ja nisam bezumnjak - imam sve umnjake :)
nekad si mislim... šta se tiče mog karaktera, kakav god on bio i koliko ga neki možda ne podnosili, ja sam njime i više nego zadovoljna. svi mi imamo nekakav karakter koji izgrađujemo godinama. a da li se netko ikada zapita sta se nalazi iza tog karaktera? ja se ne pitam, ja to jako dobro znam. svaka sitnica koja mi se desila u životu učinila je od mene ono šta sam sada.. dobro, neke stvari su nam urođene, ali na većinu su ipak utjecale stvari koje su nam se desile u životu. neznam, možda da nisam proživjela sve šta jesam, možda bih bila razmaženo derište kojem je važan samo novac (takva je većina ljudi) i ono materijalno. takvi ljudi nisu proživjeli ništa u životu. ni ja nisam još dovoljno toga proživjela, ima još puno stvari koje me čekaju, ali šta se tiče onog lošeg, doživjela sam i previše. i još ću, nažalost. kao i svi, ponekad se poželim vratit u prošlost i promijeniti neke stvari, ali onda si mislim: da se to nije desilo, možda mi život ne bi izgledao onako kako izgleda sada, možda ja ne bi bila ovakva. čini se da nas sva sranja koja doživimo, ako im ne popustimo (u prijevodu, ako se ne ubijemo, čak se ne trebamo ni borit s njima, samo ih preživjet) ojačaju nas. i koliko god sve crno izgledalo, uvjerila sam se da sunce mora jednom zasjati, makar nakratko. čak i kad vam je život godinu i pol stalno u tami i ne vidite izlaz, on postoji. ali vi ga stvarate. svatko od nas može utjecati na to da li će na sve gledati crno ili neće.
nakon prošle godine u kojoj mi se nije desila nijedna dobra stvar, već samo loše (stvarno je bilo tako, ne pretjerujem) odlučila sam da ću se potrudit da ova bude bar malo bolja. i vjerujte, u 5 mjeseci ove godine, desilo mi se više lijepih stvari nego u 12 mjeseci prošle.
ne mogu da se ne prisjetim nekih stvari... izgubila sam prijatelja... okrutna bolest ga je pobijedila. to je jedna od stvari koje me nikako nisu osnažile, ali kad me već nije ubilo... skoro sam izgubila još jednu osobu koju volim. morala sam gledat ljude koje volim kako pate.. ne mislim na one koje sam gledala kako pate zbog ljubavi, jer u usporedbi s time, patnja zbog ljubavi nije ništa. ali oni koji tako nešto nisu doživjeli to ne mogu shvatit.. najgore je kad nekoga koga neizmjerno volite morate gledati kako pati zbog nečega na šta ne može utjecati i za sta se može samo nadati da će biti bolje. ili ako već nema načina da bude bolje, onda se bar nadati da će jednom to biti daleka prošlost koja će je samo obilježiti kao čovjeka i odvesti njezin život u nekom drugom smjeru. jer da se desilo nešto drugo, a ne to, život bi toj osobi izgledao drugačije. ali to su već filozofska pitanja kojima se ne želim bavit... ali kad vam se dogode takve stvari, naučite da se ne vrijedi bedirat zbog gluposti. neki bi rekli, kad netko umre, trebaš naučit cijenit život. ma za šta ga cijenit? život kao život ništa ne vrijedi.. vrijede samo stvari koje čine taj život. vas zivot mozda nekome znaci nesto, ali vama osobno, samo vas zivot ne bi trebao previse znacit. meni je prije bilo svejedno da li cu dozivjet jos 2 dana ili 50 godina. bilo mi je potpuno svejedno. sad vise nije. samo zbog toga jer znam da postoje ljudi kojima zivot ne bi imao smisla bez mene. a ni moj bez njihovog, pa je to usluga za uslugu – vi cuvajte svoj zivot za mene, ja cu svoj za vas.
