Lemarchandova kutija

petak je i dolazi moj dragi
o srce moje pjevaj glasnije
o srce moje pjevaj sretno!

petak je i dolazi moj dragi
u ruci mu kofer od iverice
i sandale od sandalovine

i pokloni za moje mačke
i darovi za moje vukove
na nogama zveckaju mu nanožnice

petak je i dolazi moj dragi
o srce moje kucaj glasnije
o srce moje kucaj u ritmu

njegovih dlanova kucaj sretno
jer petak je i dolazi moj dragi
u kovčegu nosi leteći tepih

odletjet ćemo
odletjet ćemo!

snobovi snobovi pa zar i ovdje
gledam ih lagano dodirujem samo mislima
a sada ću vam reći o tim likovima i sjenama
iz posljednje magareće klupe

snobovi snobovi pa zar i ovdje na podiju blogerske slobode
ovdje gdje svi imamo idealan broj godina
kilograma i savršenu novoobojanu nijansu kose

dolaze u grozdovima prokleti snobovi i komentarčići
im slatki fini kao prezašećereni kakao
kao prezrelo grožđe kao ružičaste rukavice od satena
i haljinice sa mašnicama od prugaste teksture

komentarčić do komentarčića sasvim lagano misao tek
pa nećemo se valjda zamarati i napisati više od jednog retka
komentara mi smo elita tako se razlikujemo od vas jadnika
pučana misle oni

poezija proza za mase nabacane misli i šablone
unatoč šablonama ali velim vam ja dragi moji
kad skupite snage razbiti okove kad skupite snage
vidjeti drukčije blagim očima tek tada ste u hram umjetnosti
pozvani

ili jednostavno pošaljite svoje radove na lokalni recital
tresak na zemlju može biti spasonosan

pa spasite se blogerski snobovi
spasite!

još polakše od otrova koji plazi venama
polagano teku stanicama odlazećeg ljeta
dok se depresija smiješi kao jedina maskara
koju ću staviti na trepavice onako ovlaš i ženski
zamišljajući da sam još privlačna osmijehom gejše

polagano teku prolaznostima svjetla u daljini
grizem kilometar po kilometar nesređeno
drhtavo unoseći u sebe još jednu tabletu za sreću
na prepisani recept osobnog liječnika

divna je ova jesen kao utopljenik umatam se u tvoje ruke
ovisna o tebi kao o najopojnijem opijumu dok mi
kathak plesačice plešu po mislima vilovito
ogledajući plamene odsjaje u tek rođenoj lokvi mutne vode

polagano tečem tračnicama dok vlakovi razjapljuju svoje
zube gledam kako umiru umiru te ptice obješene o žice
vjetra i osjećam polaganu vrtnju zemlje dok vrtoglavica postaje
jedina moja postaja za snove

dok te čekam na rubu sumorne ulice znam napisat ću sutra
nešto ljubavno uzet ću boje i kistove onako kako osjećam
boja do boje jabuka do smokve i nahranit ću te poljupcima

zamišljam da sam još uvijek privlačna u svom jesenjem kimonu
dok korake mi brišu magle
a tirkizni suton vuče se nad našim jezerom