Lemarchandova kutija




nedjelja, 01.01.2012.

nova adresa za moje prijatelje

Ako tko svrati ovdje, može me potražiti na novoj adresi:
http://y-tu-mama-tambien.blog.hr/

- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.08.2009.

nedostaje mi Lima


nedostaje mi Lima i moj šećerni
peruanski dječak od sunca neba i oceana

lice nebeskog plavetnila u monumentalnost
grada i šetnja mojim dlanovima uzduž i poprijeko
negdje oko pramena kose koji zastaje umoran
sve je kao maglovita vizija

asfaltna sumaglica nad gradom
priziva šarena sjećanja
u tehnikoloru sve je opet savršeno
kao da gledam nas u starom crno bijelom filmu
sa sretnim završetkom

ne pitam se ni jedno pitanje o smislu
ne zanima me ništa
samo plutam i lebdim ulicama
kao mjehur sapunice
bez ijedne misli bez ijedne riječi

krenula sam za usamljenim pticama
one znaju moj put
a srce ostalo je u peru orlovom
tamo negdje iznad oceana

- 20:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 03.02.2009.

dodir ptice na ramenu/mog dečka odvoze na psihijatriju












borim se protiv sna
borim se protiv riječi
borim se protiv misli
ali one nadolaze same
kao neumitnost njegovih stihova



u jutru se pitam koliko je još dana
do dolaska slikarevog
u moje naručje
njegova kosa mirno počiva na mojim rukama


kao sjećanje mrtve ptice


u mojoj viziji njegovi pramenovi
nježno padaju na moja gola ramena
poput biserne prašine zaboravljenog klesara


a onda čujem raspuknute vijesti
neće doći
on neće danas doći
isti scenario bola
gnjev udarci i bolničko vozilo
opet isto opet bolno
ta bolna vijest


zaleđene suze crnog bola slijevaju se
ponovo niz moje obraze
gnjevne suze njegovog bola
čiste asfalt od prašine
koliko je to bola u predivnom tijelu njegovom
ja to nikada neću znati


moji poljupci i dalje nježno
padaju na njegova ramena
kao mrtve ptice


njegove oči su sada prazne
ubijaju ga antidepresivima
zlatni anđeli smrti u bijelom
a njegove usne iste one koje su me ljubile
uvjeravam se tako je


samo ptica na njegovom ramenu
naslonila je glavu na vječnost







- 15:42 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 07.01.2009.

samoća spava u zmijolikom kraju











o ti divni sati samoće
gledam kroz prozor moje dnevne sobe
na trakošćansko jezero
i kistom u rukama dohvaćam boje
ili bojam prošlost iz sekunde u sekunde
nisam sigurna što zapravo činim
dok u drugoj sobi mračno je i
zabranjeni grafiti sjaje kao padajući meteori
ispisani našom krvlju na olinjalim plakatima
sivih zidina Gornjeg grada

o ti divni sati pripadanja
svaki trenutak tebe tako je dragocjen
kao kristalni leptiri koji lete platnima
tvoje smrznuto tijelo glumca sasvim ležerno
promatra svijet smaragdnim očima
i umom poludjele mačke

grebem kanđicama tvoju
utrobu i milujem krznenim
nanosima tvoju bol
ta poželjela sam i ostvaruje se pomislim
nije li poigravanje svijeta sa nama okruglo

zamislim li da si zmija
na rubu sam toga
da ti sve oprostim

samoća spava u zmijolikom kraju
točno na vrhu mog kista
u nemoćnom pokušaju bijega
u nepoznato






- 16:03 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 30.12.2008.

suparnice u kristalnoj šumi














sretoh te u šumi smrti
godine nepoznate gospodnje koje su zapamtili prosjaci
privabljena lažnim sjajem krizantema
kao mirisna mračna leptirica
željna tvoje slatke crne krvi