ima ljudi koji ništa nisu proživjeli i zato cijene samo ono materijalno. i pizde za svaku jebenu sitnicu i rade drame od toga. ali ne treba tebi život oduzeti neku voljenu osobu da shvatiš da ne treba cijeniti ono materijalno, već prave životne vrijednosti. nemojte mi pisat da se bez novca ne može živjet, jer smisao ovog posta nije rasprava o tome.
onda, ima još jedna stvar. neki ljudi nikad nisu patili zbog ljubavi pa zbog toga ni neznaju šta je prava ljubav. znaju samo za fizičko zadovoljstvo i to smatraju ljubavi. onda, ima cura koje su užasno patile zbog ljubavi, neke je sjebao jedan tip, neke dvojica itd. pa su odlučile da ih više nije briga za osjećaje i počele su se davat svakome ko bi naišao. helou, ženske moje, to nije rješenje. ja sam isto tako bila sjebana zbog ljubavi, na sve moguće načine, pa nisam postala kurva. i još uvijek sam ona ista romantičarka ko šta sam uvijek i bila. i neću zato jer mi jedanput nešto nije uspjelo odustat od svega. to nije rješenje. ali nisu samo ženske takve, ima i takvih tipova, sjebala ih je jedna ženska pa su postali kurve. kad postanes takav, ubio si onu osobu koja si bio prije.. ali u potpunosti. jer si zbog nekoga odustao od onoga do cega si nekad drzao.
nemam pojma koji je smisao ovog posta, ali možda netko nađe u njemu nešto za sebe. samo želim reći, koliko god vam se sranja desilo, koliko god puta niste uspjeli u onome šta ste pokušavali, morate skupit snage i ići dalje. možda ne danas ili sutra. možda nakon par mjeseci.. to je individualna stvar... koliko god se sve cinilo crno, izlaz će se jednom pojaviti, ali tek onda kad vi to odlučite. vjerujte mi, istina je, govori vam netko tko ni sam nikad nije vjerovao u to...
i za kraju, pročitajte još ovo:
BEZUMNO JE...
Mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn
Odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario
Izgubiti nadu u molitve jer jedna nije uslišana
Odustati od svojih napora jer je jedan bio uzaludan
Okriviti sve prijatelje jer te jedan iznevjerio
Ne vjerovati u ljubav jer ti je netko bio nevjeran
Ili ti nije uzvratio ljubav
Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan
Jer nisi uspio u prvom pokušaju
Nadam se da se na svom putu
Ne predaješ tom bezumlju
Zapamti da se uvijek...
Može pojaviti druga šansa
Novi prijatelj
Nova ljubav
Obnoviti snaga
Budi uporan
i jos par sitnica:
mom blogu cestitam njegov 1. rodjendan , divim se sama sebi sta ga nisam ubila u ovih godinu dana, pa cak ni mijenjala adresu...a i dizajn sam samo jednom promijenila... uf, bilo je svakakvih komentara, jadnih nikakvih... a ma, bilo pa proslo.. bilo je i svakakvih postova, mracnih, depresivnih, sretnih, veselih, i da dalje ne nabrajam... nadam se da ce dozivjet i 2. rodjendan...
i da vam dan unaprijed cestitam svjetski dan nepusenja - nemojte neki ostat bez posla
vas pozdravljam
o svemu i o nicemu...
ola ljudi... umirete od vrućine? ja da...
evo u cetvrtak nam maturanti odose ca... sad u skoli ima previse praznih ucionica... a malo je dosadno kad nitko ne davi sa zviždaljkama... ajde, otišli su i oni... ajme, a druge godine... tragedija.. kad druge godine maturanti budu otisli, mi cemo ostat najstariji u skoli i bit ce nam užasno dosadno, samo mi, još jedan razred gimnazije, elektrotehničari i ekonomisti i svi mlađi... bljak... čak će i oni koji su naše godište, al trogodišnje otić ca :( šmrc... očekujte potok suza od mene druge godine.
