Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete." (1 Kor 15,3.11) Apostol hvali one koji slijede Predaju: "Hvalim vas što me se u svemu sjećate i držite se predaja kako vam predadoh." (1 Kor 11,2)

Prvi kršćani "bijahu postojani u nauku apostolskom" (Dj 2,42) i prije nego što je Novi zavjet postojao. Od samih početaka, punina kršćanskog naučavanja se nalazi u Crkvi kao živom Kristovom tijelu, ne u knjizi. Crkva naučiteljica je, u svojoj usmenoj, apostolskoj predaji bila autoritet. Pavao sam navodi Isusove riječi koje je čuo iz usmene predaje: "Blaženije je davati, nego primati" (Dj 20,35).

Ova izjava nije zapisana u Evanđeljima i vjerojatno je predana Pavlu. Doista, čak su i sama Evanđelja usmena predaja koja je bila zapisana (Lk 1,1-4). Štoviše, Pavao ne citira samo Isusa. On također citira i navode iz ranokršćanskih himana, kao na primjer, u Ef 5,14. Ove i druge stvari povjerene su kršćanima "u Gospodinu Isusu" (1 Sol 4,2).

Fundamentalisti kažu da je Isus osudio predaju. Oni navode da je Isus rekao, ""A zašto vi prestupate zapovijed Božju radi svoje predaje?" (Mt 15,3). Pavao je upozorio: "Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na "počela svijeta", a ne na Krista." (Kol 2,8). No, ovi redci samo osuđuju pogrešne ljudske predaje, a ne istine koje su predane usmeno i povjerene Crkvi po apostolima. Te istine su dio onoga što se naziva apostolska predaja, koju valja razlikovati od ljudskih predaja i običaja.

Ljudske zapovijedi

Uzmimo u obzir odlomak Mt 15,6-9, koji fundamentalisti i evangelici često upotrebljavaju da obrane svoje stajalište: "Tako dokinuste riječ Božju radi svoje predaje. Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: "Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske"." Valja bolje promotriti što je to Isus rekao.

On nije osudio sve predaje. On je osudio samo one koje su obezvrjeđivale Božju riječ. U ovom slučaju, radi se o farizejima koji se pretvaraju da svoju imovinu posvećuju Hramu, te zbog toga ne uzdržavaju svoje ostarjele roditelje. Čineći tako, iskrivljuju zapovijed "Poštuj oca i majku" (Izl 20,12).

Na drugom mjestu, Isus naređuje svojim sljedbenicima da opslužuju predaje koje nisu protivne Božjim zapovijedima. "Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine." (Mt 23,2-3)

Ono što fundamentalisti i evangelici čine, na žalost, jest to da kada vide riječ "predaja" u Mt 15,3 ili Kol 2,8 ili drugdje, zaključuju da sve što se naziva "predaja" treba odbaciti. Zaboravljaju da se taj naziv upotrebljava u drugačijem smislu, kao na primjer, u 1 Kor 11,2 i 2 Sol 2,15, kako bi se opisalo ono u što bismo trebali vjerovati. Isus nije zabranio sve predaje, zabranio je samo pogrešne tradicije, bilo nauke ili prakse, koje su potkopavale kršćanske istine. Ostalo, kao što to apostoli uče, valja poslušati. Pavao je naredio Solunjanima da prionu uza sve predaje koje im je predao, bilo usmeno, bilo pismom.

Nezabludiva Crkva

Zadatak je odrediti što to sačinjava autentičnu predaju. Kako možemo znati koje su predaje apostolske, a koje čisto ljudske? Odgovor je isti kao i na pitanje kako znamo koji su spisi apostolski, a koji čisto ljudski - slušajući učiteljstvo ili naučavanje autoriteta Kristove crkve. Bez učiteljskog autoriteta Katoličke crkve ne bismo mogli sigurno znati koje su od svih onih tobožnjih knjiga Svetog Pisma doista autentične. Ako nam je Crkva otkrila kanon Svetog Pisma, isto nam tako može otkriti "kanon Predaje" ako ustanovi koje su predaje prenesene od apostola. Naposljetku, Krist je obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu (Mt 16,18) i sam Novi zavjet izjavljuje da će Crkva biti "stup i temelj istine" (1 Tim 3,15)

- 01:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.05.2010.

Pridošlica i putnik


Možda misliš o sebi kako si poput duhovnog slijepca, obnevidio uslijed buke brojnih informacija i ubrzanog tempa života. Možda misliš kako se više ne snalaziš u ovom i ovakvom svijetu, da si izašao izvan uhodane kolotečine života i da sve što činiš nema smisla.

