Sakupljačica vriskova

28.04.2010.

Nikad nije marila mnogo za mene, govore moje izbočine i uleknuća, neprekrivene svim onim pomno zalijepljenim posterima, makar pognuti pod masivnim okvirima obiteljskih portreta i zalazaka sunca, ma makar transfomirani u neku boju. Sura sam i kompaktna fasada na koju je netko ovješao predmete kojima je ozlijeđujem: luster, ogledalo, ormar s dvadeset ladica i škripavi parket. Ti predmeti mi ne pripadaju, shizofrenična sam skučena masa okrljaštenih udova koja izmjenjuje svoje faze sezonski. Ja sam na posudbu i prilično sam rabljena. Ipak, izrabljujem. Nekoć sam bila posjed dvaju starih neženja, braće, o kojima šutke negodujem. Muškarci. Činili su me običnom sobom. Prvi put kad sam primila u svoje fantomske ruke nježno tijelo djevojačkih želja, osjetila sam svoju krhkoću. S obzirom na stoljetnu tradiciju mojih temelja, bilo je to potresno svježe iskustvo. Otad pobolijevam. Unutar mene buja nepoznati život, izdanci tuga, svemoći i bespomoćnosti, lirika mladosti i skup nedozrelih težnji. Svakog kasnog proljeća u mene nasrne jedna starica i počupa najsvrhovitije izdanke, premaže me istim naslagama sure bolničke boje i zacimenta udove kojima sve češće želim podariti moć zagrljaja, moć samoobrane i obrane; želim istjerati sve te kistove i prebojati ta suha stisnuta usta dok me izolira. Ljeti sam vrući koktel koji se nudi prolaznicima. Ne osluškujem korake, ne brojim paukove, katatonična sam ideja u tvoriteljici bujajućih riječnih trski. Čekam da odnjegujemo sve te rijeke.


Kad je vidim najesen, tu djevojku, pridošlicu, lisnato sam čudovište spremno da je zagušim i ping pongam po svojih plohama. Priznajem, durljiva sam. Pasivno agresivna. Nespremna kolijevka njene mladosti. Nikad joj nisam ponudila istinski azil. Uletjela je pomalo furijski, sa dvije tri kutije, zahtjevajući svoj prostor, tražeći najzgodnije mjesto gdje će istovariti svoju bol, zakopati traumu, a ja nisam bila spremna biti skladište jednoj nadobudnoj i prilično ranjenoj djevojčici. Rušite me, ali nisam. Dočekala sam je prkosno, ženski zavidno i potjerala je u traženje kutova s ciničnom podsmijehom kako nijedan nije dovoljno širok da se u njega umota, nijedan dovoljno uzak da u njega ispusti neprimjećenu suzu, nijedan dovoljno sveobuhvatan da podnese njeno tijelo. Mrzile smo se. Još je imala tendenciju pobjeći svojim tovariteljima tuge, i ja sam je nekako počela sažalijevati. Pa sam joj dopustila da u mene svako toliko pohrani jedan predmet- samo jedan, to je bila granica. Toliko ću moći podnijeti, mislila sam stoički. Kad je mala donijela prvi predmet uvukla sam svoj kvrgavi bijeli trbuh i podmuklo se smijala. Sugerirah joj lijepo, neka donese nešto što je rastužuje, a ona donese par rukom napravljenih čestitki za neki njihov blagdan i pažljivo ih spremi u ladicu. Svakako nisam namjeravala postati odlagalište glupih sentimetalija. Ionako me nije imala intenciju pretvoriti u tinejdžerski harem, što sam joj dijelom bila zahvalna, a dijelom povrijeđena i izmanipulirana; što si ti, treći stari brat, prezrivo sam otpuhivala, reinkarnacija starih budala? Zalud, mala nije htjela lijepiti postere i prekriti moje ožiljke; moja taština izvukla je pandže.


