Sophie Fontanel dvanaest se godina nije seksala. I o tome je napisala knjigu "The Art of Sleeping Alone". NY Times donosi intrigantan članak o njenoj potrazi, odnosno povratku vlastitoj seksualnosti, kroz apstinenciju. Komentari na njihovoj FB stranici, isti su oni s kojima se Sophie suočavala tijekom tih dvanaest godina, dakle, očekivani. Glupa, površna, ima issuese, usporedbe sa svećenicima, samo su neke od kvalifikacija koje vidno zgroženi pa i uzrujani komentatori ispaljuju u njenom pravcu pogađajući bit koju je sama izrekla:

Seksualno ponašanje pod najvećim je povećalom javnosti. Bilo da se radi o moralizatorskim osudama apropos učestalosti upražnjavanja seksa s različitim partnerima, bilo da je riječ o seksualnoj orijentaciji i javnom priznavanju iste, swingerima, prostitutkama, parovima koji se seksaju samo u mraku i poradi izvršenja reproduktivne dužnosti, seks je ono čime se svi rado bave. Seks je najvažnije pitanje, slažu se i poneki domaći svećenici, vidno uzrujani tuđim seksualnim aktivnostima. Seks je najvažnije pitanje, slažu se marketinški stručnjaci. Seks ujedinjuje, sex sells.
Seksualne šale odavno nisu tabu, dio su svakodnevice i zabava za sve skupine, od onih najbanalnijih do intelektualno superiornijih. Često se njihova upotreba uzima kao dokaz otvorenosti, opuštenosti i što je najbitnije, dokaz prisnog kontakta sa vlastitom seksualnošću, dokaz da se seksamo, uživamo u tome i ne libimo se predstavljati kao seksualna bića i biti vrlo casual oko toga. Tek će se poneka (f)rigidna frajla uvrijediti na seksualnu opasku. Još od školskih klupa, vrlo rano naučimo da je ona stroga profesorica koja se iskaljuje na učenicima, stroga jer nije redovno "servisirana", a ne zato što je karakterno takva. Što je bilo prvo, seks ili frustracija? Bi li nepravedna frajla bila bolja osoba da se redovno seksa ili se redovno ne seksa zato što je (f)rigidna frajla?

U školskim klupama dolazi i do prvih fantazija u svezi s onim profesoricama koje su vidno seksualna bića, iako o tome naravno ne govore, međutim, seksipil isijava iz njih. Jer su lijepe i spontane. Sophie progovara o francuskoj kulturi koja je svima dobro znana kao kultura flerta, spontanog i prirodnog, zavodnička kultura, gdje su žene lijepe i spontane skoro bez iznimke i posjeduju urođenu lakoću flerta. Kao i muškarci. Sophie, ako je vjerovati autorici Telegraphovog članka, nije nikakva frigidna frajla i posjeduje urođenu lakoću flerta. Da nije javno obznanila svoj neseksualni život, vrlo vjerojatno je nitko ne bi optužio za nj. Biti Francuskinja i ne seksati se, u zemlji gdje sve vrvi od putenosti, zavođenja, šarma, jest skandalozno. Nerazumljivo, prvenstveno. Zašto bi netko potratio najbolje godine spavajući sam? Osim ako nema problema sa vlastitom seksualnošću ili čak trauma. Ono što prvo asocira na traumu jest zlostavljanje u djetinjstvu ili silovanje u kasnijoj dobi, međutim, rijetko tko govori o "traumama" koje je Sophie iskusila. Sve te pošalice o nejebici i "dobronamjerni" savjeti ženama koje prerevno zauzmu stav oko nečega ili jednostavno imaju loš dan, tjedan, godinu, da se poseksaju i riješe frustracije, impliciraju da je samo seksanje dovoljno da se žena ili muškarac riješe frustracije. Slabo tko govori o frustracijama lošeg seksa i koliko su one veće ili manje od apstinencijske frustracije.




