Neobjavljeno

14.03.2013.

Pjesme čije sam stihove izgovarala proteklih godina, koje su ostale razbacane na nekim isprintanim presavijenim listovima, zabačenim word dokumentima jer sam mislila da nisu dovoljno dobre. Za neku velevažnu utrku. Koje skoro znam napamet, skoro, a ja teško pamtim vlastite pjesme.

I uvijek za njih imam bolje planove nego za sebe samu.



Rujanske igre


Stani u svoje milosrđe,
pažljivo,
kao odmotavaš bombonijeru
izvuci alibije i dinamit

To kako me raznosiš
putem tuđih lica, kako ih hraniš riječima
kojima sam porušila sistem igara,
tih blistavih igara
šahistica koje su te voljele,
premalo da bi meni bio čovjek,
to je suza ideje u koju si me spremio za smaknuće

Radosna egzekucija odvija se uvijek rujnom
kad kiše pružaju svoje ožiljke fasadama,
a moja se topi u crvenu lokvu klauna
koji već godinama nije jeziv

Njemu su samo razrezali smijeh i poslužuju ga
djeci koja čuvaju staklene bombone u dušniku.
U idejama si kristalan, pravokutan,
pristaješ
u zaboravljene bridove.
Trokut uvijek nekom odrubi glavu!


Koliko mojih glava poslužuješ na pladnju
kada je noć gusta i kada tvoje godišnjice spavaju
u grobovima po kojima sam slučajno zaplesala,
(noga je sama poletjela, inače poštujem svetinje
i otrcani Božić u kojem te je bilo tako toplog,
a ja sam bila daleko,
iz njene kose vadila konce svojih ožiljaka.
nisam oprostila)

Kad suze padaju kao umjetni nokti gejše koja struže ogledalo,
a ona češlja svoju tužnu kosu kao da ste i dalje cijeli.


Ja bih se samo još jednom sakrila u topli kaos
destrukcije koji i nije naš, jer u tu riječ nismo stali,
ali je najbliže onom kad sam za tebe odlučila biti neustrašiva
i slučajno ti razbila par usana u svim tim noćima
kad si moj i svoj kaos pronosio opskurnim mjestima

Kasnije sam saznala da to nisam bila ja,
ti si se samo ponekad volio tući s ogledalima,
a bio si suviše mali.


Tvoje godine i moja nemogućnost da volim i kad bih htjela
još mogu ušiti nas u neki ciganski šator
pa nas rasprodati, emigrirati, rasparčati,
humanitarno sasvim,
onako kako ti voliš
sa svim svojim nacističkim ordenjem rujanskih pobjeda.
Pravi si.
U gorem bih mogla samo još poginuti.

A ona češlja kosu kao da sam mrlja na ogledalu,
gleda kroz mene i točnom tom mojom mjerom
u tim te tamnim očima nema, da znaš.

Ja sam disala to vaše crno.




Propisani stih


Zavučeš se u jesen kao u mračnu opskurnu birtiju
s dvomjesečnim planom:
Jedna prazna metalna pljoska riječi
koje ćeš progutati da drugi ne budu mamurni od njih
i jedna velika bijela bilježnica
za stihove koje ćeš si potom propisati,
mamurna od ljudskih glava u tvojoj glavi
i zagorjelih čekaonica zime;
kestene treba zakotrljati pod stopala mase
u kišnim jutrima gledati prljavi ples


Tuga se bira kao parfem,
na svačijoj koži miriše drukčije,
a ponekad izazove i burnu alergijsku reakciju
postane novinski isječak,
podložak za ribu i zeleno korijenje,
upije ulje i završi u smeću, s kostima i glavama
druge nesretne životinje.
Neke jeseni uvenu prije drugih
i ponesu par imena u prstima od zemlje


Jesen je neki tamnocrveni gorki čaj
i ono kad te ne voli do kostiju
pa ljubav tražiš premještajući se po tepisima
uvijek s drugom knjigom, čitajući više prstima
nego očima.
Gutaš završetke kao vrele kukuruze,
rasipaju se u tisuće malih sunaca
po sjajnom papiru luksuznog časopisa,
tamo je neki torzo sa savjetima za ljubav;
dobro upija prolivene čajeve i završi u smeću,
s kostima i pameću neke nesretne žene.
Kasnije je možeš vidjeti kako kopa ispuštajući viklere,
kao da je izgubila nešto.


Neke su žene punije snova od drugih,
mračne i opskurne traže ljubav
u metalnim pljoskama riječi.
One jako ne vole jesen.




