Dim u zjenicama

02.12.2011.

Ponekad, rasprsne se neka misao iz tog prošlog života, usred noći skupljene u sebe, kao prva zraka svjetla koja se probila kroz leševe zvijezda. Prije nego je uvučem u sebe, kao već zaboravljeni cigaretni dim i ostavim da leluja na usnama tik pred san, da izmisli barem jedan topao san na tu staru temu, zatrpaju je.
Poraz, sram, ponajviše sram.
I tako zaspim pod željezom tuge, ali nije to više ona oštrotupa, svemoguća tuga već njen jadni skelet. Nisam ga zakopala.
O porazima se ne sanja, čak ni retrogradno.
I samo jedna sićušna i nemoćna misao da je možda poraz posve promašena riječ učini taj skelet prozračnim i svjetlucavim, svim od zvijezda.



Puno pametnih riječi, izmislila sam godinu-dvije od čvrstih riječi.
Godine bez tijela i okusa.
Crno bijele godine s naglašenom bijelom i minimalističkom crnom u kojoj kadriram hladni odsjaj distanciranih tijela. Godine lišene dodira, sjajne godine ispraznog zanosa. Ponekad pomislim da je sve to isto.
Samo su različite razine nedostupnosti.
Jedna duga lekcija iz kadriranja nebitnog, fokusiranja nemogućeg, slikanja vlastitog portreta. Izblijede pjesme, izblijede tragovi mučnine i lažne hrabrosti, hinjene veselosti, izblijedi pomisao da si uopće ikad znala što je sreća. Neumorni ples lica koji se nepogrješivo mogu sklopiti u jedno, a da pritom ne izgube esenciju. Taj konstantni umor u traganju za da nakon možda, za da nakon ne, za okretajem nakon što se već koraci ustale prema horizontu.
Jer da kao da zvuči šuplje, a instantno predavanje, ta vulgarna brzina htijenja, to je tako neprivlačno i strano. Nema privlačnosti u da koje je oduvijek bilo da.

Jer, ljudi koji znaju što žele duboko su odvratni onima koji tragaju.
Nema svjesnog zla u tome, to je tako, puki refleks.


Da li se ponekad... /cut/ savladala sam autocenzuru misli. Naročito jedne vrste pitanja.
One koje uvijek odvede do grljenja skeleta tuge i spavanja u mrtvoj spoznaji da je mučninu tako lako vratiti, samo jednom ili dvije slike.
Ja sam se suviše okretala. U tome je problem.
Paralelno sam kadrirala jedan novi detalj, usavršavajući svoju čežnju za dalekim do neslućenih razina, do nedodirljivosti. Glavno da koža bridi u blizini, glavno da je ovaj put ama baš sve izmišljeno i precizno dorađeno, da nema iluzije odnosa, da nema iluzije topline. Tako ne boli. Samo inspirira.
Ono što jedino boli jest življenje u tom tijesnom kalupu ograničenog izbora voljenja. I te žene, koje su sposobne za ljubav, one su tako jednostavne. Toliko da ih je nemoguće razumjeti, izvući esenciju i napraviti formulu.
I njihove su suze jamačno nekog drugog kemijskog sastava.
One plaču od boli, a ne od straha.


Nije to misao, to je više osjećaj. Toplina koja se razlije udovima i neki osjećaj koji je nad svim osjećajima preživio. Neko davno poznavanje koje nema oznaku "davno" ni "aktualno".
Lišen slika i sjećanja.
Zato i preživi tako kratko.
U onih par sekundi između noći i dana. To neodređeno srodno ganuću. Dim u zjenicama.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se