Ipak, te sentimentalije, dvije rukom pomno izrađene, iscrtkane čestitke, očito nekom namijenjene, odnešene pa vraćene, s vremenom su me počele progoniti. Tu ladicu nikad nije otvarala. A ja sam navijala da je otvori. Daj, sad si otvorila gornju, sad donju, zaustavi se balavice, otvori to, vrištala sam bezudovna kakva jesam. Proganjale su me, bila sam sva ljepljiva noću od nastojanja da ih se otarasim. Kao da je brisala suze mojim tijelom. Znala se objesiti na prozor i pljuckati dane iz mojih usta. Kao da smo s vremenom počele imati zajedničku sudbinu. Ne znam što je bilo s njenim identitetom, ali moj se nepovratno počeo mijenjati, postala sam meteoropatski osjetljiva na njene oblake i sunca, stoga me njen drugi donešeni predmet prilično uzdrmao. Sad sam već, po nesuđenim čestitkama, znala da ne donosi stvari tek tako, da će svaki predmet kojeg sam joj milosrdno dopustila biti jedna oštrica u moje slabine. Unijela je stari kompjutor. Ne ona. Netko nepoznat, zavibrirala sam i jauknula pomalo reumatski vidjevši kako joj dotiče ruku. Znala sam tko je, ponekad sam imala uvid u njene dnevnike kad bi grickala olovku i stajala nad napisanim. I prezirala sam ga. Ta naprava bila je crno bijela, bez ikakvog života, dapače bila je usisavač života, a ona se nečim mučila, pokušavala izvršiti očito neki dodijeljeni zadatak. Onda je prokleta naprava ugasnula. Crkla.

Image and video hosting by TinyPic


Tih dana postala sam suicidalna. Htjela sam rezati zrak u sebi, na tanke vrlo tanke šnite, polako ih kidati i pljuvati u dvorište. Htjela sam povlačiti po sebi duge rezove dok je ne oslobodim. Shvatila sam da su svi predmeti koje donosi, sve samo ne njeni vlastiti. Alatke s tuđih poligona raznih rabota. Umjesto mene porezala se ona. Samo jednom, ali ipak... Čudila bih joj se, jer nisam je poznavala kao tipičnu klinku željnu takvih egzibicija, ali shvaćala sam. Postale smo na dvije godine turobni dugi izdisaj. Sve što je činila vodilo je rastanku. Počela sam joj nanositi bol svojim suučesništvom. Kao da su je moje bijele nijeme grudi mogle zaustaviti, ispustiti neki hroptaj koji bi joj proročanski izrekao bolji sudbinski pravac. Ne, ja sam saživjela, stoga više nisam mogla biti smjerokaz. Nisam imala poruka za nju, ona nam je donosila sve metafore, hiperbole i ostale perverzije potrebne za rast. Rast u sebe, duboko kancerogeni rast. Ono bujanje, stabljike, riječne trske, obećavajuće raslinje, potonuli su u mulj i zapetljali se sami o sebe, ponekad bi ih strujanja samo splela još jače ili razdvojila do neprepoznatljivosti. Počela sam mrziti tu malu. Nikakvog više potencijala nisam vidjela u našem druženju. Znala sam da će nam opako presuditi ne budem li je mrzila svom svojom neravnom surovom vanjštinom i pohabanim karakterom. I jest. Donijela je treći predmet. Običnu tamnoplavu knjižicu tvrdih korica čije sam značenje lako iščitala, družit ćemo se unedogled. Tad sam se predala. Ona je lutala, izbjegavala me, dobre dvije godine, a onda se, znajući da je čekam, uvijek i samo ja, vratila predati i ona.