željela si moje pulsirajuće srce
poput osvetnice bezimene tame
zbog jednog dodira crvene svile
zbog jednog jedinog ukradenog pogleda
tamo u gradu Bezimenih Vitezova

igra poraženih djeva kao nadahnuće beznađa
ružičasta i crna haljina sa tvoje najnovije revije
glamur šarena svjetla piste lažni osmijesi i
slomljene oči koje padaju nijemo na tlo
poput šumskih kristala
i kosa rasuta poput niske bisera
na vlažnu zemlju

krv je tvoja sada moja i ti si sada moja draga
mačje proždiranje zelene gušterice
pakao niskosti i varljiva nada
ti si sada moja varljiva draga

ima li zaista
ima li zaista pomirenja dražesna moja
kada duše gladne su
njegovih slatkih poljubaca





- 20:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 13.12.2008.

gumeni trak vremena









pričali smo satima grleći zelene telefonske slušalice
pričali smo o oblacima otoku snijegu i glazbi
i tome kako voliš zvuk violončela i mekano padanje
pahulja na tvoju bakrenu kosu


smijali smo se satima prepričavajući noćne more
naše utrobe ležale su izokrenute kao mrtvi kitovi
pričajući burtonovske priče zagrljeni ispijajući
roibos koji ti je poklonila baka


nismo vjerovali u mogućnost ostvarenja noćnih mora
u njima bili smo sami otrgnuti jedno od drugog
kao dvije polovice iste jabuke crveneći se od hladnoće
nismo vjerovali

tog dana stigla sam vlakom u tvoj grad čekao si me na
stanici a ja zaboravila sam na naš sastanak
tog dana hodali smo ulicom breza i govorili ružne riječi
tog dana si me napustio tog dana u snu


zašto sada ne razlikujem snove od stvarnosti
a stvarnost od snova


sjedim na bijeloj prostirci od pamuka i bosiljka
i čekam čekam blagoslov vunastog oblaka


ne događa se ništa
vrijeme prolazi kao gumeni trak







- 17:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 29.11.2008.

žuti i crveni opatijski kišobrani znaju sve tajne






Miljenko Stančić:Nad gradom 1970





pokušala sam naslikati akvarelom tužne opatijske kišobrane
i izbrojati kapi kiše na svakom zrncu pijeska a kiše su
padale kao tajni biljni lijek na ranjena stopala pjesnika
i prenosila ga u tamne dvore njegovih zaigranih pramenova
uspavanke samo su otkucavale jecaje crnih ptica
misli povezanih od kišnih niti do kišnih mreža a
ti si slikaru moj padao glavom prema zemlji
bez otvorenog padobrana
samo sa smeđom torbom preko ramena
u tamnom gradu svojih najintimnijih platna
tamo si sakrio
smeđe i crveno i sivo
oh ti opatijski šareni kišobrani hoće li se ikada
otvoriti i ponovo primiti u svoj zagrljaj pokisle bjegunce
pokisle od kiše vina i soli


posvećeno slikaru Miljenku Stančiću








Miljenko Stančić:Ljubavnici







- 14:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 08.11.2008.

Robert leti u nebo







sjećaš li se Roberte
tvoja nevina ruka na mom pregolom koljenu
moja ionako prekratka suknja
boje mraka
ljeto titra u zraku
a ti i ja željni jedno drugog
kao pustinjak stranih očiju

sjećaš li se Roberte našeg trga
u onom meksičkom gradu čudnog imena
hranili smo žute mačke skitnice
pohanim lignjama na pariški

sjećaš li se Roberte
tvoje soba je tako mirna
a ulja tako mirisna
razmaži ih slobodno širokim potezima
utrljaj ih dobro
znam to još uvijek voliš
nemoj biti nježan
danas si ti gospodar a ja tvoja robinja
neka mirisni ogrtač prospe medovinu

aromatične trave i ulja koja mirišu na jasmin
maćuhice i zelena trava
sve za tebe Roberte cvjeta danas

vrijeme prolazi i ničeg više nema mili Roberte
vrijeme tako neumoljivo prolazi
ništa više ne postoji dragi ništa od pijeska stvoreno

tvoj pas luta smaragdnim poljima i rubinskim šumama
kao i prije
tvoj pas luta nebom

praznina nas obavija poput najzagonetnije paučine
a pogledi nam mrtvi poput najmrtvijeg djeteta
(moja prijateljica čeka nove oči)
tanatos uvijek pobjeđuje
eros taj gubitnik eros
znali smo to dobro prije samog početka
u okrutnom plesu života
ne pitajući nas za osobne želje

uživaj u smrti mili Roberte
počivaj mirno na odru neprospavanog dana
uskoro mili uskoro


pridružit ću se
tvojim staklenim očima





- 18:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.10.2008.

