Taj neki epilog

22.06.2010.

Ima tako nekih ljubavi čije ih sjenke nadrastu za dužinu prosječnog ljudskog života; koje postanu svoja naličja, izopačenost naglog odrastanja, eutanazija nemirnog djeteta u nama koju smo u nekom pretjeranom trenu histerično iznudili od voljene osobe, ljubavi u kojima smo se od prvog trena duboko zamrzili unaprijed i umjesto urastanja jedno u drugo, urastali u suprotnom smjeru- u sebe same, tamo gdje nas ni život sam nije smio dotaknuti. A on/a jest.
Pa kažemo da smo odrasli par godina odjednom i nosimo odjednom ona gospodska povećala kroz koje mjerimo tuđu ljudskost, pravimo se važni kompromisima, uređujemo život s nekom novom mudrošću i prestajemo primjećivati tuđe osmijehe. Da nas slučajno ne podsjete na vlastiti.

Uz tebe sam vezala svoj osmijeh. Ostavili smo ga, taj moj dječji osmijeh, zavezanog pored onog srpanjskog derišta koje ponekad posjetim s izvjesnim poukama, kao da više mari. Tu i tamo okrene očima, premješta se po klupama i čeka da ga odvedem s tog mjesta gdje nas više nema, i pružim mu svoje zaliječeno odraslo srce da od njega napravi neki novi kaos. Nemam snage. Potrošila sam je na gomilanje par odraslih godina u jednu, u svrhu koraka, učila sam sebe koračati, mnome više nisu jurišala obijesna djeca željna tvojih poljubaca, ni ona dobra ni ona loša. Više mi stoga nemaš zašto zamjerati; ja sam druga. Sve je sad na meni nešto drugo. Otela sam se sebi i nitko nema valutu za moju otkupninu; računaj neprocjenjivo.
Ne želim da me ikada više itko pronađe tvojom.


Kakva sam to bila tvoja, to je teško izreći u pripovjedačkom tonu pripadajuće ozbiljnosti koju pod cijenu gubitka i zadnjeg sna, njegujem mjesecima. Kao da o meni priča neka druga žena. Ni ti ni ja se više ne sjećamo mene suviše. Te neke mene. Koja je imala osmijeh između dvije loše godine, i tim je osmijehom nakon mnogo godina posljednji put zaokružila svoj grad u razglednicu, a tebe u poljubac; samo si mi u mom poljupcu još vjerodostojan. Moj mi se grad nasmiješio, namignuo mi kao da me pozna, moj me grad prepoznao tvojom, onako kako je dugo godina moju prisutnost stavljao tek u par mučnih nevidljivih grafita, prestao me tek trpjeti. Ti nikad nisi bio tamo, kad sam bila sretna. Ti si moju sreću uhvatio tek ovlaš, nisi stigao upamtiti moj osmijeh, ni boju mojih očiju, kliznula sam ti iz ruku i još se malo trzala na tlu gdje si me ostavio kao da upravo treba stići filmski vlak, a ne jadni neklimatizirani autobus kroz čije prozore i danas gledam more; to more više ne volim.
U tih sat i pol sam te trebala nažvrljati na tom istom prozoru i pustiti da otputuješ, negdje nekome tko još vjeruje u slučajne poruke, kako sam onomad vjerovala u znakove kraj puta. Ti si bio semafor kraj kojeg sam stradala.


Ne zamjeri što sam ti ostala na rukama iako nisi primjetio, i što je to mučan prizor. Htjela sam bolje za nas; ti to znaš ipak najbolje, ako još uvijek jesi ti. Onako kako ja više nisam; ni tebi ni mjesecima koji galopiraju nekim dobro mi poznatim namrštenim izrazom- i sve se vraća u moju normalu. Ne isplati se biti žena u haljini koja voli ljeto. Život je čudna filmska traka, možeš je premotati milijun puta na istom mjestu, ali ona će neizbježno puknuti uvijek na drugom.
Nije vrijedilo.
U to sam spremna spremiti prijezir djevojčice kakva sam bila, u tu nimalo olaku tvrdnju. Ništa ne vrijedi gubitka zanosa i snova, pa tako ni oni koji ih ispune naglo i potpuno, toliko potpuno da je to cjelina koja je samu sebe zaokružila za jedan život. Možemo li se prekrižiti za ovaj? Iako realno škrabotine preko naših imena u nekom zajedničkom mjestu kojeg nikad nismo otkrili, već jesu načinjene. Možemo, svom snagom naličja.