Ne možeš se uklopiti u ovu nemilosrdnu trku za 'imati' . Kao da si pokraj puta tih događanja i ne znaš što bi, kud bi. Osjećaš svoju slabost i nemoć. Bojiš se. Počinješ sumnjati u sebe. I pitaš se, preispituješ. Uviđaš da ne možeš sam sebi pomoći, da ne možeš sam sebe spasiti. Što mi još preostaje? I u trenu shvataš da je to molitva. Da, molitva. Posustao si u molitvi. Išao si sam. Bez njega. A sada, ta spoznaja u tebi rađa tako jaku čežnju. Ne možeš je zadržati u sebi. Ona je poput krika koji prolama gustoću oblaka i para nebesa.

Poput Bartimejeva je povika koji je sjedio kraj puta u trenutku kad je Isus naišao dok je išao za Jerihon. Dižeš se i vičeš. Vapiš i preklinješ: " Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! Sine Davidov, smiluj mi se!" I nije te više strah što će drugi reći. Nije ti više stalo do 'njihove ljubavi', jer nije je ni bilo. Tek ulomci kruha ljudskog, i to od suviška. Pokušavaju te ušutkati. Oni misle da to nije dolično, nije primjereno. Oni koji su prije toga prolazili pokraj tebe ne primjećujući te, sada znaju da tako ne treba. No, ti znaš.

Ti znaš da ti samo on može povratiti izgubljeni vid, jasnoću spoznaje. Ti znaš da trebaš nadjačati buku i stisku te svjetine kako bi tvoj glas stigao do Isusa. Već ti je dosta obaziranja na tuđe komentare, kritike, zajedljivosti. Želiš s tim već jednom raskrstiti. Zapravo želiš napokon raščistiti i sa sobom i sa svijetom. Ne želiš više biti onaj koji pravi kompromise te tako čini propust za propustom. Sad ti je samo on važan. Tvoj Bog i ti. Želiš da samo on bude tvoj Kralj, a tvoje srce nepodijeljeno, samo njemu posvećeno.

Isus prepoznaje čežnju tvog srca. On se zaustavlja. Sve ostalo kao da mu postaje manje važno. Što više naređuje onima koji su 'istrčali' prije njega da ti omoguće da mu priđeš bliže. Njegov zapovjedni ton dok im se obraća daje im da to razumiju. Zato ne boj se prići mu i pokazati svoje slabosti. On je tu da ti pomogne uvijek kada osjetiš da više ne možeš, da si umoran i malaksao. Shrvan.

Ti si njegovo ljubljeno dijete. On se brine za tebe u svakoj stvari. Bliz ti je. Bliži i od tvog poimanja blizine. On je dah u tebi. Pa i kad te križ tvoj svagdanji pritisne budi miran. Dopusti da te on oplemeni. Bol uslijed svoje ograničenosti prihvati samo kao znak, reakciju, tj. pokazatelj , a ne kao osobno stanje. Uvijek postoji izlaz jer njegova providnost sve nadvisuje, a njegova volja svim upravlja, sve izvodi na dobro. Dovoljno je da mu se prepustiš u povjerenju.Ono što on očekuje od tebe jest predanje kojeg nema bez pokornosti razuma, tj. poniznosti. Ponizi se i dopusti mu da on bude Bog, a ti stvorenje, on Otac, a ti dijete. On želi tvoje srce poput djetinjeg. Želi te poučljivog i spremnog na suradnju. Svojim povjerenjem ti mu kažeš kako prihvaćaš da on zna i može bolje od tebe. Zato neka tvoji izbori budu čini ljubavi i predanja ne zato jer moraš, nego jer to želiš. On želi tvoju čežnju. Oduševljava ga to da hoćeš biti njegov i s njim kroz svu vječnost.

Zato upravi svoj pogled k visinama. Podigni pogled s blata i ovozemnih ispraznosti k njegovoj Riječi koja je iznad svega toga. Po njoj je sve nastalo. Po njoj se sve uzdržava. Ona ravna poviješću svijeta. Tvoj Kralj želi uspostaviti svoje kraljevstvo, svoje gospodstvo u tvom srcu.

Da, želi ga s ljubavlju. Želi njegovu volju, to najveće dobro za tebe. I on će doći sa svojom moći kao onaj koji, pošto te oslobodi za istinsku slobodu, poslužuje kao što to čini majka sa svojim malim djetetom. On te želi oprati i očistiti, osnažiti i osposobiti da i ti ideš i donosiš radost, mir i svijetlo ondje gdje je očaj, nemir i tama. Zato uzmi ga za ruku i slijedi ga. Budi uz njega. Budi s njim. Budi u njemu.

