subota, 16.01.2010.

Ja bez tebe ne znam, ja bez tebe ne smijem...

[To ne bira pamet. Nego srce.]
Uh. Nije dobro.
Gospodin iz prijašnjeg posta. Pa, on je…čudan :D. I, jednostavno ne sada. Bilo bi tu previše suza i izgubljenih živaca i svega. Prijatelji.

Pala sam jednom i gadno je zabolilo. Dopustila sam da on utječe na mene, ali ono puno. Previše. Mislim da je on jedini koji me mogao razveseliti, razljutit, rastužiti, iživcirati u dvi minute :D. Ah. To je još uvijek tu. Ali, ne dam ja da ispliva na površinu. Nisam ga dugo vidjela. Bolje.

Ustala sam. Idemo dalje. Čovjek se ponada, napokon! Netko divan :D. ALI! Naravno. Hm. Nije lako pisati o tome. Uglavnom, pala sam opet.



Dobro. Idemo dalje. Nakon kiše dolazi sunce. Aha. Kad??
Ne znam. Nada nestaje. Nije baš u redu xD.
Od one večeri sam totalno…ajme! Previše razmišljam. Čudno je. Puno čudno. Trenutno mi treba ne znam. Sigurnost. Nekako. Više mi je svega dosta.
Eto to.

Ali. Sretna sam zbog njih :). Dvije osobe koje su zaslužile svu sreću ovoga svijeta. Lipo je to ^^.
I, stvarno sam puno sritna zbog njih :).

Da, nema me po blogu. Ma kao mala pauza. Tu sam, ali nisam :D xD. Uglavnom. Moram se dovest u red. Javljam se čim se sve sredi.
AKO se sredi.
Ah :/

:)
P.S. Znate ONAJ osjećaj? Kad vam je s nekim toliko dobro da ne možete vjerovati da vam se to događa. Kad vas netko obori s nogu u jednoj večeri. Kad... Ajme. U šta sam se uvalila :/?