pjesma Gornjeg grada






o ti divni sati samoće
zabranjeni grafiti
ispisani našom krvlju na
zidinama Gornjeg grada

o ti divni sati pripadanja
tvoje smrznuto tijelo glumca
i um pomračene mačke

grebem kanđicama tvoju
utrobu i milujem krznenim
nanosima tvoju bol

zamislim li da si zmija
na rubu sam toga
da ti sve oprostim






- 12:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 15.10.2008.

japanski udarci




gledam tvoje fotografije
na njima razmrljane boje
apstraktni pejzaži
tvoje prelijepe ruke
i šalica japanskog čaja


gledam tvoje tajanstvene fotografije
na njima utkana tvoja duša i
vizija neizrecivog tko si ti pitam se
udivljeno


ruke koje nekog miluju
ruke koje mene udaraju
ruke koje toliko volim
i fotografije kraj kojih šutim


znaš li
riječi
tvoje kratke oštre riječi
bole me
više od udaraca








- 14:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 13.09.2008.

smiješiš se nepoznatoj ženi




smiješiš se nepoznatoj ženi sa svoje najljepše
crno bijele fotografije
smiješiš se svojoj budućnosti jer prošlost se skriva
zavijena crnim velima
gledam te i ponirem u dubinu sebe
volim li te ili te mrzim zapravo
voliš li me ili si me zaboravio zapravo
jedno je sigurno
u najtajnijoj stanici tebe spavam mirna zimski san
i čahura nikada sjajnija prati vjerno tvoj let







- 16:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 15.08.2008.

kamena odluka









svijet se raspada na djeliće realiteta
na revolveraškom potezu Medveščak Vlaška
pokušavam donijeti odluku o nastavku dana
ruža prelomljena pola i punkerski par koji odmiče cestom
znakovi su svijeta gledam ih veoma pažljivo
u nadi za spasonosnim odgovorima
uznemireni atomi moje duše titraju svojom frekvencijom
neobuzdano bez moje volje

zar je tako lako zaboraviti te
ili je grob tvoje duše kolijevka mog srca?






- 20:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 09.08.2008.

moj dragi zamišljeno promatra mulj






izgubljen u iluziji prastarih ljubavi
ne primjećuješ kako kraj tebe mirno teče
zlatno lišće ljeta kao rijeka
koja se ulijeva i izlijeva iz moje kose i hrani se
mojim tijelom kao planktonima kao predrasudama
a tvoje neobične priče ispričat ćemo
onima koji će nas poželjeti čuti
znam desit će se to u jednoj izmišljenoj bajkovitoj
zemlji gdje ne konzumiramo antipsihotike ni antidepresive
gdje bijela boja i miris dezificijensa ne postoji
i gdje je svaka ljubav još jedna zelena
travnata livada po kojoj trče razigrani umilni psi
i sve lijepe riječi nižu se u ogrlicu ružičastog biserja
same od sebe i napor nije potreban i svatko razumije
smisao onog drugog i misterij života i smrti
tamo treba otići dragi
ovaj mulj po kojem pužu tvoje nade
zlokoban je do bola





- 20:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.08.2008.

Mona Lisa






neoprostive riječi valjaju se bezdanima
dok šutnja poprima oblik zmije
koja u obliku srca prolazi kroz tvoje dlanove

ne mogu u sebi naći ni jednu misao
kojom bih obojala sretne dane u nešto
neopisivno lijepo i beskrajno dobro

pomirila sam se sa činjenicom
neke stvari se ne mogu posjedovati
primjerice Mona Lisa koja čuči u Louvre-u

pomirila sam se sa činjenicom
neki ljudi se ne mogu impresionirati
ni čime osim osobnom iskaznicom


ili poznatim prezimenom mame ili tate
jer sve ostalo očito nevrijedno je
njihova pogleda sve ostalo očito je

nevrijedno je njihovog zagrljaja





- 18:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 04.07.2008.