Ta neka ja, za pedeset minuta će pogledati tvoj crtić i spremiti te u kutiju sa svim ostalim djetinjstvima i dragim sitnicama- još ne vjerujući da si zaista postao sličica. Kad divljanja minu, silnih zamjeranja, ljutnje i onih istinskih tuga jer previše sam se toga odrekla da bih ikad zakoračila unazad, umjesto se tek osvrnula, ostane samo to, dvije sličice.
Fotografirao si me svojim odlaskom, ljetos.
Negdje u zraku; negdje ispod rebara, negdje u neodređenom. I ja znam da se nikad nisam zaista vratila iz srpnja. Tamo postojim, i iako me ovakvu sad, koja te i kad skine vizir ljutnje vidi dobrano drukčijeg nego ona otprije, prezireš, možda ćeš nju jednom poželjeti potražiti u sjećanju. I jamčim ti, tamo je. Na eventualno dvije stanice, ne možeš promašiti. Ostavila sam je jer nije bilo načina da je vratim. Krenula sam dalje odrekavši je se.


Rujan, listopad, mjeseci smrti. Nespretno režirane, polagane i bolne, umrla sam u svakom Almodovarovom filmu posebno; a ti si mislio da sam se onomad u studenom vratila, k tebi. Čime bih se vratila? Nastavili smo taj mrtvački ples u kojem nikad više nisam smogla snage da te ljubim kao čovjeka, tek kao nešto utješno čim bih popunila sive dane nakon tebe, onog tebe u kojeg sam bezrezervno vjerovala; tako sam ljubila mačke i više, jer si ih ti volio, crtić kojeg si ti volio, sebe nisam više ljubila mnogo otkad sam saznala da me uistinu nikad nisi ....
Još ponekad me sjete na tebe, ta krznena topla bića, razmišljam, kako bih mogla nabaviti jednu, ali bojim se- to je još jedna od ljubavi koju si mi dokinuo, suviše me podsjećaju na tebe, napose kad su mrzovoljne i na kiši. Iako, ja pojma nemam kako izgledaš na kiši.

Najviše me na tebe podsjećam ja. One moje 24 godine, tek nešto sitno manje, a čitav život, moja infatilna sklonost zalijetanju u zid jer izgleda nekako toplo, moja smotanost i ushićenost, i to danas, u kojem ne znam što mi je. Moje danas je ipak sasma drukčije, i to je konstanta. Grad u kojem sam skoro izgubila glavu dvaput. Jednom slučajno na stanici, drugi put slučajno na tramvajskim šinama. Oba su puta bila stvarna. Gomila tekstova, od kojih me zbog pola njih mrzimo.
Kišno jutro nakon neprospavane noći u kojem sam zadnji put bila pjesnikinja.
To jutro i taj sms, krik u odvratno rujansko nebo.
Nestala je moja neozbiljnost, igra, ona blistava iskrena igra koja ne priziva ništa negativnog.
Nestali su moji otvoreni ispadi pred neznancima, oni zbog kojih si me susreo.
Nestala sam u toliko toga da još samo gorkim tekstovima umijem izmjeriti bilo.
Nestala sam u tebi. Točno na onom mjestu gdje bi se zakleo da me nikad i nije bilo.


Trik je vrlo jednostavan. Još bi me na nj mogao izvući kao zeca iz šešira. Otprhnuti suludi osjećaj krivnje s moje kose i pustiti me da se vratim sebi. Znamo oboje da nećeš. Time osiguravaš vječnu ljubav ostavljene djevojčice. Jer, ja do nje više ne mogu. Prsti su joj prečvrsto stisnuti uz tvoj džemper. Ljepilom gorke krivnje. Pokušava za tebe sačuvati taj nesretni tračak ljepote.

Djedov maj

04.06.2010.