Rijetko razmišljamo o tome koliko žena pristaje na seks zbog osjećaja dužnosti, zbog toga jer je lakše to "odraditi" nego imati dramu oko neodrađivanja, zbog straha da bi partner mogao zadovoljstvo potražiti negdje drugdje, zbog toga jer "to svi rade", a to nije rezervirano samo za nesigurne tinejdžerice nego i odrasle žene i majke. Rijetko razmišljamo o tome koliko je uživanje u seksu dostupno ženama. Koliko je to povezano upravo s hiperseksualiziranom kulturom izmiješanom s puritanskim normama. Koliko se ženama prodaje da moraju biti seksipilne i podatne, a opet, ne uživati previše, ne biti baš toliko umješne jer bi konzervativniji partner mogao pomisliti "gdje li je to naučila" jer mu nije bitno što mu se pruža nego kome se sve ranije pružalo isto i od koga je naučeno. Jer je očito kroz konzervativnu prizmu, nemoguće da ženina umješnost ovisi o strasti, odnosno motivaciji. Kroz liberalnu prizmu, također, nemoguće je da žena uopće bude umješna ukoliko nema bogato iskustvo. Žene su suočene s ogromnim zahtjevima na polju seksualnosti. Najveći od svih je da seks redovno upražnjavaju, da ostaju "u formi", uvijek zainteresirane i spremne. Ovisno o liberalnom ili konzervativnom gledištu, tu je i imperativ užitka, odnosno izostanka istog. Ukoliko žena uživa, nešto nije u redu s njom. Ukoliko žena ne uživa, nešto nije u redu s njom.



S druge strane, na muškarcima je teret iskusnih i sposobnih ljubavnika. Koji ne smiju failati. Prodaja Viagre cvate. Muškarac u srednjoj životnoj dobi, prvi put suočen s tim da više ne može uvijek kad hoće, često upada u zamku biranja dvostruko mlađe partnerice kao zadnjeg pokušaja vraćanja makar iluzije o nepoljuljanoj seksualnoj moći. Na tragu toga da je kvantiteta i dalje bitniji faktor od kvalitete.
Muškarčev uspjeh se temelji na ženinom užitku. Ukoliko žena uživa, zasluge idu iskusnom ljubavniku. Ukoliko ne uživa, često zasluge idu ženi. Tek u vlastitoj intimi, nastupa strah je li podbacio. Jer, kako ono ide izreka "Nema frigidnih žena, nego nesposobnih muškaraca". Međutim, nije tako jednostavno. Ako izuzmemo onaj maleni postotak aseksualaca, frigidnost je najčešće umjetno proizvedena kategorija u koju spadaju puritanske norme, uvjerenje da je seks nešto što se odrađuje, da takav (loš) mora biti, da je seks nešto u čemu uživaju isključivo muškarci itd. Ne, nije to stajalište žena osakaćenih klitorisa, nego nažalost uvjerenje dobrog broja žena iz zapadnjačke kulture. Suočene s brojnim izazovima, izazove na polju seksualnosti ponekad jednostavno odrađuju. Seks guraju u zadnji plan iako im hiperseksualizirana kultura kao i puritanski imperativ "vršenja bračne dužnosti" nameće seks u prvi plan i stvara pritisak, komplekse, nesretnost i kao posljedicu, silovanje samih sebe. Velik broj njihovih partnera uopće ne primjećuje da u tom silovanju sudjeluje. Odbijaju povjerovati da njihovoj partnerici to nije užitak. A neke jednostavno nije ni briga.

Kao što dobar broj tinejdžerica odrađuje prva seksualna iskustva i dobar broj godina provede seksajući se zbog koktela hormona i potrebe za popularnošću nego što zaista uživa u nespretnim dodirima vršnjaka. Ako na to nakalemimo potrebu da se seksa isključivo iz ljubavi, stvar postaje kompliciranija jer "Seks iz ljubavi ne može biti loš". Osim u površnim člancima ženskih časopisa koji govore o lažiranim orgazmima, rijetko se tko zaista bavi činjenicom da seks dvoje ljudi koji se vole itekako može biti loš. Barem za jednu stranu, a objektivno vrlo često i za obje.

