Anamnesis

23.01.2014.

Tih pet minuta najsporije vožnje
u srce onog grada, znaš kojeg, ne znaš,
ali ispričat ću ti, jednom, nekad,
ja sam sad tamo, a ovdje sam
i sva sam
i takva ti dolazim
a ne znam kome stižem kada ti stižem
i kako se prelomi sreća na čežnje i nedostajanja
na slatko i slano
ja sam sva pred tobom, buduća koja jesam
još ne znamo što ću postati
što ćeš mi biti
osim onoga što jesi
i što je nepromjenjivo
među nama još je kiša
duga i pusta,
moja želja za tugom
i dalekost
nježno nepovjerenje,
reci mi kud s rukama, izbiraj mi načine
na koje te pobolijevam, već i prekasno,
a onda me otpusti kao najljepšu krhotinu
koja je ikad pala s tvog prozora
u snijeg
reci mi da se čuvam jer to je sad moj posao,
da nosim tople šalove i pijem nekakav čaj, zeleni možda
ili crni kao ruska zima, malo pijanstva sibirske ribarice, zašto ne,
plutanja u rukama dugih dana koji naravno imaju duge prste
kao ti, kao ja, kao svi s kojima sam isprepletala budućnost
a bila je sva od učenja kako da ne volim,
i ovaj moj dolazak, pusti, nije bitno,
nije ništa poseban
i ja sam si opet najneposebnija među nama koje znam,
a opet sam nekako i sva i polomljena,
polucijelo čudo od sjećanja
i ne znam kome stižem kada ti stižem
i zašto se sad ne možemo odjednom poznavati
pa da u naš odnos kao u predsoblje punine
donesem svoje nazubljene dijelove
i slažemo puzzle, zavjerenički šutljivi,
zašto sve mora po redu i ispočetka,
zašto ti kosa škripi pod mojim mislima od novine,
kad ne bi bilo početaka, kažem ti početaka
sve bi ovo bilo lakše
sve što nas je čekalo


Apokalip(je)s(m)a

19.01.2014.

Apolitična


Snijeg je zaboravio livade
popadao je svijet iz kugle
na crno tlo bezumlja
nikome više nije dobro
ovdje gdje polarnog svjetla nema,
a noć je najdulja isprika za zločin

Zima njeguje tratinčice
mlakom se tugom pozdravljaju
zidovi ljeta i proljeća
insekti su preuzeli godišnja doba
spremaju se za veću koncentraciju fotona

Vrve livade,
sumračja su sada konstantna
iz mlake zime niče proljeće bordo makova
djevojka pruža bijele podlaktice nebu
nitko se neće izvući

Stabla ugibaju
njihove snažne stoljetne ruke dave ljude
i povlače ih u odrone
kuhana utroba zemlje
izbacuje ravnodušne u vodoskocima

Vrijeme je termita





Napuštenost


Poslala sam brata da izvidi
što šušti iza barake u dvorištu
sklepane dječjim rukama, male i zapišane,
vratio se blijed i visok
grlila sam ga rukama koje su se najednom izdužile
i to je bilo naše djetinjstvo
Odrasli smo skokom preko ograde
i nitko nas odjednom nije tražio
kada bi zalutali
pa smo lutali stalno
i nitko se od nas više nije vratio kući
kada smo se vraćali
jeli provincijske ručkove u socijalističkom naselju
zgrada koje sestrinski šuruju i ispraćaju umirovljenike
koji su u njima dočekali najgore od svojih dana
i to su doživjeli samo da bi umrli
u cvijetu užasa svog sporog i mirnog života,
brat je vidio starice koje u zadnjem godištu
grozničavo kupuju krunice
i prebiru po njima kao po violini
proizvodeći tihi cvilež
iz utrobe
rekao mi je da dvorišta bazde po smrti,
a kontejneri po jeftinim kremama za ruke,
u onoj baraki nastanila se starica bez rodbine
polugola i posve sama cijele dane iznosi smeće
i vraća se iz nepoznatog pravca
ulazi u naše djetinjstvo graciozno i polako
i od njega pravi suosjećajni košmar,
puštajući da moljci izgrizu posljednje od uspomena






Skokovi u noći


Noćas su tuge došle po svoju djecu
da ih uzibaju u ovo januarsko proljeće
i od trepavica rijetkih prolaznika
naprave nadstrešnicu koja ne prosuzuje,
dok promukli strahovi gubitnika
isparavaju iz tla kao pomno osmišljena
besparica snova,
djevojka na prozoru sanja finsku noć
jer kad izađe sunce
mokro od dlanova
morat će ostaviti ljubavnika
zbog tebe koji ležiš na tavanu nakon što si izgubio
još jedan posao, a onda se penješ na zgradu
i ne vidiš kako je nebo meko
samo ti kaplje za vrat i tjera te da požuriš
noći su sve kraće i ova je takva,
nemaju obzira,
negdje se čuje sat i reže je na oštre šnite
dugo nisi jeo i svjetla se šire u jezera,
sjedaš i kao po dužnosti počinje kiša
prekida tvoj noćašnji plan
i šalje te u krevet
kao dijete koje mjesečari po navici
čini se da nisi izgubio
i da ćeš dočekati nešto
s prvim izlaskom sunca

djevojka se okreće na bok
i razmišlja kako ne mora otići baš jutros
kako je sve to ionako bio san
i zla volja usred nepovoljne biometeorološke prognoze
sretna je što su noći kraće
još bi stigla uraditi kakvu ludost



photo by Natalia Drepina

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se