Kad potopim vodom tamu u vlasima
u neku večer, pitko doba gluhoće
čujem njene šutnje, provaljuju zidove
vodenim ga rukama izgone iz kuće
do idućeg jutra,
a onda ispočetka

Angela progovori, Angela bar jednom,
ali voda je neumoljiva, voda odnosi sve

u neku večer, pitko doba gluhoće
ona je moje prste splela u svoje
i ne da mi da budem najnježnija što znam
prema njemu koji to ne zaslužuje
i baš zato baštini moje nježnosti,
ali dođe tako neka večer, neko doba moje gluhe mladosti
kada sam lišena mudrosti svojih pretkinja
i spremna slomiti vrat kao beskorisno bijelo grlo boce
i o zube njega koji ne zaslužuje
proliti tamnu tekućinu u sjećanje,
uvijek moje sjećanje,
ono jedino koje preostaje iza nas

kada porinem sebe kao olupinu u duboki zaborav
u neku večer, pitko doba gluhoće,
dođu mi kroz krvotok njihovi dijalozi jedne neprekinute šutnje,
zadnjih dvadeset godina bezglasja
od nekih pedeset, šezdeset ljubavi,
potopljena pisma žene jednog mornara
i rasuta tama riječi koje nisu trajno kupile ljubav
negdje su putem poginule u sebi

Angela progovori, Angela bar jednom
umirem od sepse jedne preduge ljubavi
koju nije porubjela svojim čuvenim rubom i rukama
koje mi vire iz vode dok gledam svoje prste,
u meni se raspadaju njegovi krikovi dok voda naplavljuje kupaonu
i njena ustrajnost
tu nema spasa,
nitko neće riješiti ovu poplavu, nitko neće ove poplave
zaustaviti kad krenu hučati glasovima pretkinja,
one su jače, njihove muške ruke rješavaju sve

Angela progovori, Angela bar jednom
u ovu večer, pitko doba gluhoće
obavij me svojim vodenim rukama
i izbaci iz svoje milosti
naučila sam svoje izbore
možeš ići, ti najbjelja samoćo među vodama