Hodajući ispod krhkog ružičastog cvijeća kojem nikad nisam odgonetnula ime, kao ni zagonetku koja ga spriječava u rasipanju, razmišljala sam o svim ostalim malim kompaktnim nježnostima na dlanu mog djetinjstva. Štošta se toga rasulo, cijeli obiteljski albumi, i činilo se da u nama ne postoji srž, da smo ljudi iščupanog korijenja. Misli su mi još bile zapretene u maj, iako je lipanj već dobrano zagazio svojom prijelaznom kratkotrajnom slatkoćom u moje nosnice. Maj je jedini mjesec kojeg zovem njegovim ljepšim imenom; svibanj je neka strana rogobatna riječ. Maj nam je bio jedna od tih krhkih nježnosti koja je rastvarala zgrčene znojne dlanove. Djedov maj. Dodirujući gornju usnu pahuljastim cvijetom pustila sam da mi se kiša izmiješa sa suzama i da se moja ljubav konačno prizemlji, otječe u rahle predljetne gomolje, da prodre do sva tri sloja zatrpanog grada čija besprijekorna fasada dopušta glatki tijek života onima koji ne čupaju svoje korijenje i ne traže nezdrave dijelove, ne traže iskupljenje.
Puštam da se raspe to krhko vjere koja je u meni imala zdravog mjesta samo za jedan fanatizam. Ljubav.
Nema smisla živjeti ljubav. Nema smisla voljeti Maj. Ta probrao je mačem par mojih suza i gnušanjem ih otrao o najgorostasnija debla koja će ga okrutno sprovesti u proces svog odumiranja. Tko mi je to oteo maj? Tko me to volio u krivom mjesecu, mom mjesecu, čiju ljubav polažem u istrunulo lišće jagoda i ćutim gorko vrhnje punog mjeseca?

Djed mi je ove godine dao jedan stari fascikl. Žuti, pohabani, s uredno složenim papirima brižno uvezanim pretipkanim retcima. Njegove pjesme iz mladosti. Dao mi ih je s pogledom djeteta, nadom koju dugo nisam vidjela u njegovim očima, dao ih je meni, jer sam posljednja nada da ih netko jednom, ne prepiše, ne pročita, nego razumije. Listam ih danima, nalazim u njima ono u što sam oholo prestala vjerovati bez nužnih empirijskih dokaza, nalazim srce muškarca. Ljubav je bila i djedova religija. Jedina. No, što ću ja s tim? Vratiti njegovo treptavo vlažno srce na mjesto i reći da ga je netko u životu volio pa se isplatilo? Pred tim mladićem u njemu sam nijema. Ne mogu razdvojiti njegovu krhkost i silinu osjećaja od grube površine i psovki koje danas zalijeva pićem. Ne mogu shvatiti gdje je istekla njegova ljubav. Niti u njegove oči pune nade, oči dječaka utisnuti pouku da je bitno voljeti, da se to kad tad vrati. Jer stoji preda mnom, sa svim svojim jecajima i hladnom rukom svoje Majske ruže, moje bake. On se i dalje trudi. Ponekad čujem jecaje noću, i ljubomoru koja više nema nikakve osnove ni smisla, ponekad se stresem od rastresite prošlosti u kojoj se guši noćima i gutajući romane izbjegava svoju istinu ili je možda još uvijek traži.


Nešto je potresno u tom vječitom traženju... nešto poznato. Teški su mu udisaji, ali i dalje traži ruku koja bi ih smirila, i dalje su njene sijede obrve "dvije tanke jele sagnute nad jezerom", i dalje "iz čela žarko joj sunce sija", iako ja zamijećujem samo inje i okove kazni, pomno smišljanih kazni jedne šutnje debele poput kore najgorostasnijeg drveta koje odumire gordo i s prijezirom prema vlastitom lišću. Gdje je zatočila njegovu ljubav, u koji dalmatinski kamen koji joj je tako mrzak pečat nesretne sudbine, frustracije koju mi ostavlja u amanet, na dječjem jastuku. Na kojem je od tih kamenja ugazila u njegovo srce jer se možda te noći posve slučajno pomaklo s uobičajenog mjesta i zatitrao je previše pod nezgodnim feralom, uvidjela je da je voli mrvicu više, mrvicu zahtjevnije i ukrala maj. Žena koja je prva ukrala maj. Podmijehnula se na njegove pjesme i na moje dječje oduševljenje, satrla nas jednim potezom, dvoje blesave djece koje će uvijek tražiti neku novu nju u svim tim kradljivcima maja. Kradljivcima sretnih rođendana, razbijačima krhkog , ali kompaktnog rozog cvijeća, kradljivcima jedine religije koja nam je preostala na ruševinama obiteljskih albuma.
Jedan komičan momenat izmamio mi je smiješak, lirska usporedba s hladnom puščanom cijevi koju grli umjesto nje... zavarala ga je toplinom tijela, a on nju grubošću i pijanim izletima. Ipak, ostao je. Sa suhog je vrela najteže otići. Jer tko zna, možda će ipak kanuti jedna kap i utažiti žeđ. Možda kamen iscijedi nešto za svo to čekanje.


