Retrovizor

25.07.2013.

Prije nego uzmem nevidljivi kofer i popravim meke nabore nemira,
nacrtat ću retrovizore na ogledalu koje ostavljam,
za godine povratka koje slijede,
no ja to još ne znam,
dodirujem tjemenom čipku košmara,
razgovaram s meduzama u utrobi
i umirem po metru kvadratnom
oboružana šminkom otpornom na ljeto
i neapgrejdanim srcem
idealna za slalom na vodi neuzvraćenog odraza
ispod mojih stopala transparentan je samo mulj,
a ja svejedno koračam vjerujući da se upisujem,
da ostavljam trag
fitilja u slavljeničkim noćima
kada su svi pomalo pripiti od sparine
i uvijek netko nekog u gomili naslućuje
okladit ću se na taj trag kad mi se sve konjice podave u plimi
neću vidjeti kako se tepih vraća u prvobitan oblik
zbog tragootporne sluzi kojom je oboružan
poput fine memorijske pjene
poprima nanovo oblik koji ne pamti
da sam bila,
da sam uopće ikad.
A ja ću prije nego uzmem sve neizgovoreno
zapamtiti da sam prošla
unaprijed i bezbolno,
upisujući se u registar neimenovanog
cvijeća nestabilne strukture
koje cvate samo ljeti
kada su svi pomalo načeti onim ljubavima
koje nemaju jezgru, latice ni plod
tek paperje meko pod prstima
čija je sudbina determinirana
prvom neumoljivijom burom
što ostavlja
sol u očima i fosforne suze.
Prije nego vratim zaborav na policu trofeja
oprostit ću sebi još jednom
godine glasnog voljenja

Me, Myself and I

20.07.2013.

Breskve poslagane u limenu košaricu dobivaju uleknuća pred suncem.
Ja ne, ja sam naučila biti ponosno blijeda sabirući nabrzinu povijest opekotina.
Zagrizem u izloženo omekšalo tijelo i pustim da kap sklizne do lakta.

Oblaci presvuku nebo dok ne gledam.
Ljeto zariva zube u moju zonu ugode.
Melasa od koje su me boljeli zubi, glava i želudac ostala je u blur slojevima zraka prethodnih godina. Ništa se naizgled ne mijenja, kao i uvijek kada se mijenja sve.
Pokoji madež više.
Drugi okus pića.
Veto na potragu za izgubljenim haljinama.
Jasno ocrtana stopala u pijesku garantiraju stajanje objema nogama na zemlji.
Lako se uzemljiti u tlo koje migolji.

Opet nosim crnu boju, kupujem gelove za tuširanje s mirisom manga, ananasa, kivija, pristajem biti čudna što me rastužuje na način na koji me rastužuju rastanci.
Svakim novim susretom učim o razini vlastite neupoznatljivosti.
Vješto se ucrtavam u tuđe mape kao "someone they used to know".
Nije tuga to.
Tuga je kad shvatiš da se nisi zaljubila sto godina i budeš ponosna na sebe.
I pomalo svisoka gledaš na lomove i zanose, uspavljuješ ljubavnim pjesmama malog cinika u sebi i uspiješ odgledati ljubavnu dramu bez primisli kako bi bilo lijepo...
Učiš o novostečenoj razini nezaljubljivosti.
Lišena zanosa, u svojoj crnoj dolčeviti za prohladnih noći, želiš sve najbolje bivšima i budućima, prokleto pomirena sa sobom.
Koristiš "prokleto" ne bi li se smilila patetici i na tren bila malo ljepljivo čudovište do laktova uronjeno u gorki sirup vrelih srpanja koje diše na slamku i skicira skelet svoje umnožene budućnosti.
S njega se cijedi potrgano meso bresaka; do kolovozâ neće ništa preživjeti, po tradiciji.
Ipak ne.
Ništa se osim povremenog mreškanja uspomena na površini želje ne događa.

Šećem bljedilo predvečerjima.