Horror vacui

27.10.2010.

Sapeta sam čvrstim bijelim šavovima. Kapcima zakačenim udicama bdijem nad babljim ljetom; u njemu se sumrak tvog života čini kao blago zakrvavljeno nebo. Umijem pisati o nijansama, biti marginalna i ukipljena u bijeloj pjeni posljednjih valova. Brojalica praznih riječi usred podnevne kave; ti me više ne čuješ sasvim. Mlijeko može i iskipjeti, televizor bučno proglašava gubitak; usred nas već nedostaješ.

Stiropor i navale propuha u meni ne osviještavaju više ništa osim rutinskog puta dok se još moglo kalkulirati o dan-dva više. Ne vraćam korice romana kojeg si zaboravio, treba mi crveni omot da njime mašem pred mjestom koje bi trebalo osjećati bol. Možda dođu, pamplonski bikovi, urlik krvi, i konačno shvatim otpusno pismo. Tu silnu jednostavnost riječi- on umire.

Suhoća prostorija, ljepljivost smrti, tišina, sve to ne uspijeva odvezati šavove. Onda vidim mobilni bon koji traje u nezamisliv datum. Uzmi neke knjige, da ne ostane neiskorištena iskaznica. Točke u kojima šavovi pocrne. Ne pucaju. Sapeta ulazim u marginalne događaje, postajem smiješan toranj s kojeg padaju sitne uspomene. Začuđena, trpim svoja sporadična osjetila. Ne mogu prelomiti posljednju čokoladu koju si mi dao, tvrda je i gorka, piše- za jelo i kuhanje.

Pokondirene tikve

04.10.2010.

prvi čin.

Pokondirena tikva, autora Jovana Sterije Popovića je jedna od prvih drama koje sam pročitala u djetinjstvu, međutim ono što mi je tad bilo smiješno i donekle simpatično, danas vidim kao precizno predskazanje našeg suvremenog društva. Iako je J.S.Popović rođen davne 1806-e , lik kojeg je stvorio ostao je gotovo zapanjujuće bez dodatnih nijansi i naslaga jednak i u našem stoljeću, dapače, multiplicirao se i podjarmio društvo u cjelini. Fema, udovica čizmara koji joj je ostavio nasljedstvo i imanje pokušava neposredno nakon njegove smrti uvesti malo "noblesa" u kuću, preodgojiti kćerku zadojenu idejama o poštenom radu u kaćiperku kakva se i sama trsi biti te prilagoditi i sluge novonastaloj situaciji što izaziva niz smiješnih situacija.
No naizgled jednostavna pitka komedija krije u sebi mnogo gorči okus ukoliko povučemo paralele sa suvremenim hrvatskim društvom. Dapače, Fema bi mogla biti alegorija za čitavu Hrvatsku koja nakon smrti Yuge neuspjelo koketira sa zapadnjačkim (bez)vrijednostima, uzimajući samo onaj balast, površinski dio i istovremeno izrugujući sve vrijednosti koje bi je nagnale da iz temelja promijeni svoju strukturu/ličnost. No zadržimo se na strukturi i gotovo kancerogenoj multiplikaciji raznih Fema i filozofa u postratnoj nam Lijepoj.


Prvi čin počinje Feminim korenjem kćerke Emice koja je po majčinim riječima neoprostiva sramota, poštena djevojka čiji je vjerenik vrijedan, ali siromašan, djevojka koju je ujak podučio da se u životu kruh i prave vrijednosti stječu isključivo radom, međutim majka je pokušava podvrgnuti svojim nobles načelima :


" EVICA: A zašto mi je bog dao ruke?

FEMA. Vidiš da si mućurla: da se beliš, da se kitiš, da češalj nameštaš kako ti je volja, zato je bog noblesima ruke dao, a ne da vuku plug (duva u prste). Ne znam, ne znam, ne znam kako ću te vospitati: francuski ne znaš, ne znaš praviti komplamente, a kolika si; sad te moram od azbuke reparirati."


Evičino hipotetsko pitanje, jer kako vidimo Evica nije djevojka koja sumnja u svoje vrijednosti, majka tumači kao dozvolu za "repariranje" i nastavlja je istodobno grditi i poučavati.

