"Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš..."


Možda postoji određena količina riječi za svakoga. Možda je to i odluka. Ono kad od zilijun jednako čarobnih svitanja samo jedno poželiš zadržati da ne pljusne u vrućinu sljedećeg dana tako brzo, ne prije nego stigneš istjerati riječi iz sebe. A to iza riječi, možda postoji određena količina toga koju možeš podnijeti. Možda postoji određen broj tuga, neka vaga čežnje na kojoj ćeš rasporediti svoje mjerice i odlučiti da ih sve strpaš u ranu mladost i da ide na tvoj račun, nesebično, ili pak sebično, ali svakako razulareno i obijesno. Obijest je to, toliko biti čežnjiv, toliko dana upregnuti u proizvodnju riječi, obijest i nemar prema godinama koje su morale zanemariti ono što bi im svakako po njihovom broju pripadalo. Bezbrižnost, prije svega. Pokoje spontano putovanje nigdje umjesto kontrolirano survavanje negdje. Ali, eto. Neke dijelove sebe zaključaš naposljetku posve spontano, a teško se kasnije otvaraju, i ono što ih otvara pronalaziš odjednom lošim. Prijetećim.


Zaboraviš poneke pisce, i onda te ubije kad ih s čežnjom potražiš, otvoriš i svi ti retci koji su jednom bili ključni za prolaženje kroz neprotočne dane, postanu skupina zgusnutih turobnih hijeroglifa. I ne možeš. Kao djeca koja zaborave da su nekad razgovarali s životinjama i vilama, tako eto stojiš nad tim retcima i ne sjećaš se tko si bila dok si to čitala, ne baš posve.


Zaboraviš poneke situacije, poneke ljubavi, poneka mora mučnine i onda u nekim posve neočekivanim novim i drukčijim situacijama, poneka kap mučnine podsjeti na to koliko si se odviknula. I onda shvatiš da ne postoji određena količina riječi, pogotovo ne određena količina poezije, kamoli proze, a pogotovo ne određena količina lošeg, onog zbog čega, jel, uopće kreneš uhvatiti svitanje za šiju.
Da postoji tren kad to postane odluka.


I uhvati te čežnja, pronađe te naposljetku. Čežnja za onim što ti je upravo izmaknulo, mirom. Jer to nema cijene. I ne može se naplatiti riječima čak ni ako nisu previše jeftine, čak ako su im valuta poneke tuđe izmamljene suze ganuća i prepoznavanja. I ako već moraš provjeravati taj podrum zaključanih nemira, barem pripazi da ga otvaraš skupocjenim ključevima. A ne nekim trećerazrednim kopijama. Samo, skupocjeni ključevi ne otvaraju ta vrata. I riječi najčešće imaju alkemijsko svojstvo pretvaranja izrazite ružnoće u ljepotu. Svi ti pisci koje sam zaboravila voljeti pisali su o ružnoći. Tuđoj ili svojoj. Možda postoji određena količina ružnoće koju si u stanju primiti. Pogotovo kad primaš intenzivno, neumjereno i obijesno. Nije to da namjerno ulaziš u minska polja, jednostavno tako završe tvoje šetnje sunčanim predjelima.


I onda se nekako prišulja tren da više ne želiš. Jer postoje neke ljepote koje ne moraš pronalaziti između redova mučnine. I njih ne moraš platiti riječima, ma ničim. One su tu samo da ti budu. Jer više od činjenice da ne napišeš ništa narednih godina užasava činjenica da one donesu pogonsko gorivo za predivne krhotine riječi. Jer to uopće nisu krhotine riječi.