Lemarchandova kutija

kako je on znao šutjeti tako nitko šutjeti
znao nije
šutjeti sa sladoledom od limuna
i još na mnogolike zmijolike zanimljive načine
šutjeti i skidati naočale crnih okvira
u polutami kina Lika
šutjeti sjećanjem i držati me za ruku
u mračnom zagrljaju Maksimira
avangardno cinično apokaliptično
kako je on bio stopljen sa asfaltom
asfaltni momak neobični šuteći tamom
dodirivao je obris Vlaške samo jednim
potezom nemirnog apstraktnog kista
a mrzio je šutnju
oh ironije li
i nije volio šutjeti
oh ironije li
i rekao mi je kada zašutimo to znači da
nemamo što reći više jedno drugome
udaljeni daleki i sami
tako prazni i bez riječi koje bi padale
poput crnih perlica između nas a ja još
uvijek vjerujem da je bilo tako lijepo
šutjeti i držati ga za ruku tamo neke
davne godine možda je to bila
Orwelovska 1984 a možda i ova godina
ne sjećam se više jer zašutjeli smo oboje
zauvijek

ledeno razotkrivanje donosi novi nemir
kojim upravljaš poput papirnatih brodova
a ja sam samo Mansonova draga Dita
Ola!
letim na trapezu gola u cirkusu ptičje šarenom
udišem
piljevinu bola okusima predstave
u kojoj su mučili životinje
besmislenim naredbama
zabavljajući
dokone turiste i posjetioce
besplatnih kinopredstava za mrtve
zaboravljaš me prozirnu
unatoč svemu ljubav
je samo smeđi karton
masna kao burek
s mesom u običnom novinskom papiru
i olovo se utiskuje u tijesto mojeg izbezumljenog
osamljenog tijela ne miluješ me pogledom
tirkiznih očiju
ne više ne
more šumori uporno moje ime
ne više ne
gluh si za sve a zvonik zvoni sablasno našu
svadbenu melodiju dok moja crna vjenčanica
spava na dnu ormara služeći jedino
slatkim moljcima za ružičaste snove
u kojima milujem ništavilo kao
najdražeg ljubavnika
i hodam izgubljeno
ruku pod ruku sa najdražom prijateljicom
prazninom

danas sam divlja, otrovna orhideja i ime mi je
Marlene Whocares i crno zabijeljujem mirisima
i bijelo zacrnjujem grudicama svoje krvi i vidim samo
trag crvenila na tipkovnici poput svilenog konca
provlači se preko mojih bosih stopala i danas
nisam dobrodušna ( a kada uopće i jesam)
opaka sam tigrasta mačka žutih očiju i grebem te
preko ekrana i sve moje sirove misli surovo se ubadaju
u tvoje pohlepno tijelo ne ne dam se tebi zalud
ti sve tvoje nade i igrice i poeme i belladona koju mi
kapaš u lijevo oko u igri strasti vežem te za krevet
crna je moja svila i krevet se prelijeva duginim odsjajem
ljubim te vrlo studiozno dio po dio tebe i tvoje hladne
smaragdne oči sadrže prijekor i želju ovaj puta ja sam
tvoja jedina gospodarica i pravila igre su moja jer
dosta mi je čeznutljivih snova dosta mi je i previše
čekanja na tebe i zato lezi mirno i ne miči se
šire mi se nosnice proždirem te bez glasa
nemam više riječi ( za tebe više ne)
za tebe imam samo jednu sudbinu
+++
a onda se budim

ponekad pomislim da znam i mogu
ponešto napisati
o tebi o sebi o nama bivšima i budućima
ali shvatim tada da nema nas budućih
samo ostaci krvavih sjena na asfaltu
poput djece probodene buđenjem vrište tvoje ime i moje samo
šapuću dok moja krv ostaje na jesenskom lišću a tvoja ruka
grli sada neku drugu srebrnu nimfu
ja znam pouzdano da ništa ne može
vratiti prošlost ni svjetlosni konci moje ljubavi za tebe ništa
ti si jednostavno slijep i nema tu pravila više ni nade nema
više ničega nema samo tvoje vizije sumraka samo moje
loše izrežirane kazališne predstave Beccket je došao u grad
smiju mu se prosjaci i trče od njega lopovi
potrči i ti mileni hajde lako je poput oblaka
znaš li trčati za ludim crvenim tramvajima i znaš li milovati
vitke mostove u maglenu zoru osjeti kako
upisujem naša imena kao i
imena za postojanje ali kiša je prejaka ispire svijet u crnoj
simfoniji u c molu
i traži te zarobljenog u vlatima trave
i ljubi te ljubi te...jer ja
zaboravila sam
da znam ponešto napisati
ali tebe nisam zaboravila
jer nemoguće je odagnati sumornu bol
i poslati joj posljednji pozdrav
za slijedeću stanicu ugaslih vlakova
za Venezuelu