Ulogu Feme u suvremenoj Hrvatskoj preuzeli su mediji, nametnuvši današnjim Evicama to isto pitanje- "A zašto mi je bog dao ruke/mozak/ljepotu" i na jalovom tlu besparice, balkanskog koketiranja s američkim snom učinili ga ne nečim što je hipotetički postavljeno i nevažno u jednoj besmislenoj raspravi nego kamenom spoticanja i raskrsnicom za mnoge djevojke. Naša Fema je također relativno mlada, jalovo tlo privatizacije u njenom slučaju je bilo vrlo plodno, sigurna u sebe i svoj nobles, čak i kad plijeni svojom vulgarnošću i polupismenošću; njezin autoritet je neosporan. Čankoliza Sara iliti vrhovna instanca RH uradila je temeljit posao u samom početku , baš kao u drami učeći Femu ponašanju, manirama, kontrolirajući, nadzirući, oblikujući je.



Emice mahom ne osjećaju bunt niti su uopće svjesne značenja rada i bilokakve upotrebe mozga osim one koja koegzistira s podilaženjem infatilnoj , a opet promućurnoj majci koja ipak zna najbolje i koja je jedina alternativa sramotnom i teškom fizičkom vs. mentalnom naporu- budući da je ujak današnjih Emica zaglavio negdje daleko u Americi ili je odavno mrtav poražen, one nemaju drugu svijest o radu, tek su tabule rase i majčin prividan ponos; dok ih zapravo ismijava i po potrebi pretvara u opće ruglo. Ruglo/model pak mora biti konstanta i to je cijena noblesa. Ako okaljaš čast prodavanje za iduću naslovnicu će je povratiti. S tim da je čast francuska riječ u ustima balkanske pomodarke. Teška za izgovor, nepraktična u praksi.

Budući da je prava Emica bitno drukčija i ustrajna u svom životnom putu, bilo bi možda zgodnije uvesti dodatan lik, koji u drami ne postoji, ali kojeg je društvo s vremenom proizvelo, pravu majčinu kći Emicu xy. Djevojku za modeliranje/modeling/mobing. Takve Emice xy usvajanje zapadanjačkih normi učinilo je prijeko potrebnima, a njihova multiplikacija, proizvodnja na pokretnoj traci nužan je paravan u dobu konjušara Jovana xy koji također za razliku od pravog Jovana nemaju čast i stoga im bilo koje ime Hanc, Žan, Johan pristaje i služi za osobno unapređenje kod raznih Feminih klonova, vrlih instanci društva. Suvremeno hrvatsko društvo sagrađeno je na temeljima pokondirenih konjušara u vremenima kad je uistinu zvati se Jovan bilo kažnjiva sramota. Nitko od raznih Hanca , Žana i Johana nije izgovorio : " Ja neću da budem konj, makar me ubili." Oni nesretni jovani koji jesu izrekli, izgovarali/pisali/djelovali/držali govore postali su opće ruglo na Feminom imanju. Konjušari bez imalo nobles, izdajnici. Tako su pravi konjušari (ili vozači, u vrijeme razvijenog prometnog sustava) postali nobles, a oni koji nisu htjeli biti konji, postali su konjušari.

Ukoliko je Sara vlast, Fema mediji, a Emice i Emice xy obične narodske djevojke vs. celebrityi te Hancovi, Johani i obični Jovani poduzetnici vs. običan narod, dolazimo s tim saznanjem u drugi čin u kojem se odvija provodadžijstvo. Ili puko zavođenje bez pokrića. Emicu koju za potrebe drugog čina možemo u potpunosti na tren poistovjetiti s hrvatskim narodom, Sara podvodi preko Feme određenom filozofu Ružičiću, varalici, dojučerašnjem lopovu, intelektualcu koji treba zavesti Emicu. Ružičići u našem društvu imaju dakle možda ključnu ulogu. Opsjenarstvo. Emica kao naivna mlada mogla bi izgubiti brojne večeri svoje mladosti slušajući vječito iste bajke, podgvrnuta vječitom mađioničarskom triku čiji je ishod uvijek isti, ali metode i priče su inovativne, zasljepljujuće i možda uzbuđujuće, ipak je Emica od krvi i mesa, iako je u drami vrlo čedna, izvan pisane riječi, a ne morate mi vjerovati na riječ, lako ju je zavesti spletom bolnih napaćenih točki. Koje uvijek iznova valja masirati, pomno i strateški. Za onaj dio Emice koji ne poznaje bajku o vukovima i hijenama raznobojne dlake valja pripremiti poseban tretman; potpuno ispiranje.

