Plavo

20.09.2012.

Samo je nalegao na zgrade i prekinuo zadnju nit ljetne vrućine, kao nekakvo naopako jezero. Prvi zimski sumrak. Jesenski sumraci nisu tako plavi, ne mirišu na zdrobljeni led i samoću. Uvijek je to znala, iz snopa godišnjih doba izvući dan koji mu ne pripada. Na modrim joj prstima ostaci kolovoza u obliku tamnozelenih nepravilnih mrlja još nisu odstranjeni acetonom. Dezinfekcija ljeta može pričekati, a i bilo je takvo, puno nasumičnih gustih mrlja iz kojih treba iščitati značenja. Ili ne treba. Već godinu dana obećaje sebi da će prestati vršiti Rorschachove testove nad svojim uspomenama. Htjela bi tim hladnim prstima koji pamte najljuće zime, skriveni u dugim rukavima jakne, one za "po kući", još jednom uhvatiti cigaretu i upiti s njom dvije i osmu slash dvije i devetu kad se iza pepela moglo nazrijeti jednako bistro nebo, ali zvjezdanije. S vremenom se osulo ponešto zvijezda, a njihov prah istresla je u pepeljaru s likom smajlića, ukradenu za njen rođendan u kafiću, kao poklon bivše prijateljice. Tamo je bilo najprikladnije utrnuti snove.

Žao joj je sad što nema rezervnu kutiju u sobi, makar onu najjeftiniju koju bi uvijek ostavila za crne dane. Odjednom joj je počeo smetati dim. Ali to je kao s tugom. Možeš se zakleti da si bivši rekreativni konzument, a onda u jednoj večeri poželiš usisati sve plave sumrake. Ipak, selektirati ih, zamotati vlastoručno, bez sastojaka od kojih se pobolijeva.

Izvukla bi onaj narančasti jesenji dan ranog proljeća kad je sjedila sama u centru jednog prerano zavoljenog grada i gledala kako se sumrak razlijeva na zgrade, ulazi sa sjenama u tramvaje i koči joj prste hladnim kliještima. Te bi prste zavukla duboko u džep i ne bi poslala bezazlenu poruku. Takve uvijek platiš po najskupljoj tarifi.
Iz dosade bi se udubila u razgovor studentica iza nje i pustila da se udobnost zbog naslućene budućnosti u ružičastim tonovima, rasplamsa. Udahnula bi vlažni mrak duboko u pluća, bez trunke katrana i ušla u prvi tramvaj. Mobitel bi zaboravila na stolu u centru jednog sad već posve nebitnog grada.

Onaj, također ožujski, sumrak ranih petnaestih kad je mrtva hladna zaronila u more s dvije kile odjeće na sebi i smijala se u sivo nebo, a nije dobila upalu pluća, označila bi kao zadnji dan jedne tinejdžerske ljubavi. Da joj ostane uspomena na to ludo biće koje se nije bojalo zaranjanja s njom, u mrzlu vodu. Ta se sličica nepravedno izgubila u nekim kasnijim godinama, odsječena s cijelom jednom tužnjikavo sretnjikavom zimom. Godine su je otopile i naplavile ružnoćom.



Tog novembarskog, a i studenog jutra dvije i sedme koje je nalikovalo najtjeskobnijem među sumracima, rekla bi mu da se čuva i da ne budu jednom stranci na društvenoj mreži koju su ionako prezirali. I da joj je jesen kad ga je upoznala mirisala na kukuruz i mir. Da ponekad zagugla tu stranicu na kojoj je počela pisati, u web arhivi, i pronađe prazne naslove, sadržaji su nestali nekom tehničkom greškom. Da se trudi to ne nalaziti simboličnim.
I rekla bi mu hvala. Za pisanje.

Udahnula bi i onaj postnarančasti i ovog puta pravi jesenji dan kad je dolazila sama u centar jednog izuzetno hladnog grada i osjećala sumrak kako pljušti po njenim ramenima, presretna što nakon dva dana s hrpom neznanaca konačno vidi prijateljsko lice. Iznenadilo ju je kako se bol ne mrvi pukim istresanjem duše. Odzvanjala je ranjenim stopalima i neodređenim predjelom u grudima. Tražila je čudotvorni flaster. Za stopala naravno. Nisu ga držali nigdje. Ni onaj drugi. Taj je grad bio posve promašen.

Ono kad su se zaletjeli na deset minuta zaigrati košarku, to bi produžila dok posve ne padne mrak. Bez obzira na kazne. Bio je to zadnji dan djetinjstva i najbliže imanju brata što je poznavala.