I kad osjetiš da si ga izgubio s vidika, da nije tu, tada slobodno viči, zovi ga glasno, svom snagom svog srca. I iznova ćeš čuti: "Što želiš da ti učinim?" Tad mu opet reci: Gospodine, da progledam, da znam što mi je činiti.
-------------------------------------

DIO PAPINOG NAGOVORA NA TEMU OZDRAVLJENJA SLIJEPCA BARTIMEJA

Draga braćo i sestre!

U današnjem evanđelju (Mk 10,46-52) čitamo kako se Gospodinu, dok je ovaj prolazio jerihonskim putovima, obratio neki slijepac imenom Bartimej, te snažno uzviknuo: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Ova molitva dotiče Kristovo srce, te se on zaustavlja, poziva ga k sebi i ozdravlja ga. Odlučujući trenutak bio je osobni, izravni susret između Gospodina i toga napaćenog čovjeka. Nalaze se jedan pred drugim: Bog sa svojom voljom da izliječi i čovjek sa svojom željom da bude izliječen. Dvije slobode, dvije volje koje se međusobno dodiruju: “Što hoćeš da ti učinim?”, pita ga Gospodin. “Da progledam!”, odgovara slijepac. “Idi, vjera te tvoja spasila!” Ovim riječima događa se čudo. Radost Božja, radost čovječja. I Bartimej, ugledavši svjetlo dana, kaže Evanđelje, “uputi se za njim”: postaje zapravo njegov učenik te s Učiteljem uzlazi prema Jeruzalemu da bi s njime sudjelovao u velikom otajstvu spasenja. Ovaj izvještaj, u svojim bitnim crtama, podsjeća na katekumenov put prema sakramentu krštenja, koje je u drevnoj Crkvi nazivano također “prosvjetljenje.”

Vjera je put prosvjetljenja. Ona kreće od poniznosti u kojoj priznajemo da nam je potrebno spasenje, te stiže do osobnog susreta s Kristom, koji poziva da ga slijedimo na putu ljubavi. Prema ovom je uzoru u Crkvi ustrojen put kršćanske inicijacije, koji pripravlja na sakramente krštenja, potvrde (ili krizme) i euharistije. U područjima koja su davno evangelizirana, gdje je prošireno krštenje djece, mladima i odraslima ponuđeno je da sudjeluju u katehezama i duhovnim obnovama koje im omogućuju da ponovno prođu putem novog, zrelog i svjesnog otkrivanja vjere, kako bi mogli potom preuzeti obvezu dosljednog svjedočenja. Koliko je važno sve što na tom polju čine pastiri i vjeroučitelji! Ponovno otkrivanje vrijednosti vlastitog krštenja u temelju je misijske zauzetosti svakoga kršćanina, jer u Evanđelju vidimo da, tko Kristu dozvoli da ga zavede, ne može ne svjedočiti kolika se radost nalazi u nasljedovanju njegovih stopa.

- 21:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 22.05.2010.

Živa riječ Evanđelja po Duhu Svetom razliježe se Crkvom


"Bog, koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova."
Dei Verbum 7.
Imao sam svojedobno, za mene, zanimljivo iskustvo pri čitanju Biblije u crkvi. Čitanja su bila poslije mise. Budući se, zbog dugačke kolone za ispovijed nisam stigao ispovjediti ni prije, ni za vrijeme mise, ostao sam u redu i nakon nje. Svećenik je i dalje ispovjedao. U trenutku kada je osoba ispred mene ušla u ispovjedaonicu, i ja se našao kao prvi u koloni, doživio sam takvo “prokazivanje” svojih grijeha da sam mislio da svi iz klupa gledaju samo u mene. Riječi Biblije, koje su se u tom trenutku čitale, su me pogađale sve do jedne.
To “prokazivanje” mi je pomoglo da se još više skrušim i ponizim, te bez kalkulacija i s dubljim kajanjem jasno izrečem svoje grijehe.
Kasnije, uz kavu s par prijatelja, iz razgovora koji smo vodili uočio sam kako su i oni bili svjesni da su se te riječi odnosile na mene.
Bile su to riječi koje su rastavljale moje kosti od moždine, a duboko su vezane uz moj karakter. (onaj lošiji dio, naravno)

- 18:47 - Komentari (36) - Isprintaj - #

utorak, 11.05.2010.

Ne budite žalosni!