Razorila me. To je sve što mogu reći o njoj, voljenoj glupači. Znala sam da zapravo ne trpim nju, nego cijelu vojsku ljudi koja je uporno i svakodnevno marširala mnome, cijelu vojsku gadova kojima sam željela mrviti kičmu, sve sam znala bez njenih drhtavih pokreta. Opirala sam se ulančavanju svoje površine kad je starica dolazila, doduše sve rijeđe, nisam više htjela biti lijepa kao što sam nekad težila, htjela sam ih samo sve ispljunuti i podariti djevojci tu strukturu dišnog sustava, kao i sebi. Htjela sam biti napuštena ruševina, samo da prodišem. A tih smo godina, znam, imale iste osjećaje. Imala je jednu toplu epizodu, iako također tmurnu u kojoj sam prisluškivala njene razgovore, glas tog neznanca, i činila se u svoj toj izgubljenosti nekako smirenom. Rano smo tonule u san, samo sam ja još ponešto sitno bdjela nad njom i izgovorenim riječima. Bilo je tu mnogo „zauvijek, sretno, ljubav“, ali nekako, glasovi im nisu popratili izjave. Bili su čudnih boja. Minulo je i to. Počela sam konačno dobivati uvid u njene bitke, njena prijateljstva, više nije morala napuštati me/nas i donositi predmete. Sve je uskladištila u šarenu kutiju, vrlo drukčiju od one davne nametnute i nekako je bila- uh, sretna?!? Poput gunđave starice koja se zapravo iznutra veseli, trpjela sam njena povjeravanja, smijehove, da, smijala se u meni, a taj smijeh škakljao je poput pjenušca moje vitalne organe, prštio krvotokom. Onda su opet došle neke ozbiljne riječi, s nekim nepoznatim, a ja sam bila nemoćna, tu joj nisam mogla reći ništa jer zvučan sam i vizualan tip (o?)sobe, nisam mogla izreći presudu koju je zahtijevala, makar od mene, koja se ticala njene sreće. Trpjela sam stoga, bila kažnjena, plakala sam vrlo silovito, kao da sam konačno potpuno sišla u nju, a ona je postala moj čuvar i držala zidove oko nas, da ne padnu. Da nam ne slome kičmu. Kad je muka dosegla vrhunac, posjela sam je na kauč i upitala: Zašto baš ovaj put? Prošle smo daleko gore, nisi li već veteranka tog stanja?
Bila je vrlo ozbiljna i sabrana. Otvorila je ladicu. Onu Ladicu. Koju nikad sve te godine nije otvarala. Otvorila je čestitke i pokazala mi na koga su naslovljene. Ma daj, začudih se. Ma koja paralela. Pa nije to isto! Gledala me. Ne, želiš reći da.. kakve veze imaju te bačene čestitke koje si pohranila naposljetku kod sebe, izvukla iz nečije kante? , kakve veze imaju s tvojom nedavnom pričom? Ne radi se o istoj osobi, ma čak ni sličnoj!, negodovala sam. Podigla je obrvu i odustala od prepirke.


Znala sam koliko mrzi tišinu, nikad nam ju nije dopuštala, stoga je ova kompletna šutnja u koju nas je uronila bila vrlo neobična. Tišina ponekad nije traženje mira. Postoje oni putujući trgovci šutnje koji prodaju ljudsko roblje za par metaka tišine. Ako pažljivo repetiraju u tuđa grla, misle da su stekli mir. Ona je oduvijek bila, na nišanu. Pronalaženje prave tišine mučilo ju je godinama, uz skute tih trgovaca samo je pažljivo hladila vriskove, njihove i svoje. Sakupljačica vriskova. Znala ih je napipati, amputirati iz njihovih boležljivih tijela i odnijeti sa sobom. Oni bi se uvijek zahvalili-tišinom. Njihova ratnička šutnja bila je tako nazivana, tako pogrešno, tako zbunjujuće za nju. Dijete rata, navikla je na ranjenike, trgovce emocijama i smrtnu tišinu. Počela je potom tražiti mir. Prvi put kad su se tišina i mir našli u sukobu, spoznala je čime su je lagali. Koliko traje oštrenje jezika koji ima kratak spoj s dušom.

Nisu mi bila mila njena jecanja u toj cijeloj priči koja ju je potresla nedavno. Ni ona ni ja nismo zaboravile prvi predmet. Te su nas čestitke nijemo uhodile svih tih godina, čekale ključ. Gledale smo se dugo, a potom je vratila čestitke na mjesto i uklopila ladicu u običan red. Uvijek sam točno raspoznavala ton koraka, od tjeskobnih, bijesnih, tužnih, radosnih, a ovi su odlazeći. Postajem stara sentimentalna budala, ali nedostajat će mi. Svo to raspetljano korijenje.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se