Sve sumrake iz dugih šetnji spremila bi u jednu od onih staklenih kugli i zadivljeno ih preokretala u praznim danima.
Potom bi se dugo dugo opraštala s prozorskom daskom s koje zjapi uvijek isti komadić neba i pronašla neku s koje se bolje vide zvijezde. One koje vrućim mlazovima vode ispire iz očiju boje sumraka. Odnjegovala bi samoću pretvarajući je u kolutove dima jer ona je jamačno od dima i sazdana, mirna i obavijajuća, peče pri ulasku u oči. Te bi bore u kutevima usana prodala znatiželjnicima pod bore od ljubljenja.

Talent za sabotažu

13.09.2012.

"So rest your head, it's just as well
You can't keep the sky from falling anyway"



Moj prijatelj je obrisao cjelokupan opus pjesama. Svaki put kad naglas izgovorim taj stih (najmanje što sam mogla jest spremiti ga u stih) bude mi nelagodno. Postoje bujice riječi u koje se svjesno ne vraćam. Tekstovi koje sam smotala u fitilj i zamišljala njihovo izgaranje u vatri koja mi je u djetinjstvu oslikavala zidove i predstavljala dom. Imali smo mnogo prostorija, ali dom je bio između najružnije najsivlje i najuže peći koju sam ikad vidjela i dva kuta lamperije. Skupila bih noge pod bradu i zurila u tv. U vremenima kad ga nije bilo, u plamenove. To je osim poezije jedino čudo koje nisam uzimala zdravo za gotovo. S vodom je lako, uranjanje mi je oduvijek išlo, posve prirodna stvar, ali nisam se u njoj nikad uspjela izgubiti kao gledajući u vatru i baratajući riječima. Onda sam ponešto odrasla i zaboravila jedno i drugo.

Htjela sam ga pitati kakav je osjećaj. Kad uništiš nešto u što si davao određen broj godina pa na koncu, patetici unatoč, i sebe. Ali nisam. Znam da ionako nije htio izbrisati pjesme. Riječi tako ponekad nastradaju, ni krive ni dužne, uvijek se na njih prvo okomimo. Kao i na djetinjstva. Ona su sve kriva. I onda se desi da hodaš cestom i vidiš obitelj kako sprema stvari za plažu u automobil i shvatiš da se više nikad nećeš biti dijete nosa pritisnutog u prozor i da ti fali jedan dio tih vožnji koje se nisu dogodile, da ih je bilo premalo. Unatoč tome što je bila i jedna previše i što zbog toga ponekad mrziš tu istu vožnju. Uzmeš "Pet prijatelja" i više nisu isti. I opet su riječi krive. Ipak, one su iste. Ista je i peć, još postoji, samo je televizor drukčiji iako i on stoji na istom mjestu.

Isto je djetinjstvo, postojano i zaključano, možeš mu samo opipavati fasade, strugati boju i čuditi se, lozinku za labirint više nemaš. A baš ti on nedostaje. Ne ta ružna okrhnuta izraubana, nimalo pošteđena fasada. Nije ni ona kriva.
Ponekad ga ugledaš tako nasred ceste u nečijim pokretima, ponekad te neka ulica odvede u nj i tako prohodaš par metara s očima četverogodišnjakinje dok se ne prepadneš. Strah ga raznese u finu paramparčad.
Najsavršenija stvar koju sam u životu nacrtala bio je maslačak. Sjećam se svake točkice koju sam ucrtavala na kuhinjskom stolu dok nije bio savršen. Toliko strpljenja i truda uloženo u prikaz nečega čemu je u prirodi da se rasprsne i nestane. Učiteljica nije vjerovala da sam ga nacrtala sama. Ja sam bila bolno nesvjesna da će crtanje maslačaka jednom odrediti bitan dio moj života.



Nikad se nismo vidjeli. Iz tih naherenih djetinjstava izrasteš u osobu koja zaboravlja obnoviti osobne dokumente i boji se strmih cesta i dugih putovanja. Iz tih djetinjstava nikad dovoljno ne narasteš.
Kad smo bili djeca, izmišljeni prijatelji još nisu bili trend, to je došlo s američkim filmovima, koju godinu prekasno.
Imali smo knjige umjesto toga. I dan danas mi je teško razlučiti koje su mi uspomene draže, one iz izmišljenih svjetova ili one opipljive. Jednom se moraš odlučiti za jedan od svjetova. Ili uzgojiti vještinu površnosti. Balansiranje iscrpljuje.