Nobelovke


Godinama citiraš to mjesto,
gdje su jednom zidine urasle u tvoje dlanove,
a dlanovi ostali hladni na opip,
print nutarnjih razvalina.
Okrećeš glavu od epicentra tek slomljene mladosti,
slučajno je to i epicentar grada
i njegova tri potresa,
ispod prolivenog jeftinog vina fino su ohlađeni
ljudski kosturi.
Pazi gdje bacaš opuške,
u nečijem bijelom rasutom grlu
filtar je tvoje gorčine


Zidove redovno farbaju, zidove boje pljuvačke,
jeftinih horora u tinejdžerskoj
"wanna be like my dad" produkciji,
u tom kvadratnom metru zraka
tvoje ime
uvijek je metak,
u slow motionu probija potiljak,
a dok raskrvari usne
već je šarena isprika,
cijeli jedan rođendan za curicu.


Godinama staješ u bljuvotine svojih predrasuda,
tijesno je, jer nijednu ideologiju mržnje
nisu krojili prema obliku tvojih usana
kad izbace psovku,
i taj "baby cinizam" kako je rekao,
"ne razbija ljude, gradove, države",
ne.. uistinu.
Razbili su ih tvoji i moji očevi, djedovi,
pošteni ljudi.
Oružje naime suviše klizi kroz manikirane nokte,
nije praktično.


Moja tolerancija s greškom odnosi se samo na taj procjep:
kad muškarac posjeduje predrasude,
on porobi čitav svijet,
kad žena posjeduje predrasude,
ona piše pamflete o ropstvu
i kastrira genitalije
u bjelini svoje kupaone,
postaje muza.
Nobel za patnju bio bi suviše drska zamisao





F- mol


Zaboravila sam tvoje kodove,
ples crvenih kristala u utrobi januara
i mekoću rezignacije- snijeg u stihovima,
pomela sam čahure zvučnih zračnih poljubaca
i još dugo u svakom crtala tvoje oko,
istom naivnošću,
inače ne bi vrijedilo, kamoli ubijalo.

Nemam više svoju vojsku ljudi za tvoja pravila,
otela si se nekako, odnijela svoja povećala,
teatrologiju, beskompromisnost maski.
Najviše mi nedostaje jednostavnost
kojom sam uređivala glazbene numere
u zagušljivim podrumima srca,
ma,
bila sam amater, u suviše toga


Pijem te u natruhama, kao da te netko
posvuda ostavio raščerečenu,
zlu i tužnu,
nalijepivši osmijehe na zidove,
ružne, crvene gubitničke zahvalnice
tuđim padovima.
Nisi bila najljepši fetus
moje bolesti

Ipak, zaboravila sam šifre kojima si zaključala
sve one bitne organe za ljepotu
i sad sam neopisivo ružna za ljubav,
nedostajem nam.
Bilo bi pretenciozno da te zovnem imenom,
poezija se ne vraća tako,
postoje ugodniji joj putevi,
molitve u trnju, krvavi pravci južnih vjetrova
i tjelesa što joj se posvećuju u f šiframa.




Suze u prahu


Prosula sam šaku snijega po tvojim usnama,
na njih su se lovile mokre teške riječi,
"Kupio sam jednu kartu, toliko mi je ostalo."
Samljeven, prhnuo si u pucketavi zrak,
micala sam bjelinu s tvojih obraza,
ti ne znaš ni plakati

Pri povratku sam brojala kuglice žive
pod rebrima,
(mala igra koja me čini živom)
uskomešaju se sa sjevercem,
probiju kolaž kože
i dok se vratiš, već su posute bordo prahom,
mirišem na krv i borove iglice

I tako se stalno rastajemo
loveći se po bijelim ulicama
koje svijetle u zjenicama stare i pijane djece,
te kugle stalno kaplju
i gradom leprša crveno paperje.
Ti si moj Božić, moj izgubljeni praznik,
stakleno dijete na štulama polomljene mladosti





Zimi


Ukotvljeni u čaj od suza
prijete izaći na ledinu tvoji izmišljeni porazi,
pronaći nekakve ortake, katalogizirati zime.
U ovoj sobi boje cimeta to je sasvim izgledno...
Njihov uspjeh, čudačka prolongirana usamljenost

Ponekad uspiješ
u nekakvom gradu pronaći korake,
uhvatiti ritam, zapamtiti ljude i brojeve
pa zaboraviti na bistre plave pravce otišlih
i sebe, potrgani loto listić

Pomičeš vrijeme odrona na satovima
sortiraš boje krvi po asfaltima djetinjstva,
bolni reljef netaknutih koljena
i ovratnike izmišljenih pasa čuvara

Ponekad ti i usne prokrvare od siline zaokreta,
treba se razbiti o sve što izmiče
ostaviti zube na prvim proljetnim bedemima
uvući se u vučju ranu i nesmetano učiti cvilež,
prevoditi zagrebačke zime na hrapav jezik mora.

