Ruke

11.02.2011.

Sumrak se spušta na njene nervozne ruke, ne odaje rano proljeće ni želatinu jeseni skupljenu joj u grudima; tek narančaste svjetiljke i prohladni zrak podsjećaju na neko indiferentno toplo-hladno godišnje doba.
Njeno, autentično. Žamor studentica iza njenih leđa postaje sve dalji, sa svojih dvadeset tri posve je daleko, izdvojena iz svih uloga, predatorski vreba na reski miris drame.
Ljepota drame je što se može dogoditi u bilo kojem trenutku, raspoloviti toplinu kao užegli maslac i ležati u nijemim nemoćnim vriskovima na nekom trotoaru, ismijavajući smrt.
Drama priziva ljubav, u toplim valovima, razmišlja o tome dok gura svoje promrzlo tijelo pod prevrući tuš. Uvijek isti ritual. Vrući mlazovi koji joj peku ramena najbliži su ljubavi.
U stanju su rastopiti plavičasta tjelesa, a onda ih pustiti u hladne ručnike, šištanje zraka kroz propusne loše prozore, hladnoću bijelih zidova i dugih hodnika.

Drhtave ruke otpisuju posve ležeran sms, a on će trajati dulje od drame. Dulje od mladosti.
Mladost se zgusnula u ta dva tjedna, a oni siplju iz sjećanja- polako nestaju dijelovi ulica, potom ugao na kojem je smrznuti smijeh gurnula u žareći zagrljaj, nestaju i narančaste lampe te mali travnati prolaz kojeg je hitro gazila ostavljajući po cesti neka tad važna nadanja.
Nestaje dugi pothodnik u kojem se smijala kad je bila sigurna da je sama, nestaju visoke lampe ispod kojih je smirivala iskričavo srce plutajuće u fluidu mira; opet neka ekstremna kombinacija, tako svojstvena.

Nestaje grad. Ljudi su nestali mnogo prije.

Samo još proljeće bdije nad njenim rukama. One su naprosto sulude. Noću se opuste uz rijedak šum automobila, u labirintskom kvartu u koji nitko ne zalazi, maloj uličici od koje će se uskoro zauvijek oprostiti. A nije ni bila, skoro. Voda u radijatoru ometa joj san, nespretnim rukama pokušava zavrnuti ventil, a onda odustaje, gleda u svijetli trokut na plafonu. Automobil brisne u noć.
Ujutro je sreća dostupna iznova, kao da je dobila gratis pakovanje koje mora iskoristiti do idućeg četvrtka.
Limited edition. Nakon toga se ne boji tunela na cesti, ničega, ruke drži mirno na koljenima; tek će dvije godine kasnije biti ganuta svojom željom.
Bilo joj je posve dovoljno nagurati život u dva tjedna i lakonski ga se odreći, makar u domeni hipohondrije.

Možda samo krhkim i drhtavim rukama možemo zahvatiti sreću.
Slučajnim okrznućem, rukama lišenim nade.
Ako je taj koncentrat proljetnog zraka u nahlađenim plućima bio sreća.
Ako je smrznuto tijelo obuhvaćeno toplim rukama bila ljubav.

Nestaje buka.
Ritam namjerno zaboravljene pjesme, plač koji će uslijediti, nesvjesnost o svojim rukama, rukama koje mogu pokvariti sve. Rukama punih riječi koje ispadaju u toplinu i režu je na tanke šnite dok ne bude posve propusna za bol. Rukama nad kojima proljeće postaje nemoćno dok prekrajaju njegove najbolje dijelove i mrve ih po izbrisanom meandrastom srcu.
U njemu pulsira grad, sitna mušica.

Odraz

08.02.2011.

Hvatam svoj odraz u mutnom autobusnom staklu i zadržavam tugu što duže. Lijepa sam i odlazim. Nema opipljivih dokaza te tuge, kući je stružem sa slijepljenom haljinom i ispirem u tisuće pjenastih krugova. Ta autobusna slika me progoni. Kompjuter je progutao fotke iz tog razdoblja, ali folder nosim u glavi, ganuta nad nepoznatom krhkošću djevojke koju nisam stigla upoznati; jednog je dana nestala- te fotografije imam- nemoguće je opaziti tragove gašenja. Ponekad nastojim simulirati taj odraz u prozorima, crvenim usnama upirem u melankoliju, izvlačim svjetlo iz nanovo prirodne crne kose, ali ne postižem ništa. Nje više nema. U svilenom obrubu haljine tražim ostatke larve iz koje je bolnom sporom metamorfozom konačno postigla let. Hvatam prpošnost njenih riječi iz starih sms-ova, vršim uzaludnu detektivsku obradu nad djevojkom koja je ostavila za sobom sve osim svojih tragova. Obilazim plažu na kojoj je ponekad postojala.
Kad je razgledavam u dremljivim popodnevima nalazim da joj je i kosa bila nalik na zavjesu od prašine; krhka polusiva prozračna kulisa ispod koje su oči brojile moje kalkulacije. Izbjegavam joj pogled. Njene su želje bile skromnije od mojih. Taj grad joj je pristajao svojom ljupkošću i starinom. Meni ne. Ja sam samo htjela uteći, koračala sam unazad dok je autobus klizio cestom, pokušavala izvesti povlačenje na koljenima; otimala se. Iza mene su ispadale laži, proračunatost nemoći čiju sam zadnju ratu isplatila prije mjesec i pol. Bila sam pogrešan medij za njenu ljepotu.