A to opipljivo, to sam uzela zdravo za gotovo. Kao da će uvijek biti tu, kao da postoji neko pristojno vrijeme u kojem naprosto mora čekati onu koja kasni. Kako u tom opipljivom svijetu skoro nikad ne kasnim i rijetko tko mi kasni, nije mi poznat običaj koliko se čeka. Ipak, svojih sam četrdeset i pet minuta dobrano iskoristila, a moguće je da se radi i o satima. Jer nije me čekalo. I ja više ne mogu reći da je to nepravda. Nije da mi nije bilo bitno, nije mi bilo bitno sad. I mislila sam da mi to, taj život, ta budućnost, nešto duguje. Da mi duguje čekanje jer sam ja čekala dugo to odrastanje da dođe po mene i pobrine se za mnogo toga. Pa smo si nekako kvit. Onda je došla jesen dvije i dvanaeste i rasula fino bijelo paperje u koje sam se sakrila, ta vlastoručno sam ga iscrtala, većeg od sebe i od tog opipljivog.
Meni jeseni to uvijek naprave. Ali ova je grandiozna. Garnirana onom tupom tjeskobom koja garantira nepovratnost. Koju sam zadnji put osjetila prije dvije godine gledajući kroz bolnički prozor prekrasno bablje ljeto umjesto očiju koje ga više nisu registrirale. Tad sam obećala nešto. To nešto više ne mogu ispuniti. I konačno sam slobodna.

Konačno mi je jasna ona cesta koju sam uvijek sanjala nikad se maknuvši s početka i ne znajući apsolutno kuda idem. Uvijek sam se bojala naglih odluka, ali sam previdjela one stihijske. Prekasno sam obrisala svoj opus pjesama. I predugo sam se potom kolebala otići sa zgarišta. Nemam pojma kako će izgledati to opipljivo, izvan plamenova, maslačaka i dječjih koraka, ali sasvim je izvjesno da neće izgledati kako sam svo vrijeme zamišljala. Za to sam se postarala. Čudno je kad ti iz dlanova pobjegne budućnost koju si pažljivo osmišljavala imajući pritom važnijeg posla. Nestvarno. Nema ni pilot epizode, ničega.


Pitala sam ga samo zašto je to napravio. Ponovila sam više puta. Smijao se. Stvar je bila u tome što sam ga pitala za krivi talent. Taj učiteljice ne prepoznaju na vrijeme, zaslijepe ih haljine maslačaka i jezičci riječi.

Talent za sabotažu.


Gurui zavođenja

04.09.2012.

Nedavno sam pisala o prodavačima sreće. Taman kad pomisliš da je glupost dosegla svoje dno i da teško može postojati išta gore od nekakve fanatične sljedbe coelhovaca, otkriješ cijeli novi svijet. Tako sam ja negdje početkom ovog ljeta saznala za Pick Up Artiste i nakon što sam obnevidjela od smijeha, zaintrigiralo me tko, kako i zašto točno ozbiljno shvaća taj trash. S obzirom na praćenje forumâ poznate su mi vojske nezadovoljnih neiskusnih dečki koji očajnički traže pomoć otvarajući teme, ali mi dosad nisu bili poznati "certificirani stručnjaci" koji ulijeću nudeći svoje "profesionalne" savjete. To su mahom ljudi koji su jednom davno bili u njihovoj situaciji i onda su se, baš poput opisanih coelhovaca okrenuli amaterskom izučavanju psihologije pretvarajući je u alat za rukovanje ženama. Većina ih je besprizorno glupa, sirova i očita, a ponekad se nađe i netko inteligentniji, suptilniji no čak i takve je lako prepoznati jer samoprozvani poznavatelji ženske i muške psihe ne mogu odoljeti da se svojim umijećem ne pohvale i da ne šire svoje evanđelje.
Sve što znaju naučeno je više manje napamet jer uostalom dužnost je svakog fanatika da ne preispituje Istinu.
Tako u komentarima kod Ignissa veli revni učenik "Vuk: @misillusion, Zvucim kao fanatik? Ili samo pisem istinu?"