Razum, ako je ponizan, pada u štovanju pred neshvatljivim, beskrajnim Bogom kličući: "Vjerujem! Vjerujem da bih te pojmio i vjera u tvoju objavu mi je svjetlost, hrana mi je da mogu "živjeti".

http://oncedelivered.files.wordpress.com/2008/07/pentecost.jpg

"U posljednjoj pouci za vas, ljudi, i osobito ljudi pretpostavljeni poučavanju istine i poučavanju u spoznaji biti Božje, tj. Ljubavi, koje ako nemate u srcu niste njegova djeca, govorio sam o pravom znanju i o nepravom znanju, ne potpuno pravom, jer se kreće predjelima ljudskog znanja. Pravo znanje nadilazi te niske, bijedne, ograničene, relativne predjele te hiti poput strijele od užarena zlata preko onoga što je ljudsko u susret vječnim istinama koje su pravo znanje ili, točnijim imenom, prava Mudrost.
Prava mudrost, nalazi se u svjetlom i žarkom središtu koje je Ljubav. Ne nalazi se u mnogom znanju ljudskih djela, i nadasve ne stječe se s mnogo raspravljanja, s dugotrajnim, pedantnim, pismoznanskim teološkim raspravama. Ne, tako se ne stječe prava mudrost, tj. Prava spoznaja onoga što je Bog, onoga što hoće Bog, onoga što se mora činiti da bi se zauvijek posjedovao Bog. Pravu spoznaju stječe onaj koji mnogo ljubi.
Onaj koji savršeno ljubi, savršeno kako odgovara čovjeku – ali savršeno ljubiti znači ljubiti svom svojom snagom – ulijeva savršenost ne samo u svoj duh, nego i u svoj um.
Jer um rasvijetljen od ljubavi savršen je um. A savršen um jest nadljudski um, tj. Um mudar po onom pravom znanju kome nije trebalo knjiga niti učenja da bi bilo u čovjeku, po onom pravom znanju što su ga Adam i Eva imali uliveno, razmjerno njihovu stanju, u blažen, čist, savršen osvit prvih dana čovječanstva, po onom pravom znanju što ga je Bog izravno ulio u stvorenje sazdano na njegovu sliku i priliku. A jedan dar te božanske slike i prilike jest znanje vječne istine, koju Bog posjeduje bez mjere a koju je čovjek morao posjedovati u mjeri dovoljnoj za njega, i koja ga je morala voditi u svim njegovim djelima i vezama učinjenima iz ljubavi prema bogu, prema bližnjemu i prema nižim stvorovima.
Kažem vam Ja, Ljubav i mudrost: manje učenosti a više ljubavi, i posjedovat ćete Mudrost.
Htjeti s ljudskom znanošću protumačiti otajstvo Boga i čudesne tokove stvaranja, razvoja, preobražavanja stvorenih stvari ludost je koja se potom izrodi u krivovjerje. Ne može se protumačiti postanak onoga što je ograničeno osim promatrajući s ljubavlju, tj. S vjerom, jer vjera nije nikada odvojena od ljubavi, tj. od Onoga koji je beskonačan.
Vjera rasvjetljuje znanost i pomaže joj da shvati. Ona je kao majčino mlijeko po kome dijete postaje sve razvijenijim bićem. Ali kao što novorođenče ne bi moglo nositi niti hraniti majku, pa niti netko odrastao, tako ni znanost ne može hraniti niti pomagati vjeru. Jer vjera je religija, a religija dopušta stvorenju, razumnome ali ograničenom, da shvati ono što je nadrazumljivo i beskonačno.
I kao što je znanost dovoljna da se stekne ograničeno znanje, mudrost, tj. Vjera i ljubav, neophodna je da se shvati ono što je nadrazumljivo i beskonačno. U vjerovanju je svjetlost. Analizirati da bi se shvatilo, raspravljalo i prihvatilo otajstvo, zato što je istraženo kao što liječnik ili odvjetnik istražuju fizičku bolest ili moralnu povredu, znači stvarati tminu i led.
Vjera nije protivna znanosti. Dapače, ljudska znanost nalazi u vjeri pomoć da protumači i dođe do otkrića i zakona svemira. Ali dok ljudska znanost bez pomoći vjere nužno mora pasti u zabludu, vjera i bez pomoći znanosti dovodi do istine i do spoznaje bitnih istina.
Ljudskom znanošću istražuju se jedino naravni zakoni i naravne činjenice. Ali kad se ljudskom znanošću hože protumačiti i istražiti nadnaravna otajstva – Bog, koji je uvijek otajstvo za čovjeka – onda se više nego do zablude dođe do nijekanja.
Razum, ta velika stvar koja čovjeka razlikuje od životinje, velik je ako se usporedi s instiktom, tim jedinim svjetlom nižih bića. Ali je malena, malena, malena stvar ako se ogleda u ispitivanju onoga što je Bog. Razum, ako je ponizan, pada u štovanju pred neshvatljivim, beskrajnim Bogom kličući: "Vjerujem! Vjerujem da bih te pojmio i vjera u tvoju objavu mi je svjetlost, hrana mi je da mogu "živjeti". Živjeti po Tebi, u tebi, s Tobom, da mogu doći k tebi i spoznati Te kako će biti dano da Te spoznaju pravednici koji će živjeti u tvome nebeskom Kraljevstvu."
Ni idealizam ni pozitivizam ne tumače Boga, Stvoreno, drugi život, niti pomažu čitati odgovore na znanstvene "zašto" zapisane u ljudskim tijelima, na stranicama nebeskoga svoda, u slojevima zemlje. Ne tumači Boga, Stvoreno, drugi život, ni ohola pamet koja hoće da sama od sebe shvati ono što je više od ljudskog razuma, niti neznanje ili poluznanje koje misli da zna i da može suditi o onome o čemu bez moga svjetla ne mogu suditi ili znati, tako da sude pravo, ni oni koji se zovu doktorima u religiji.
A ljubav tumači sve. Jer sjedinjuje s Bogom i stavlja Boga u vas, kao Gosta i Učitelja. I stoga je istinita riječ da su "pravi teolozi oni koje vodi Duh Sveti, tj. Ljubav."`1 (Iv 16,4-15)