Kad jurnu niz zamišljeni snijeg,
ti porazi dobit će svoja imena, datume… Statistiku tek.
Uspjet ćeš i prokrijumčariti vrećicu šumskog čaja,
pokojeg Almodovara,
iz kostiju lijepe Španjolke gatati bol




Noć od kartona


Dani nemaju mnogo vremena za smrt,
djeljivi su preciznim kodeinskim crtama
na bijele plohe tuposti
Mrve se pod slomljenim jezikom pjesme,
superiorni liječnici noći

Ako pogledaš poleđinu neba, puno je šavova
koji urastaju u leđne sjene
nespremne
za zavrtaj noža u podne


Zle slutnje lišene anksioznih reflektora
i mirna površina vode na nepcu,
miris novog Murakamija u jutru ukradenom od bolesti


I neka čudna prehlada od preživljavanja
opipljive nemoći susjedne sobe
u kojoj lampa više ne gori,
ta jeftina kičasta stvar.
Ni radio ni cigarete, a knjige su još na dug

Dani nemaju vremena za sitnice,
ujutro izručuju svježi kruh
i pokapaju ljude


Zašij ipak riječi,
negdje će lažno puknuti posred Sunca,
s hrapave strane neba, izručiti noć u ruke
tek da vidiš kamo spremaju pjesme, snove, molitve
i neurotike.

U karton.
Crni, sjajni, iluzionistički
karton.

U sobe
s ugašenom kineskom lampom.
Bože, ona stvarno ne gori. Nepomična je.




Trauma tišine


Danas pored nje
držale su se godine, svih pet,
samo su mi iz starog kaputa
ispali dodiri,
a kada su krenuli smjehovi
bila sam već u dubokoj afektaciji,
strateški udaljena između dva prijateljstva,
žmirila ususret suncu i nisam više vidjela
njen stol, napose nju, ona je ista,
iza stakla koje bridi


Ti ljudi što su joj nalik,
ponekad se sakriju
u podstave jakni, džepove,
sobne termometre,
ćute metalni okus duše pod brzopletim jezicima,
s njom je to i bijela kava,
živa pod prstima u 5am.
neprocjenjivo teku u kvartalima nježnosti
oni koji joj znaju ime


Treba utonuti u pijesak,
saslušati traumu tišine,
pisati tajlandskim plažama o stopalima
koja su zaboravila svoj smjer,
polako razrijediti godine
plavim voskom bezmirisne svijeće
i šutjeti o bivšim prijateljima,
oni su isti, iza zažarenog stakla,
osunčani i nasmijani.




Titl za tugu


Živim po narudžbi,
pišem snove, sinopsise i odgođena putovanja,
u gipsanim odljevima noći
moja mirna lica trguju s predstavama
koje ih izvode na svjetlo,
ponekad kad šutim svjetlucam nebitnim,
ostakljenom taštinom.

Ljudi koji mi pristaju
krhki su, promjenjivi,
ne plaču na sprovodima
i uvijek imaju neku kartu u džepu,
topljivi pod proljetnom kišom
čuvaju poglede u staklenkama,
zato tako loše zavode život

Narančasta djevojka plače,
njena se mladost provukla
povorkama praznih ljudi
i negdje u toj gužvi
neki čovjek
skriva ju od kiše u kaputu,
bezbojan je i dalek.

U gipsanim odljevima noći
njihov je gubitak topla pjena
mlakog piva
kojeg neko dijete prolijeva
iz obijesti, pijano i glupo,
takva je i njihova ljubav

'Tebe će netko jednom pronaći
sretnu i zamišljenu
i odšetati u drugi film',
kažeš dok skupljaš odljeve mojih suza
za svoj spomenik.
Pažljivo izabirem frazu,
titlujem tugu tebi u čast





Bilješka o sreći


Tvoj kvart je kartonska maketa
kakve smo izrađivali na tehničkom
ili likovnom, ne sjećam se pola djetinjstva,
i malo je kao Ivičin i Maričin put
s muffin kućicama iz kojih sukljaju ručkovi
dobrohotnih i onih drugih baka

Svake se večeri nisam znala vratiti
pa sam mobitelom nazivala tebe
koji si već počeo misliti
da nešto sa mnom nije u redu,
ali si dolazio po mene
te dvije ulice dalje od razasutih mrvica
moje tragične prostorne orijentacije

Jednom sam priupitala trafikanticu gdje je tvoja ulica
i ona nije znala iako je radila na njenom uglu,
bilo je posve nemoguće naći dom,
on je bio u topotu cipela koje su nakon dugo godina
lebdjele za mjeru paučine iznad betona,
u zračnim mirisima, obilju zelenila i u noći
sporoklizećih rijetkih automobila
koji se parkiraju ravno u san,
poput beskućnika
u tom kvartu Češirske mačke
bila sam potpuno zaštićena