Naša Emica krvari nad povijesnim bajkama, udara nogama o pod, histerizira, i dugo strpljivo stoji na mjestu očarana Ružičićem i svim njegovim licima.
Ujak iz Amerike povremeno pošalje pismo, svake četiri godine, ne bi li produžio njen o(p)stanak u agoniji vječitih pripovjetki.


Vasilije, u drami Emičin pošten i vrijedan vjerenik, u našoj je priči gotovo pa nevažan. Naime, stjeran na margine, može doprijeti eventualno do Emičinog nožnog prsta, a i to mu ne pomaže da izazove njezin korak. Stoga, nećemo mnogo o Vasiliju, za našu dramu nije bitan. Daljnji ishod drame u našim prilikama pretvara se u bajku. Možemo reći da se Sterija zaigrao ili da su nekoć prilike bile poštenije, a možda je Sterija zapravo pišući o Vasiliju pisao o sebi. Za nas, takva bajka o konačnom raspletu svih prijevara ipak postoji samo u perima raznih Vasilija koji se u Emičinim očima odavno ne razlikuju od konjušara. A pravi konjušari su je zaveli sa sažetim uvodom u filozofiju.

Ako se vratimo na početnu alegoriju, naša suvremena nezavisna Fema ima još samo jednu želju :

FEMA (jako): Oh! (Sasvim tiho.) Oh! (S jednom tercom više.) Oh! ... Libri pruder, vodi me u Pariz, vodi me u Pariz. Vidiš kako nobles živi? Ah, po dva muža, razumeš? Po dva muža, ah, ah, a kukavne proste?

Kao onomad u AU.
Emancipiranost još nije postojala u vrijeme Sterijine drame ni na državotvornoj razini, a danas je zastarjela ideja. Karneval je gotov, malo smo se iživjeli, častili na račun kuće, rasprodali stolove i kamene temeljce i sad možemo da vidimo i kako nobles živi.. samo da nas povedu.





drugi čin

Na pukoj narodskoj razini pokondirene tikve također su srž našeg društva. Pokondirenost je neizostavan dio našeg mentaliteta u kojem glavnu riječ uvijek imaju oni najnesposobniji, najvulgarniji, najgluplji. Primjerice uzmimo primjer filozofa. Ako izuzmemo one najniže i najgluplje slojeve kojima je vrhunac kondirenja odabir čajnika i umjetnina u kičastoj seoskoj kući, ostaje nam sasvim dovoljan broj pismenih i obrazovanih ljudi koji nisu usvojili osnovne pojmove s kojima besramno koketiraju izlažući javno svoje stavove kao uprljane mamuze. Primjerice, recimo nešto o toleranciji.
Hrvati su s ponosom jedan od najnetolerantnijih naroda, kao da se takmiče sa susjedima u paradi srodnih ispada.


Tako imamo paradu netolerancije, svakodnevno, sa svih strana, iz učenih usta , iz usta ljudi koji bi trebali znati barem par ključnih stvari o svojoj demagogiji, i zanimljivo na tu paradu nitko ne baca kamenje, nitko ne pljuje; nema dežurstva ni kordona nad besramnom paradom filozofa kojima su jučer smetale druge nacije/rase/vjeroispovijesti dok nisu evoluirali u rečenični sklop protisnut kroz zube "ne mrzim, pa i oni su ljudi" i ustremili se otvoreno na neke skupine koje je dopušteno ugnjetavati u suvremenom, pardon suvremenom hrvatskom , balkanskom društvu; pa se krv danas prolijeva radi light uvjerenja reći će.