Promatram njenu savršenu isklesanost, od crta lica do moralnih vrlina. Djed je griješio mnogo, u ključnim stvarima, ali u svim tim manama i nedovršenosti, pa čak i grubosti povremeno bih osjetila makar sućut, i stog sam ga uvijek prepričavala, njegove anegdote, njegovu malu škrinjicu s lokotom u kojoj čuva vrijedne stvari (uspomene) i bombone, a nje, nje sam nekako stidjela. Ne što bi bila bučna, gruba i netaktična poput njega, nego zbog njene hladnoće koja nije bila oklopne vrste već je izrastala iz uspravne ravne kralježnice, zbog njenog nedostatka mana koje je slavodobitno prezentirala i njenog talenta da u svakoj tuđoj nesavršenosti bližnjeg pronađe dokaz neupitnog zla i mučenja upravo nje. Nju su svi mučili svojim suzama, svojim zapitkivanjima ljubavi, svojim glupim bučnim i tjelesnim postojanjem. Ona bi radije grlila statue i pričala o moralu. O tome kako nikad nije dopustila nikom da je zagrli. Kako ukočeno steže ruke na fotografijama, ona uopće nema ruke za zagrljaj.
Majska ruža. Simbol voljenosti. Toliko ljudi ju je voljelo, i njihova se ljubav o nju odbijala kao vodoskok suza. Toliko ih je grcalo u njenoj šutnji. Ona ima jednu manu. Ne voli ljubav. Njenih se donosioca boji kao gubavaca. Njena je ljubav nesebično raspostranjena po siročadi širom svijeta, po nekim mirnim beživotnim ljudima , njena je ljubav ljubav prema strancima, toliko je velikodušna i suosjećajna spram tuđih tragedija. Ima nečeg plemenitog u njenoj krvi. Aristokratskog. Možda se zato oduvijek divim ljudima nevidljivog krvotoka.


Raznježi se kad spomenu neki detalj njene mladosti. Od bračnih uspomena smiješi se samo na spomen psa Churchilla. Koji je uvijek znao put kući. Tamo gore, u ravnici, prije njihovog strmoglavog stropoštavanja na ovdašnji krš. Njegova je priča priča ratova, ljudske krvi, nesreće, suza, tijela, prijateljstava, a njena je priča estetike, plesova, vrhunski ocijenjene dobrote i ugleda u društvu, prerano prekinute mladosti brakom.
Ipak, nešto nije podijelio. Možda je sve te pute i htio, ali kad bi počeo pričati o ljubavi, ona bi inicirala svađu i tako je njegova ljubav zauvijek ostala okovana u nekim gorkim optužbama, starijim od njihovih života.

Zato mi je dao bilježnicu. Ono neispričano. Krhkost koja je ispod grubosti kao tek reakcije na jednu doživotnu hladnoću, ipak preživjela negdje u njegovim zjenicama, mojim genima i blijedožutom papiru.
Vratio mi je maj, veličanstveni bogati ružičasto plavičasti, magično ljubičasti, sumračni, jagodasti, svijetli, mirisan ljubavni maj. Bez okamenjenih majskih ruža. Vratio mi je maj drhtavih ruku koje su značile samo jedno- ne rasipaj ostavštinu, jedinu religiju koja vrijedi, oko krivih zdenaca, ne ljubi puške i statue, ne miluj hladne cijevi, ne sanjaj, živi taj svoj, moj, sretni maj.

Oboje su ga voljeli dok sam bila dijete, oboje su pjevušili dvije pjesme, ona svojim zvonkim pjevnim glasom raskošne rajske ptice, on nezgrapno, s ljubavlju i suznih očiju, kao ranjeni mačak kojeg su mu fašisti usmrtili u djetinjstvu. On sanjajuć pjesmu sa Havaja , otoka sreće, ona behare kojih više nema. Nikad nisam saznala kad su uvenuli u njoj.

Ostavila mi je bolno suho traženje uz popratno nasukavanje na uvijek istu klisuru, a on mi je mudro pružio protulijek i puninu tek naizgled istog traženja.
Novi list, nepoznati lik, cijeli život i svoje iskustvo da u tom liku ne nastanim tek vješto ulančanu statuu oblika ruže. Običnog kradljivca Maja.


"Kakva je to nevidljiva sila
Što sve čežnje,misli i tijelo
Vuče k sebi,
Tom nevidljivom biću što
Toliku ima moć

Koje je to biće mog srca mladog
Što toliko kuca od radosti za njom
I moje misli i moje želje što stalno traže
Taj još nepoznati lik

Za koju gajim toplu ljubav svoju
I cijeli život mladi svoj
Gdje je ta zvijezda što sija tuđem svijetu
Nek zasja jednom svoj osuđen kraj."

17.11. 1951.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se