Lemarchandova kutija

u onom crvenom kazalištu gdje pala je tvoja maska
uštogljenog premladog gospodina na trinaesti
tvoj nagovor darovala sam ti još pulsirajuće srce
gledali smo Krležu sjećaš se zapaljeni protokom
podataka u samozapaljenju isprepletenih tamnih kosa
poželjela sam opet tvoju tajnu vještinu tisuću orgazama
ovaj puta krećem s tobom do Japana ako treba i
sa kondukterima bez tijela bez notebooka u crnoj
kožnoj torbi samo sa najdražim predmetima kojima
me slamaš u igri pripadanja uvijek sam voljela tu tvoju
muževnu lavlju crtu Crni moj Angelo crno dijete moje crne
krvi brate po uzdasima i ljubavniče po vokaciji
nađenom u grimiznom porno kinu gdje gledali smo
japanske erotske filmove zamišljajući se u glavnim ulogama
kasnije pokazao si mi da su zapravo dječja igra prema
tome što osjećaš i zato krećem s tobom od Japana do Islanda
hipnotizirana dodirom tvoje duge crne kovrčave kose
pristajem moliti te za još jednu staklenu noć i sretna sam
kao nikada prije i znam pravila tvoje igre napisao si ih
plačući nad našom sudbinom a sada gle smijemo se svima
igrokaz je završio na psihijatrijskom odjelu u sobi broj
trideseti i tri i držim te sada za ruku drhtavim dodirom
dok sjene plešu svoj titravi ples znam nepogrešivo
nas dvoje smo zapravo nemilosrdna sudbina i molit ću te
ponovo i ponovo za svaki poljubac i svaku staklenu noć
sretna što me promatraš na staklu slomljenu i tvoju