Povremeni udisaji. U ružnim gradovima to je prirodno- da ne dišeš tu i tamo. Ništa ti nisi vidila, budi sretna, kaže prijatelj. Ostala sam tu zbog grada, kaže prijateljica dok prvo ljetno sunce nemilosrdno zauzima naše žmirkave oči; mi smo jedine djevojke u gradu koje ne nose sunčane naočale. U tako sunčanom gradu to je zaista neoprostivo. Tako lakše dobiješ svjetlucave mrene, nužne koprene kojima treba zastirati očito, bez predaha- bijeg je full time job.
Ne možeš imati bolne sinuse pored mora.
Od svih gradova, Zadar mi je nekako najdraži, kaže druga prijateljica.
Skupljam te nasumične tematske odgovore, itinerar za život.
Samo sam jednom bila istinski sretna vraćajući se u to svo sunce; bilo je potrebno ući u ružnoću i imati nepunih dvadeset, imati vakuum u prstima, za to. Bilo je potrebno nemati.



Nedavno sam gledala Shi. Poetry. Korejski film o posljedicama pisanja poezije i imanja zločinca u obitelji; to uvijek nosi konzekvence, na našim prostorima; ovisno o kutu gledanja svi imamo barem nekog tko je napisao pjesmu ili ubio nemoćnu staricu. Oni koji misle da nemaju trebaju samo susresti neistomišljenike.
(Čičak izdaje... kači se ove jeseni na sve strane...i meni će ga neki mangup
već prilepiti na leđa...onako u prolazu, sve tapšući me po ramenu prijateljski.). Čekala sam da film odstoji u meni. Malo se družila s tom staricom, njenim Alzheimerom i unukom silovateljem. Taj unuk igrao je s bakom svake večeri badminton. Između smsova i odlaska s prijateljima te rastuživanja bake i smijanja na tv serije potkralo se i mrtvo djevojačko tijelo; isplivalo je s rijekom, tražilo neku vrstu poetske pravde. Danas i googlajući možeš naletjeti na nečiji zločin. Potom odvagati smijeh i sunce u čovjeku i bljesak noža, lakoću eliminacije. Sretni ljudi ne ubijaju, ne? Uglavnom, taj tinejdžer i nije osobito sretan, običan je, dijelom napušten dijelom voljen. Njegova baka, Mija, kreće na neku vrstu tako popularnog samootkrivanja no budući da se ne radi o zapadnjacima, ne čini to na jeftin način, već suptilno, ženskom punokrvnom zrelošću i emocijom te na koncu ženskom tragedijom podsredstvom koje otkriva slojeve lukove glavice zvane Poetry. Ima tu i suza te ponešto seksa- onog nenadanog, impulzivnog kad nije sigurno da li je riječ o očaju ili isisavanju posljednjeg životnog nektara koji se (trenutno) nudi. Iza praga odvratnosti. Tada je lako vratiti se suncu. Vjerovati da iz bljeskovite rijeke danas neće isplivati nijedno tijelo i da možda nikad i nije. Ljudi skloni lijepim riječima imaju tu sposobnost imaginacije. Na tren se učini da su jednostavno- licemjeri. S druge strane postoje oni brutalni, uvijek neposredni, spremni da ti skrešu tko si, što si, kako si, oni koji ni na tren ne dvoje o vlastitoj prirodi. Mija se čudi da je to poezija, sva ta vulgarnost, Mija je smiješna u svom čuđenju, predmet ruganja modernih pjesnika. Onog podsmješljivog- što ta sitna ženica koja iza sebe nema nijednu pjesmu priča o nama, našem radu?!