zašto si mi rekao uvijenu istinu
zašto nisi radije odabrao šutnju
zašto te nikada nema kada te opsjednuta tobom zovem
u poslijepodne u rano jutro ili večer kasnu
nikada tebe nema nikada za mene
zašto si mi rekao da je tako slatka
i da je tako voliš ljubiti između mirisa maslina i mora
i da je tako lijepa i još mračnija od mene
tražio si je našao si je tražio si je našao si
u kojem to stranom gradu razbijenih satova
odjevenu u crno crnog zagrljaja i crne duge kose
zašto mi to govoriš
ne vidiš li kako me ubijaš time
ne vidiš li kako me prekrivaš smeđom zemljom
postajem samo miris mahovine
kad zavijaju tramuntane a zvonici se uvijaju
poput trstike na rubovima snova
u sablasnoj simfoniji ti meni govoriš kako
je samoća moje prirodno stanje i bolje je
za mene ili za tebe ili za mene možda kao slutnju
neka prihvatim je kao crnu nevjestu obala
ne želim to ne želim ili možda ipak si u pravu
a more je tako blago grli me znaš
ali
zašto me ti ne grliš više
zašto je dodir dana tako bolna rana
vidiš li kako me oblijeva kiselina moje krvi
rane samo rane ostaju kao mozaična uspomena
samo ranjeno bijelo crveno tijelo i nespokoj plavog života
zašto jednostavno ne odeš od mene
zar moram slušati o tome kako si sretan
zar moram okusiti tvoje slatke misli o drugoj
zašto ne odeš samo tako bez pozdrava
odeš od mene napokon
odeš od mene napokon i
zaboraviš me u mojoj crnoj kutiji
izgubi me izgubi me izgubi me
i nek moja jedina glazba bude ova tramuntana
i dodir pijeska u tirkiznim očima
ne želim više gledati tvoje predivno tijelo
ne želim više milovati tvoje neobične misli
odlazi odlazi odlazi
ova crna kutija jedini je moj pravi dom

ubio si me svim legalnim sredstvima ubijanja
mahovinom travama začinima nemirima
i sada ležim tako sama i mrtva da mrtvija
ne mogu biti
i tvoje lažne osmijehe nosim kao kolajnu
na naborima kože koja vapi za vodom
ubio si me svojom šutnjom
prodirala je glasno kroz svaku poru moje kože
gromkim jecajima parajući svu slanost
u nespokojnoj igri traganja pronašao si
put za Mugebu
ubio si me svim legalnim metodama
i nitko ti za to neće suditi
nema tog časnog suca koji
napisat će ti pravednu presudu
i tvoj zločin doživjet će zastaru nakon
svega nekoliko godina
ubio si me svojim izborima odlascima
dolascima odlascima venecijanskim maskama
i tko zna čime sve ne pamtim više
tvoja hladna i vatrena oružja
i tako si me ubijao mjesecima i čudim se
kako to da sam nakon svega još uvijek
živa na krevetu od soli suza i mahovine

ti često odlaziš na puteve daleke
u zemlje čija imena ne znam niti izgovoriti
u egzotične krajeve koje milujem
samo začuđenim pogledom
na napuštenoj zemljopisnoj karti...
tebi je naporno kad pričam ti o tebi dosadnoj
svakodnevici računima, poslu, troškovima
tebi sve to nevažno je jer plaćaju neki bliski drugi
tvoj glas tada drhti od bijesa
postaješ dio nepoznatog svijeta različit, prekidaš me
u pola riječi ili mijenjaš temu
(ili netko baš zvoni na tvojim vratima)
save by the bell
ti misliš da osamljen si, samotan, dok oko tebe
dokono sjede tvoje fancy prijateljice
polako ispijajući šalice capuccina igrajući se
tankim bijelim prstima rubom
tek pristigle iz svojih korčulanskih vila...
i dok pričate o tome tko je ove godine
najdalje otputovao u šarenim mjehurićima
coctaila tvoje oči sjaje pomućenim sjajem...
nosi li se weltschmerz ove godine jesen/zima
2007 kao ukras?
čujem i Chanell je gotski zacrnio svoje kapute
hoćeš li i ti ljubavi
u snovima šetati sa mnom mračnim livadama
i tamo plesati poput vilenjaka
dok ubireš smrznuto cvijeće...
i ta opna tame za koju si govorio da ne postoji
opet je nikla iza bedema napuštenog grada
kao samonikli korov kojeg nema tko uništiti...
samo u snovima dodirujem tvoje
istinsko biće smrti , i kada se sama budim
ulazim dobrovoljno, poslušno, bez otpora
u vlastitu Lemarchandovu crnu kutiju
u kojoj nema mjesta za dvoje...
zarobljena sjedim, a prazan pogled jedino miluje
obrise sjena...
tko je zapravo kriv što smo zarobljenici
dvaju svjetova tako različitih?
tko je zapravo kriv što volimo crni čaj, crne igre
i crno cvijeće rođeno tek usput
zatitrano ljepotom bezvremene krinke?
tko je kriv što se nalazimo i rastajemo
već vijekovima iz početka i ponovo
igrajući istu igru obrazaca
ponovo i ponovo u reinkarnaciji naših slova
i zašto su nam pogledi uprti u isti grad
Serenissimu?
dva pjesnika, dva svijeta, dva crna cvijeta
(volim magiju brojeva a ovaj dva sliči mi
na rastanak, na mali rez nožem
koji kida niti naših slatkih iluzija)
u objavi gorčine zauvijek odbačeni
prokleti i sami u vječnoj elegiji bola

