Lemarchandova kutija

o ti divni sati samoće
gledam kroz prozor moje dnevne sobe
na trakošćansko jezero
i kistom u rukama dohvaćam boje
ili bojam prošlost iz sekunde u sekunde
nisam sigurna što zapravo činim
dok u drugoj sobi mračno je i
zabranjeni grafiti sjaje kao padajući meteori
ispisani našom krvlju na olinjalim plakatima
sivih zidina Gornjeg grada

o ti divni sati pripadanja
svaki trenutak tebe tako je dragocjen
kao kristalni leptiri koji lete platnima
tvoje smrznuto tijelo glumca sasvim ležerno
promatra svijet smaragdnim očima
i umom poludjele mačke

grebem kanđicama tvoju
utrobu i milujem krznenim
nanosima tvoju bol
ta poželjela sam i ostvaruje se pomislim
nije li poigravanje svijeta sa nama okruglo

zamislim li da si zmija
na rubu sam toga
da ti sve oprostim

samoća spava u zmijolikom kraju
točno na vrhu mog kista
u nemoćnom pokušaju bijega
u nepoznato