Ni danas ne bih pronašla ulicu,
niti joj se sjećam imena,
samo patuljaka koji je premještaju
kada ne gledam
i upliću hihot u moju kosu,
ponekad kad je prospem prije sna
odvedu me tamo, uz klokoćući radijator
i zapisuju registarske tablice onih koji pristižu u moj san

Nikada ne ostave broj




Mrene


Sunce je rupičasto i strašno,
iz njega ispadaju
ružičasti udovi polomljenih parova,
pruženi prema sreći
bez zaštitnih rukavica
i faktora 50

I mi, preplanuli, s najnovijim rekvizitima,
naoružani za sretno ljetovanje.
Mi, djeca i naši psi,
zaklonjeni tvojim novinama
ateriramo u prazninu

Tamo su već tvoje stvari, kutijica za naočale
i pepeljara koju redovito praznim,
dimenzija u kojoj plutaju moji udovi
samo da održe red
ako primijetiš da me nema

Ja sam sustanar koji gasi svjetla tek kada zaspiš
jer znam da ne voliš zaspati u mraku

Mi i naša ljetovanja, zimovanja,
krediti koji polako zamjenjuju mladenački kapital
bezuvjetnosti,
mi sazdani od mrena svakodnevice

Nemam te čime ispratiti jutrima,
ovako slijepa i raspolovljena,
skuhat ću ručak u svojoj dimenziji
i kada se vratiš
zaboravit ću da sam i danas htjela biti sretna

Skinut ću vrelo i suho rublje
i gledati kako protječemo
u tisuću boravaka u kojima smo se mogli voljeti,
taj slide show nikad ne prestaje


I onda se iznenada okreneš i kažeš:
“Sretna nam godišnjica“,
a ja sam već iz drugog iščupala sunce
i s ovim opekotinama na rukama
ne mogu ti servirati ručak.





Ljeto smrtonosnih komaraca


*

Pričat ću ti o zvukovima,
treskavim povicima kvartovskih šerifa
i njoj
koja uživa u stakatu njihovih psovki
uživljena na daskama izgovorenih prijetnji

Ja sam samo figurica
koja se pomiče kolovoškim popodnevom,
moj bijes noću hrani snove cvrčaka

Pričat ću ti o psećem lavežu u usoptaloj noći bez kraja,
strahu koji je požurio u prazninu
jer sve je toliko ubrzano...
čelo mi je stalno vruće
gorim tri mjeseca bez prestanka
kasnije, cijelog rujna povraćam ljeto


*

Leš komarca na hrapavom zidu
ove moje ćelije anatomski oblikovane
prema vratu ambicije,
(on čeka da naučim aikido)
reminiscira djetinjstvo,
mali prešani gad pravilno raspoređenih udova
jedan od ljepših primjeraka cisterni moje krvi
u ovom herbariju bezumlja

Sanjam svoj ushićeni glas
koji priča o otoku na kraju svijeta
punom divovskih saprofita
koji nalikuju likovima iz crtića,
izguglala sam ga tonući u san
laktova uronjenih u purpurne ribarske mreže
kojima smo izvlačili ljekovitu sol s dna oceana

Rasipala se u puderaste oblake
iz kojih smo izašli tražeći oči,
drago kamenje i ostale suvenire
pomno pazeći da ne zaboravimo ponijeti sebe
pri odlasku

Ujutro hvatam prvu olovku,
rukopis mi je sve gori,
želim ti zapisati u kojoj tropskoj biljci želim poginuti,
ostavljam ti zidnu kolekciju
i bakinu kutiju svjetlucavog pudera,
u njoj je cijeli otok, obećajem
i moj umor raspoređen u krvave bedževe

Samo sam to radila mjesecima,
tamanila komarce





Umjesto kanistra

grafitnom olovkom iscrtati most
ljude nacrtati prosto, u par poteza
kod nekih obratiti pažnju na detalje

staviti olovku u zube
odmoriti i napipati jezikom mjesto rane
koja ne zacjeljuje
tapkati prstima po upalnom procesu
između uha i vilice

mahnito risati kuće i dimnjake
ljudima treba dom
nekima docrtati balkone i užad

nacrtati oči, usta, nos i čudovište
čudovištu dati dušu
nasmijati ga i uvući u sebe dubokim udahom
snažno voljeti dim

obrisati most
ustiju punih krvi reći
doviđenja



Biografija: “I've always been an ironic dreamer, unfaithful to my inner promises.
Like a complete outsider, a casual observer of whom I thought I was,
I've always enjoyed watching my daydreams go down in defeat.
I was never convinced of what I believed in.
I filled my hands with sand, called it gold, and opened them up to let it slide through.
Words were my only truth.
When the right words were said, all was done; the rest was the sand that had always been.”

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se