Nedavno smo imali zavrzlame oko Zdravstvenog odgoja koji uopće i ne pokriva suštinu u dijelu seksualnog odgoja i boreći se protiv puritanskih besmislica, prešutjeli ono što je očito: Našoj djeci ZO neće pomoći da se seksaju iz pravih razloga, eventualno ih zaštititi od spolnih bolesti i trudnoće, a i to je za nas veliki, štoviše, ogroman dobitak. Ako uopće uspije i to. Pod pravim razlozima podrazumijevam one zbog kojih se osoba osjeća dobro sama sa sobom. Oni ne moraju biti famozna ljubav. No ne smiju biti ni stjecanje popularnosti i odrađivanje što većeg broja zbog stjecanja famoznog iskustva. Pravi razlozi ovise o samopoštovanju. Ono se ipak ne uči na školskom satu.



Seks je i zabavan. Međutim, nije zabavan ukoliko se curica od četrnaest godina seksa jer će je inače njen vršnjak ostaviti ili jer su to već uradile sve cure iz njenog razreda. Ako se seksa s cijelim razredom zbog bona i par boca votke, zabavan je otprilike kao i opijanje do ispumpavanja želuca. Ako se seksa s dečkom koji je voli, ali pojma nema niti se taj pojam narednih godina popravlja, također nije zabavan.
Sve su to, uvjetno rečeno, traume koje formiraju kasniji stav o seksualnosti. Ako se nauči da se seksom nešto dobiva zauzvrat i da je on muškarčeva slaba točka, to dovodi kasnije do ucjenjivanja seksom u braku, do uskraćivanja seksa zbog kazne i naposljetku, do odrađivanja. Nismo jednom čuli za curenje suza u uši. Dirljiv trenutak, gotovo poetski, kad žena nakon odrađenog seksa, bilo s obje strane ili pojedinačne, pokušava zaspati s činjenicom da je sama sebe objektivizirala. Ne na onaj tako omiljeni način puritanaca, ne zato što se seksala samo zbog užitka nego zato što se uopće nije seksala s užitkom nego glumila lutku za napuhavanje, odnosno, odrađivala. Puritanci tvrde da se to ne događa u brakovima iz ljubavi. Ne, upravo se događa u takvim brakovima, approved by them. Ne uvijek iz loše namjere, ali redovno zbog pritiska i nerealnih zahtjeva i očekivanja na seksualnom planu.

Toliko govorimo o seksu da uopće ne govorimo o seksu. Bavimo se seksom na razini seksističkih pošalica. Na razini ženskih časopisa. Na razini "jesi svršila, jesi svršio?".

Stoga, nije li ponekad jednostavno lakše dići ruke? To je učinila Sophie Fontanel. Dvanaest godina je way beyond skandalozno. Skandalozan je i celibat od par godina. Sophie je dosadilo traženje adekvatnog seksualnog partnera. Dosadilo joj je pokušavanje u nadi da će postati bolje. Jer, ma koliko šutjeli o tome, neće svaka žena naići na adekvatnog partnera, pogotovo ako je istovremeno riječ o životnom partneru.
Je li Sophie kukavica s issuesima ili hrabra? Ili jednostavno glupa? Lišiti se užitka na dvanaest godina. Međutim, Sophie nije uživala. Je li to njena krivica? Možda se trebala više potruditi? Tražiti dalje? Ako to pokušamo primijeniti isključivo na ljubavni život, je li to moguće? Je li moguće truditi se pronaći adekvatnog partnera? Moguće je, naravno, sistemom upoznavanja i dejtanja sa što većim brojem ljudi, međutim, ni to ne mora završiti uspješno, štoviše, može završiti kompletnom rezignacijom. Zašto je onda pronaći adekvatnog seksualnog partnera navodno daleko lakše? Je li, zaista?