Mija ima i drugo društvo, sem ovog poetskog. To drugo je mnogo zanimljivije. Roditelji mladih kriminalaca, koji su opetovano silovali razrednu kolegicu dok nije počinila samoubojstvo, odlučni su u tome da svoju nevinu čeljad zaštite od zakona i nagovore majku silovane djevojčice da pristane na nagodbu. Samo im treba novac. Mahom očevi, u svoj kružok uvlače i zbunjenu staricu koja pak nema dovoljno novca, ali spremna je prisustvovati sastancima i biti unutar, u krugu. Tu suludu ženu koja tetura na sastancima i izlazi vani napola istog treba uvjeriti da zaštiti svoju krv. Suočena s maskulinim kodeksom ne-časti Mija se bori poezijom. Cvijećem. Poeziju voli jer voli cvijeće i ljepotu. Žena koja je u stanju izvući djevojčinu smrt ispod muških džonova i okititi je stihom, valorizirati ju, ta žena zaboravlja, umire, gubi imenice, a uskoro će nestajati i glagoli. Vrijeme za poeziju istječe paralelno vremenom za skupljanje novca. Zašto Mija uopće dolazi na te degutantne sastanke? Da li je nužno biti na izvoru odvratnosti da bi se s njenim produktima borilo? Ona ne može iz svoje zaboravljivosti, zatočenica je tijela koje odumire. Svoje okove podebljava dolaženjem u samu klaustrofobičnost zla i izopačenosti, one mirne građanske po kojoj se podrazumijeva poneko prešućivanje, zaštita i rad na spašavanju par zločinačkih života budući da je onaj drugi već ionako mrtvo tijelo u rijeci. A svi su oni samo djeca. Netko je stradao u igri. Dječaci imaju očeve, djevojčice imaju zaboravne zarobljene pretkinje. Njih može vrednovati samo pjesma koja nastaje u mukama. One moraju kopati noktima, izlaziti iz zemlje da bi bile primjećene, kao žrtve, kao ubijene, mučene, silovane, da bi bile muze. Dječaci imaju igru. Njihova pretjerivanja sredit će očevi.

Što je poezija tu? Rijeka koja proždire ženska tjelesa? Na kraju ostanu samo tjelesa i riječi. Ako je Mijin princip utkan u stupove svijeta ti stupovi su prilično nevidljivi, ezoterični i u svojim pojavnim oblicima mogu biti samo iznova mrvljeni, gaženi i silovani. Jednako tako i neuništivi. Esencijalni. Riječ je jaka samo kad je istodobno i nježna. Inače prelazi u zatvoreni zajednički kodni jezik roditelja zločinaca. Žene govore i utapaju se. Svojedobno i Virginia. Nagrižene bolešću koja se ne može utkati u neki od potpornja svijeta i koja se ne može podnijeti na tuđi račun. Podmiruju sve te zločinačke račune, isplaćuju u valutama krvi i podvojenosti i umiru u tišini. Pod suncem. U lijepim mjestima. U idili umiru.

Postoje tako ljudi koji vjeruju da je poezija oružje. I da je nemoguće sjediti sa zločincima i donijeti im novac, a onda se okrenuti i utopiti. Da je nemoguće igrati badminton s unukom i čekati da ga odvede policija. Da je nemoguće zaboravljati i pisati jer kako, poezija je neka vrsta osvete, za pisanje trebaš dugo pamtiti, vraćati dugove, podmirivati račune. Da bolest ne rađa ljepotu. Da ljepota dolazi po narudžbi. Da je rijeka u kojoj se utopila silovana djevojčica zapravo lijepa.

Mija upoznaje djevojčinu majku. I zaboravlja da ju treba nagovoriti da obezvrijedi kćerkinu tragediju. Kao žena ženu. Na muškarčevu pojavu mogla bi se uvrijediti. Dječaci bi mogli u zatvor.
Mija zaboravlja zašto je došla. Njena bolest zaobilazi diplomaciju izopačenog društvanca. Pjesma posvećena djevojčici na kraju je savršena, bolest ju nije okrhnula. Kao ni mnoga ženska djela kroz povijest. Bolest im je samo omogućila bijeg iz izopačenog društvanca uz istodobnu zbunjenu zastrašujuću prisutnost, sjedenje u dnevnoj sobi izopačenosti, prisiljenost na isto. Prisiljenost na voljenje monstruma.

Mijinu pjesmu naposljetku čita njena grupa, s osobitim nadahnućem. U kadru rijeka za kraj. Ponekad neka žena mora umrijeti da bi bila priznata.


U lijepim je mjestima tako teško pisati. Treba proći hijerarhiju korova. I dalje voljeti cvijeće- to je umjetnost.