Hir

19.06.2011.

Izvadila je crnu olovku iz džepa i približila kapku, a onda ju je zatekao bezizizražajan odraz u ogledalu. Ništa se više nije dalo popraviti.
Nije ga srela. Otišla je do stola i sjela čekajući hamburger, prvi obrok u danu za zadnje pare.
Obitelji su kartonske u Mc Donaldsu, nimalo nalik onima iz filmova. Jedna nekartonska nekih par ulica dalje priča o vremenu, korupciji, stvarima koje su postojane, postojanije od nesigurnih dvadeset i pet te snova što stanu u par ozeblina. Godinama je prezirala ritual puhanja u svjećice, bile su previše postojane, "čelične" i žute, odvratna stvar. Rođendani, smrti, obljetnice, ona čudna poklapanja.
Noću bi ostajala budna do šest, sa svojim malim privatnim dramama.
Krevet bi do ujutro otežao, a sobu bi ispunila tiha misa prolaženja pekarskih kamiona i histeričan pjev ptica; život uhvaćen u šuljanju na prstima.


Bilo je šest kad se probudila čekajući konačnu vijest. Aparate su mu isključili iza podneva, a datum je ostao visjeti, kolebajući se između dva nikad.
Nikad jednom životu i nikad čestitki jednog rođendana koji više nije u njenom mentalnom adresaru. Ostalo je još jedno nikad i to je odrađivala jedući zadnji hamburger u ovom gradu.


Potom tri tjedna bronhitisa, hir koji je predugo potrajao.


Šetnja, uporna grčevita šetnja mjestima na koja se više neće vratiti kad opet bude prolazila. Stajao je na svakom. Tako nebitan i još uvijek jako voljen. Danas zvuči kao ironija.
Zima je dugo potrajala i protegla se na cijelu iduću godinu; mrak, samo mrak i povremeno sjećanje na tijelo. Srce se izraubalo mnogo prije, sve što je ostalo bilo je tjelesna memorija i uvjetovani refleks na elektronski zvuk poruke. Nitko je više nije poljubio.
Kad je završila zima i godina, godina-zima, samo je taj nepoljubac ostao smiješno prkositi uspomeni. Kao neki nebitan artefakt jedne glupe ljubavi.
Brojka s izgubljenog loto listića koji više nema vlasnika.



Zgužvala je masni papir i iščezla iz slike. Život se nastavio, uvijek to napravi. Najžustriji je iza najvećih tuga, neumorno odstranjuje okamenjene dijelove dlijetom, boli i kleše iznova.
Trebalo se pomiriti sa svojom prolaznošću. Proći ispod duge i ostati živa djevojčica.
Prolaziti u nečijim očima, unaprijed, kao naopaki trailer u zjenici koju još i ne voliš, a već te se odriče. Svi žele onaj krasopisni the end, nitko se ne trga za epizodu. A one su je često znale rasplakati ponajviše.
Pogotovo one s gradskim svjetlima, kad junakinje odlaze same u noć. Sreća zbog gubitka, tako bi sažela stvar. Prožimajući osjećaj usamljenosti i ushita.

Stvar je zapravo jednostavna. Piše mu jer je srce opet navila kao igračku i pustila u improvizirajućem smjeru. Srce kao pinjata od hormona, gladi i straha. Pokvareno tužno srce. Ako ga udariš sve će to ispasti kao tik tak bomboni iz torbice, bijelo i osvježavajuće; trik gladnih žena.
Ne prosipa ih više na poledici, prolaznost je promijenila smjer; vjetrokaz u plavim šarenicama.
Sad kad ga više ne voli, zašto se srce kotrlja po tipkovnici na nepoznati zvuk poruke... Kod strahova, taj komplicirani brojčani password za budale i čudovišno dug nepoljubac, to je sve što je preostalo.

I suze na kartonskim Mc Donalds obiteljima.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se