Slatki Gost, 16. Svibnja 1948. Duhovi



`1
Iv 4Govorio sam vam ovo da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam rekao." 5A sada odlazim k onome koji me posla i nitko me od vas ne pita: 'Kamo ideš?' 6Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah. 7No kažem vam istinu: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. 8A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda: 9grijeh je što ne vjeruju u mene; 10pravednost - što odlazim k Ocu i više me ne vidite; 11a osuda - što je knez ovoga svijeta osuđen. 12Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. 13No kada dođe on - Duh Istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. 14On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. 15Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i - navješćivat će vama."

- 14:39 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 08.05.2010.

Poradi Imena njegova

Biti kršćanin znači biti neprilagođeni disident i oponent bilo da je riječ o prisutnosti svijetu, bilo u unutarcrkvenom dinamizmu. Nažalost, takvi moraju da “izgore” kako bi drugi tek po njihovoj smrti profitirali. Toliko toga mora da se slomije preko njihovih leđa kako bi istina postala bjelodana i općeprihvaćena od sredine u kojoj obitavaju. Mnogi pak od tih disidenata ne ustraju do konca biti vjerodostojni jer podlegnu utjecaju sredine kad tad. Oni koji ostanu dosljedni i vjerni Riječi moraju proći isti onaj put kojim je išao ispred njih Onaj koji je rekao da će isto progonstvo, odbačenost i nerazumijevanje i njih zadesiti, jer nije učenik veći od učitelja. Ako su Njega progonili, progonit će i njih. Zapravo je u tom u isto vrijeme i prepoznatljivost onih koji idu do kraja i govore ono što su dužni govoriti bez obzira da li se imalo razumijevanja za rečeno ili ne. Oni znaju da dijele krivnju zajedno s ostalima ako se utope u mlakost i inertnost mase koja želi ostati u “prosječnosti” budući tako osigurava sjedenje na dvije stolice. Ono što ih karakterizira jeste potpuno predanje, a to ih po automatizmu svrstava kontra onih koji još uvijek kalkuliraju i u cijeloj stvari traže osobni, a ne zajednički interes.
Onaj tko želi biti Kristov učenik ne smije stati na putu i okretati se za sobom žaleći za udobnošću i častima kojih je imao prije nego je odlučio slijediti Kristov put.
Križ je onaj štap na koji se oslanja na putu, te u isto vrijeme znak po kome se prepoznaje vjerodostojnost onog koji svjedoči za Krista.

- 10:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.04.2010.

SRETAN USKRS



Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja.
Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom, i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.
Ovo je noć kad si nekoć naše oce, sinove Izraelove, izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo.
Ovo je dakle noć kad je svjetlo ognjenoga stupa raspršilo tamu grijeha.
Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima.
Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao.
Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja.
O, divne li pažnje Božje prema nama.
O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao.
O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi.
O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.
O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao.
Ovo je noć o kojoj je pisano: I noć će sjati kao dan, i noć mi je svjetlo u radosti mojoj.
Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje.

Krist je uskrsnuo, doista!
Aleluja! Aleluja! Aleluja!


- 16:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se