oteo si mi jedan dio kolebljivog dijela duše...i umro




polako su nestajale tvoje moći
polako su nestajale tvoje čini koje si bacio na mene
isprane morem izgubile su svoj slani okus
i svaka rana postajala je nespoznatljivi znak
do tajanstvenog puta tvog srca

polako su nestajali tvoji talenti ugušeni mnome
zašto je to tako
kada sam se samo divila ponekad glasno a sada tiho
govoreći crnom da jest crno a bijelom da jest bijelo
neizreciva ljepota tvojih stihova i začudna svježina
tvoje fotografije postala je mrtva

možda si i ti mrtav
jesi li
reci mi tako mrtav
kako je to umrijeti i odreći se sebe samog
da li je to čin pročišćenja ili samo
sebično inzistiranje da tome da si ti moje sunce
a ja tvoj maleni satelit izgubljen u samoći svemira





- 18:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 13.06.2008.

maska mržnje








prokletu masku mržnje stavljam na lice
svjesna da je to samo maska ali avaj
trga mi lice na dva jednaka dijela jedan
jednakiji od drugog i gledam mirno
nepomućeno bespomoćno
kako me oblijeva krv umjesto suza i spasonosno
tješi me svojom blizinom i slanom hladnoćom
u totalnom raspadu sebstva postajem samo
nit svjetlosti neosjetljiva na bol i sunce
kao ruke najvještijeg ljubavnika maska me miluje
zaštitnički ali i sječivima razrezuje moje tijelo grči se
od bola presavijeno na sivom asfaltu da li to
zapravo dolazi smrt?

Carrol je mrtva.Svi linkovi deletani.









- 15:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 09.05.2008.

svi grobovi mojih tirkiznih ljubavi




moje ljubavi su ljubavi od tirkiza i slame
dolaze i odlaze kao ponoćni vlakovi bez reda vožnje
i svake muške ruke koje me miluju
umiru u zadnjem pokušaju doticanja
mog unutarnjeg carstva sunca
vidim voda se diže kao i svakog dana i plima i oseka
i kičasta razglednica mjeseca i zaljubljeni par
što broji zrnca pijeska i crvena stabla
koja otpuštaju lišće kao molitve
i uplašene ptice koje lete kanalima obraza
i tužnih nekoliko godina u kojima
redovito zalijevam tirkizno cvijeće
i crvene tulipane nadajući se da će vrijeme proteći
bez mirisa arkada
ljubav koja spava i mržnja koja raste kao crna orhideja
ponekad pomislim u šumi Striborovoj spava mudrost planeta
draža mi je i tvoja mržnja
nego sve ljubavi ovog svijeta







- 18:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.04.2008.

Sveborova tkanja





Moj tajni bivši suprug nepoznatog imena
(Svebor možda? zaboravih!) uvijke je nosio
taj lažni navučeni osmijeh preko lica,
premazujući njime u dokolici stare crno bijele fotografije.
On nikada nije čitao ništa osim Tolkiena, i povremeno
besplatnih novina, a zavirio je taj momak i u pokoji ženski
časopis.
Uvijek je pozorno slušao moje šarene bajke.
Sa pola uha, dakako!
I nikada nije potpuno razumio smisao mojeg mraka,
zaplakao je tek usput, reda radi, društva radi
kao na međimurskom sprovodu!
Čuvajući ljubomorno sfingu poetskog svijeta , mislio je
oženih se vješticom, kako me samo muči s nalaženjem
smisla drame, oh kada će samo prestati!
Njegova duga crna kosa...bilo kako bilo...
ne pada više na moje nježne bijele ruke
u očima nosi samo svoju znanstveno fantastičnu
šutnju.
On vrisne užasnuto kada ga u šali dodirne pramen
moje kose od dima ona misli da je zvijezda
svoje adminske scene, vrhunski moderator foruma
a one žele samo njegovo dlakavo tijelo
i ponekad kad mislim o njemu vidim smao crnilo i
jezu svemira
tako je dubok i crn i samotan.
Ali kada sanja svoje mračne snove
tada smo opet jedno
potpuno drugačiji
u sasvim pomaknutoj stvarnosti
apstraktniji od apstrakcije same.
Njegovo tkanje je Sveborovo tkanje tišine
on je slika na zidu
nadrealna tvorevina
u brutalnoj igri anorganskih sjena
on uvijek baš uvijek...pobjeđuje.