Jer sva ta prava, za zaštitu žena, homoseksualaca i ostalih marginalnih skupina su zapravo light uvjerenja, kažu naši filozofi potkivajući narod da krene u kamenovanje, odgajajući djecu u kulturi netrpeljivosti prema svemu, napose tamo nekim zapadnjačkim vrijednostima; jer jamačno sve što dolazi od zapada smišljeno je da nas, paranoične, podjarmi. Iako uzimamo smeće od njihove reciklaže, odbijamo svaku vrijednost koja nam je strana, nenaučena i odbacujemo je kao "prljavi marketinški trik i hir." Zanimljivo da njihovi plastični otpaci nasmiješeni s bilboarda nisu nikad "prljavi marketinški trik" no to je barem zdraviji oblik onanije u Hrvata, za razliku od onog kojeg inače vole prakticirati.

Balansirajući između ropskih odnosa i jeftine zabave pronašle su naše pokondirene tikve savršen miks, red ropstva i netolerancije, red las vegasa. I nitko neće primjetiti da između nešto nedostaje. Da postoji praznina i da je ta praznina zapravo predodređena pljuvačnica. Tu se pljuje na sadržaje koji kronično nedostaju. Ali se tikvama priviđaju. Tikve od njih strahuju. I ako ih vide, moralna sveta dužnost im je da ih zapljuju što prije da nitko drugi ne vidi i da njihova pozicija ostane na najboljem dijelu tribina.
Sadržaji koji nedostaju redom su: pravo na jednakost, ravnopravnost, život, mir, slobodu. U tu pljuvačnicu pljuju naši ružičići. I rulja pred kojom izvode opsjenarske trikove.

I danas se održavaju mitinzi, međutim suptilnijih izvedbi, no jednakih rezultata, pa tako su sve mlađe generacije odgojene u sve većoj mržnji prema svemu što je drukčije dok istovremeno koriste sve pomodne pogodnosti Zapada koji nije trn u oku kad nudi iPad, ali je trn u oku kad prošeta transvestita Ilicom. "Neka se oni bore, ali što dalje od nas", poručuju sa tribina licemjerja pokondirene tikve na koje je uzalud otišao porezni novac u njihovo jalovo obrazovanje i rad. Ugojena masa intelektualno "nadmoćnih" koji su pročitali kojeg Marksa viška pa se tuže na yugo-ptsp poručuje da dok ima gladi u državi nema smisla se boriti za ženska prava i prava "pedera". Da su to marginalne borbe.


Kao da zaista žude za univerzalnim rješenjem i kao da bi njihove dobro uglavljene sjedalice na tribinama ćudoređa i ognjištarskih vrijednosti ostale neistrgnute tim univerzalnim rješenjem, razaranjem kapitalizma. Kao da marginalna borba ne može izboriti dio pravde i kao da je pravda ikad bila apsolutna. Oni zapravo poručuju- nemojte se boriti ni za šta, u našu korist. Nama je dobro, toplo i sito. Dok ima gladi u državi uređivačka politika neka se bavi kamo ćemo sutra i istinom i ničim osim gole istine , a ne nekim tamo lijevim pederskim i bapskim parolama.
Jer što bi se desilo da postoji adekvatan prostor koji nije kontaminiran njihovim propovijedima?
Gdje bi ostalo mjesto za pljuvačnicu? Koja je hrvatskom narodu neophodno potrebna za psihosomatsko zdravlje i funkcionalnost.

Pa ne bi se valjda preusmjerila na prava mjesta?

Pokondirene tikve čuvaju Lijepu Trenutnu nam Našu. I dok je tako, ne treba nam Bog, imamo njegov bolji PR. I bolji potpis: da prostite, to je moja država.

Umjetne suze

02.10.2010.