Noću trajekti odlaze u moju trinaestu godinu. U magli su negdje svjetionici i svjetla tuđih kuća. Kćeri se voze u autima svojih očeva i nestaju u svojim ružičastim sobama, spavaju mirno u mojoj zavisti. Postoji nekakva prisnost u ritualu gustog soka petnaestog u kafiću iza crkve. Petnaestog sam usput i rođena. Svi ostali petnaesti sretni su dani. Vrijeme za mene, moj red. Ja sam druga, četvrta, ona koja je na čekanju, pola djeteta. Ta polovica istinski je sretna i afirmativno reagira na pozive.
Da bih razumijela njenu vrstu prostodušnosti morala sam je pisati. Opisivati. Pisati umjesto nje onima koje voli. U toj trinaestoj vokabular je već bio definiran. Uvijek pišem iz iste godine.
To su pisma bez adrese, nemogućim ljudima; izmislila sam ih i još uvijek ne dolaze. Na njihova imena stavljam guste masne točke. Ja razaram i to je sve što sam naučila te devedeset i osme.

Ruke mi zaudaraju po tekućini iz zelene boce; ustajemo rano i odlazimo po proročanstva. Sve je u tom gradu bilo trik. I ja sam lažna. Tko zna tko je iz mene izrastao u toj četvrtoj godini i danas živi sretno u inozemstvu. Bilo je to unosno vrijeme za laži i velike riječi. U četrnaestoj trčim iz autobusa koji vozi ka jugu i smijem se na istoj rivi. Na toj ću rivi prekrajati srce deset godina kasnije, a vjetar će puhati istom silinom, samo ljetni.
Slike iz šesnaeste pokazuju bjelinu, ja u bijelim hlačama i majici i bijela mačka na bijelim stepenicama.
Smijem se.
Te godine su dobili nove okuse sladoleda. Uzimam cookies i bježim prije oluje.


Njene ruke režiraju niskobudžetne scenarije, sjenčaju srce i nanose namaze boli preko voljenih usana. Ona ne zna voljeti, ali zato je izvrsna u čekanju.
Ponekad lažem da bih izbjegla odgovornost, ponekad sam posve zla i ispisujem bespomoćnost na pergamenama koje zabijam u srca onih koji se usude ostati. Preuzeti odgovornost značilo bi priznati da vrlo jasno vidim njen odraz. I nastojati ne porazbijati zrcala.
Za sedam godina nesreće, retrospektivno, pobrinula se i moja režija. Vrlo jasno vidim molećivu trgujuću iskru na slici broj pet iz zapamćenog foldera i sitnu klauzulu ispod nevine predanosti.
Kalkulaciju s bajkama.
Bajke se vraški znaju osvetiti kad s njima postupamo hirovito. Nije trebalo iscenirati bolne spore duge metamorfoze za jedan poseban let.
Možda bi bivanje čovjekom bilo sasvim dovoljno za ljepotu. Nisam umijela.
Odraz je zapravo bio ružan. Bojala sam ga se nasmrt, sluteći da će mi te našminkane slane usne priskrbiti bolno satiranje u kukuljicu. Natjerati me da nastavljam taj prazan hod ususret ljubavi koja je cijelo vrijeme bila negdje po strani, izmaknuta iz mojih pogrešnih htijenja. Nisam je stigla vidjeti. Bila je posve nelegitiman dio mene.


Pisala sam bajku psovkama. Hirovita slijepa princeza suočena s odronima u sebi koji su s trusnih obiteljskih zidova padali još u vrijeme granata. Nisam umijela vidjeti nikoga.
Sebe ponajmanje.
Disko kugla boli u mojim grudima bila je sve oko čega sam se uspjela vrtjeti. Isijavala sam nepravdu.
Htjela sam da netko položi dlan na tu kuglu i barem je zaustavi.
Pritom se nijednom nisam obratila sebi. Sebi sam ipak vjerovala najmanje.

Ponekad se smije. Taj odraz. Iz bijelog popluna ispadaju snovi i rijetke čiste riječi. I tad ništa nije izgubljeno, u toj nevidljivoj bočici ispod kreveta, 2 ml eau d'amour. To je sve što je preživjelo u staklu.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se