- 17:03 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 29.03.2008.

ostavljam tragove na vodi




ostavljam tragove na pijesku
ostavljam tragove na vodi
ostavljam tragove u zraku
pjevajući najtajniju opernu ariju
dovodeći svoju unutrašnjost
u stanje neponovljive percepcije
ja slutim nove riječi iza starih riječi
i dišem novi zrak na obzoru dana
a znaš li ljubavi otkada su otišli
modri beduini iz asfaltnog grada
još su dugo ulice plakale za njima
nijemim jecajima
baš tako kako i ja snivam
u potpunoj tišini
ti si ono što sam uvijek željela biti
ja sam ono što ti sada jesi
i čekam te na osamljenoj stijeni...

















- 08:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 08.03.2008.

gotske katedrale ubadaju nebo





pokušavajući te dodirnuti na razne tajne načine
sanjala sam te noćas tražeći tvoje lice
između mnoštva gotskih katedrala
zabodenih u narančasto nebo u smiraju dana
nanosila sam tamne premaze slušajući tišinu
kako ćeš me prepoznati ljubavi
u moru šarenih cvjetova hoćeš li
po mirisu tragovima cvijeta limuna na asfaltu
da li će to biti naši omiljeni nadrealni slikari
ili će to biti tvoje riječi iz prošlosti
koje ću zaviti u bezbrojne tkalačke niti
u potrazi za drevnim narodnim pjesmama
rekao si mi jednom mislim na tebe
i od tog dana vjerujem u nespoznajno











- 12:22 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.02.2008.

eho starinske pjesme



od tebe nemam baš mnogo riječi
samo dušu tvoju osamljenu u nepoznatoj provaliji
noći
samo trag limuna koji dolazi sa tvojeg tijela
kao sa proplanaka ukočene planine koja promatra
nemirne ptice u letu
da li je to vrhunac nade
možda polja ubranih snova koje smo dotakli
u šutnji i tišini koja nas je obavila
rekao si mi jednom krećeš na puteve
istraživanja duše drevnih gradova
dala sam ti ruku kao putokaz vremena
i zagrlila sam te očima
(one su jedine slutile tajnu)
i zagrlila sam te mislima
(one jedine znaju našu tajnu)
te slike te riječi te naše duše spojene
gradovi nas čekaju naistraženi
put je dalek ali nije dovoljan da nas razdvoji
čekam te vjerno i opet
penelopa od limuna i soli
pjevajući samo nama
poznatu starinsku pjesmu
eho leti nebom u krugovima zatečen













- 14:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 20.02.2008.

homo homini










Homo homini lupus est,usamljeni moj dragi.
Ali čekam te vjerno u tajnom vrtu sa mirisom limuna,
zarobljena danima tvog nedolaska,
deset samo,
i vraćaš se sa dalekog puta.
Hvala ti što si mi javio,
srce mi je na dodir tvog nevinog ukazanja
ustreptalo poput jata flamingosa.
I ja ću te čekati ovdje, vjerno.
Bez traga o tebi, bez misli o nama,
u nadi da vjeruješ
da ipak postoje bajke zarobljene u asfaltu nade.
Povezani idejom, samo idejom srušit ćemo sve prepreke
ove doline nespokoja.Vjeruj mi.
Slijedim te u vječnoj tišini,
sitnim koracima hodam uz svaku tvoju misao,
a na golom tijelu nosim samo crni kimono posut žutim narcisama,
i slikom planina u daljini.
I kada pomislim na tebe,
zadrhte opet svi pločnici Zagreba.
Čekam te ovdje jedini moj dragi...






- 16:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.02.2008.

