Memento

13.08.2012.

Na nešto me sjeća taj grad

Negdje bi pobjegla iz tog ispeglanog grada i putem izula cipele, kaže pristaju joj krivudavi gradovi, kalup načinjen prema duši. Uvijek ugine u kolovozu. Svi umori poispadaju iz nje pri povratcima s plaže, raspu se u pritajenoj jeseni i putuju sami, ka jugu. Ona nigdje ne putuje. S najljepšeg mjesta u gradu jasno vidi sve druge gradove, oni su naravno isti, a i more poodavno ne krije nikakve slutnje, sve su već rezervirane. A i to najljepše mjesto sve češće zaboli ispod rebara, s njega je bacala godinu po godinu u nijemi plavi dosadni mjehur. Kako je to unaprijed sve znati... stalno se klackati između djetinjstva i starosti jer za mladost je hrabrost neophodna.

Prodala bi sav taj šareni žamorasti predugi dan dvijeidvanaeste za dvije i pol noći u Finskoj. Uglavnom, negdje gdje ima mraka.



Alone in Kyoto

Ona je posve prozirna. Duh u crnoj kratkoj haljini. Vrlo koščati duh. Jedna kost račvana u pet sitnih koščica odmara u njegovoj ruci. Strava ravno sišla s ekrana pravo u punokrvni mirisni dan. A dan ostao zaglavljen u njenom praznom liku, tamo je pronašao alat za daljnje samoranjavanje.



I must leave London

Kiša je obavila grad kao rasparani čipkasti veo koji grebe zadihana lica. Bilo je vruće i žurila sam. Taj film se zaglavio na prvom semaforu i do kolodvora sam ga već stigla otrcati. Naslonila sam se na zid i hvatala sjećanja, slagala kaleidoskop lica. Tog sam dana prestala vjerovati da postoje zaista zdravi ljudi. Samo su neki rasparani na vidljivijim mjestima.


No mercy for she

Te zime završila je s teškim filmovima. Onako baš zauvijek.


The city light died

Brat mu je imao običaj ustajati usred noći i razgovarati sa svojim strahom. Strah bi obično sjedio obučen u bijelo, na stolu sa suhim voćem i pravio se da je utvara. Roditelje obično nisu budili vriskovima.
Jednog mu je dana dosadilo, ostavio je faks i otišao u berbu .. nečega. Ponekad se javi i zvuči hrabro.


Postcard from 1952

Tog je nepoznatog dana zurila u crne kovrče djevojčice čija je majka bila u neprijateljskim odnosima s njenom. Iz nekog razloga silno je htjela da to bude njena nova najbolja prijateljica. Kroz suze je ponavljala da nikad više neće sresti takvu. Majka ju je sklonila s prozora, a kovrče su nestale iza vrata. Nikad više nije srela takvu. Prijateljstva je raskidala prije stignuća suza. Možda je sve bila posljedica faze opsjednutosti s Lucy Van Pelt. Imala je iste kovrče, iste.


Wrong side of the road

Grad se kao svjetlucava hobotnica razlio mrakom, lelujajući ispod ceste koja je vodila u grotlo slijepog straha. Sve nasmijanijim riječima razbijala je komadić po komadić dok u automobilu nisu ostale samo umrle konfete. Već sedamnaest godina svako joj je putovanje rulet. Između sreće i straha ponekad poželi izabrati san uz dosadnu radio stanicu.


Najduži je poslednji sat

Ulice su pred jutro stopljene u jednu. Sjajna riblja kralježnica. Tako izgleda ostati sam na svijetu, to je plovidba mekim srebrom u ždrijelo samoće.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se