Lemarchandova kutija

mogu biti bilo što
bezimena, bezidejna, bespolna
stvorena samo od djelića tirkizne
prašine
poput mlaza vode klizim ti niz prste
manja od ljudske oraha
što pluta prepušteno oceanom
i strastvena mogu biti poput
kukca bogomoljke ili pauka crne udovice
uštrcati otrov u tvoje aristokratske
vene i razderati tvoju
skupocjenu balsku odjeću
i napraviti skandal na dvoru tvojeg ljubljenog
Kralja pojavivši se u šarenoj
odjeći dvorske lude
uzimam tu slobodu igre
samo za sebe i
sama za sebe usamljena samotna samoćom
osamljena
nesputana divlja neomeđena
i živa i mrtva i najmrtvija
mogu ploviti razigrano a opet mirno
jer poznajem tajne omjere
poznatog i nepoznatog
jer nemam ni oblika ni kosu nemam
ni obrve za milovanje nemam
(po kojima si nekoć rukom crtao galebove)
ni sjajne oči nemam ni
sjećanje na tvoje uzdahe nemam
ni crnu haljinu nemam
a i crvenu sam izgubila putem
i ništa mi nije ni potrebno
zapravo ništa
osim nježnog kista kojim ću naslikati
sve boje tame
vjeruj mi

ti ne znaš kako je
zapravo lako biti moj dragi
jer nikada nisi bio
moj hvarski ljubavnik
sa crvenom olujom
na rubu prstiju dok diraš
strastveno moje napukle usne
u mislima tvojim bludnim mislima
na tramuntanu
potajno se nadam da
su ti sve tajne jasne
i da nije potrebna ni jedna riječ
ni suvišne slike
uvijek su minimalisti dobivali
partije šaha igrajući bijelim figurama
od drva utkanog u ljeto
koje nikada ne odlazi
sa ruba sjećanja i što ti ostaje sada
samo bunilo
nemirne plahte
izgužvani snovi
jer nešto u tebi raste
nemir bez prestanka kroji
tvoj ogrtač dana ali to nešto
raste samo od sebe i za sebe
i uzalud si odlučio razumom
otići izbrisati pobrisati
zaboraviti izblijediti prerezati
otrgnuti mene iz sebe no ide li
ide li mladiću moj
napreduje li taj zaborav
o tome kako je zapravo lako
biti moj nestvarni dragi

trenutak prije znala sam što ti želim reći
no sada sam sve zaboravila
po glavi tutnje limeni bubnjari
i jesen se sprema na počinak hrastova
u daljini osjećam se okupano
stihovima slapa i puštam da kroz mene
sve protiče poteče proteče
sve tajne uspavanke i sve te prenježne
riječi koje ti neću pokloniti
iz čistog opreza divlje srne
skriveno još čekam odluku o tome
da li te volim ili te ipak ne volim
i gdje niču te odluke zapravo da li
je to samo pogled krijesnice ili
prijekorna zvonjava morskog zvonika
upitat ću pjesnike oni znaju sve tajne
zvali su ih djeca čuđenja
a nas dvoje zvat ćemo ih
djeca posrnule tame

kad mi govoriš smije se dan
nevinim osmijehom
kada brineš glasom ne znam kako
ipak razuvjeravam te da sve dobro će biti
sve na svom mjestu poslagano
uredno kao modre bočice u ljekarni
ipak volim te kada brineš
slatko je to
biti voljen samo tako
bez predrasuda
bez očekivanja
lako kao poljubac leptira

uvijeno dolazim u tvoja
zavijeno poput mačke motam se
oko tvojeg tijela
izmišljajući nova imena za dan i
noć
ubadam te u svoje tijelo
neprolazno i sveto
gradim neizgradivo
i volim naše šutnje
znaš
jako ih volim