kada ugledam nehotice
odraz tvog grada u bijeloj
porculanskoj šalici
zagrljenoj listićima zelenog čaja
osjećam tajne niti Lemarchandove
kutije otimaju me trenutak poslije
nose moje tijelo na ledeni oltar astečkih
bogova i ne ne mogu se oduprijeti
poželjela sam ( u tišini)
tragala sam (nepokolebljivo)
našla sam to što želim (očekivano)
izrekla sam (čeznutljivo)
najglasnije i precizno jasno
tu svoju jedinu želju
spoznati sadržaj crne kutije
uzeti tebe za sebe
oviti se tamnim velom tajne i
zaplesati sarabande
i sada sam pogledajte me!
samo jeftina keramička balerina
na noćnom ormariću od cedrovine
zaleđena u vremenu vidite li me?
samo sam nepomični ukras
mumija sa etrušćanskim natpisom
i kisele suze cure niz moje
plastično lice i jedini moj smisao
jedino kretanje sjene je
stalni san kako šećem
osamljeno tako osamljeno
crvenim jesenskim Zrinjevcem...

po osobnom zidu zaboravljene arhitekture nesvijesti
pišem poput njega izgubljenog amnestičnog
razne rečenice zasada bez
značenja i pišem silovito da ne pobjegne misao
da ne utekne poput divlje ptice taj nadrealni pjev
u očima Dore Maar, a ne mogu reći ništa smisleno zasada
samo osjećam gorčinu slova, samo osjećam riječi tuge
gledam svoje tijelo performerice mali zarezi na bijeloj koži
služe samo kao riječno korito mojim crnim suzama
i ni čemu više
slijevaju se bez moje volje dok tuga mijenja oseku
za plimu i nadire kroz svaku stanicu mojeg usamljenog tijela
smrznuta progonjena samo slikama vlasitog ludila
jedva nalazim riječi i zaboravila sam tko je to bio
moj dragi da li je bio Japanac crnokosi anđeo bez jednog krila
ili je bio Irac crvene kose sa zelenim očima umilnih pašnjaka
ili je govorio islandski voleći zimu poput najnježnije ljubavnice
tko je bio moj jedini dragi i zašto je otišao ne sjećam se
više zajedničkih noćnih mora ni besanih dana kada
mobiteli šute ne plačem vidite ne osjećam tako sama
u mojem nepospremljenom stanu u kojeg prijatelji više ne dolaze
spuštam tamno crvene zavjese i palim samo jednu
ljubičastu svijeću sa mirisom lavande možda se prisjetim
tko je zapravo bio moj dragi i tek onda ću znati kuda dalje
kojim putem ali znam to nije onaj isti put pun
bodljikavog kamenja u Starom gradu njegovog Rovinja
to je neki drugi put i ja ga ne poznajem
ni njega ni sebe ni svog jedinog dragog

ti si noćas moj nespojivi
slavni previše slavni fotografirani progonjeni
ljubavnik i ne znam zapravo zašto me
tvoje snažne ruke tako zaštitnički grle
što nalaziš u meni kada silazim
sa prastarog javnog autobusa na otužnoj
jesenskoj stanici posutoj lišćem kao sivim pepelom
dogorene otrovne cigarete
( a menekenke te čekaju željne)
što ti znači taj dodir naših sjena
i vidim prepoznaju te nepoznata lica užareni asfalt
talking heads na sve strane
u nadrealnom kazalištu sjena što ti značim
ljubavi i zašto bacaš taj svoj
novi vrli svijet svima u glavu tako sportski i vješto
poput odbačene maramice i zašto tako radosno
dolaziš u moje odaje tame gdje
ljubičaste svijeće gore neprekidno
i gdje se jedino tišina uvlači u stare zidove crnog dvorca...
ti si moj prepopularni ljubavnik
najnježnijeg tijela i dok tvoja smeđa
duga kosa pada na moje rame i tvoje se tijelo
slijeva poput slapa kraj mojeg
govoriš mi oženjen sam a ja ti
odgovaram smiješim se znam to i ne smeta mi ništa
osim ovih ljudi sa bljeskalicama koji nas
zarobljavaju koji nam žele oteti svjetlosne niti
naših duša pobjegnimo mileni noćas
u neki mali otočni grad gdje nitko te ne poznaje
jer
tvoje ruke bit će iste za mene
i pokoji prijekorni pogled na staračkom licu
mala je cijena za dodir tvojih smeđih očiju
na mojoj dugoj crnoj haljini...