žičana pjesma iza metalne zavjese







žičanom pjesmom uzimao je nit po nit
u krvavoj mreži pletući je bez prestanka
ta samodopadna hrabrost ludost dvorskih luda
ništa ga nije upozoravalo slijep hodao je svijetom
kose pune sitnog arapskog pijeska

izgubio je svoj avion u pustinji kompas je pao
na dno šutljivog oceana ruke njegove ruke grlile
su jarunsko jezero u siječnju tek na dan zaljubljenih
izvukli su ga iz vode baš kako je planirao

nepodnošljiva vrtnja i otrovana medulla oblongata
crveni recepti koje raznosi vjetar i zeleni mir
njegove bolničke sobe tamo negdje na L. brdu
gdje prestaje svaka nada a sunce ima okus limuna

promatrali su ga kao egzotično bilje
uvjeren da je iznad svih i svega
jednog dana procvao je
crnim cvijetom

olupinu aviona zameo je vjetar
svijet ne oprašta
možemo li mi?











- 19:24 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 26.01.2008.

omotana njegovim rukama



ne pitajte je kuda je otišla
možda je to bilo sunce omotano algama
ili mjesečina zemlje svjetlucava iznutra
kao bodeži venecijanskig plemića
ili ulašteni podovi dvorca sjevera

ne pitajte je kuda je otišla ni što je ponijela
jer vidjeli su je kako nosi tamnozelenu
i tamnoplavu bočicu nepoznatog sadržaja
tekućina je blještala samo u mraku

ne pitajte one koji znaju jer oni vam neće reći
ništa od očekivanog samo nepovezanu priču
dvije tri suze na rastanku neće vam reći ništa
osim o prirodi lokalnih običaja

ipak odat ću vam tajnu
uzela je masku drvenu proljetnu
izradio ju je stolar prije stotinu godina
čudovišna maska čudnovatog kljunaša
i crvena halja ispod staklene zavjese
ukradena u sumrak

omotana njegovim rukama krenula je
utiskujući jedan po jedan trag u
pedeseti dvorac odlučila je točno koji će biti njen
i samo su krugovi na vodi prkosili svijetu
usklađeni svemirom rugali se još jednom danu









- 01:01 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.01.2008.

pogled u mekoću parka sniva tajanstvene snove






pogled u mekoću proljetnog parka donosi nove tragove sjena
koje prolaze polako kao žila kroz tijesto dana utapa se
misao po misao sve što smo nosili zajedno kao kamenje
na zelenu rijeku gradeći kule od zemlje i dragog kamenja

oniks žad jantarno svitanje zarobljava tvoje sjajne oči
pogledom zvijeri metamorfozira iz jednog u drugi krug
vrtložećih stvarnosti dok oko moje kamere vidi samo
toplinu modela u napuštenom crnom gradu bojamo


ograde zimskih dvoraca promiču lijeno kao pozaspale mačke
nogu pred nogu ovijeno omčama svile tamo na brdu gdje su
nekada iskivali katane veoma pažljivo i tamo gdje se posluživao
čaj od jasmina tamo baš gdje si mi sumpornom vodom
nacrtao križ na čelu koji još uvijek nosim umjesto tiare

dok pogled u mekoću parka sniva tajanstvene snove
znam tajanstvo mora ostati tajanstvo jednom i zauvijek
i nikada više







- 22:45 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2007.

moja je suknjica sa suska!






modrina mora plovi mojom kosom i dugo to ide
kao predugi porođaj sa bezbroj bolnih trudova
nitko ne razumije osamljenost mojih dlanova
ni golotinju mojih nogu dok plešem tararajčicu

suknjica mi odavno sašivena na susku
tamo sam uronila u pijesak i nisam nikada izašla
nikada nisam prihvatila sjeverne stvari
nikada nisam dopustila snijegu ni pahuljama
da mi padaju po glavi


uvijek taj štit mora u mojim tirkiznim očima
uvijek slane vjeđe
da li od suza da li baš baš od suza


uvijek plačem vjeruj multiplicirani brate
od tuge i sreće kada dolazim
u svoj djetinji morski grad
od sreće jer vidim ga ponovo od tuge
jer znam da ću ga napustiti
gonjena vješticama materijalizma

ali sretna sam sretna
bio je moj
bio je nekad davno samo moj
sa svim svojim raspuknutim keramičkim pločicama
i krkom kao safirom u jutarnjoj daljini

modrina mora pleše mojom kosom
davni su to zvuci indije i stijenama ranjavam ruke
kako bih lakše pretrpjela bol rastanka jer
zapravo nikada nisam prestala biti galeb
i slijetati na plave haljine kvarnera
i uvijek sam bila mačka skitnica
tamo negdje oko opatije gdje mi je ostalo
sve što nosim sa fotografijama u oku kamere


svo moje privatno vlasništvo
okus soli
dodiri ružičastih stijena na goloj koži
i ta prokleta čežnja koja me vuče
vuče ka jugu