pa.. u ovom postu mislila sam pisat o par tema o kojima imam nešto za reć... tako da stvari neće bit baš previše povezane...
evo, prva tema. celulit, debljina i žensko kompliciranje. u zadnje vrijeme non stop moram slusat od svih ženski koje poznam i koje sasvim ok izgledaju rečenice tipa: joj, koju ogromnu guzicu imam, hrpetine celulita, moram na dijetu... i na to popizdim. helou, celulit. svi smo njegovi domaćini, nema žene na svijetu koja nema celulita, pa makar ona bila neznam kako mršava manekenka. ali najžalosnije je šta svi nešto pizde za taj jebeni celulit, a uopće se ne vidi... bit će da mi ženske imamo sposobnost primjećivanja svega sta nitko drugi ne vidi... ste vidjeli reklamu za ožujsko: muškarci primjećuju samo bitno? e pa istina je. oni primjećuju bitno, a mi ženske samo ono čega nema (nismo baš sve takve ali 99%). a mogla bim se kladit, da netko nije na televiziji spomenuo celulit i počeo reklamirat kreme koje navodno uklanjaju narančinu koru na vašem dupetu da nitko ne bi ni znao šta je celulit. a koliko su te kreme djelotvorne? pitam se, pitam... zašto jednostavno ne možemo prihvatit sebe onakvima kakve jesmo? imale mi kilu-dvije viška ili hrpetinu vidljivog celulita na guzici, koga je uopce briga za to? tko će to primjetit na nama? nitko, osim onih koji nemaju život, pa stalno komentiraju druge.. ženske moje, nijedan tip vam neće niš reć ni za celulit ni za kilu viška.
ali ipak, najgore od svega je šta sam i ja takva. okej, nema šanse da ikad kupim anticelulitnu kremu, celulit još nisam primijetila na sebi, makar ga posjedujem, a i da jesam ne bi iz principa onim budalama koji to reklamiraju i nabijaju nam komplekse. ali kad čujem ženske koje su mršavije od mene i šta ja znam, kad počnu s rečenicama: ja sam debela, ja imam ogromno dupe, imam pivski trbuh... e onda se i ja počnem osjećat loše. ionako sam uvijek, čak i kad sam bila u najmršavijoj fazi (178 cm, 59 kg, nekad davno, pred 2 godine) za sebe mislila da imam viška. a sad... bila sam u 4.mjesecu smršavila par kila, sva hrana mi se bila zgadila i 2 tjedna nisam mogla jest kako treba. i kad sam opet počela normalno jest, nešto od toga se vratilo. i sad sam ja sama sebi opet predebela, imam debele noge jer se dodiruju dok hodam, za dupe da ni ne govorim... i šta je čudno da tako mislim? ni najmanje... ali tako vam je kad ste u ženskom društvu pa se stalno priča o izgledu i svi vam nabijaju komplekse...
druga tema... tvrdoglavost ili šta već... zamislite si situaciju. netko 1 i netko 2 su si nekad nešto značili u životu. i između njih se javio neki problem koji nikad nisu raspravili. netko 1 misli jedno (uglavnom, misli), a netko 2 isto tako nešto misli. ali oboje su pretvrdoglavi, presramežljivi ili šta već da bi ta svoja mišljenja iznijeli onom drugom. priznajem, i ja sam često takva. zbog straha od odbijanja. strah me da ću doć kod nekog i da će me laganini odjebat prije nego bilo šta kažem. zašto smo svi tako komplicirani? šta nam nije jasno da bi nam, kad bimo uvijek rješavali probleme na koje naiđemo a ne bježali od njih, bili sretniji i šta već. i ne bimo samo mislili nego bimo nešto i napravili. ako netko ima savjet kako se rješit straha od odbijanja, neka slobodno kaže, svaki savjet je dobrodošao...
kako bi to bilo lijepo kad bi svi uvijek rekli šta misle i kad ne bimo bili toliko glupi da se idemo svađat s nekim bez da prije razmislimo... da.. bilo bi lijepo......
i, to bi uglavnom bilo to... da, još nešto... Nightwish konačno ima novu pjevačicu, Anette. to me malo razveselilo, možda uskoro bude koji novi album od njih.. nadam se da ce bit okej s novom pjevačicom, makar bez Tarje to neće biti to. istina da je ženska glupa i umišljena, ali odlično pjeva.
i sad vas pozdravljam... uživajte (barem vi koji imate u čemu)...
