Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...

Tako je to s koncertom. Nema mnogo slika, nema mnogo riječi. Kako je rekao Đole svima u dvorani, to je između nas, to je naša stvar.



Tako je to i sa mnom i Zagrebom.



Jedini čudan detalj bio je.... sve te balade kroz koje sam oblikovala bol kad nije bilo načina da je potjeram već samo salijem u kalupe s kojima mogu, sve su me u ta četiri sata ispunile samo srećom. I nitko mi nije falio. Ni ja sebi sama.


I još je samo "rekao"- sanjaj.
A ja ionako sve doslovno shvaćam. Verbalan tip.

Smešnih se stvari bojimo.

I taj Zagreb. Sa svojim katalogom dragih lica i katalogom duplikata. Kao i svaki, uostalom. Ali on to nekako drukčije izvede. Da mu se usudim vratiti istom naivnošću. Onom lijepom, koju svi moramo imati, bez obzira... Ima nas još dovoljno takvih da spasimo svijet, zar ne? Kaže Đole: ima nas još dovoljno staromodnih da spasimo svijet.
A ja ne vjerujem u spašavanje svijeta. Niti me previše zanima to. Ali, ima nas još dovoljno da se prepoznamo.



Ne volim januar mi je nekako najdraža. Ono o filmovima iz ranih sedamdesetih pa ono nešto malo iza toga. Dosta je.

I jest da bez crne bijela ne bi vrijedila, ali postoji vrijeme i za bijelu. Nakon svog ovog ringišpila 2010-e.
Mada, poznavajući sebe, ne daju se razdvajati.