Lemarchandova kutija

Homo homini lupus est,usamljeni moj dragi.
Ali čekam te vjerno u tajnom vrtu sa mirisom limuna,
zarobljena danima tvog nedolaska,
deset samo,
i vraćaš se sa dalekog puta.
Hvala ti što si mi javio,
srce mi je na dodir tvog nevinog ukazanja
ustreptalo poput jata flamingosa.
I ja ću te čekati ovdje, vjerno.
Bez traga o tebi, bez misli o nama,
u nadi da vjeruješ
da ipak postoje bajke zarobljene u asfaltu nade.
Povezani idejom, samo idejom srušit ćemo sve prepreke
ove doline nespokoja.Vjeruj mi.
Slijedim te u vječnoj tišini,
sitnim koracima hodam uz svaku tvoju misao,
a na golom tijelu nosim samo crni kimono posut žutim narcisama,
i slikom planina u daljini.
I kada pomislim na tebe,
zadrhte opet svi pločnici Zagreba.
Čekam te ovdje jedini moj dragi...