I wish for this night-time to last for a lifetime
Ola ljudi... ljeto nam je još malo tu... neki su sretni zbog toga... meni je potpuno svejedno.. hm da, a more je prilično toplo. danas sam se bila kupat, mislim da mi je to najranije u životu..
nisam imala bogzna kakve inspiracije za novi post, ali mi je jedan komentar na prosli post dao inspirejšn. dobila sam inspiraciju za ljubavnu priču, ueeeee!!!! pa izvolite, uživajte!
Nije bitno kako su se upoznali. Jedino je bitno da je to bila sudbina ili nekakva telepatija. Kad ga je vidjela, pomislila je da je sladak, a kad ju je pogledalo u oči, prošli su je trnci. Kad je on nju ugledao, pomislio je da je prelijepa, a kad ga je pogledala u oči znao je da tog trena želi biti samo s njom. no, okolnosti su njihovo upoznavanje odgodile na nekoliko dana. upoznavanje i sve ostalo nekako im je ostalo u magli, sjećaju se samo trena kad su se držali za ruke i znali da je to to, da je ta večer samo njihova. i dok je mjesec obasjavao mračnu noć, dok im je vjetar lagano dodirivao lica, usne su im se spojile... a on ju je tako čvrsto zagrlio, kao da je nikada ne želi pustiti od sebe... dok je osjecala toplinu njegova tijela i kako mu srce kuca, samo joj je jedna misao prolazila kroz glavu: Ovako nešto predivno se meni ne dešava...
ali dešavalo se.. bila je tako sretna... kada mu je pogledala u oči, mogla je vidjeti neki poseban sjaj. tako ju je zaljubljeno gledao, kao da joj želi reći: ovog trena za mene postojiš samo ti.. nitko više.... i dok je naslanjala glavu na njegovo rame, i držala ga za ruku, kao da se naglo probudila iz sna... ne, ovo ne može biti stvarno, nešto ovako lijepo ne može potrajati... suze su joj se pojavile u očima.. zadrhtala je. pitao ju je da li joj je hladno. nije mu odgovorila, samo ga je poljubila. nije ga mogla prestati ljubiti, mislila je da će to sve nestati za tren i poljupcem ga je htjela što više zadržati uz sebe...
počelo je svitati i shvatili su da se moraju rastati. on je bio uvjeren da će biti razdvojeni samo nekoliko dana, no ona je znala da je gotovo. kad ju je pitao da mu da broj, samo je rekla: ovo ne može potrajati. – zašto to misliš? – ništa što je lijepo ne traje dugo. prije ili poslije bi se netko treći upetljao i uništio to. – ali ako... – ja ne želim da mi se opet netko na sve moguće načine petlja u život.. zato bih htjela ako je moguće da ovo ostane samo između nas... – ako ti tako želiš... – ne želim. – pa zašto onda... – jer želim imati lijepo sjećanje na tebe, ne želim da mi to netko uništi. – jednim dijelom se slažem s tobom.