- 22:31 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

tornjevi zvone na proljeće




kao da je došlo proljeće
trava je opet žuto zelena i
vjetar sjevera opet je sladak

kao da je došlo proljeće zvone
tornjevi i svi prijatelji vraćaju se
na kavu u podne

čini se došlo je proljeće
držiš me za ruku dok kosa
tvoja prelijepa kosa boje maka
pada na moja ramena

kao najfinija svila izvezena
kitnjastim krasopisom
kao proljetni snijeg
otopljene boli i miris koji pluta nebom







- 12:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 26.10.2007.

petak je opetak







petak je i dolazi moj dragi
o srce moje pjevaj glasnije
o srce moje pjevaj sretno!

petak je i dolazi moj dragi
u ruci mu kofer od iverice
i sandale od sandalovine

i pokloni za moje mačke
i darovi za moje vukove
na nogama zveckaju mu nanožnice

petak je i dolazi moj dragi
o srce moje kucaj glasnije
o srce moje kucaj u ritmu

njegovih dlanova kucaj sretno
jer petak je i dolazi moj dragi
u kovčegu nosi leteći tepih

odletjet ćemo
odletjet ćemo!




- 14:45 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2007.

jedna sitna o blogerskim snobovima







snobovi snobovi pa zar i ovdje
gledam ih lagano dodirujem samo mislima
a sada ću vam reći o tim likovima i sjenama
iz posljednje magareće klupe

snobovi snobovi pa zar i ovdje na podiju blogerske slobode
ovdje gdje svi imamo idealan broj godina
kilograma i savršenu novoobojanu nijansu kose

dolaze u grozdovima prokleti snobovi i komentarčići
im slatki fini kao prezašećereni kakao
kao prezrelo grožđe kao ružičaste rukavice od satena
i haljinice sa mašnicama od prugaste teksture

komentarčić do komentarčića sasvim lagano misao tek
pa nećemo se valjda zamarati i napisati više od jednog retka
komentara mi smo elita tako se razlikujemo od vas jadnika
pučana misle oni

poezija proza za mase nabacane misli i šablone
unatoč šablonama ali velim vam ja dragi moji
kad skupite snage razbiti okove kad skupite snage
vidjeti drukčije blagim očima tek tada ste u hram umjetnosti
pozvani

ili jednostavno pošaljite svoje radove na lokalni recital
tresak na zemlju može biti spasonosan

pa spasite se blogerski snobovi
spasite!





- 19:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 06.10.2007.

polagano teku stanicama








još polakše od otrova koji plazi venama
polagano teku stanicama odlazećeg ljeta
dok se depresija smiješi kao jedina maskara
koju ću staviti na trepavice onako ovlaš i ženski
zamišljajući da sam još privlačna osmijehom gejše

polagano teku prolaznostima svjetla u daljini
grizem kilometar po kilometar nesređeno
drhtavo unoseći u sebe još jednu tabletu za sreću
na prepisani recept osobnog liječnika

divna je ova jesen kao utopljenik umatam se u tvoje ruke
ovisna o tebi kao o najopojnijem opijumu dok mi
kathak plesačice plešu po mislima vilovito
ogledajući plamene odsjaje u tek rođenoj lokvi mutne vode

polagano tečem tračnicama dok vlakovi razjapljuju svoje
zube gledam kako umiru umiru te ptice obješene o žice
vjetra i osjećam polaganu vrtnju zemlje dok vrtoglavica postaje
jedina moja postaja za snove

dok te čekam na rubu sumorne ulice znam napisat ću sutra
nešto ljubavno uzet ću boje i kistove onako kako osjećam
boja do boje jabuka do smokve i nahranit ću te poljupcima

zamišljam da sam još uvijek privlačna u svom jesenjem kimonu
dok korake mi brišu magle
a tirkizni suton vuče se nad našim jezerom






- 17:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se