Tih pet minuta najsporije vožnje
u srce onog grada, znaš kojeg, ne znaš,
ali ispričat ću ti, jednom, nekad,
ja sam sad tamo, a ovdje sam
i sva sam
i takva ti dolazim
a ne znam kome stižem kada ti stižem
i kako se prelomi sreća na čežnje i nedostajanja
na slatko i slano
ja sam sva pred tobom, buduća koja jesam
još ne znamo što ću postati
što ćeš mi biti
osim onoga što jesi
i što je nepromjenjivo
među nama još je kiša
duga i pusta,
moja želja za tugom
i dalekost
nježno nepovjerenje,
reci mi kud s rukama, izbiraj mi načine
na koje te pobolijevam, već i prekasno,
a onda me otpusti kao najljepšu krhotinu
koja je ikad pala s tvog prozora
u snijeg
reci mi da se čuvam jer to je sad moj posao,
da nosim tople šalove i pijem nekakav čaj, zeleni možda
ili crni kao ruska zima, malo pijanstva sibirske ribarice, zašto ne,
plutanja u rukama dugih dana koji naravno imaju duge prste
kao ti, kao ja, kao svi s kojima sam isprepletala budućnost
a bila je sva od učenja kako da ne volim,
i ovaj moj dolazak, pusti, nije bitno,
nije ništa poseban
i ja sam si opet najneposebnija među nama koje znam,
a opet sam nekako i sva i polomljena,
polucijelo čudo od sjećanja
i ne znam kome stižem kada ti stižem
i zašto se sad ne možemo odjednom poznavati
pa da u naš odnos kao u predsoblje punine
donesem svoje nazubljene dijelove
i slažemo puzzle, zavjerenički šutljivi,
zašto sve mora po redu i ispočetka,
zašto ti kosa škripi pod mojim mislima od novine,
kad ne bi bilo početaka, kažem ti početaka
sve bi ovo bilo lakše
sve što nas je čekalo