Poklon

28.11.2010.

Padao je snijeg. Sobarica je ušla nečujno i pokupila ostatke sinoćnje večere. Dva metra zbijenog tijela ispod svijetloružičaste plahte trzalo se u snu. Htjela je izaći, a onda se umorno podbočila gledajući kroz prozor. Netko je objesio snijeg na kuće, ceste, automobile, netko je umotao bolan grad. Još je mogla osjetiti snažne ruke koje se paralelno sipljenju prvih pahulja spuštaju niz liniju njenog struka, a i jutro je bilo memljivo, stajalo je neodlučno pred pepelom raspadnute nježnosti. Možda je čekala da se probudi i da je pogleda. Možda se samo privikavala na stvarnost. Možda nisu prije petnaest godina sjedili par metara dalje, na ovom umotanom zidiću u kojeg sad upire pogled i oživljava svoju statuu, tiho obrgljenu istim rukama. Ugrizla ih je da se oslobodi. Dvije godine mahnito pospremala tuđe kuće ne bi li se otrgla starim nasilnim roditeljima i otišla u veći grad. Ma bilo koji. Ne bi li nadoknadila nikad završenu srednju školu u kojoj su je viđali uvijek na istom zidiću, s različitim ljudima. Voljela bi sad, dok gleda u amputirane tragove prošlosti, izmisliti njega. Čvršće je uprla pogled u zidić i pustila da po njoj sipe sjećanja.


Donio je poklon. Nije nikad upamtio njen rođendan i uvijek bi se ružno posvađali oko tog datuma, međutim, ovog puta se činilo kao da se zaista želi iskupiti. Začuđena i ganuta nije ga odmah otvorila, nasmiješila se i rekla- pusti, kad dođem kući. Kući ga je dugo prevrtala po rukama, ignorirajući psovke pijanog oca i pitala se što je unutra. Poput djeteta zatresla ga je par puta da po šuškanju odredi predmet, a onda odustala. Sjela i zamišljeno gledala kroz prozor milujući plavi ukrasni papir. Sjetila se koliko mu se puta veselila kad bi za važne datume dolazio i smješkao se kao da skriva nešto važno. Uvijek bi je pritisnuo uza zid i tu je priča o iznenađenjima završavala. Grubo i bezvezno. Stoga je ovaj poklon mogao biti neka vrsta iskupljenja. Rekla je sebi da će ga otvoriti kasnije i krenula čistiti alkoholne bljuvotine po stanu.


Navečer kad je legla i gledala poklon kao nijemo čudnovato tijelo na svom krevetu, zaključila je da je najbolje da ga otvori za idući rođendan. Ili makar za neku posebnu prigodu. On je sutradan znakovito upitao da li joj se sviđa, a ona je oduševljeno kliknula da je to sve što je ikad htjela. Opet su završili na istom zidu, ovog puta silnom brzinom, međutim, njeno je tijelo lebdjelo poput paučine iznad surovog eksterijera.
Na kraju ga je izgubila. Negdje je ostao u kući, ali više mu nije mogla ući u trag. Možda ga je otac bacio.


Prije njenog idućeg rođendana otišao je u New Jersey. Raditi nešto, studirati možda, nije se više sjećala. Te je godine pukom linijom odustajanja od sebe nastavila spavati s što većim brojem nekih novih klinaca. Ponekad bi joj ponudili lovu, međutim, to joj nije bila praksa. Naprosto je trebala neki prazan prostor između rintanja po kući i trpljenja udaraca te istovremenog maštanja o odlasku. Maštanja o njemu. U tim je činovima mogla lebdjeti. Biti staklasta paučina, sniježna mrena, nešto sasvim bezbojno, bijelo i umirujuće. Nikad nije silazila, čak ni na kraju kad su joj se smijali u lice, ponekad i pljuvali. S vremenom je došla na glas kao luda. I ponekad su je tako zvali, prišivajući joj epitet uz ime, izvikujući i odlazeći u brakove. Onda bi je ponovno tražili, umorni od svojih zapuštenih, ponekih izmlaćenih, a ponekih tek verbalno ubijenih žena. Sve više je čeznula za njim, budući da se odlazak počeo činiti nedostižnim.