Dogovorili su se da će to ostati samo između njih. Još su se jednom poljubili, dok se sunce polako uspinjalo prema nebu... kad je došla doma, samo je sjela na krevet i plakala... mislila je: ajme kako sam glupa, uništila sam si priliku za sreću... ali bolje da sam si je sama uništila nego da je to učinio netko drugi....
sad, da ne bude baš toliko tužan kraj, recimo šta se dalje dešavalo. Pa... oboje su toliko poludjeli jedno za drugim, pa su nekoliko puta pronašli način da ponove onu večer bez da itko sazna... iako je bilo samo nekoliko puta, i njoj i njemu je ostalo u najljepšem sjećanju...
možda će se nekome učiniti malo sladunjavo, ali ovo vam ipak piše nepopravljivo romantična duša.. hahah... šta se tiče kraja, možda nije najsretniji, ali katkad je bolje da završi ovako nego kao u prošlom postu pod b... jedino znam da ja ne bi mogla biti ta likica iz priče, jer nisam dovoljno jaka da napravim ovo šta je ona.. ja bi plivala u oblacima kao i uvijek dok me netko ne bi tresnuo po glavi i spustio na zemlju.. ok, ne da mi se više filozofirat... vas pozdravljam :)
All the tales are told
Bila je s njim, u njegovom zagrljaju, pod noćnim proljetnim nebom punim zvjezdica koje kao da su samo za nju osvjetljavale tu noc... jer ta noc joj je puno značila.. puno toga je promijenila u njoj.. ponovno je bila sretna...
zvuči kao početak neke divne i krasne ljubavne priče... ali to je zapravo jedan mali, gotovo zanemariv dio romana koji je samo za nju napisao život... nije s početka, a niti s kraja jer onda bi to bio hepi end i nitko ne bi znao šta je bilo dalje...
zašto bajke koje su nam mame čitale kad smo bili djeca uvijek završavaju rečenicom: I živjeli su sretno do kraja života...? zašto nitko nije napisao bajku s realnim završetkom, tipa: Snjeguljica i princ bili su sretno zaljubljeni dvije godine, a nakon toga su si dosadili (ili, ona je njemu dosadila), pa su prekinuli. ah, da... onda to ne bi bila bajka..
Ja sam sanjar, užasno volim živjeti u oblacima i biti šta dalje od realnog, stvarnog, bljak svijeta u kojem ništa nije savršeno... ali to nikad ne traje duže od par tjedana, uvijek se desi nešto šta me podsjeti da se trebam spustiti na zemlju.. ili me nešto prisilno spusti na zemlju. svi mi govore da se ne trebam toliko dignuti u oblake jer se onda, kad dođe vrijeme spustanja na zemlju, neću razočarati.. ali ja sam malo, tvrdoglavo dijete koje nitko neće uvjeriti da Djed Mraz ne postoji, pa makar i ako za Božić ne dobije poklon.
počinjem filozofirat... valjda nisam previše nerazumljiva..
ja sam malo ogorčeno dijete koje je uvijek bilo dobro i na kraju nije dobilo čokoladu, a zločesta curica iz susjedstva koja uvijek radi probleme i nikad nije dobra je dobila dvije čokolade. čini se da je to neka filozofija života koja se uvijek ostvaruje; budi dobar i bit ćeš gubitnik, budi zao i imat ćeš sve.
na faze čak vjerujem u čuda i u pravdu, ali većinom shvaćam da pravda rijetko kad bude izvršena...
imam jednu osobinu koja me jako, jako živcira.. sramežljivost ili povučenost (u nekim stvarima, situacijama)... a ta osobina kod mene dolazi do izražaja samo zbog jednog straha – straha od odbijanja. inače sam u društvu luda totalno, non stop bacam bombe zbog kojih se ljudi pitaju s kim se to druže :) ali kad nastane neki problem između mene i neke osobe koji treba razjasnit, ja se povlačim.. teško mi je doći do te osobe.. zato jer sam uvijek uvjerena da će me samo laganini odjebat prije nego uopće kažem jednu riječ..
ja da prva priđem tipu koji mi se sviđa? ma nema šanse... rađe neću ni pokušavat nego da budem odbijena.. imam jedno pitanje: sam luda zbog toga? ah, sad bih mogla ovdje analizirati sve uzroke toga, ali neću.. ne da mi se opet vraćat u prošlost....
