kišobrani, lova, nakit & satovi

petak, 01.06.2007.

sve navedeno gubim gdje stignem.. već pri odlasku znam da ću se vratiti bez barem jedne od tih stvari, kad pada kiša bez dvije sigurno. bero skuplja za mnom nakit, mama kišobrane, lovu na žalost nitko, a satove pronalazim sama. nikome to više ne smeta, jer znaju da me ne mogu promjeniti.
tako sam i ja odlučila ne pokušavati mijenjati ljude oko sebe. koliko god to zvučalo neistinito, svi, baš svi smo mi sebični i sebe volimo najviše, neki više, neki manje. i prilično mi dobro ide, nekako sam mirnija. svijet ne možemo promijeniti pa čemu se onda živcirati.
više nejdem autom na posao. traženje parkinga, kašnjenje na posao, sve me to počelo užasno nervirati. sada svako jutro na bus, pa tramvaj. probudim se dosta ranije jer znam da mi nema druge ako želim stići na vrijeme. čak se stignem i našminkati. i duže spavam. pa bolje i izgledam. na poslu se ne živciram pa me više ni glava ne boli svaki dan. zika šećem obavezno jednom dnevno. bero je takav kakav je, jedan dan jedno, drugi dan drugo, malo se gubi sa svojim razmišljanjima ali ne uzrujavam se. jučer sam u suzama otrčala od njega jer je totalno nedokazan. i smirila sam se već nakon 5 minuta. i nisam ni pomislila na to da bi ga sad trebala zvati ili nešto da se osjećam bolje. nisam ni imala osjećaj da smo se posvađali. tako sam se i ponašala cijeli današnji dan. barem 5 puta me pitao da li je sve ok, da li sam ja ok.. uglavnom, razlog svemu je bio moj pristup novcu. i to da ne želim pitati frendice koje su mi dužne stotinjak eura već nekih 6 mjeseci. neda mu se objasnit da su mi možda ne te iste frendice ali neke druge jesu uskočile s novcima kad mi je bila frka i nikada im nisam iste trebala vraćati, već bi se mi raskusurale na neki drugi način. glupo mi je i ne želim ih pitati da mi te novce vrate jer na njih sam prestala računati onaj tren kad sam im ih dala. i on to ne može razumijeti i kaže da se on osjeća glupo. mislim u čemu je problem? jesu to njegovi novci? a s druge strane još uvijek naš zajednički život gleda kao nešto ne tako blisko sadašnjosti. super sam se nekako osjećala kada mi je to prvi put spomenuo jer se ponio nekako zaštitnički, no kada nije razgovarao sa mnom normalno tri dana zbog toga jer se ON osjeća glupavo zbog toga.. i stalno me ispituje koliko još imam novaca na računu i ovo i ono.. zadnji put kada sam dobila neku stimulaciju odmah sam jasno pohrlila prema dieselu jer sam već mjesecima maštala o širokim trapericama. on me doslovno vukao natrag u poslovnicu! a ja sam mu se čak objašnjavala zašto bi si ja kupila traperice. a opet s druge strane želi da uvijek izgledam super, obleka mu je valjda važnija stvar nego meni.. odmah se sjetim natali do nedavno kako je cijeli njen račun na dinersu bio 'moj' jer danijel nije smio znati da si je ona kupila cipele u robertu za 100 kuna i majicu u amadeusu za 70.. rekal sam si da nikada to neću dopustiti nekom frajeru pa makar me i on uzdržavao! zato me i ima na kraju krajeva, da se osjećam dobro. a ako želi da se osjećam dobro mora poštivati ono što me veseli! s druge strane, da imamo dogovor - ok, ovaj mjesec kupujemo namještaj za dbnevni boravak - pa naravno da si neću kupiti ni naušnice za 20 kuna jer se imam čemu veseliti više. ali ne, on to ne razumije, vjerojatno misli da ću štediti novce još 7 godina kako bi jednog lijepog dana mogli MOŽDA useliti u zajednički stan. i to vam je to. danas poslije posla je čekao 10 minuta na trgu moje pitanje koje uvijek postavim inače bez njega se vjerojatno nebi osjećao pozvanim što ga neki način i razumijem jer je jednostavno takav, pitanje glasi: ideš k meni? umjesto toga sam sjedila u prolazu kod pan peka, pojela pizzu i stavila slušalice na uši. pitao me želim li se prošetati do frankopanske. nije mi se dalo. i on je otišao. i evo, stigla sam nalakirati nokte i napisati nešto.. btw sutra sam model marijani na cvjetnom, prijavila se za natjecanje u šminkanju, pomalo se osjećam ko angelina iz zabranjene ljubavi :)