Sophie je, dakle, uzela stvar u svoje ruke. Odnosno, rekla je dosta.
Ima tu infantilnih momenata tipa mogućnosti odabira bilo kojeg partnera u snovima, npr. Carryja Granta glavom i bradom, kojih se ne bi postidjele ni tinejdžerke koje sline nad posterima u Teenu, međutim, žena je očito uzela nešto više vremena za sebe. Da je slučajno bila razvedena ili udovica ili pak majka, vjerojatno bi bilo daleko lakše razumjeti njen izbor. Ovako, za single ženu u najboljim godinama, vrlo je teško pronaći opravdanje. I opet dolazimo do suštine; za neseksanje je potrebna ispričnica. Vraški dobra. Dokaz da je unatoč tome ipak sve u redu s psihofizičkim zdravljem kao i samom osobom. Jer svi oni koji se seksaju, na koji bilo način, uzimaju pred jednom Sophie pravo da se osjećaju superiorno. Muškarčine čije žene odrađuju seks i lažiraju orgazme, podsmjehuju se na frigidnu babu jer oni u seksu na svoj način uživaju. Ima tu i opravdanih pitanja, međutim, kad stvar krene u prigovaranje i osuđivanje, vrlo je teško ne izbjeći Sophienu poantu koju i sama ističe, da je unatoč svemu, u današnjem društvu, daleko veći skandal ne seksati se nego se seksati na bilo koji način i bilo s kim te bilo kako.

Jedan joj je znanac šokirano prigovorio što će se pak desiti ako njegova žena to pročita. Uplašio se čovjek da bi mu žena mogla otkriti čari neseksanja. Nije li to čudno? To podupire famu o muškarcima uvijek željnima seksa i ženama koje boli glava, međutim, zašto je tome tako? Žene su itekako željne seksa. Ne zaostaju nimalo za muškarcima na tom polju. Međutim, nisu željne bilo kakvog seksa. Biologija ih je "zeznula" na način da ne mogu doživjeti orgazam baš sa svakom budalom koja gura unutra-van. Dočim je muškarcima tu vidno olakšala i ako čovjek ima prosječan seksualni apetit i bitna mu je kvantiteta i olakšavanje, može samozadovoljno ustvrditi da ima dobar seksualan život i podrugivati se jednoj Sophie. Međutim, očito ostaje svijest da njegovoj ženi i nije tako, a ako nije, onda ni njegov seksualni život ne možemo nazvati dobrim. Tek uspješnom masturbacijom.

Boje li se muškarci koji masturbiraju u svoje supruge, da bi one mogle otkriti daleko kvalitetnije oblike masturbacije?



Kulturalni pritisak otežao je stvar na način da nam je nezamislivo uopće pomisliti na seks ljudi treće životne dobi, da nam je nelagodno pred realističnim prizorima seksa nesavršenih pa recimo to i politički nekorektno-ružnih ljudi. Da ne želimo na velikim ekranima gledati ružne muške i ženske guzice kako se znoje i uzdišu. Želimo gledati holivudske Barbike i Kenove u svim bojama i varijacijama. Sterilna hiperseksualizirana kultura ženama je nametnula stid što se seksaju i što se seksaju tako nesavršene. Što se seksaju premlade, što se seksaju prestare. Kad jedna žena na vrhuncu spolne zrelosti stoga odluči ne seksati se uopće, teško to itko može mirno razumjeti. Rekli bi neki: "Ali zašto kažnjava sebe?". Fail. Sophie, sudeći prema vrlo iskrenom opisu njenih iskustava, ne kažnjava sebe odmorom od seksualnosti nego se kažnjavala dok je ispunjavala očekivanja hiperseksualizirane okoline opterećene dvostrukim mjerilima. Da je Sophie imala bolje ljubavnike, bi li joj tako nešto palo na pamet? Vjerojatno ne bi. No, je li Sophie mogla imati bolje ljubavnike? Ako je pronaći Onog Pravog teško i potraga koja traje nerijetko koliko i Sophiena apstinencija, zašto seksu pristupamo kao da se može kupiti u supermarketu? Sophie je očito odlučila radije investirati u vibrator. Ako jest.

U svijetu gdje domaćice čiji muževi često samo masturbiraju u njih, sline nad Fifty Shades of Grey očito želeći biti dominirane na makar mrvicu složeniji način (tužna činjenica da je složeniji način opisan u jeftinom ljubiću, oskudnim rječnikom, još jednom odaje bogatstvo njihovog seksualnog života) gdje se Djevojka O. i Sto poteza četkom prije spavanja te Seksualni život Catherine M. skidaju s polica brzinom svjetlosti, najveća je perverzija odlučiti ne sudjelovati u seks mašineriji. Odstupiti na neko vrijeme. Predahnuti i zbrojiti se.

Oznake: seks, apstinencija, sophie fontanel