Dotični post podsjetio me da ponovno otvorim tu kutiju gluposti i obmanjivanja i sažmem svoje dojmove o cjelokupnom pokretu igara, igrica i famozne Igre.
Učenik, u ovom slučaju anonimni komentator Vuk, mora vjerovati da je ono što je naučio istina. To ga je, naime, izvuklo iz blata u kojem je bio, baš kao što razočarani, bolesni, očajni ljudi slijepo ostaju odani svojim "iscjeliteljima", popovima raznih religija i sekti i da krenu nanovo preispitivati svoje stavove, sve što trenutno imaju bi se vjerojatno urušilo. Tako Vuk na moj komentar o promašenosti PUA metoda i inih varijacija na istu, odgovara o slučajevima gdje su muškarci izvukli kraći kraj od žena, mahom u brakovima, poziva se i na zakonski nemoguće slučajeve (propaganda je moćna stvar) i kao u bezbroj ostalih komentara izražava svoj strah i zabrinutost od ... čega točno?
Nemoguće je da je strah od žena opstao unatoč dresuri? Strah od ženske prevlasti? To bi već bila paranoja, ne?


To ide u prilog mom nedavnom zaključku da se primjenom tih metoda ne liječi uzrok nego samo simptom. Nešto slično kao kad netko izgubi podosta kilograma, a iznutra ostane nesiguran, nezadovoljan i frustriran. Nešto poput nabildavanja tijela pod svaku cijenu pa ako se slučajno desi da se ode kod krivog trenera i rezultat ispadne nakaradan, nema veze, ženama su nabildani tipovi privlačni i to je aksiom. Na tom principu Igra počiva. Mi znamo što je ženama privlačno i to ćemo vam odati. Nešto slično Cosmo savjetima koje svaka iole bistrija klinka preraste barem do početka faksa. To je literatura za frizeraj. Vjerovati da je cijeli jedan spol homogen, da je Borg, ozbiljno se posvetiti tome i na taj način liječiti svoje strahove, nesigurnosti, frustracije može biti ili stvar novčane koristi ili neriješenih išjuza koje osoba rješava šamarajući dojučerašnjeg sebe u svim tim nesretnicima.


Raspravljala sam par puta o raznim varijantama takvih metoda i svaki put sam naišla na agresiju ili maliciozno spuštanje i prekidanje rasprave. To je istina i nemaš ti što to propitivati. Ako propituješ onda si vjerojatno uvjerena da si jako posebna i da za tebe ne vrijede ista pravila kao za sve ostale žene. Što si se uzoholila, oli si ti nešto posebno? Mediokritetstvo u punom sjaju. Ne strši, ne talasaj, ne propituj. Ako su ti takvi "igrači" smiješni onda te jamačno netko gadno povrijedio ili si bila žrtva jednog takvog jer ne postoji minimalna šansa da neka žena ne pada na taj set pravila. To je nemoguće. Vjerojatno bi se daljnjim inzistiranjem na raspravi došlo do zaključaka o frigidnosti ili lezbijstvu.



Svaka žena želi alfa mužjaka. To je aksiom. Stoga je jedna od metoda "stručnjaka" pljuvanje i verbalno šamaranje sirotih "beta" i "omega" muškaraca koji silom ili milom moraju "evoluirati" jer su trenutno pijavice nedostojne bivanja na planetu pa čak ni grupnog muškog zagrljaja. Trenutna asocijacija mi je šlatanje alfa muškaraca u svlačionici kao i američke srednjoškolske podjele na frajere i luzere. Klišej? Ma kakvi. Ako im to spomeneš, izvući će iz rukava set istraživanja o enormnim razlikama između muškaraca i žena koristeći se time ne bi li pothranili neprijateljsku atmosferu koja je bit svih tih igara.

Upoznaj neprijatelja, prouči ga, nauči kako ga svladati, a kad ga pridobiješ, nauči kako ga hendlati da ne dođe drugi mužjak s većom toljagom. Poneki su liberalniji, ali imamo konkretne konzervativne primjere opisane u milijun postova dotičnog blogera koji se bez problema razbacuje terminima "istrošena žena (ako niste znali to su žene koje su prešle tridesetu), sipa seksističke izjave "Osobno, sumnjam da je istrošenoj Anni blizu barijere bilo krivo primiti spermu jednog od najpoznatijih muškaraca na svijetu, op.ed." i dobronamjerno savjetuje dvadesetdvogodišnjakinjama da razmišljaju o braku jer im je to zadnji vlak. To je samo random odabir iz zadnjih postova.