Htjela je da se on vrati. A onda je navršila tridesetu. Tražila je tog siječnja kao sumanuta njegov poklon, tražeći zapravo neki znak koji će joj odrediti daljnji život. Ili će se on vratiti ili će … nije znala. Samo je tražila. Nakon dva dana potrage zaključila je da je i to neki znak. Da ga nikad više neće vidjeti. I uzela svoje stvari, prešla preko polumrtvog oca koji je mumljao u svom pijanom bunilu, ostavila pisamce majci i krenula na vlak. Deset je godina samo čistila tuđe kuće, motele, hostele, ulice, haustore. Udisala smog, osjećala bolove u leđima i grudima, živjela u dva kvadrata vlažne garsonijere i hranila napuštenog psa. Već nakon godinu dana zaključila je da od životinjskog mučenja nema ništa, ali je tko zna koji put u životu nastavila po inerciji. Ovaj je pakao bio nešto prostraniji. Mogla je malo raširiti udove i zamišljati bjelja krila. Nitko je nije tukao ni pljuvao.
Družila se s jednom ženom iz njenog mjesta koja je pet godina ranije došla u isti grad i koja ju je povremeno razumjela, a povremeno joj spočitavala da je točno takav život svojim ponašanjem zaslužila. Klimala je glavom zaista vjerujući u to. Ponekad bi joj za Božić odnijela neku sitnicu i skupa su gledale tv. Čekale ponoć. Od svih ostalih čekanja je otupjela. Sve je bilo ravno, vječita ledina. A onda joj je sumještanka zlobno priopćila da se njen princ vratio u gradić. Financijski uništen, jadan, a posebno slatko je izgovorila- samac. Nije se iznenadila. Znala je da će se jednom vratiti. Jedino nije bila sigurna želi li prisustvovati tome. Neko se vrijeme vrzmala po kući, a onda je polako spakirala par krpica i nazvala hostel u mjestu. Sumještanka joj je obećala da će za vrijeme novogodišnjih praznika moći uletjeti kao ispomoć u hostelu. U tom hostelu.



Nije se budio. Oči su joj bile omamljene bjelinom pa je odteturala niz hodnik i izjurila van. Otišla je do svoje stare kuće. Roditelja više nije bilo. Kuća je bila napola ruševna. Sjela je za stol i odlučila otvoriti očevu vitrinu. Alkohol star pet godina iskapila je na eks. Tad je u vitrini primjetila svjetlucanje. Poklon. Stajao je između alkoholnih pića, na jedinom mjestu kojem se nikad nije smjela približiti. Blistav i netaknut. Uzela ga je sa strahopoštovanjem i izjurila iz kuće. Bio je to neki znak. Ovog puta u sobu je ušla bučno. On je pak već bio budan i pio je kavu gledajući isti prizor kao ona maloprije.
"Sjećaš se onog zidića?", upitao ju je sa smiješkom u glasu. Naravno, odvratila je. Tamo si mi dao ovo, pružila mu je ushićeno stari poklon. Pogledao ga je i nastavio. "Bože, kakva si kurva bila tad. Svi su te mogli imati. Ja sam jedno vrijeme mislio da si i unatoč tome posebna. A onda je tvoj otac izveo ono, sjećaš se. Uhvatio nas je i tebe isprebijao. Nisi mu vratila. Ona ratoborna djevojka koja se tukla s mojim prijateljima stajala je kao prebijeno pseto i trzala se na podu. Htio sam te udariti i sam tada. Kao psa. Ali, ipak sam i tad bio gospodin", samozadovoljno je rekao i otpio gutljaj kave.
Pokušala se stopiti s krajolikom, slušajući njegove riječi. Međutim, kako je sve bilo bijelo i tiho, ta skliska površina , a možda i godine, učinili su njen obrambeni let užasno teškim. Neizvedivim. S mukom se uspinjala iznad svog tijela, a onda je s čuđenjem osjetila nešto vrelo na svom obrazu. Pipnula je rukom i shvatila da plače. Snijeg se raslojavao u njenim mutnim zjenicama i postajao bljuzgavica.

"Hej, hej, vidi, ovo je onaj stari pornić koji sam ti poklonio. Što ga nisi otvorila sve ove godine? Snimao nas je moj susjed, voajer stari, a ja sam ukrao misleći kako će nam biti zabavno gledati. Bio sam tako dobre volje da ga nisam ni pošteno izmlatio." "Dođi", vedro je viknuo i potapšao posteljinu. "Ubaci to".
Odmicala se od njega već potpuno zamagljenih očiju i promašila smjer vrata. Pala je na snijeg. Dok je tonula u bijelu meku paučinu, izgledalo je kao da je nebo sišlo po nju da joj ispuni novogodišnju želju.

Probudila se s oštećenjem kralježnice, nesposobna za fizički rad. Život se prostirao pred njom poput svježeg betona i zaista, u domu za nemoćne, na moru, više nikad vidjela snijeg. Pričala je nećakinji jednom mjesečno, o čudnoj bjelini, koju kad vidiš, znaš da si jedna od rijetkih koja je općila sa smrću. Prvi put u trinaestoj, a onda sporadično do dana kad je prestala pokušavati ukrotiti život.
"Nakon toga, dijete, više se nemaš čega bojati"... Uzdahnula je i rekla- "Vidi, sad je plavo". More je izbacivalo bijele krijeste na obalu.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se