Oštro nebo. Rujan se prošvercao u pretjeranu suhoću oka (toliku da sam prvog listopada nabavila umjetne suze, tražeći ih u sate kad suze daju samo na recepte). I nisam mogla učiniti ništa da se on ne izlije pred nama u čistu nemoć. I ruke su mu prvi put bile krhke. A ja sam stajala tamo na zaboravljenom, zaobiđenom kauču, suha tvar koja raspoznaje težinu. Jer očito, ta težina naliježe na moja leđa. Ispričavam se osmijehom samo zbog crnine. Ona sad nije primjerena nekako.
Jutra su tiha. Televizor skuplja prašinu. Čujem kako kašlje, taj me kašalj budi svakog jutra. Ne ustajem, čuvam tvrdoglavo rutinu i izlažem se ogorčenosti; nedavno sam pročitala svoje vlastite riječi kako nas blizina smrti nikad ne mijenja uistinu već to čini život sam i njegov puki očaj. Tako nekako.
Mislim da u sebi plačem zbog marginalnih stvari. Ne želim ništa, čak ne kupujem vrijeme od varljivih vračara u sebi, ne tražim ni zimske praznike, samo jedan špil karata. Eto, samo to. Kad bih još jednom mogla sjesti za taj stol, kad bi se mogao nasmijati i kad bi mogli bezbolno to odigrati.


Izbrojala sam neviđeno mnogo sunčanih dana. Ove jeseni. Paralela je nepristojna, koliko sam se magle nadisala prošle godine, paralela je suza koja grebe oko s pogrešne strane, kako sam se vraćala s noževima u stopalima i sručila u dom.
Ja sam ponekad imala dom.
I tad je bio topao, a tu je bio i moj grad odjednom, usred Zadra, neviđeno. I znam da više ne postoji to putovanje s kojeg bih se mogla vratiti u taj isti dom, i da više nikad u ruci neću držati četiri karte. Propustila sam partiju i nagovaranje više ne pomaže. Nikad nije. Ja bih zanovijetala, a on bi ponavljao da je umoran i uzela bih papir s inicijalima i bodovima i zbrajala.. zbrajala. Zbrajala.

Tako je odlučio. Kao što vjerojatno ja odlučujem već sad, već par godina o svojoj budućnosti. Svi to činimo previše neprimjetno. I onda odjednom više nemaš izbora nego plakati u vlastitoj kuhinji pred voljenima koji su odjednom stranci, ne mogu te dotaknuti i kad te dodiruju. Jer nisu jednom učinili dovoljno. Tako nije odlučio, jer nitko ne odlučuje tuđu hladnoću ili grubost. Ako izuzmemo reciprocitet svejedno ostaje dovoljno prostora da ustvrdim da to nije bila odluka. Najgore su te naše odluke koje to nisu.
Nikad nisam ni za kog sjela na vlak. U računici svojih ludosti ta je točka nepodmirena. Mislim da nikad i neću. Jer tu je otpočela ta mučna duga ustrajna ne-odluka. U tom baranjskom vlaku.
Da li mu je netko barem pravio društvo dok je sumanuto putovao od šest ujutro do bogapitaj kad za njom. Koja to nije htjela. Kojoj je to eto bilo tako mrsko da se odmah vratila.
To što nisam ostala u nekom kako-bih-htjela pamćenju, što veza nije onako recipročna kako je oduvijek iz nekog čudnog razloga predstavljam ljudima, to što on ne zna koliko je bio simpatičan mojim školskim prijateljima sa svim tim bizarnim anegdotama , to me neće zaboljeti dovoljno da se prestanem poistovjećivati. Imao je dva prioriteta u životu. To je ok. Moj podsjetnik da ne upisujem u pogrešne ljude svoja ozdravljanja. Žao mi je samo tog putovanja. Što je ostao na kapiji. Te noći. U tim godinama. U tom jebenom mraku. Možda je tamo ... i nije ga bilo više. Ne znam. Ne znam gdje i kraj kojeg mjesta zauvijek ostanemo. Zbog koga.


Ništa nije dovoljno. Svi smo nedovoljni, predugo. Nema riječi, djela, načina. Sve je zarobila prošlost. Sad se samo može zbrajat svaka nekoć s naporom odslušana kilometarska priča, svaki prepričan san, svaki smijeh, sve to treba iz dana u dan pažljivo konzervirati, sjećati se, jer sadašnjost je užasno opora, suha, toliko zgusnuto suha da na njoj ne postoji plodno sjećanje, samo užas. Trajanje užasa. Plač i kašalj. Težina koja se raspoznaje i kupi na marginama, oko brane.
Užas neznanja. Užas tajne. Užas nemogućnosti odgovora. Opet isto nedavanje izbora, prostora za odluku. Maksima patnje, moranja, prisile. Iz sebičnosti? Da možda u međuvremenu nikne neko sjećanje jer smo pohlepno progutali ona stara, jer su bila razumljivo zaboravljena. Tjeranje na život nakon svih oduzimanja razloga.
Suučesnici u takvoj raboti, zaobilazimo se tradicionalno, tek s nešto više obzira i tišine.
Pa živim na svojim marginama, tek strepeći nešto više nad svojim lošim navikama. Razmišljajući kad je krenuo moj "vlak" i kad sam odlučila tako, da nikad ništa ne odlučim.