počela sam ovo pisati kako bih u biti spomenula da mi jutro i nije bilo toliko ravnodušno. lena je otišla u dubrovnik. trebale smo se naći kod nje jučer navečer ali ja sam papčinski instiktivno krenula prema doma. i poslala joj sms da možemo u noćnu šetnju ako je za, da mi se neda biti u zatvorenom prostoru. jer već vidim kako bi to završilo - gledale bi stare slike, otvarale zajednička pisma i svako malo završile ili u histeričnom plaču ili smijehu. htjela sam to izbjeći pod svaku cijenu, jer nikamo nas to nebi odvelo. samo bi bilo i njoj i tini i morani i meni gore. tokom noći odgovorila mi je sms-om da nije vidjela prije poruku, na neki način mi je laknulo jer se ne ljuti, i da kreće sutra u 9 ujutro pa da svratim. tješila sam se da hoću ali negdje duboko sam znala da neću otići. jer stvarno je lakše pobjeći nego se svjesno uvaljati u negativu, to sam naučila od bere. ali, došla mi je laura i odlučila sam da odem s njom do lene, tada neće biti toliki pritisak. lena se stvarno iznenadila kada smo došle, jasno, odmah je počela plakati. rekla je da plače cijelu noć. odlazi iz naših gračana, ostavlja baš SVE prijateljice.. tješi se da je to privremeno, ali ja znam da nije. sva sreća da je matko super dečko i da ima predobru familiju, nešto što ona nije nikada imala. i svi ju toliko vole, s te strane sam presretna zbog nje. sretna sam još više jer znam da ću uskoro vidjeti dubrovnik po prvi put, a i vjenčanje svoje najbolje prijateljice. svi me pitaju da li sam u depresiji. možda sam bila sat vremena u periodu od kada sam otišla od nje, tada sam čak pustila i suzu, ona me nije vidjela, samo me laura u čudu pogledala i raširila ruke sa upitnikom iznad glave: naanaa?? - do vremena kada sam otišla pod tuš i shvatila da se sve to nije moglo bolje odigrati. njoj će biti super, biti će loših dana, još lošijih, ali i onih predivnih jer znam koliko se ona i matko vole. a ako neće biti ok, ipak ja radim u turističkoj agenciji pa se u trenu mogu stvoriti na jugu hrvatske. tješim se ovim ili?

slušam beatles-e i cijeli osnovnjak mi leti pred očima i toliko bi toga sada mogla napisati, dogodovštine lene i mene ali bježim od toga jer ipak sutra ne smijem imati plačne podočnjake :) uf jesam li jaka osoba..

ne mogu a da ne spomenem i vjencija koji mi toliko fali, on je nekako totalno najbolja muška prijateljica, uvijek je kužio i mene i sebe i beru i juru i lenu i sve. ili se samo pravio jer me neopisivo voli(o). tu i tamo mu znam poslati poruku: idemo na kavu? - znajući u startu da od kave ništa. to je vjerojatno ona faza kada padate jedno drugom u zaborav pa više ne znaš što da napišeš pa eto moraš barem nešto. zaljubio se u svoje dijete u koje sam se zaljubila i ja preko mms-a i sada je buissy be roditelj.

juric je isto negdje daleko, kada se čujemo sve je super i sve je 5 ali nema tu više one bliskosti kao prije. volim ga jako i on mene ali nekako me prestalo zanimati gdje je i s kim bio vani, da li se napio i s kim se sexao. možda je i to berin utjecaj..

a nedjeljom popodne, zadnjih par nedjelja, poželim onako u trenirci i japankama otići do sesvetskog kraljevca i prošetati zika sa vinetuom i nalom i čuti što ima novog kod fundelića, svira li 'mali matek' još uvijek bubnjeve u onoj brvnari sa svojim dugokosim razbijačima, jel' mama marija napunila onu veliku zdjelu što stoji na stolu u dnevnom boravku sa 1000 različitih grickalica, da li tata mladen ima kakvu novu lovačku priču i da li se maloj ani barem malo povećalo stopalo da pokušam ući u jedne od 10ak njenih uvijek fensi cipela.. marija, natali, neda, zrinka..

jazz radi dan i noć, a i kada se nađemo pričamo uvijek o jednoj te istoj stvari pa mi to tlaka - ante čačić. makar i njeni ljubavnici dolaze do izražaja u zadnje vrijeme. no za nju i helenu sam nekako 100% sigurna da će uvijek, bez obzira na sve, biti tu. i to mi je super. jer to je ono pravo. ne vidmo se često, ali znamo pričati satima telefonom. lorena se udaljila jer ima dosta problema, totalno ju poštujem. jedva čekam naš neki izlazak, to nam je uvijek dobro išlo. pa makar sjedile na klupicama kod bilog galeba na viru, bez cuge sa vrućim slancima iz centra.

cure s faxa su bile 'preumorne' da mi dođu na rođendan.. vjerojatno im se nije sviđao ambijent. to vam sve govori.. no ne mogu reći da ih ne volim. moj grijeh valjda. gledam na to kako koji dan.

fale mi najdraži ljudi, prijatelji koji su činili mene. sada sam samo nečija cura, nečija osrednja prijateljica. nije mi loše i sretna sam ali ne onoliko koliko bih htjela i mogla biti. trebala bih imati vremena za sve, ali ja s vremenom nikako na zelenu granu.. možda kada bih se malo više potrudila.. ali tada imam osjećaj da se samo ja i trudim pa mi nije teško odustati.

| - 22:37 - ...waste your time.... (5) | print.... | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.