i za kraj... šta mislite, kako bi trebalo završit ono s početka?
a) shvatila je da je on onaj pravi za nju.. možda zbog toga jer se s njim osjećala posebno, kao da je za njega jedina na svijetu.. bio je savršen prema njoj... i to je potrajalo xxx vremena (malo duže).
b) ta noć doista je za nju bila posebna.. bila je tako sretna.. ali nažalost, ne dugo.. možda još koji put.. na kraju je otišao bez objašnjenja, a ona se pitala gdje je pogriješila... i da li je uopće ona pogriješila.. uglavnom, napravio je ono šta muški uglavnom i naprave, sjebu sve jer su glupi (ne mislim na cijeli muški rod, vjerujem da na svijetu ipak postoji nekoliko iznimaka koje imaju malo mozga)
Veca je vjerojatnost da ce zavrsit kao ovo pod b... mislim, uglavnom bude tako..
Ništa što je lijepo ne traje dugo...
a i svemu jednom mora doci kraj.. ne smeta meni to, ja sam se davno pomirila s onim: Nothing lasts forever. pogotovo ono sto je lijepo ne traje dugo. ali ljuta sam zbog jedne druge stvari. nacina na koji nešto završava.
neznam koliko ima smisla pisati ovaj post i ponavljati ono sta sam pisala vec jednom, u 1.mjesecu ove godine.. o tome kako me zivcira kad se neki ljudi petljaju drugima u zivot. ja neznam, evo stvarno neznam, sta to prokleto ima u nekim ljudima da se drugima moraju petljat u zivot? shvacam ja da su oni nezadovoljni svojim zivotom i da nemaju sta radit, ali zasto? zasto se bas MENI moraju petljat?? ja znam da takvi ljudi nisu vrijedni zivciranja i kad sam prosli put pisala o tome (8.1.2007.) dobila sam hrpetinu komentara da nisu uopce vrijedni da pisem o njima, ali kako se necu zivcirat kad sam konacno sretna za popizdit, svaki dan imam osmijeh od uha do uha i onda se pojave budale koje me opet srozaju i uniste mi srecu? zasto? ma samo zato jer im je malo dosadno u zivotu. to me taaako ljuti... i sad kad vidim neke ljude najrade bim ih gađala sa salicama, tanjurima ili bilo cim tvrđim sta mi dode pod ruke.
nemojte mislit da sam tužna, ili da sam opet u depri ili sta vec. samo sam ljuta, bijesna, whatever. jednim dijelom i na sebe jer sam se ponadala da sam mozda ipak i ja normalna, mislim, bar da netko može povjerovat u to da sam normalna (koliko-toliko). i još nešto.. prošlosti se baš i ne možete uvijek riješit. ako vas ne dostigne ona od prije 2 godine, dostigne vas ona malo dalja. npr. ako ste u petom razredu osnovne nekog ružno pogledali, možda će vam taj netko 4,5,6,7 ili koliko vec godina poslije poželjet zagorčat život zbog toga.
neki ljudi oko mene misle da cu se nakon svega konačno opametit, ali doslovno opametit, ali ja ipak mislim da neću..
oni koji me ne poznaju, tj. oni koji neznaju o čemu se radi vjerojatno neće ni skužit. a ni ne trebaju, uopće nije bitno. samo molim one koji znaju o čemu se radi da mi u komentarima ne opisuju to jer da sam htjela pisat o tome, pisala bih sve doslovno, bez izostavljanja nekih (velikih), odnosno, glavnih dijelova.
bez brige.. za koji dan cu se vratit opet onakva kakva sam bila u zadnjih par postova. bar se nadam, ako ne bude tako, necu ni pisat. znam da sam obećala neku pričicu, ali će malo pričekati, možda sljedeci put, možda neki drugi..
vas pozdravljam, budite mi dobri, spaljeni, napaljeni i nemojte se drugima petljat tamo gdje ne treba....