Život je tako odjednom svijetao oko te zgusnute točke užasa da ga se ne plašim. Teče zastrašujuće pravilno, s nevjerojatnim užicima na svojim punktovima ljepote i mira. Pored mora naprimjer. Bistrog rujanskog mora, kad sam prvi put osjetila valove uz hod. U razgovoru, u užarenoj kosi na suncu i izležavanju kojeg remeti sve manji osjećaj krivnje. U položenom teškom ispitu. U glupostima naspram te točke, a opet, kao da upravo ti punktovi opravdavaju ili jedino oni čine smislenim taj trajući užas. Varljiv je, kao da je izmješten iz mene, ali nije; samo ga ja trenutno ne mogu (ne smijem?) dotaknuti.
To smjenu životnih pravilnosti čini još više prijetećom.
Uspoređujem potom slike. Konačno izmirena crtama svog lica, sobom. Sva ta arhitektura u meni kao da se s namjerom posložila, kao da sam trebala baš takve kosti da je odražavaju. Kao da sam prezirući oštrinu vanjskih crta zapravo prezirala svu tu heavy nutrinu koja će mi i dalje otežavati život; trajno.

Problem je u labirintima. Nitko me nikad neće voljeti zbog moje jednostavnosti, ja se samo moram potruditi da zbog nekog takvog ne sjednem na vlak. Negdje u meni postoji ta slutnja djevojčice- lutke koja se iz moje šeste godine na onoj ljupkoj slici sa žutom ružom mogla razviti u nešto mekano, vuneno, sweet, ali ta je slutnja jedna od zakržljalih pupoljaka koji su mi dugo stvarali nemir u želucu. Ta jednostavna lutka još se naceri kojem retrovizoru i urasta u kompleks, ali to više nisam ja, moja blažena neuroza nas je sretno rastavila. Problem je samo u ljudima koje fasciniraju sve te nevidljive skele u skeletu mog bića, koji učitavaju krivi software u sasvim očiti neodgovarajuć hardware i onda me krive zbog izgubljenih živaca. Jer mogla sam biti model za njihove zakržljale slutnje. Ali ne ide. Tad odaberu neki lakši. I nije problem u ničemu doli mog izbjegavanju znanja tko sam.
Kad bih htjela znati tko sam nikad ne bih trošila vrijeme na takvu vrstu ljudi. Ali to znanje potisnem u korist nekih starih razračuna.


To su kolekcije manjih užasa čijim se konstrukcijama izmičem više ili manje uspješno, a onda ih pomno seciram i živim ne bih li izbjegla onu zgusnutu točku koja me čeka u tišini doma.
Kad bih šutjela o svojim užasima, netko bi me tako jako zavolio da bih ga morala izbjegavati čitav život.
Govorim u korist samoće.
Govorim u korist onih koji će neizbježno uvijek pobjeći. Da pronađu svoj mir sa svim tim lutkama, princezama, onima koje ne otvaraju svoje kutije pred njima ni pred sobom; samo nikad nisam znala da li je to zato što u njima ništa nema ili poradi one ženske naučene lukavštine o potrebnoj distanci da bi se kupila ljubav. Prezirem. Ali takav je red, pravilnost života. Ne zoveš djecu da se igraju u labirintima nego u širokim svijetlim dvorištima.

Govorim/pišem jer drukčije ne mogu, ali znam da me to neće spasiti, možda prije pripremiti spori odgođeni užas, kao što ni djeda nisu spasila sva ta njegova pisma.

Image and video hosting by TinyPic

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se