I napokon dolazimo do neprihvaćanja kritike kao jednog od glavnih obilježja svakog "stručnjaka i učitelja". Igniss se tu osigurao sa svojom listom trollova jer svatko tko se usudi dovesti u pitanje smisao njegovog projekta je zapravo- troll. Wow. Ako je riječ o muškarcu jamačno je jadni beta ili omega ili kako ono- bijeli vitez, koji samo povlađuje ženama i ispada gubitnik, a ako je riječ o ženi onda se kolega ne libi ni najuličarskijeg vrijeđanja koje me od srca nasmijalo jer za takvim arsenalom posežu upravo trollovi i fanatici kad im dokažeš da pričaju gluposti. Tako Igrač i poznavatelj žena vjerujući da je iznimno duhovit (iako u svom idućem postu dokazuje da trollanje ne bi prepoznao ni da ga lupi posred lica, nasjevši na jednu od najpoznatijih trolerskih tema) i da mi je pokazao odvraća: "@Missillusion: Zvučiš uzrujano. Netko te napumpao i ostavio?" i u daljnjem nastavku mi briše kratak i zaključan komentar ne bi li njegova ingeniozna opaska bila zadnja, roarr.

Osim što je opaska izuzetno seljačka savršeno se uklapa u konstantno sipanje klišeja o istrošenim, ogorčenim ženama koje onda valjda postaju žene osvetnice pa rade razne spačke muškarcima. Problematika je to kojom se njegovi komentatori stalno bave obnavljajući staru žuč. Toliko o pomoći. Naravno, jer se mijenjanjem nekoga i ne može baviti ni baba Mara u šatoru nad kristalnom kuglom niti egzorcist pa niti samoprozvani Učitelj Igre. O štetnim posljedicama je suvišno govoriti? Kao što rekoh u komentarima, žao mi je onih dobrih mladih dečki koji na takve gluposti nasjednu i izgube se u tome. Što naprosto ne vide da ih "obučavaju" duboko isfrustrirane osobe pune prijezira i mržnje prema jednom i drugom spolu. Ili tek profiteri. Ponekad jedno i drugo.

Može li itko ovo ozbiljno shvatiti? Čini vam se da gledate Antu i Simonu Gotovac? Pa tako nekako. Ono što mi je čudno u svemu jest količina ne baš toliko glupih ljudi koji ne vide o kakvim se debilizmima radi u svim inačicama tih tzv. igara za zavođenje. Ljudi kojima je ok da partnera treba dresirati, da sebe treba dresirati, da ako imaš nesreću ako se nisi rodio kao najglasniji pripadnik čopora moraš sebe lobotomizirati i postati netko posve drugi jer jedino tako ćeš imati uspjeha kod žena. Ne čude me likovi zbog kojih takvi postaju neprikosnoveni stručnjaci jer očajan čovjek će napraviti sve pa i platiti oko 1000 eura za par dana seminara za zavođenje, ali me čudi čest izostanak kritike takve gomile mačizma, seksizma i ponižavanja oba spola.

Jedna od glavnih kritika Igrača i njihovih sljedbenika jest ismijavanje savjeta "budi svoj". Ne moram posebno naglašavati koliko ne cijenim self help junk literaturu, međutim, ne vidim nikakvog boljitka od nasilnog pretvaranja nekog nesigurnog u nekakav mačističko seksistički robotski hibrid. Jasno mi je da to nekom tko nikad nije imao djevojku može izgledati primamljivo po "daj šta daš" principu, ali ljudi zanemaruju da je mijenjanje složen proces koji traje godinama i da naučen set pravila neće donijeti ništa dobro jer osoba iznutra ostaje jednako nesigurna, a ta fasada koju sagradi se može svakog trena urušiti.

Također, usudim se taknuti u svetinju pa reći da ne žele sve žene isto. Naravno, nitko ne želi slušati nečije samosažaljevanje od jutra od sutra, ali jednako tako ne žele ni robote koji imaju uigrani set pravila za tretiranje žena za svaku situaciju. To se tako lako prepozna. Često se oslanja i na tradicionalnu romantiku, polazeći od pretpostavke da svaka žena želi da joj se dokazuje i ponavlja koliko je posebna, da ju se obasipa poklonima, da se hipnotički ponavlja njeno ime (manipulacija for dummies) i ponaša u stilu najokorjelijih klišeja. One size fits all.

Ako netko ne uspije, sam je kriv, nije dovoljno vjerovao, nije se dovoljno trudio. Zvuči poznato? Da, fanatici diljem svijeta mogu se svesti pod uvijek isti zajednički naziv mediokritetstva, obmane i zaglušujuće gluposti.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se